Hrstić brutalno zakucao Markovinu: Dalić nije podijelio Hrvate, nego ih probudio
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 14 Kolovoz 2025 13:00
Riječi Zlatka Dalića o “glasnoj manjini” koja ne voli Hrvatsku odjeknule su poput groma. I dok su mnogi njegovu poruku shvatili kao poticaj mladima i izraz ponosa na buđenje nacionalnog identiteta, jedan se čovjek u njima posebno prepoznao – Dragan Markovina. Novinar Ivan Hrstić u svom tekstu ne štedi riječi, jasno stajući na stranu izbornika i protiv onih koji se osjećaju prozvanima.
ZLATKO DALIĆ 2025.: “Glasna manjina nas vrijeđa i ne voli Hrvatsku, ali naši mladi su se probudili, i na to sam ponosan, neka samo tako nastave, to je naša Hrvatska i to smo mi Hrvati”.
DRAGAN MARKOVINA 2016.: “Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga… Ja danas kad čujem Lijepu našu, ja volim da Hrvatska izgubi, meni Hrvatska ništa ne predstavlja.”
Kako li se Dragan Markovina samo prepoznao u Dalićevim riječima? Zašto li se kao pura dreku čudi? Zlatko Dalić nije ga proglasio neprijateljem, nije čak rekao niti da Markovina nije Hrvat. Samo da postoje oni koji i dalje ne vole Hrvatsku, čak i ako su se rodili kao Hrvati i ako su se realpolitički preko volje pomirili s njezinim postojanjem.
Ako je nešto hajka, onda je to ova sve glasnija halabuka na Dalića koji navodno dijeli Hrvate, a ispod koje se u anonimnim komentarima cijedi smrdljivi proljev najgorih šovinističkih uvreda na račun Hrvata iz BiH, često onkraj granica rasizma. Hrvatima iz BiH odriču pravo biti Hrvati i govoriti u ime Hrvatske i o Hrvatskoj.
Bi li u “normalnoj državi” takvi završili na obavijesnom razgovoru? Sudionike koncerta bez obzira otkuda dolazili naziva se u ideološkom smislu crnima, s naglaskom da takvi ne mogu biti Hrvati, jer Hrvati mogu biti svih boja, samo ne crni. Profesionalni lovci na fašiste (a najcrnji fašist je svaki koji se s tobom ne slaže) ponovno rastu na cijeni. Zašto ne, od toga se nekad dobro živjelo.
Jasno je na koju se “NORMALNU ZEMLJU” ovdje misli. Srećom, nije više vrijeme narodne milicije. Pred Dalićevom kućom neće se pojaviti plavobijeli fićo, niti pred Markovinom plavobijeli stojadin.
U ovoj priči nije presudno što je rekao Dalić, nego što su čuli njegovi kritičari. Dok Hrstić stoji na strani optimizma i jedinstva, Markovina svojim izjavama potvrđuje podjele koje sam Dalić nije ni izgovorio. Hrvatska se, očito, i dalje lomi između onih koji je vole i onih koji je podnose – a pitanje je na kojoj će strani povijest ostaviti jači trag.
