Nasilje među djecom nema kraja, a mi to dopuštamo
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 14 Kolovoz 2025 16:00
Kad je početkom prosinca prošle godine Australija izglasala zakon kojim se djeci mlađoj od 16 godina zabranjuje pristup društvenim mrežama, mislim da u cijeloj Hrvatskoj nije bilo osobe sretnije od mene. Nasilje među djecom prevršilo je svaku mjeru. I ono koje se događa pred našim očima, ali i ono iza ekrana.
No, kakvo ozračje vlada kad je nasilje u pitanju? Što činimo kao društvo? Odobravamo li ga? Plješćemo li “velikim frajerima i frajericama” koji se iživljavaju nad drugima? Odgajamo li buduće okidače za samoubojstva djece koja su žrtve? Jesmo li svjesni da danas “malo” zlo može, a vjerojatno i hoće, već sutra prerasti u teška kaznena djela?
Najnoviji slučaj u Zagrebu
I opet je, gotovo u potpunosti ispod radara, prošla vijest o nasilju na jednom zagrebačkom školskom igralištu. Onaj tko misli da pretjerujem ili odmahuje rukom na ovakve teme, očito nema ni najmanju količinu empatije koja ga barem na trenutak može prebaciti u kožu djeteta žrtve nasilja, ili njegovog roditelja.
U virtualni prostor (gdje su se, nažalost, “preselile” generacije i generacije, “iscurio” je video koji je, prema pisanju medija, zaprepastio javnost. U videu je navodno prikazano verbalno zlostavljanje maloljetnika uz prijetnje vršnjaka fizičkim nasiljem, a sve se događa na školskom igralištu.
“Ah, tamo neki klinci su se opet posvađali”, vjerojatno je misao velike većine. Većine koja će reći da smo se i mi kao klinci svađali, tukli, radili nepodopštine… Uvijek je toga bilo, kažu.
Zbilja? Je li i nama netko “zadao izazov” da skačemo sa zgrade na zgradu? Da se vežemo za željezničku prugu pred dolazak vlaka? Da ležimo na cesti dok ne dođe automobil? I sve to obavezno objavimo na internetu. Pa, nema veze što će nas mama i tata strugati s ceste…
Ako se ponašaš kako nalaže zlostavljač, ispast ćeš “faca”. A ti, koji imaš razuma u glavi i odupireš se, bit ćeš “luzer”. Stavit će te “veliki frajeri” na društvene mreže da te ponize. I bit će im jako smiješno.
Online nasilje aktiviralo je alarm koji nitko ne čuje?!
Online nasilje poprimilo je razmjere koji nemoćnima ostavljaju roditelje i djecu koja se trude živjeti po standardima prihvatljivog ponašanja.
Nasilje preko interneta, odnosno cyberbulling, u više je navrata posljednjih godina spominjala klinička psihologinja Gordana Buljan Flander. Još krajem 2022. godine, Buljan Flander iznijela je podatke istraživanja koja pokazuju da je 72% djece otvorilo svoj profil na nekoj društvenoj mreži prije 14. godine. Logično je da je ta brojka do danas daleko veća.
Nakon stravične tragedije koja se u prosincu prošle godine dogodila u Osnovnoj školi Prečko, psihijatar Herman Vukušić poručio je da su društvene mreže zlo.
Uključivanjem alata umjetne inteligencije koja, zloupotrebom, može dovesti do brojnih neželjenih posljedica, moguće je manipulirati glasovima i licima, kreirati sadržaje koji prelaze zakonske granice. Zar to želimo svojoj djeci?
Koliko nam još upozorenja treba? Koji je način da se politički vrh, u dogovoru sa stvarnim (a ne podobnim!) stručnjacima, odvaži na konkretnije zakone, pa i kontrole koje se tiču vršnjačkog nasilja među djecom koju, u svakoj prigodi, vole isticati kao našu budućnost?
Školski protokoli i zaštita zlostavljača
Roditeljima često preostaje samo moliti Boga da u toj školi postoji ravnatelj koji ne mete probleme pod tepih i stručna služba koja stvari zna nazvati pravim imenom.
Iako ravnatelji najbolje poznaju probleme u svojoj školi (barem bi tako trebalo biti), previše je toga resorno Ministarstvo spustilo na njihova pleća. Pravila o, primjerice, korištenju mobitela u školi, svaka odgojno-obrazovna ustanova može donijeti autonomno. No, zakoni koji se tiču nasilja, koje eskalira među maloljetnicima, donose se na višim razinama. Ministarstvo je uspavano i u njemu ili nema dovoljno (političke?) volje, ili nedostaje znanja kako stati na kraj ovom problemu koji vrišti iz naše svakodnevice.
Snimka iz Zagreba je, prema pravilima, uklonjena zbog “zaštite maloljetnika”. I svaki, ali baš svaki put mi ova rečenica miriše na to da je u pitanju, zapravo, zaštita zlostavljača. Nije jednom tako ispalo.
‘Mirenje propalih brakova’
Način na koji se tretira vršnjačko nasilje ponekad podsjeća na mirenje propalog braka na sudovima. I to onog braka koji je sve samo ne osuđen na mirenje.
Dok se ne promijeni retorika o “postupku zaštite dobrobiti maloljetnih i žrtava i počinitelja”, sve možemo “objesiti mačku o rep”. Jer, kako praksa dokazuje, sve će dalje ići uglavnom protiv žrtava, a u korist počinitelju.
Izvrtanje teza je klasični i mnogo puta prokušani način bacanja pijeska u oči protivniku. u ovom slučaju, žrtvi nasilja. Kolektivno i na baš svim razinama, pretvorili smo se u društvo koje zatvara oči pred nasiljem, osobito onim koje se događa među djecom. A upravo je to teren gdje neprihvatljivo ponašanje treba rezati u korijenu. Ne smije biti nedodirljivih, bez obzira na godine. I bez obzira je li riječ o djetetu ili unuku nekoga “koga se ne dira”.
“On(a) se samo bori za sebe” rečenica je kojom neki roditelji žele opravdati agresivni stav koji njihovo dijete ima u odnosu prema vršnjacima. Da, asertivnost jest vrlina koja pomaže da se i kasnije, u odrasloj dobi, postavimo prema svijetu. Ali, gaženje preko drugih da bi se došlo do cilja, ne može se ničim opravdati.
“I on(a) je žrtva.”
“I on(a) pati.”
“I on(a) treba pomoć.”
Stvarno? A kad ste mislili reagirati po tom pitanju? Kad se budu brojale slomljene kosti ili, još gore, mrtvi po učionicama i školskim hodnicima?!
Terminologija koja nagrađuje zlostavljača
“Produbljivanje patnje” je jedno od omiljenih izraza kad se govori o nasilju. I to, naravno, o zlostavljaču. Jer, moramo se, eto, postaviti s empatijom prema počinitelju. Da ga pustimo da puca po školi, pa ga nagradimo zagrljajem? Stvarno smo majstori u (političkoj) korektnosti koja nas je i dovela tu gdje jesmo.
Zlostavljači imaju svoj naziv. I nije potrebno pronalaziti eufemizme koji će ublažiti to što oni jesu. Riječ zlostavljač u sebi, ne slučajno, ima riječ zlo. I baš zbog toga što nas razni “stručnjaci”, socijalni pedagozi, ideološki instruirani psiholozi i razni birokratski likovi po ministarstvima, agencijama, klinikama i udrugama koje se bave “zaštitom” djece pokušavaju uvjeriti da je u biti zlostavljač prava žrtva, skidanje odgovornosti sa svih navedenih postaje produžena noćna mora za roditelja koji s kvrgom u želucu ispraća u školu svoje dijete koje nosi teret iste kvrge.
Dovoljno je vremena da se prepozna nasilnik. Onome tko ima dva zdrava oka i bistar razum, ne može promaknuti da već u najranijoj djetetovoj dobi prepozna prve znakove takvog ponašanja. Čak i kad se zanemare prolazne faze. Naprosto je nemoguće da, nakon što baš svaki od nasilnika negdje u svijetu počini nasilje, pobije pola razreda i na kraju sebe, okolina priča o njemu kao “mirnom, pristojnom i povučenom mladiću koji je pozdravljao susjede”. Ne padam na takvu priču. Kako mi jednom reče psihijatar Ante Bagarić, “psihopate se može prepoznati s Mjeseca”.
Prevencija – naravno, ali…
Zbog samoživih klinaca koji (bezgranično) maltretiraju sve oko sebe, Hrvatskoj su potrebni rigorozniji zakoni.
Prevencija je itekako bitna, no ne i jedina. Možda zaključana vrata i novi protokoli provjere ulazaka u školu, koje pozdravljam, mogu nakratko poboljšati stvar. No, nasilnici su najčešće oni koji su unutar škole. Koji u nju, po sili zakona, moraju kročiti svaki dan. Učenici. A njihove žrtve moraju do daljnjega pristati na trpljenje, “mirenje propalog braka” i suživota.
Jer, sve dok mali zlostavljači znaju da za svoje ponašanje neće snositi posljedice, ono će se nastaviti. Mater i ćaća će dijete zlostavljača, tobože, ukoriti pred školskom stručnom službom. No, kod kuće će ga potapšati po ramenu i reći da se “baš dobro zauzeo za sebe”.
Nasilnici se vide iz aviona. Njihov hod, geste, rječnik, njihove perfidne i ružne navike s obrascima neodgojenih derišta, kod nas se, nažalost, toleriraju, pa i nagrađuju. Nagrađuju se izostankom rezanja u korijenu takvog ponašanja i izostankom primjerenih kazni za dijete i roditelje.
Nagrađuju se i izostankom kolektivne osude koja ide daleko dalje od paljenja svijeća pred školama, onda kad je sve već izgubljeno. Kada je primjerena jedino tišina. Zato, vrisnimo dok još stignemo!
