“Antifašističke” pobožnosti
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 02 Kolovoz 2025 14:55
Zamjetno više nego u drugim dijelovima godine svjedočimo da tromjesečje protegnuto od posljednje dekade travnja do potkraj srpnja uprizoruje događanja kojima je zbog svojevrsnoga parareligijskog duha i nadahnuća prikladno pridijeliti ironijski i oksimoronski naziv “antifašističke ili (post)komunističke pobožnosti”.
To razdoblje počinje 22. travnja, kada se obilježava “proboj iz koncentracijskog logora u Jasenovcu” (1945.), a ubrzo nakon toga, 8. svibnja, slijedi “Dan oslobođenja Zagreba” i zatim Dan pobjede nad fašizmom, u spomen na 9. svibnja 1945. Potonji dan sjećanja ne pišem između navodnikâ jer je istinski te biva važnim u dijelu Europe kamo je donio slobodu i demokraciju – iz čega su izuzete Hrvatska i druge bivše komunističke države gdje je na mjesto jednoga totalitarizma i terora zasjeo drugi. Svibanj je za ovdašnje “antifašiste” ne samo mjesec prisjećanja na događaje iz 20. stoljeća nego i iz 19-og jer se u Kumrovcu 25. svibnja uprizoruje proslava rođendana Josipa Broza, premda jugoslavenski diktator i velezločinac nije rođen toga nadnevka 1892., nego je sâm odabrao “rođendan” prema događaju iz “narodnooslobodilačkog rata” ili “antifašističke borbe”.
Sovjetsko-hrvatski praznik 22. lipnja
Nakon svibnja praznikuje se “Dan antifašističke borbe”, koja je tobože počela 22. lipnja 1941. Treba ustrajno ponavljati da je riječ o nepovijesnome i apokrifnome događaju jer nema ni jednoga jedinog relevantnog povijesnog podatka da je toga nadnevka u šumi Brezovici kraj Siska osnovan ikakav partizanski odred. U vezi s time važno je podsjećati da je prvih dana travnja 1941. njemačka vojska zaposjela sjeverne dijelove Hrvatske, nakon čega je, 10. travnja, proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Zašto “antifašistička borba” nije počela već u travnju, nego tek za više od dva mjeseca? brOdgovor se nadaje u svoj jasnoći: napasti Nijemce značilo bi ući u sukob sa saveznicima svojih tutora i nalogodavaca iz Moskve. Naime, sovjetski boljševici i njemački nacional-socijalisti sklopili su 23. kolovoza 1939. sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji službeno nazvan “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika”, a potpisali su ga u Moskvi dvojica ministara vanjskih poslova, Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov. Nakon osam dana, 1. rujna, Njemačka je napala Poljsku, koju su nacisti i boljševici sporazumno podijelili. Sukobom njemačke i poljske vojske počeo je Drugi svjetski rat. Kada je nakon nepune dvije godine Hitler prekršio sporazum naredivši invaziju na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., hrvatski su komunisti, zatečeni novonastalom situacijom, jurnuli u šumu Brezovicu da bi se dogovorili što im je dalje činiti. Tom (ne)prilikom, a ni mjesecima nakon toga, nisu ništa osnovali, a ponajmanje antifašistički odred. Eventualno su se dogovorili da će ga osnovati. Naš povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović tu je brezovičku epizodu nazvao, duhovito i precizno, “konzultacijskim ladanjem u sisačkoj šumi”. Istaknuo je u razgovoru 2021. da “u toj skupini sisačkih komunista nije bio Janko Bobetko, preko kojega pokušavaju povezati nespojivo; tamo je bio Mika Špiljak…” Zatim je Zlatko Hasanbegović podsjetio i da “to nije nikakav prvi ‘antifašistički’ odred u porobljenoj Europi,” jer “Drugi svjetski rat nije počeo napadom njemačkoga Reicha na Sovjetski savez, već je započeo u rujnu 1939. godine s Poljacima [...]” (Vidi: Dr. sc. Hasanbegović: Vrlo je opasna Pupovčeva inicijativa za zabranu ZDS, cilj je uvođenje cenzure).
Uz Hrvatsku praznik 22. lipnja ne slavi ni jedna država zapadne liberalne demokracije, nego samo – treba to jasno istaknuti – pseudo-demokratske države Rusija, Bjelorusija i još poneka iz bivšega sovjetskog lagera. U lijepom se nađosmo društvu. “Sapienti sat!”
“Nediferencirani” četničko-partizanski ustanak u Srbu
Još od vremena socijalističke Jugoslavije dolazi potkraj srpnja proslava “Dana ustanka naroda Hrvatske”, a taj nadnevak dio ovdašnjih Srba, kojima je zazorno svako spominjanje Hrvatske, običava nazivati i “Dan ustanka naroda Like i Korduna”. Za razliku od apokrifnoga praznika “Dana antifašističke borbe”, ovaj je nadnevak povezan sa stvarnim povijesnim događajima, ali današnja događanja koja ih slave prešućuju njihovu pravu motivaciju i ćud, a one nisu obilježene antifašizmom, nego antihrvatstvom, odnosno borbenim neprijateljstvom spram katolika i muslimana. Naime, riječ je ponajvećma o srpskome nacionalnom ustanku protiv NDH – koji bi izbio neovisno o ikakvim ustaškim zločinima, gosposlije hiperboliziranim i apostrofiranim kao povod – a taj se ustanak ubrzo razdvojio na dva krila: partizansko-komunističko i četničko-rojalističko. Njihove je pokrete i akcije do zime 1941. jugoslavenska komunistička historiografija nazivala “nediferenciranim” jer u velikome broju slučajeva bijaše teško razlučiti četnike od partizana.
Nakon ustanka u Srbu počinjeni su mnogobrojni zločini u Gornjemu i Donjemu Lapcu, Drvaru, Bosanskome Grahovu, Brotnji i Boričevcu (oba se mjesta nalaze u Lici), zatim u Krnjeuši (kraj Bosanskoga Petrovca), u Kulen-Vakufu i drugdje. U Grahovu su, prema brojnim pouzdanim svjedočanstvima, četnici pod zapovjedništvom Branka Bogunovića nabili na kolac i ispekli župnika don Jurja Gospodnetića (rodom iz Postira na Braču). Toga dana, 27. srpnja 1941., ubijen je blizu Drvara, zajedno s mnoštvom pučanstva, i župnik don Waldemar Maximilian Nestor (rođen u Gross Strehlitzu u Njemačkoj, danas gradić Strzelce Opolskie u Poljskoj). Tomu je prethodio ovaj događaj. Vlak s hodočasnicima koji su povodom blagdana svete Ane (26. srpnja) pohodili njoj posvećenu crkvu u mjestu Kosovo kraj Knina, krenuo je sutradan nazad prema Drvaru, a četničko-partizanski odmetnici obarali su balvane na prugu i potom napali vlak. Odmah su ubili jednoga ustašu i dvojicu domobrana koji su bili u pratnji kompozicije, uz njih i još nekoliko muškaraca. Druge su, među njima i spomenutoga župnika Nestora, odveli, pobili i bacili u jamu Golubnjaču kraj Drvara. Žene i djeca iz vlaka bili su pošteđeni. Ali su na drugim mjestima ubili svakoga na koga su naišli; tako su poslali u smrt više desetaka članova roda Ivezić iz Borićevca, koji su 27. srpnja 1941. usmrćeni u šumi kraj sela Brotnje. Uz Borićevac su s lica zemlje izbrisana brojna sela i katoličke župe. To je slika takozvanoga “Dana ustanka naroda Hrvatske”.
Prljave uloge M. Oreškovića i V. Holjevca
Istina je da su u tome dominantno srpskom ustanku sudjelovali i Hrvati, uglavnom komunisti, ali su na njih srpski ustanici u većini slučajeva gledali “podozrivo”, sve do otvorenoga neprijateljstva. Vrijedne su citiranja riječi povjesničara prof. dr. sc. Ive Banca iz 2013. kojom prigodom je istaknuo da “suprotno tvrdnjama komunističke historiografije, nisu četnici ubili Marka Oreškovića-Krntiju. Njegove ubojice bili su Srđan Rodić, Dušan Jovičić i Jovica Šipka, članovi KPJ ćelije u Očijevu, koji su sudjelovali u kulenvakufskom masakru rujna 1941. godine, a u kojemu je ubijeno najmanje 1670 muslimana, uključujući žene i djecu. Po jednom mišljenju Orešković je bio žrtva vlastite politike jer je promicao oružani ustanak na liniji srpskog nacionalizma.” To je rekao profesor Banac i ustvrdio da je Oreškovićeva smrt “još jedan razlog zašto se ustanak u Srbu ne može predstavljati ‘antifašističkim’ te uopće slaviti u demokratskoj Hrvatskoj” (Vidi: Tvrdnja Partije: 'Nediferencirani' ustanici su ubili Krntiju).
Za razliku od Bančevih tvrdnji koje uzimaju u obzir različite verzije događaja, autor članka na mrežnome izdanju “Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda ‘Miroslav Krleža’” ne dvoji o Oreškovićevoj smrti. Članak o njemu završava ovim rečenicama:
“God. 1937–39. borac u internacionalnim brigadama u Španjolskome građanskom ratu. Po povratku 1939. postao je član Centralnog komiteta KPH, a 1940. član Centralnog komiteta KPJ, ali je uskoro potom bio interniran u petkoncentracijski logor Lepoglava. Nakon izbijanja II. svjetskog rata bio je organizator antifašističkog pokreta u Lici; postavljen je za člana i političkog komesara Glavnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Ubili su ga četnici.
Iz članka uzgredice doznajemo da je u Lepoglavi bio koncentracijski logor prije 1941., a u svemu se manje važnim iskazuje pitanje jesu li Marka Oreškovića ubili četnici ili srpski komunisti. Petokraka i kokarda često su išle zajedno i “nediferencirano”. Ali je zanimljivo da su za Oreškovićevu smrt okrivljivali ustaše. Orila se iz partizanskih grla pjesma “Oj ustaše jadna li vam majka, / platit ćete Orešković Marka!”
O ulozi Marka Oreškovića, ali i Većeslava Holjevca – koji je prošao vratoloman put od partizanskoga izvršitelja prljavih zadaća i ubojice hospitaliziranih vojnika NDH do poratnoga visoko pozicioniranog partijskog funkcionara hrvatske orijentacije – rekao je povjesničar dr. sc. Zlatko Begonja za “Hrvatski tjednik” u srpnju 2016. ove rečenice u razgovoru naslovljenu “Dokad će Hrvatska trpjeti Pupovčeve, Mesićeve i Goldsteinove laži”:
“U tom kontekstu mogu se primjerice promatrati i postupci hrvatskog komunista Marka Oreškovića, zvanog Španac, koji je po Lici tada obilazio srpska sela sa zastrašujućim riječima: ‘Bježite, braćo Srbi, dolaze ustaše, sve će vas poklati’. Na isti način postupao je i njegov ideološki sudrug Veco Holjevac. Takvim su promidžbenim aktivnostima, uz činjenicu da su pritom namjerno skrivali svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost, izravno poticali srpski narod na oružanu pobunu.” Povjesničar Begonja objašnjava da je zapravo riječ o četničkoj pobuni potpomognutoj manjim brojem komunista i uz veliku pomoć talijanskih fašista, što se proglašava antifašističkim ustankom. (Vidi: Dr. sc. Zlatko Begonja o ustanku u Srbu: Dokad će Hrvatska trpjeti Pupovčeve, Mesićeve i Goldsteinove laži ).
U svjetlu svega rečenog možemo uvidjeti da je posvemašnji teatar apsurda i teška civilizacijska sramota to što vlasti Republike Hrvatske podupiru proslavu dominantno četničkoga ustanka zapamćenoga po najstrašnijim zločinima nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom na području današnjih država Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Taj se nadnevak i nakon 1990. slavi kao “Dan ustanka” – umjesto da bude dan komemoriranja i žalosti. Jugoslavenska ideološki motivirana lažna historiografija pustila je duboko korijenje i ludilu kao da nema kraja…
Tuđmanovo pismo Dragosavcu i Gruiću
Povjesničar i političar dr. Franjo Tuđman dobro je znao što se u tim krajevima događalo nakon ustanka u Srbu te je uznastojao da se Hrvatima prizna prvenstvo u pokretanju antifašističke borbe. Zato se zauzeo za šumu Brezovicu kao mjesto nekakvoga inicijalnog otpora fašizmu. (Dobro je što se u Brezovici 22. lipnja 1941. nije dogodilo zapravo ništa – jer to uz ostalo znači da nisu počinjeni ni zločini, za razliku od srpskoga ustanka u Srbu i drugdje.) Bit će zanimljivo podsjetiti na pismo što ga je tadašnji disident Franjo Tuđman napisao 30. srpnja 1981. i uputio hrvatskim i jugoslavenskim partijskim glavešinama dr. Dušanu Dragosavcu i Marinku Gruiću, uz njih i drugim političkim tijelima te urednicima dnevnih novina “Vjesnik”, “Politika” i “Borba”. Tuđman ih retorički pita u koju se svrhu stavljaju na stranu onih tuđkoji pokušavaju “da tako održe u javnosti (i domaćoj i međunarodnoj) crnu legendu o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda”. Hrvatski politički disident sugerira odgovor da se to čini zato “što tako orisani mit o monstruoznoj veličini ustaških zločina služi kao jedan od glavnih dokaznih oslonaca poznatih povijesnih teza” kojima se cijeli hrvatski narod u NDH želi prikazati kao fašistički te, u skladu s time, “da u hrvatskim krajevima nije bilo ‘ustanka’ i NOB-a (itd.)”. Franjo Tuđman postavlja nova pitanja:
“Zašto je samo u slučaju Jasenovca, tj. na tlu Hrvatske, došlo do takvog – u suvremenoj povijesti gotovo nepoznatog – dvoznamenkastog umnogostručenja ratnih žrtava – a ne i u drugim zemljama Jugoslavije, gdje je u Drugom svjetskom ratu također bilo velikih logora i groznih gubilišta, ali su slična uveličanja nepoznata, najviše dva do tri puta (prema podatcima koji su mi – kao povjesničaru – do sada poznati?)?! [...] Zar to ne upućuje na zaključak, da ‘povijesni’ mit o umnogostručenim jasenovačkim žrtvama nije nastao stjecajem slučajnih okolnosti, već da je imao i ima nekome služiti: i jučer, i danas, i sutra?!”
Pred kraj pisma (koje obaseže devet stranica strojopisnoga teksta s čije preslike ovo navodim) dr. Franjo Tuđman otpovrće i upozorava: “Što se tiče mjesta što mi ga namjenjujete u povijesti – bilo bi bolje da brinete o svojem; [...]”. Obraćajući se ponajprije Dragosavcu i Gruiću, ali i svima koji ga kao disidenta nastoje hajkom do kraja onemogućiti, Tuđman im poručuje: “... pokušajte sami odgovoriti pred svojom savješću i pred društvom o njezinoj opravdanosti i svrsishodnosti, prije no što vam povijest nametne svoj odgovor”.
Uzničko “pohrvaćivanje hrvatskih obzorja”
Tuđman je nedugo potom završio u zatvoru, ali povijest je svoj odgovor nametnula nakon desetak godina, od 1990. do 1995. A nameće ga i dalje: nema više Jugoslavije. Vidimo da je Tuđman čvrsto vjerovao u svoj povijesni usud i vlastito poslanje. U njegovim dnevničkim zapisima nastalima tijekom zatočeništva od 1982. do 1984. možemo pronaći brojna mjesta koja to potvrđuju. Citiram ih nekoliko:
“Kao dosljedan sljedbenik ideje o slobodi i istini svog naroda, možda i iskupljenih svojih mladenačkih zabluda, nužno sam u ovakvim prilikama morao postati zarobljenik i zatočenik filistarskih nepodopština, birokratskog farizejstva i dogmatskog karijerizma.”
Istoga dana, 14. svibnja 1982., Franjo Tuđman zapisuje u dnevnik:
“Iz generalsko-profesorsko-direktorskih vrhova svjesno sam pošao neizvjesnim putem iskanja povijesne istine i pisanja o njenoj svrsi, kao dokaz žive luči u hrvatskom narodu da o svojoj sudbi sam govori kao dokaz što će sve činiti Hrvati dok sloboda ne postane njihovom svakodnevnicom. [...] U stvarnosti sve se svodilo na to da se izgnaju magle s hrvatskog tla i pohrvate hrvatska obzorja u najplemenitijem smislu… [...] Liječenje golemih rana prošlosti. A protiv njihova produbljivanja. U tom nastojanju bio sam poprilično osamljen. Doduše ne sam. Bili su tu na svoj način Ivo i Veco, Kole i Šibl, Krleža i njegov krug, ali uglavnom dok smo imali vjetar u krmu…”
Franjo Tuđman misli na Ivana Rukavinu, Većeslava Holjevca, Nikolu Kaića i Ivana Šibla. Svi su nekadašnji istaknuti partizani, a Rukavina i Šibl proglašeni su i narodnim herojima; Rukavina je imao čin generala armije JNA, a ostali su bili general-potpukovnici. Pišući dnevnik u zatvoru i pod prismotrom, Tuđman se utjecao autocenzuri i metaforama, na jnanekim je mjestima njegov rečenični izričaj gotovo tajnopis ili kriptografija pa se na razne načine može tumačiti što je mislio napisavši da je zajedno s Krležom i (bivšim) generalima JNA – vojske koja je čuvala Jugoslaviju, a to je značilo negaciju hrvatske državotvorne ideje – snatrio da Hrvatima sloboda postane svakodnevnica te da se “izgnaju magle s hrvatskog tla i pohrvate hrvatska obzorja”. U Tuđmanovim dnevničkim zapisima zatim čitamo:
“Spoznaja imperativa vremena: ako zaista želite slobodu – ljudsku, nacionalnu – valja je uzeti. Vlastitim naporima. […] Pri tom mi nije padalo na um da postanem nekakva povijesna ličnost. […] Nije bilo bitno: hoću li doseći plodove. Bit je u smislu. A zadovoljstvo u ispravnosti, pravednosti čina.”
Zbog narušenoga zdravlja Tuđman je na izdržavanje kazne otpremljen u zatvorsku bolnicu u Zagrebu, gdje 5. srpnja 1984. bilježi u dnevnik:
“Pripadam narodu u kojem su svakog uništili tko se pokušao osoviti na vlastite noge (od Zrinskog i Frankopana pa nadalje na političkom području, a na intelektualnom, recimo od Filipa Grabovca, koji je zaglavio u mletačkim tamnicama, pa do Šufflaya, koga ubiše na zagrebačkoj ulici motkom, ili Ive Pilara (Sudland) koga su ubili ili natjerali u smrt, nakon što mu je druga knjiga (prva Južnoslavensko pitanje, u doba I. svjetskog rata) o hrvatskom pitanju izašla u inozemstvu (u doba šestosiječanjske diktature)). Sve to znadoh, ali ipak drukčije nisam mogao. Niti mogu sada. Možda je u tome zalog opstojnosti i hrvatskog naroda kao i tolikih drugih u sličnom položaju.”
(Svi prethodni citati preuzeti su iz članka Jakova Žižića “Karizmatska obilježja Franje Tuđmana – analiza dnevničkih zapisa (1982.-1984.)”, časopis Nova prisutnost, br 1, 2019.)
Preambula i kontekst 1990-ih
Navedena stajališta dr. Franje Tuđmana potrebna su da bi se razumjelo kako se kao povjesničar našao u dijalektičkoj napetosti između komunističkog antifašizma i konstitutivnoga hrvatstva te ih uzmogao uzdignuti u državotvornu sintezu. Spominjanje ZAVNOH-a u Izvorišnim osnovama ili Preambuli Ustava Republike Hrvatske proizišlo je upravo iz te hegelovski shvaćene dijalektičke napetosti, ali također iz pukoga političkoga pragmatizma. Poučen povijesnim iskustvima, dr. Franjo Tuđman predobro je znao da se iz Srbije i od određenih političkih aktera u Europi i svijetu mogu očekivati sve snažnije objede za hrvatski fašizam, nacizam i slično – sve da bi se onemogućila hrvatska državna neovisnost. U tim je okolnostima bilo razborito istaknuti hrvatsku antifašističku tradiciju. Preambula – koju je gotovo u cijelosti koncipirao povjesničar Franjo Tuđman – nalikuje svojevrsnomu himnički intoniranu i ekspresivno izloženu mementu povijesti. Obiluje podatcima od srednjovjekovnih hrvatskih kneževina i kraljevstava sve do Socijalističke Republike Hrvatske i njezinih ustava. Ali tu opširnost i nabijeni historijski i političko-deklaratorni sadržaj treba razumjeti u kontekstu vremena, početka 1990-ih, kada su mnogi odricali Hrvatskoj pravo na državnost i, zanemarujući povijesnu usistinu, nijekali da su Hrvati ikada imali vlastitu državu pa je ne trebaju imati ni ubuduće. Tada se nametnula potreba istaknuti – kako čitamo na početku Preambule – “tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda”.
Ali današnji samozvani “antifašisti” – koje treba jasno razlikovati od istinskih boraca protiv fašizma i svih totalitarizama – iščitavaju iz Preambule sadržaje kojih u njoj nema i ne mogu se izlučiti nikakvim logički održivim interpretacijama i argumentacijama.
Nasuprot njima, namjeravam u nastavku ovoga ogleda pokazati da se u Preambuli uopće ne spominje imenica “antifašizam” (niti je ima igdje u Ustavu RH) te da tamo nisu izneseni nikakvi vrijednosni sudovi ni o ZAVNOH-u ni o NDH (premda se u Preambuli spominju). Dakle, nigdje u Ustavu ne piše da je suvremena Hrvatska “utemeljena na antifašizmu” (niti bilo što slično). Poći ću od opće definicije države, njezinih bitnih elemenata, te ću – posežući za logikom, lingvističkom analizom, filozofijom jezika i analitičkom filozofijom – argumentirati zašto je u akronimu ZAVNOH jedino pridjev “antifašističko” uljez i suvišak kada je riječ o bilo kakvoj, pa i partizanski shvaćenoj hrvatskoj državnosti. K tomu ću pokazati da u Preambuli nema ni jednoga uporišta da se u svim kontekstima i konotacijama zabrani pozdrav “Za dom spremni”. Ali, za razliku od toga, iz Preambule jasno i nedvosmisleno proizlazi, što ću također rastumačiti, da je crvena zvijezda petokraka odbačen simbol, u neskladu s Preambulom. (No, usprkos tomu, nismo u Saboru svjedočili histeriji i predinfarktnoj razdraženosti uz vikanje da je petokraka u Kumrovcu, Brezovici, Srbu i drugdje protuustavna i da znači govor mržnje u demokratskoj i kapitalističkoj Europi zasnovanoj na antikomunizmu i odbacivanju jednopartijskih sustava.) I naposljetku ću razjasniti zašto s našom Preambulom treba postupiti kao s metaforičkim ljestavama Ludwiga Wittgensteina – odbaciti ju kao besmislenu i štoviše štetnu nakon što nam je dobro poslužila da se po njoj popnemo iznad nje te ispravno vidimo svijet s visine postignutoga državotvornog cilja.
Marito Mihovil Letica
