„Hrvatsko proljeće“ usred ljetne vrućine 2025.
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Kolovoz 2025 09:56
Biti za dom spreman nije upitan jer je to etički stav svakog domoljuba da brani svoju državu i svoju domovinu. ZDS je dužnost svakog Hrvata i Hrvatice iz ljubavi prema svojoj domovini. Tko to može zabraniti i zašto? Ali „za veliku Srbiju – spreman“- ne može se uvrstiti u moralno-etičku svijest današnje civilizacije. To je protivno međunarodnom pravu i moralu.
Najnovija događanja na tlu Hrvatske daju nam naslutiti da se u hrvatskom društvu pokazuju jasni znaci jednog novog disanja, kretanja, osjećanja među ljudima i u ljudima. Dovoljno je da nabrojim: koncert Perkovića Thomsona, mimohod sveukupne vojne sile Hrvatske, slavljenje Oluje. Spomenuo bih ovdje jednu izjavu od velike važnosti: Štrbac je izjavio da Oluja sa svojom vojnom silom nije bila u kontaktu s izbjeglicama Srba.
Uzevši ova događanja zajedno možemo reći: hrvatski narod je pokrenuo određene životne snage koje možemo nazvati snage proljeća, snage nade u iščekivanju novog životnog kretanja prema radosti i miru napuštajući dosadašnje stajanje u starom. Nazovimo to imenom „Hrvatsko proljeće“ kao izlaz iz zime prošlosti.
Hrvatska treba novo duhovno-kulturno usmjerenje
Duhovno-emocionalno stanje ljudi u hrvatskom društvu danas nalazi se u dubokoj uznemirenosti. Uzrok tome treba tražiti u činjenici da su se prvotna pozitivna očekivanja u aktualnu vodeću elitu pretvorila u duboko razočarenje radi neočekivanih poteza vodećih političara u bitnim pitanjima duhovno-kulturne i političke usmjerenosti hrvatske nacije i hrvatske države. Dovoljno je spomenuti „Povjerenstvo“ i „Istanbulska konvencija“ i Pomirba kao platformu na kojoj se pokazala cjelokupna bijeda dijaloga između građana i vladajućih s jedne strane i neočekivano zastrašujuće duhovno-političko usmjerenje vladajuće elite u Hrvatskoj s druge strane.
Pretpostavljamo da je sadržaj jednog i drugog dokumenta dovoljno poznat velikom broju ljudi. Pokušajmo pronaći objašnjenje za razumnom čovjeku neshvatljive postupke u tome i otkriti izvore zauzetim stajalištima vodećih političara i jednog broja intelektualaca u diskusiji o tim pitanjima.
Sudbinska kriza hrvatske nacije i hrvatske države je proizvod današnjih društvenih i političkih čimbenika koji imaju svoj korijen u komunističkoj prošlosti Hrvatske. A to su u prvom redu ljudi koji su bili nositelji, organizatori i funkcionari komunističkog režima do 1990. godine. Oni imaju i danas gotovo sveobuhvatni utjecaj na politički, kulturni, znanstveni i gospodarski život u Hrvatskoj.
Odatle prvo i najvažnije pitanje glasi jesu li u formalno demokratskoj državi Hrvatskoj nositelji tročlane vlasti - legislative, judikative, egzekutive - još uvijek ljudi iz doba komunizma koji se danas zovu socijaldemokrati, hadezeovci, narodnjaci, liberali i sl. ili su to novi ljudi, pravi „obraćenici“ koji su prešli iz totalitarnog sklopa razmišljanja u svijet demokracije? Da li su ti različiti nazivi stranaka ili partija samo zavaravanje višestranačkog sustava,jer su članovi tih stranaka zapravo ljudi jednoumlja, svejedno kako se stranke nazivaju?
Daljnje pitanje glasi priznaju li ljudi aktualne političke ljevice da su u ime i na načelima marksističko-komunističkog svjetonazora počinjeni najbrojniji zločini protiv čovječnosti u povijesti čovječanstva.? (usp.Rezolucija Vijeća Europe 2006., Deklaracija Hrvatskog sabora 2006...)?
Priznaju li da da zagovornici marksističko-ateističkog svjetonazora predstavljaju manjinu u hrvatskom narodu i da bi radi toga trebali s velikom pažnjom i poštivanjem prema svjetonazoru većinskog hrvatskog naroda oblikovati svoju politiku i, ako na vlasti, donositi zakone u što većem konsenzusu s uvjerenjima većinskoga naroda? To traži, naime, princip pravednosti i jednakosti, to traži princip općeg dobra i legitimiteta i princip vladavine većine i prava.
Mogu li ti političari razumjeti da još uvijek postojeći simboli bivšega totalitarnog sustava i slavljenje njegovih velikana uzrokuju strah i nesigurnost kod većine ljudi u Hrvatskoj danas? Za svijest čovjeka 21. stoljeća je neshvatljivo da trgovi i ulice gradova nose ime one osobe koja je kriva za ubojstva na stotina tisuća ljudi.
Raditi na iskrenom pomirenju
Da bi se riješila aktualna kriza, treba svim silama učiniti ono najpotrebnije i najplemenitije: raditi na izmirenju među ljudima i uspostavljanju iskrenog zajedništva na temelju kulture dijaloga i racionalnog razmišljanja. Današnja kriza je duhovna kriza: dakle kriza kulture, svjetonazora, morala, religije, psihe.
Nakon pada marksizma i komunizma kao zadnje utopijske metafizičke priče mnogi u Europi su ostali duhovnofrustrirani i bez svjetonazorske orijentacije, prije svega bez orijentacije u etičko-moralnim i antropološkim pitanjima. To vrijedi za političku i kulturalnu ljevicu Zapada kao trajnog simpatizera i podupiratelja komunističkih totalitarnih režima Europe. To vrijedi na poseban način za same nositelje tih režima. Nakon pada komunizma većini od njih je onemogućena aktivna politička djelatnost u oblikovanju državnih institucija.
Ta jedino ispravna lustracija nije se dogodila u Hrvatskoj.To je žarište trajne krize. To je tragično, ali nije nerješivo pitanje. Konkretno, treba oblikovati pravno-političko tijelo uvaženih autoriteta uma i srca u Hrvatskoj s ciljem pripremanja preduvjeta za stvaranje duha zajedništva u domovini i državi Hrvatskoj. Konačni cilj tog vrijednog rada treba biti novo duhovno-kulturno usmjerenje razvoja hrvatskoga društva na principima domoljublja, pravednosti, solidarnosti, uvažavanja, suosjećanja, orijentiranosti na opće dobro.
Neuspjela pomirba
Kako ta paradigma funkcionira vidi se na temi ubačenoj u javni život bez ikakve konzultacije s većinskim narodom, bez ikakvih mogućnosti da se to sudbinsko i jako kompleksno pitanje o pomirbi načelno u tihom radu pripremi.
Pomirba nije u prvom redu političko pitanje nego religiozno-duhovno-etičko pitanje Pomirba ima posla s pojmom krivnje i odgovornosti, s pojmom kajanja i spremnošću činiti pokoru. Pomirba je najuže povezana s iskrenom voljom za obraćenjem krenuti novim smjerom u zajedničkom životu. I najvažnije: pomirba bez priznavanja istine o sebi i drugima, o svojim djelima i djelima drugih je jednostavno manipulacija stvarnosti i zavaravanje sebe i druge.
Vidimo odmah da se ovdje radi o najdubljim vrjednotama jednoga svjetonazora.
Radi se o duhovnoj i kreposnoj sferi ljudskog života. U toj sferi ne može se kretati bilo kakav čovjek nego samo čovjek kreposnog života. Pomirba je sveta stvar. Nju mogu započeti i dovršiti samo humani, kreposni, istinoljubivi ljudi.
Ona sadrži u sebi duhovni proces promjena uvjerenja ljudi u svjetlu istine, pravde, domoljublja. Čini se da se u ovoj započetoj „pomirbi“ radi o metodi održavanja na vlasti zainteresiranih strana. U istinskoj pomirbi se ne radi o stranačkim interesima.
Načela i principi suživota
U našem slučaju radi se o dva naroda koji nemaju zajednički jezik o temeljnim načelima i principima suživota. Jedan od njih, srpski narod, je svojom agresijom na hrvatski narod posvjedočio da ne prizna pravo na egzistenciju hrvatskoga naroda niti integritet i suverenitet nezavisne hrvatske države. U ime te velikosrpske ideologije srpski narod je učinio genocidu sličnu agresiju nad hrvatskim narodom. To je temeljna politička ideja koja treba nestati iz političke volje - glava političara - srpskog naroda. Za strašne posljedice agresije - materijalne, kulturološke, duševne – mora preuzeti odgovornost srpska država. Dok to nije uvjerljivo i stvarno učinjeno, govoriti o pomirbi nehumano je i politički na štetu hrvatskoga naroda.
Još više: prve „pomirbene“ aktivnosti vlade pokazuju kamo to vodi: vodi u uznemirenje hrvatskoga naroda, u osjećaj RHgubljenja suvereniteta, u osjećaj povrede nacionalnog dostojanstva, u osjećaj manipulacije s poviješću hrvatskog naroda
Stvar dobiva posebni miris kada se shvati tko su promotori te aktivnosti pomirbe. To su ljudi iz prošlih vremena jugo-komunizma koji još danas pate radi averzije prema svemu što je hrvatsko. Stoga je za njih najvažnija tema političke svijesti NDH i ZDS.
Hrvatska država po naravnom i Božjem pravu
Oni nisu sposobni – jer nemaju dobru volju - shvatiti sljedeće: da postoji hrvatski narod; da on ima pravo na svoju državu po naravnom i Božjem pravu; da je NDH neuspjeli pokušaj ostvarenja te političke volje u teškim okolnostima; da iza drugog svjetskog rata velika politika nije omogućila nastanak samostalne države hrvatskog naroda - znamo zašto; da ustaški pokret nije bio hrvatski narod u cjelini; da partizane i komunističku partiju Hrvatske nije hrvatski narod nikad prihvatio kao svoje radi komunističkog svjetonazora i radi anacionalne orijentacije - u smjeru Jugoslavije i socijalističkog internacionalizma.
I najvažnije: Srbi u Hrvatskoj – jedan dio - nisu voljni prihvatiti činjenicu da je Srbija htjela spriječiti nastanak nezavisne demokratske države Hrvatske u njezinim uvijek postojećim granicama. To je spriječio hrvatski narod u Domovinskom ratu uz velike žrtve jer je bio spreman u duhu ZDS braniti svoj dom/domovinu Hrvatsku protiv jugokomunista i četnika.
ZDS etička dužnost i dokaz domoljublja
Malo u slici: za dom spremni (ZDS) je bila hrvatska vojska u obrani novonastale hrvatske države. JNA i četnici su bili spremni uspostaviti veliku Srbiju (ZVSS) u agresiji na Hrvatsku.
Nema smisla povezivati ZDS u Domovinskom ratu sa „ZDS i poglavnika“ u NDH. Ako već povezujemo onda ovako: Vojnici ZDS su se suprostavili vojnicima ZVSS.
Biti za dom spreman nije upitan jer je to etički stav svakog domoljuba da brani svoju državu i svoju domovinu. ZDS je dužnost svakog Hrvata i Hrvatice iz ljubavi prema svojoj domovini. Tko to može zabraniti i zašto? Ali „za veliku Srbiju – spreman“- ne može se uvrstiti u moralno-etičku svijest današnje civilizacije. To je protivno međunarodnom pravu i moralu.
Kakvu suludu argumentaciju mora javnost slušati ovih dana od čelnika SSDS: branitelji HOS-a su smjeli doživljavati i javno ispovijedati svoje etičko-domoljubno usmjerenje „Za dom spremni“. Smjeli su zbog toga ginuti, trpjeti. Ali u miru nakon rata (za njih građanskog?) oni ne smiju više javno ispovijedati svoju ljubav i požrtvovnost za svoju Hrvatsku javnim uzvikom „Za Dom spremni“.
Kakve li plitkoće misli i zbunjenosti intelekta? Osjećaj biti za dom spreman, biti spreman na solidarnost sa svojim sunarodnjacima, biti spreman vlastitim životom braniti žene, djecu, starce, starice, očeve i majke, crkve, gradove i sela od agresora s bilo koje strane on došao i u ime bilo koje ideologije on to radio: pa to je vrhovno dostignuće morala, kulture, kršćanstva.
I to čelnik SDSS hoće hrvatskom narodu zabraniti! Pa to je ponižavanje hrvatskog naroda i njegove povijesti To je intelektualistički „rat“ protiv Hrvatske.
Iza toga, naslućujem, stoji jedna strahovita kalkulacija. Čelnik SDSS-a poznaje veliku snagu i korist ZDS za vrijeme borbe. ZDS je izvor hrabrosti i snage za vrijeme borbe u ratu. To su doživjeli pobunjeni Srbi i JNA vojnici za vrijeme „Oluje“ i općenito na bojištu za vrieme Domovinskog rata.
To čelnik P još dopušta, kako je sam izjavio. Ali on misli dalje. Naime, ako se mladež,pa i djeca, služe u igri ili slično s povikom ZDS,onda je to odgajanje za moguće ratove s ciljem imati hrabre vojnike: dakle one za dom spremne. Točni scenarij uloge i uspješnosti junaka HOS-a za vrijeme Domovinskog rata.
Zaključak g. P je logički: za vrijeme mira Hrvati ne smiju odgajati svoje mlade pomoću ZDS. Tako oni neće biti za dom spremni u slučaju da Srbija pokrene novi rat protiv Hrvatske u ime Velike Srbije. Da li g. P. računa s tom mogućnošću?
U konačnosti: oni hoće hrvatskom narodu oduzeti pravo na sigurnu svoju državu i to s perfidnom taktikom: „hrvatska država“ je slučajna država (današnji predsjednik države: te slučajne…) i još perfidnije: nezavisna hrvatska država je nastala zločinom koji se zove Domovinski rat. „Zločinci“, dakle, nisu samo heroji HOS-a nego svi branitelji HV. To je u glavama ljevičara, komunista, antifašista i g. P.
Ove grupacije nisu sretne što su HOS i HV stvorili svojom herojskom obranom temelje za suverenu, demokratsku državu, državu ljudskih prava i sloboda, i to protiv njihove voljene crvene zvijezde kao simbola komunizma i protiv četničke kokarde kao simbola velike Srbije. Njihov totalitarni sklop razmišljanja čezne samo za jednim: za državom jednoumlja - naravno njihovog svjetonazora - kakvu su obožavali i uživali za vrijeme komunizma kroz pedeset godina.
Ljevičarsko-neokomunističke snage u Hrvatskoj pate radi političko-gospodarskog razvoja Hrvatske, specijalno kada vide da hrvatski narod gradi jaku i sigurnu državu kao jamstvo svoga opstojanja. Zato su oni protiv Thompsona, protiv jake vojne sile hrvatske vojske, protiv ponosnog slavljenja Oluje.
