Hrvatsko novinarstvo pretvorilo se u laži i neznanje

Detalji: Objavljeno: Ponedjeljak, 25 Kolovoz 2025 08:54

Protekli tjedan obilježilo je nekoliko događaja. Sastanak Trumpa i Putina na Aljasci završio je očekivano. Ništa se konkretno ne zna što su dogovorili. Jedino je izvjesno da nije onako kako su tzv. politički analitičari nagovještavali. Ne znamo ništa o zemljovidima, prekrajanjima granica, dogovaranja oko nalazišta rudnoga bogatstva, odnosa SAD-a i Rusije prema Kini i slično. Na to ćemo još morati pričekati. Bez prestanka ruske agresije nema nikakvoga dogovora. Drugi geopolitički problem traje već desetljećima, a to je odnos Izraela prema svojim susjedima Arapima ili obrnuto. Svjetski medijski prostor prosto je zaražen lažima. Kao i kod globalizacijskih laži tako i oko Gaze. Strasti su narasle. Neki skriveni igrači iz sjene, koji određuju pravila igre i vuku konce, putem sebi naklonjenih medija, Hamasov pokolj Židova u listopadu 2023. godine pretvorili su u nesmiljene napade na Izrael i Židove koji su se samo branili i odgovarali na Hamasove zločine klanja, obrednoga klanja, silovanja i ubijanja Židova po kibucima. A činjenica je kako Hamasov napad na kibuce nije bio rat, za razliku od izraelskoga odgovora kada je bio rat i za Gazu i oko Gaze. I taj će rat trajati sve dotle dok se u cijelosti ne uništi Hamas. Hoće li doći do protjerivanja svih Arapa iz Gaze, ne mogu znati. Samo znam da je Hamas ogranak egipatskoga Muslimanskog bratstva i kao takav neomiljen u Egiptu koji graniči s Gazom.

Hamas je teroristička organizacija

Oni koji su naklonjeni Hamasu i Arapima već dulje vrijeme postavljaju lukavo pitanje je li Hamas teroristička organizacija ili nacionalni oslobodilački pokret, iako je nakon njegova napada na Izrael 7. listopada 2023. gotovo jednoglasno taj napad međunarodno definiran kao mnoštveni ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. Hamas je teroristička organizacija, koja, za razliku od Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koja priznaje Izrael, predana je njegovom uništenju. Hamas zagovara samo arapsku (palestinsku) državu na cijelom teritoriju od rijeke Jordan do Sredozemnoga mora. Hamas se kune u ideologiju uništenja Izraela, što potvrđuje i njegova povelja iz 1988. u kojoj govori o uništenju Izraela i uspostavi islamske države od rijeke Jordan do mora. Također traži dominaciju islamske vjere nad židovskom i kršćanskom vjerom na Bliskom istoku. Drugim riječima, isključuje svaki oblik postojanja židova i kršćana u svojoj državi. To nije terorizam, to je nešto puno gore. I nakon što su ubojstva Židova nakon 7. listopada 2023. međunarodno definirana kao masovni ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, mnoge države poput SAD-a, Velike Britanije, Japana, Kanade, Novog Zelanda, Paragvaja…, označile su Hamas kao terorističku organizaciju.

Slovenija protiv Izraela i Židova

Dobro je što hrvatska aktualna vlast nije podlegla međunarodnoj ljevičarskoj histeriji i ne oglašava se o tom problemu u Izraelu. Za razliku od susjedne Slovenije koja se duboko „ukopala“ u glib iz kojega će se teško izvući. „Pomaže“ im i ljubljansko Delo objavljivanjem pisma čitatelja, a bolje da ne. Uglavnom svi su oni na crti za Arape, a protiv Izraela i Židova. Mnogi će se upitati zašto su Slovenci tako radikalni prema Izraelu, a dobri prema Arapima, poput bivše Jugoslavije? To jugo nasljeđe u slovenskom slučaju nije toliko važno, važno je da od stjecanja nezavisnosti Slovenija slijepo slijedi Veliku Britaniju, kao i njezini sateliti, Belgija, Nizozemska, Švedska, Danska i Finska. Postavlja se pitanje, imaju li od toga koristi? Mislim da nemaju, samo se zamjeraju Amerikancima, a u slučaju Gaze i Izraelu i Židovima diljem svijeta.

Napadi putem društvenih mreža

I neki od suradnika Hrvatskoga fokusa ne misle kao ja. I oni su na strani Arapa, Hamasa i Gaze, a protiv Izraela i Židova. I na društvenim mrežama oko Hrvatskoga fokusa vodi se kampanja protiv i portala i mene. Jedan od takvih napada – ustvari najobičnija prijetnja – stigao je 18. VIII. 2025. elektroničkom poštom i glasi: »nevjerojatna je ovolika ulagivačke puzajuće podaništvo dotičnog autora, ali i cijelog ovog portala, puzajuće podaništvo pred nacionističkom državom Izrael i pred antikristovskom, talmudskom, de fakto sotonističkom cionističkom bandom. Bljutavo je i dno dna, da autor čak opravdava pokolj djece u Gazi i namjerno izgladnjivanje stanovništva.« (Hrvatski fokus [Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.] Radi profesionalnosti i obzirnosti ne ću objaviti adresu elektroničke pošte pošiljatelja, ali sam zbog izvornosti doslovno ostavio cijeli tekst iako nije baš u padežima korektan. Ne ću tvrditi da pošiljatelj ovoga napisa nije u pravu, samo mogu reći da on ima pravo na svoje mišljenje kao i ja i kao neki drugi suradnici Hrvatskoga fokusa.

Tehnokratsko i ideološko sljepilo EU-ova aparata

Jedan od najjasnijih primjera samoporažavajuće prirode Zelenog plana u ovo vrijeme nesmiljene globalizacije je poljoprivreda. Poljoprivrednicima je rečeno da moraju smanjiti stočarstvo, smanjiti emisije i pretvoriti zemlju u “ponore ugljika”. Logika je jednostavna koliko i zbunjujuća: s trenutnim tehnologijama može se ići samo toliko daleko u smanjenju emisija u poljoprivrednom sektoru. Stoga su se kreatori tih opasnih politikâ, umjesto da potiču održive inovacije ili podržavaju male proizvođače, usredotočili na potpuno smanjenje poljoprivredne proizvodnje. Predvidljivo, to je izazvalo masovne prosvjede. Mala poljoprivredna gospodarstva, koja su ekološki održivija od industrijskog agrobiznisa, istiskuju se pravilima koja ubrzavaju komasaciju zemljišta. Rezultat nije samo ekonomsko opustošenje ruralnih zajednica, već i ekološko nazadovanje, jer se manja poljoprivredna gospodarstva zamjenjuju većim, intenzivnijim operacijama. Činjenica da su takve politike promovirane pod krinkom zaštite okoliša otkriva tehnokratsko i ideološko sljepilo EU-ova aparata – sustava koji se pretvara da je zelen, ali na kraju osnažuje korporativni agrobiznis dok kažnjava one koji zapravo upravljaju zemljom.

EU je “uspio” potkopati vlastitu industriju, povećati troškove za potrošače i povećati globalne emisije hgljika

Ista logika vrijedi i za širu europsku industrijsku bazu, jer je Europska unija ugušila industriju i uvozi industrijske proizvode. Naime, u ime lažne “održivosti”, Bruxelles je nametnuo nove troškove europskim proizvođačima, čineći ih manje konkurentnima na globalnoj razini i potičući uvoz jeftinije, prljavije robe iz inozemstva. Thyssenkrupp, jedan od najvećih europskih proizvođača čelika, već je upozorio na rastuću konkurenciju iz Azije, što dovodi do smanjenja proizvodnje. To nije samo ekonomski problem, već i klimatski: Europa učinkovito eksternalizira svoje emisije deindustrijalizacijom kod kuće, dok uvozi robu s visokim emisijama ugljika iz drugih zemalja.

Katastrofalna kombinacija ideologije i geopolitike

Možda najotkrivajuća epizoda u ovoj priči je energetska politika Europske unije nakon ruske agresije na Ukrajinu. Nakon što se odlučila odvojiti od jeftinog ruskog plina kao dio svog zagrljaja NATO-ovog posredničkog rata u Ukrajini, Europa se okrenula ukapljenom prirodnom plinu (LNG) koji se isporučuje iz Sjedinjenih Američkih Država i Katra – gorivu koje nije samo skuplje, već i dramatično više onečišćuje zbog emisija iz transporta. Tako je Europska unija u jednom potezu uspjela potkopati vlastitu industriju, povećati troškove za potrošače i povećati globalne emisije ugljika. To je savršen primjer kako se ideologija i geopolitika mogu kombinirati kako bi proizvele katastrofalne ishode. Temeljna mana Europske unije nije u tomu što joj nedostaju klimatske ambicije – barem na papiru – već u tomu što joj nedostaju ekonomski i politički instrumenti za ostvarenje tih ambicija na koherentan, demokratski i socijalno pravedan način. Veća centralizacija, kao što Bruxelles sugerira, nije odgovor – štoviše, upravo je ovaj model donošenja politikâ odozgo prema dolje, jedinstven za sve, proizveo trenutačnu reakciju. Žurno je potreban demokratskiji, decentraliziraniji i pragmatičniji pristup održivosti. Ali najveća prepreka tomu je sama Europska unija.

Opasne namjere

Unatoč svjetskim trendovima i razumnoj politici američkoga predsjednika Donalda Trumpa, koji je raskrstio s globalizacijskim lažima oko ekologije, „zelene tranzicije“ i zloguke „Agende 2030.“ preopasnoga Klausa Schwaba, u masonskom Bruxellesu i dalje bubnjaju po staromu. Europska unija i dalje mlati staru slamu i ustrajava na „ubrzanom prijelazu“ na „ekološki prihvatljivije izvore energije“ kako bi se „smanjili troškovi energije“. U tom pogubnom cilju Europska komisija nedavno je izradila nove smjernice o „obnovljivim izvorima energije“, „mrežnoj infrastrukturi“ i „naknadama za mrežu“, kako bi se „olakšalo uvođenje i uporaba inovativnih obnovljivih izvora energije“, „ubrzalo uvođenje mreža i infrastrukture za skladištenje energije“ te uvođenju „mrežnih naknada“ za korištenje „elektroenergetskog sustava“. Floskula do floskule. Uskoro možemo očekivati uvedbu „jasnih regulatornih okvira“. Osim ovih opasnih namjera ustrajava se i na povećanju uporabe „obnovljivih izvora energije“ i „poboljšanju energetske djelotvornosti“. I neprekidno se lamentira o „klimatskim promjenama“.

Zamjena teza

U krajnje protuhrvatskom portalu, Telegramu, objavljeni su neki od stavova „istaknute filozofkinje“ Ljiljana Filipović (https://www.telegram.hr/kultura/istaknuta-filozofkinja-fasizam-je-pobijedio-a-da-to-ni-sam-nije-primijetio-metastazirao-je-i-promijenio-ime/). Ovo „istaknute filozofkinje“ ne trebate shvaćati doslovno, jer kada Telegram i mediji slične političke orijentacije razgovaraju o nekomu tko je nepoznat i nebitan u hrvatskom medijsko-političkom prostoru tada se koriste takve floskule. Bez obzira tko je i što je „istaknuta filozofkinja“ Ljiljana Filipović, izjavila je da je „Fašizam pobijedio a da to nije ni primijetio. Metastazirao je i promijenio ime“, kako i u naslovu stoji. Ovo je klasična zamjena teza, jer pod „fašizmom“ Telegramova „istaknuta filozofkinja“ misli na hrvatske domoljube, suvereniste, a stvarnost je drukčija. Jer upravo je ljevica, preostala jugo-ljevica i novonastala marksistička i globalizacijska ljevica, ona koja širi fašizam i to globalizacijski fašizam. A kad se podsjetimo da je upravo marksizam stvorio suvremenu globalizaciju, koja nije ništa drugo nego najobičniji komunizam samo pod drugim imenom, odnosno koji su lukavo umjesto „komunizam“ nazvali „globalizacija“, i koji već jedno vegetira i u XXI. stoljeću. A to o „fašizmu“, koji spominje Ljiljana Filipović, spoznao je i komentator Ivo Šamija ispod toga članka autora novinara Srđana Sandića, i napisao: »Najveći fašisti u Hrvatskoj su novinari, jugočedo partizanske orijentacije. To su sljedbenici hromog Dabe, polu pismeni idioti koji ništa ne rade ali bi prokazivali vlastiti narod i služili drugom za svoji korist«. I ne slučajno, ovaj je članak objavljen baš na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 2025. godine!

Iz jahte se izlilo 4, 40 ili 400 tona nafte!?

Evo primjera od prije tri godine koji također pokazuje koliko je nisko novinarstvo palo. Naime, jahta u vlasništvu talijanskih turista između Maloga Lošinja i Unija potonula je, a četvero ljudi na njoj spasilo se bez ozljeda. Vijest kao svaka druga vijest o nesreći na moru. Kako i dolikuje, prvi se oglasio Index, jer državni mediji i Hina spavaju tijekom radnoga vremena. I Index već u naslovu objavljuje: »VIDEO Jahta koja je potonula kod Malog Lošinja ima četiri tone nafte«, u međunaslovu dodaje: »Međunaslov: Županija: Na jahti je 40 tona nafte« (https://www.index.hr/mobile/vijesti/clanak/video-jahta-koja-je-potonula-kod-malog-losinja-ima-cetiri-tone-nafte/2386660.aspx)! Dakle, četiri i 40 tona! U samom tekstu piše: »Tročlana posada, inače talijanski državljani, napustila je plovilo u kojem se nalazi 40 tona nafte.« Sada se postavlja pitanje koliko je na jahti bilo nafte koja se usred sezone razlila po moru: 4 ili 40 tona? Kako je u nekim drugim medijima, ne samo u hrvatskim, u isto vrijeme napisano da se iz jahte izlilo 4, 40 i čak 400 tona nafte, na Indexu su komentatori došli na svoje, pa je tako komentator Louis Cyphre napisao: »Ovo kao da je Kiki golubovic pisao članak … 400 hiljada miliona litara nafte«. Drazen Koluder se našalio pa napisao: »Malo je 400 tona na 18 metara, možda 40.000 ???«, a Tomislav Car „pojasnio“: »Izgleda da je potonuo tanker od 20 m kad ima toliko nafte. Nema ni 40 t, a kamoli 400 t. 40 t vode bi zauzelo 40m3 prostora. To bi na 20 m dužine značilo 2 m širine i 1 m visine. Nafta je lakša od vode što znači da zauzima i više prostora za jednaku težinu.«

400 tona nafte!

Posebno se „iskazala N1 TV (https://n1info.hr/vijesti/foto-video-jahta-koja-je-potonula-kod-malog-losinja-ima-400-tona-nafte/), pa je u naslovu napisala: »FOTO, VIDEO Jahta koja je potonula kod Malog Lošinja ima 400 tona nafte«. To je ponovljeno i u tekstu: »Tročlana posada, inače talijanski državljani, napustila je plovilo u kojem se nalazi 400 tona nafte.« I u HR Vijestima Marko Hrončić piše o 400 tona nafte. U naslovu: »VIDEO Županija: Jahta koja je potonula kod Malog Lošinja ima 400 tona nafte« i u samom tekstu: »…plovilo u kojem se nalazi 400 tona nafte« (https://hr-vijesti.com/htvatska/video-zupanija-jahta-koja-je-potonula-kod-malog-losinja-ima-400-tona-nafte/).

Pohvala Kuriru

U izmišljanje i dodavanje tona nafte uključili su se i mediji iz Mesićeva „regiona“. Beogradski Kurir (https://www.kurir.rs/region/hrvatska/3988739/kod-malog-losinja-potonula-italijanska-jahta) piše: »KOD MALOG LOŠINJA POTONULA ITALIJANSKA JAHTA: Vlasti izazvale konfuziju tvrdnjama da je na brodu bilo 40 tona nafte«. U naslovu Kurir piše da se izlilo 40 tona nafte, a u tekstu ima i pojašnjenje: »Nervozu u javnosti izazvala je županija koja je na svom sajtu objavila da je brzom intervencijom spriječeno isticanje 400 tona nafte i ekološko zagađenje mora« i dodaje: »Županija je brzo ispravila pogrešan podatak – jahta nema 400 nego 40 tona nafte. Nedugo nakon toga Županija je javila da su na jahti ipak bile 4 tone nafte.« Koliko god je Kurir nenaklonjen Hrvatskoj i Hrvatima, treba ga pohvaliti da je uočio grješke oko toga koliko je tona nafte iscurilo iz potonule jahte.

Podrška iz “regiona”

Drugi srbijanski medij Telegraf nije trošio vrijeme i pamet, nego je samo već u naslovu prenio krivu vijest: »Jahta sa oko 40 tona nafte potonula u Jadranu: Sprečena ekološka katastrofa« (https://www.telegraf.rs/vesti/jugosfera/3539582-jahta-sa-oko-40-tona-nafte-potonula-u-jadranu-sprecena-ekoloska-katastrofa). Isto je učinio i beogradski medij Espreso (https://www.espreso.co.rs/svet/hrvatska/1112629/jahta-potonula-na-jadranu) i u naslovu i podnaslovu napisao: »DETALJI JAHTE POTONULE U JADRANU: Prenosila skoro 40 TONA nafte«; »Tročlana posada, inače talijanski državljani, napustila je plovilo u kojem se nalazi 40 tona nafte«. Sve nazočniji portal Radija Sarajeva u Hrvatskoj je bio puno originalniji: »Tročlana posada, inače talijanski državljani, napustila je plovilo u kojem se nalazi 400 tona nafte« (https://radiosarajevo.ba/vijesti/regija/potonula-italijanska-jahta-cleo-u-hrvatskoj-prevozila-naftu/465723). I sad ti vjeruj medijima!

Laganje i neznanje

Osim laganja i neznanje je veliki problem u Hrvata. Posebice u novinarstvu i sve je jače izraženo u ovomu mrežnom novinarstvu. Dovoljno je samo pogledati komentare – svojevrsni ispusni ventil za čitatelje – i odmah vidite da od stotinu komentara rijetko će jedan biti korektno napisan. Ne jedan od stotinu, nego slučajno će jedan komentar koliko toliko biti korektno napisan, i pravopisno i gramatički. Jutarnji list se izborio i gotovo je već godinama ravnopravan Večernjem listu i kao takav kotira u javnosti. Ali jezično je loš isto kao i Večernji list. U uredničkom članku Jutarnjega lista odnosno Sportskih novosti – jer isti je vlasnik pa više ne znate što je što – napisana je laž, izneseni su lažni podatci o nogometašima i politici u nogometu tijekom jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma. Kako ne znamo tko je autor ovoga lažnoga članka pisat ćemo da ga je napisao Jutarnji list-Sportske novosti, skraćeno JL-SN (https://sportske.jutarnji.hr/sn/nogomet/hnl/klubovi/hajduk/huligani-na-ulicama-napadaju-igrace-hajduka-a-vi-gradski-oci-i-dalje-cine-fintu-kao-da-to-nisu-vasa-posla-15614374). Članak je objavljen 19. VIII. 2025. Povod za članak je loša situacija u Splitu, točnije u splitskom Hajduku gdje su navijači nezadovoljni i na ulici i u kafićima napadaju igrače, primjerice Australca Anthonyja Kalika na „privremenom radu“ u Hajduku.

U vrijeme srbizacije Hajduka

Nepoznati autor teksta htio je biti originalan pa je napisao ovu laž: »U davna vremena, pedesetih godina prošlog stoljeća, jedan žestoki, baš osvjedočeni prijatelj “bijelih” (bio je “bodyguard” Mušovića, Ristića i Obradova na Braču, kako se ne bi osujetilo njihov prijelaz u Hajduk), poslije utakmice protiv Dinama, nota bene i pobjede Splićana na Starom placu (3-2) izudarao je Antu Žanetića, usred Splita, na skalinama Prokurativa, jer je namjerno igrao slabo, želio je otići “modrima”.« Laž je napisana o trojici igrača – muslimanu Džemaludinu Mušoviću, bosanskom Srbinu Aleksandru Ristiću i banatskom Srbinu Zlatomiru Obradovu da su bili napadani i čuvani od “bodyguarda” “pedesetih godina” prošloga stoljeća, jer su oni došli u Hajduk – sva trojica – 1966. i u njemu su Mušović i Obradov ostali tri godine, do 1969., a Ristić je ostao još dvije godine, do 1971. A posebno je velika laž oko Ante Žanetića da je na utakmici posljednjega kola između Hajduka i Dinama na starom placu namjerno igrao slabo jer je htio otići „modrima“, tj. u Dinamo. Dinamo je bio bolji i vodio je na poluvremenu s 1:0., a na poluvremenu Hajdukov trener Srbin Milovan Ćirić, kojega su Miljenko Smoje, njegova žena Lepa Čatipović-Smoje i njima slični „jugosi“ doveli u Split godinu dana ranije, zamijenio je Žanetića i na kraju je Hajduk pobijedio Dinamo s 3:2. I Zvezda je bila prvak, a Dinamu je trebalo za titulu samo da ne izgubi od Hajduka! I neriješeno. To je istina, a ne ovo što nam JUL i SN podmeću ovoga vrućega kolovoza 2025. Sve to je napisao i sâm Ante Žanetić u svojoj knjizi Zlato Rima i srebro Pariza: Športski memoari i trnovit put Ante Žanetića i to sam više puta objavio i u Fokusu i u Hrvatskom fokusu (https://www.hrvatski-fokus.hr/2025/01/63553/), jer je A. Žanetić bio povremeni suradnik obaju Fokusa iz Australije. Evo što Žanetić piše u Fokusu:

Samo je jedna istina – Žanetićeva

»Ćirić [je] u kratko vrijeme zatrovao odnose između Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd je prijatelj Hajduka. Od tada je počeo pravi rat između navijača bilih i plavih…. Ćirić je, po starom velikosrpskom modelu, podizao balvane između sjevera i juga Hrvatske, a „orjunaši” (crni i crveni) spremno su podržavali „otadžbince”. Nažalost, tako je i danas! Utakmica koja je pokazala pravu sliku stanja odnosa bila je ona između Hajduka i Dinama (1960.). Naime, Dinamo se natjecao s Crvenom zvezdom za prvaka države. Bilo mu je dovoljno da postigne neodlučeni rezultat da bi došao do željenoga cilja. Ali bilo je „negdje tamo” odlučeno da Crvena mora pobijediti, pa je Ćirić kod rezultata 1:0 za Dinamo izbacio Žanetića iz igre, okrivljujući ga da namjerno ne igra kako bi mogao, da želi Dinamovu pobjedu. Hajduk je pobijedio i Crvena zvezda postala je prvak. Ali izbacivanje iz igre nije bilo dovoljno. Uprava Hajduka htjela je Žanetića „vaspitati” na udbaški način. Naime, te su ga večeri trojica „navijača” napala i pretukla. Nakon duljega „odmora” u Blatu kod roditelja, potpisao je ugovor s Hajdukom na pet godina, ali je odlučio čim bude imao priliku napustiti Hajduk i jugoslavensko-udbašku hajdučiju…« Nakon ovih Žanetićevih riječi sve je jasno! Valjda i novinarima dvojca JUL-SN!

Američki automobili za Europljane i Azijjate su – preveliki

Poznato je da novo/stari američki predsjednik Donald Trump u svom drugom mandatu provodi ono što nije stigao u prvom, predbidenovskom mandatu. Jedna od tih stvari je i pritisak na najveće proizvođače automobila u svijetu, Nijemce, Francuze, Japance i Južne Korejce da otkupljuju više američkih automobila. Čisto recipročno. Ali, tu postoji jedan problem, a on se svodi na velike američke automobile, koji se u SAD-u i dalje proizvode za njihove široke ceste, a i troše puno goriva, za razliku od francuskih, njemačkih, južnokorejskih ili japanskih manjih i štedljivijih automobila. Zbog toga Trump ima problema u ovom trgovinskom ratu. Prema britanskom Reutersumalo se američkih automobila kupuje u Japanu i Europi uglavnom zato što su preveliki i troše previše goriva. Diljem svijeta dominiraju modeli kao što su Toyota Corolla, Honda Civic, Volkswagen Golf i Renault Clio, ali vrlo je malo velikih primjera američkih marki Chevrolet i Cadillac. Primjerice, u Japanu svi preferiraju kei automobile – modele koji su dugi samo 3,4 metra i prilično štedljivi. Poanta je u tomu da si europski i azijski kupci ne mogu pomoći modelima poput Forda F-150 i Cadillaca Escaladea, jer su američki automobili dizajnirani za vožnju širokim cestama i autocestama, tako da ih je teško voziti uskim japanskim ulicama i slično.

Sesardić raskrinkao Swartza

Hrvatski filozof Neven Sesardić napisao je na facebooku: »Richard Swartz, novinar i suprug Slavenke Drakulić, objavio je 2010. u švedskom internet magazinu članak pod naslovom “The construction of power”. https://www.axess.se/artiklar/the-construction-of-power/ Upao mi je u oči sljedeći kratki odlomak: “Kći moje supruge, moja pokćerka, rođena je u Zagrebu i ima oca Srbina. Vjerojatno je zahvaljujući njemu u njezinu hrvatsku putovnicu bilo utisnuto slovo ‘S’, baš kao što je nekoć u putovnice njemačkih Židova bilo utisnuto slovo ‘J’.” Imam dva komentara: (1) Da mi je samo znati od koga li je Richard mogao doznati ovu priču (zajedno s nadogradnjom). (2) Nisu li naši političari zadivljujuće vješti kad su nas uspjeli uvesti u Europsku uniju unatoč tome što je Republika Hrvatska tretirala Srbe na isti način kao što je Hitler tretirao Židove!« (https://www.facebook.com/search/top/?q=Neven%20Sesardi%C4%87). To mi nije dalo mira pa sam otvorio spomenuti tekst Drakulićkina muža iz davne 2010. na engleskom pod naslovom “The construction of power”, koji u prijevodu na hrvatskom jeziku glasi: “Izgradnja moći”. Richard Swartz, tako se zove Drakulićkin muž, već u početku teksta piše – očito o nekom „jugoslavenu“ u smiraj Jugoslavije, jer je imao pištolj, mirovinu, člansku knjižicu Komunističke partije… – sve ono što Hrvati nisu imali ili nisu smjeli posjedovati. U nastavku saznajem da je u pitanju njegov punac, koji bi za sebe rekao – da je živ – da je „jugoslavenski komunist“, prepričava Swartz. U nastavku također saznajemo da mu je punica bila Hrvatica i katolkinja s otoka Krka koja je za vrijeme Jugoslavije samo „potajice“ smjela ići u crkvu. Za svoju ženu S. D. ovaj Šveđanin kaže da je Hrvatica i katolkinja, ali da je svjetska žena i iz jednoga od svojih dvaju brakova dobila je kćerku o kojoj piše N. Sesardić. I ta kćerka imala je oca Srbina, a Srbin je bio i drugi Drakulićkin muž, i kao takva je „nastradala“ kako piše Swartz, koji je doslovno napisao ovu opasnu glupost:

Vlasnica dva psa koja mrzi Hrvate

»Kad biste pitali moju suprugu o njezinom identitetu, ne bi rekla hrvatska, katolkinja ili komunistica. Odgovorila bi da je majka, spisateljica i feministica (i tim redom). Njezina kći, moja pokćerka, rođena je u Zagrebu i ima oca Srbina. Vjerojatno je zahvaljujući njemu u hrvatskoj putovnici utisnuto „S“, baš kao što se nekoć u putovnice njemačkih Židova utiskivao „J“. Moja pokćerka pripada generaciji mladih Europljana koji teško da bi više sanjali da se opišu nacionalnim ili konfesionalnim terminima. Kao i mnogi iz njezine generacije, ona je također potpuno nezainteresirana za politiku. Tijekom onoga što se u Hrvatskoj nazivalo “domovinski rat”, a sada se slavi državnim praznicima i govorima političara, živjela je u Beču, uglavnom kako njezin hrvatski suprug ne bi riskirao da bude unovačen. Kad biste pitali moju pokćerku o njezinom identitetu, ne bi rekla Hrvatica, Srpkinja, katolkinja ili komunistica. Rekla bi da je iz Europe, novinarka je i vlasnica dva psa. Osim ove pokćerke, teško je pronaći uvjerenije Hrvate od moje supruge i njezine obitelji. Ipak, nitko od njih nije zainteresiran za ovu etničku pripadnost. Zašto? Možda zato što se osjeća kao nešto što se podrazumijeva, možda zato što se doživljava kao nezanimljivo, možda zato što se doživljava kao nešto što ih umanjuje i zamagljuje druge i važnije stvari kojima sebe smatraju. Jer nacionalizam je strogi gospodar: sve ostalo mora biti podređeno vašem nacionalnom identitetu. To vrijedi i za demokraciju i za religiju; kod nacionalnog demokrata ili nacionalsocijalista, prefiks “nacionalni” na kraju prevladava.« Mislim da je od Šveđanina Richarda Swartza i ovo dosta.

Sraman postupak torontskoga filmskog festivala

Međunarodni filmski festival u Torontu otkazao je predstavljanje izraelskoga filma od događajima od 7. listopada 2023. godine, uz obrazloženje da teroristički Hamas ima “autorska prava” na snimke vlastitog pokolja i otmica Židova. Time su na ovom festivalu postali najnoviji apologeti Hamasa, otkazujući film o junačkim postupcima Izraelca u kibucu Nahal Oz 7. listopada 2023., zbog straha od kršenja navodnih autorskih prava Hamasovih terorista koji su snimili njegov pokolj. Naime, tog dana, kada su Hamasovi teroristi sravnili sa zemljom kibuc Nahal Oz, snimili su sebe kako kolju i otimaju stanovnike malog izraelskog sela. Više od četvrtine od 400 stanovnika kibuca ubijeno je ili zarobljeno. Teroristi su snimili mnoge njihove, tj. svoje zločine i uživo ih prenosili na internetu. U nekim slučajevima ukrali su telefone svojih žrtava i na svojim društvenim mrežama objavljivali videozapise na kojima ubijaju i otimaju Židove. Teško je povjerovati da bi bilo koji filmski festival zabranio ovo djelo iz neutemeljenog straha da bi njegovo prikazivanje moglo na neki način uvrijediti Hamasove ubojice. Sigurno su žrtve Hamasovih napada (a ne Hamasovi teroristi) ti koji zaslužuju naše suosjećanje i zabrinutost.

Marijan Majstorović/hrvatski-fokus.hr

Zadnji komentari

Hrvatsko novinarstvo pretvorilo se u laži i neznanje