“Za dom spremni” i “Slava Ukrajini” trebaju imati jednaka prava
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 16 Rujan 2025 13:55
Nakon Thompsonova koncerta u Imotskome početkom kolovoza 2024. rekao je dr. sc. Tomislav Jonjić da ima osjećaj kako će taj događaj – razmotren s vremenske distance – biti označen kao “svojevrsna vododjelnica hrvatske povijesti”. Jer na koncertu se dalo doživjeti – objasnio je Jonjić otvoreno i javno – nešto čega nije bilo od početka 1990-ih: novi nacionalni zanos i vjerski naboj
kao reakcija na dugotrajno i agresivno nametanje jugoslavenskih i lijevo-liberalnih sadržaja u ovdašnjemu kulturnom i političkom životu. Nekoliko dana poslije toga prenio je Thompson taj ugođaj u Dugopolje, gdje se na koncertu okupilo također nekoliko desetaka tisuća poklonika njegova glazbenog izričaja.
U međuvremenu se dogodilo nešto posve nepredvidljivo. Thompsonovi koncerti održani u srpnju i kolovozu 2025. na hipodromima u Zagrebu i Sinju privukli su mnogostruko veći broj ljudi nego godinu prije: nekoliko desetaka tisuća prodanih ulaznica 2024. naraslo je 2025. na nekoliko stotina tisuća: u Zagrebu više od 500.000, u Sinju oko 150.000.
Još su se neočekivanijima pokazale vrtoglave promjene stajalištâ vladajućih HDZ-ovaca glede pokliča “Za dom spremni!”, kojim se otvara Thompsonova pjesma “Bojna Čavoglave”, te HOS-ovih majica i kapa s tim pozdravom: od nečega “nedopustivog” i “protuustavnog”, što izlazi izvan okvira komemoriranja poginulih pripadnika HOS-a, i donedavnoga odlučnog pozivanja da se sve te pojave sudski procesuiraju i kazne – u ljetno su doba 2025. čelnici vladajuće stranke zauzeli prilično koherentan skup stajalištâ o “dvostrukim konotacijama pozdrava ‘Za dom spremni’” te se moglo čuti da treba imati na umu kako je pjesma “Bojna Čavoglave” u Domovinskome ratu “bila budnica i nitko je u 35 godina nije zabranio”, k tomu da su stotine tisuća mladih na Thompsonovu koncertu pokazali da “poštuju vjeru i Crkvu, našu tradiciju i identitet”, te kako “nepregledne rijeke mladih ljudi obvezuju da se odlučno suprotstavimo svakom pokušaju etiketiranja i nametanja krivnje i srama” i tomu slično. Kako objasniti te vrlo uočljive promjene stajalištâ?
Overtonov prozor i Hegelova dijalektika
Naš komparatist književnosti i publicist Matija Štahan – koji se ističe neobično lucidnim komentarima društvenoga života u Hrvatskoj i svijetu – objasnio je dotičnu pojavu pomicanjem “Overtonova prozora” udesno: ònō što je dojučer označavano kao radikalno, postalo je prihvatljivim; umjereni domoljubi s “desnoga centra” sada su glasni nacionalisti, a uglavnom anacionalni ljevičari počeli su se deklarirati istinskim domoljubima predbacujući “desnici” kvazi-domoljublje i ekstremizam. Cijeneći Štahanovo psihološko-politološko objašnjenje, posežem za komplementarnim, filozofskim. Veleumni Hegel formulirao je “zakon prelaska kvantitete u kvalitetu”, kao jedan od triju zakona dijalektike u okrilju vlastite filozofije apsolutnog idealizma (taj su zakon preuzeli i nakaradno preinačili marksisti, bolje rečeno “engelsisti”, u filozofiji dijalektičkog i historijskog materijalizma). Naime, kada su se brojevi Thompsonove publike kvantitativno znatno promijenili – odnosno povećali s desetaka tisuća na stotine tisuća – poprimili su drugu kvalitetu: donedavno opasni i nepoželjni izgrednici preobrazili su se u dragocjenu i poželjnu publiku. Jasno je da ne bi razborito postupili političari koji bi se otklonili od nekoliko stotina tisuća potencijalnih glasača. Čak i u zemljama s brojnijim biračkim tijelom, a pogotovo u Hrvatskoj.
S druge strane, vladajući primaju kritike iz Hrvatske i inozemstva zbog, kako se moglo čuti i pročitati, “eskalacije nacističkog pokliča ‘Za dom spremni’” i “divljanja ustaštva” pa naši vlastodršci najavljuju, kako se neslužbeno doznaje, da će preporuke Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima iz 2017. biti pretvorene u odgovarajući zakon. A to znači sankcioniranje.
Mornarska himna “Za dom vavik smo spravni”
Prije gotovo dva mjeseca, u drugoj polovici srpnja, brojni su domoljubni portali prenijeli pjesmu “Za dom spreman” navodno objavljenu u jednoj čitanki iz 1937. godine. Citiram nekoliko stihova: “Čista srca, / Bogu mio, / Za dom spreman / Na rad bio…”. Znanica mi je proslijedila poveznicu i upitala me što o tome mislim. Rekao sam da mi je gotovo nemoguće pojmiti da bi ti stihovi bili otisnuti u čitanki iz doba Kraljevine Jugoslavije jer su ondašnje vlasti dobro ejzikznale da je “Za dom spremni” od početka 1930-ih pozdrav Ustaškoga pokreta (pozdrav je nastao potkraj 1931. ili početkom 1932. godine). Ta navodna pjesma iz 1937. u međuvremenu se pokazala pukom krivotvorinom. Prije toga sam znanici rekao da kada bi se pronašlo stotinu zapisa “Za dom spremni” iz proteklih stoljeća, bilo bi to mnogima ohrabrujuće i poticajno – ali ne bi donijelo argumentacijsku snagu za ozakonjenje dotičnoga pozdrava. Premda doktorica znanosti (matematičkih), moja znanica – ponesena više domoljubnim srcem nego analitičko-sintetičkim umom – ne mogaše isprva razumjeti.
Naime, naša se domoljubna čeljad iz punine otvorenoga srca i dubine čiste duše pita što ima loše u bivanju spremnim za vlastiti dom (“O sancta simplicitas!”) te se daje zanositi svakim starim izričajem koji pokazuje leksičku i značenjsku sličnost pozdravu “Za dom spremni”. Tako je do mene jednom dospjela i pjesma koju je u Puntu na Krku zabilježio dr. sc. Rado Žic Mikulin, po struci liječnik, marni sakupljač narodnih sjećanja na protekla vremena. Posrijedi je, kako sam pročitao, srednjovjekovna himna hrvatskih mornara u kojoj se ustihovljeni slogan “Za dom vavik smo spravni” pojavljuje tri puta. Zanimljiv povijesno-etnološki podatak, ali nam, kao što već rekoh, u ovome diskursu gotovo nimalo ne pomaže jer ne donosi ništa neočekivano. Doista, ima li išta prirodnije i normalnije nego biti spreman za dom, domovinu, za vlastiti narod i svoju državu? Podudarno značenje ima i starorimski slogan “Pro patria” (doslovno: ‘Za otačbinu’; od pater, patris…: ‘otac, oca…’), mađarski “A hazáért” (‘Za domovinu’), njemački “Heimatverbunden” (u slobodnome prijevodu: ‘Privržen domovini’). Takve izričaje možemo pronaći u većini jezika, što je samorazumljivo i trivijalno. Zar ćemo (evo prikladne usporedbe) hrvatski pozdrav “Dobar dan” objašnjavati supostojanjem istoznačnih pozdrava u drugim jezicima (primjerice, polj. “Dzień dobry”, njem. “Guten Tag”, franc. “Bonjour”)?
Denotacija i konotacije
Nalazimo se na tlu problematike koju nije moguće razabrati bez osnovnih pojmova semiotike. Naziv discipline dospio je od grčke riječi “semeiotikós” (σημειωτιϰός) u značenju ‘koji motri znakove’ i odnosi se, u suvremenome smislu te riječi, na opću teoriju o znakovima i simbolima, koja se ponajvećma bavi odnosima između jezika, logike i spoznajne teorije (razlika između znaka i simbola nije nam u ovome diskursu od veće važnosti pa ju ostavljam po strani). Predoblike semiotike možemo razaznati u Platonovu dijalogu “Kratil”, gdje subesjednici raspravljaju o podrijetlu jezika, te u Aristotelovim djelima “O pjesničkom umijeću” i “O tumačenju”, u kojima Platonov učenik Aristotel među inim razmatra značenje imenicâ. Zastupa tezu o konvencionalnosti jezika, objašnjavajući da ni jedan glas nije “sýmbolon” prema vlastitoj prirodi, nego samo prema konvenciji. “A [rabi se izraz] ‘prema dogovoru’ jer prema naravi ni jedna imenica nije [značenjska], nego tek ako postane znamen”, kaže Aristotel i nadalje tumači: “Jer svaki izraz (lógos) ima doduše neko značenje – dakako, ne prema vrsti nekog oruđa (órganon), nego, kako je već rečeno, u skladu s konvencijom (katà synthéken)” (“O tumačenju”, 16 a, 26–30).
U dotičnome se djelu Aristotel neizravno i u naznakama dohvaća dihotomije koja će stoljećima potom biti nazvana “denotacija – konotacija”. Naime, francuski filozof i semiotičar Roland Barthes, polazeći od teorijskih postavki švicarskoga lingvista Ferdinanda de Saussurea i drugih, primjenjuje u drugoj polovici 20. stoljeća dvije razine označavanja: denotacijsku i konotacijsku.
Najkraće rečeno: denotacija je primarno ili izravno značenje nekog pojma, njegova referencija (redovito se nalazi u rječnicima); a konotacije su pridružena značenja uvjetovana situacijom. Konotacije valja razlikovati od asocijacija, koje su nešto osobno i uvelike privatno: primjerice, crvena boja jednoga asocira na erotsku ljubav, drugoga na krv, trećega na “Manchester United”, četvrtoga na komunizam, petoga na nacizam (prisjetimo se da nacional-socijalističkom zastavom vidljivo dominira crvena boja, koja simbolizira Hitlerov socijalizam). Kada cijelo društvo, ili njegov pretežit dio, prihvati određene asocijacije, one postaju konotacije, koje samim time nisu privatne, nego pripadaju društvu i njegovoj kulturi. Nije preuzetno reći da kroz konotacije cijeli društveni univerzum sudjeluje u sustavu označavanja.
Svastika prije i poslije Hitlera
Kada je riječ o povijesno uvjetovanome preoznačavanju ili novom označavanju – i to takvome da ima posljedice za cijelo čovječanstvo sve do danas – najslikovitijim se nadaje primjer kukastoga križa (njem. “Hakenkreuz”). Denotacija dotičnoga pojma glasi: “križ s četiri jednaka kraka, koji završavaju produžetkom pod pravim kutom”. To je zapravo definicija koja je u posve određenome smislu analitički sud ili iskaz, rečeno Kantovim terminom, jer proizlazi iz slike ili Carlsberg svastika CA4321predodžbe kukastoga križa gdje cjelina biva raščlanjenom na sastavne dijelove. U takvoj analitičnosti slika je podudarna ili kongruentna s definicijom. No ako uporabimo sinonimni izraz “svastika” – analitičnost je zamijenjena sintetičnošću jer smo pridodali nešto čega nema u samoj slici kukastoga križa: konotacije sreće, dobrobiti, zdravlja, ljubavi, kotača života… (riječ “svasti” na sanskrtu znači: ‘sreća, dobrobit’).
Riječ je o jednome od najraširenijih drevnih simbola, koji je izdašno zasvjedočen na dalekome azijskom istoku, zatim u Indiji i Perziji, a rabili su ga i stari Grci, Etruščani i Kelti. Nahodi se čak i u arheološkim nalazištima Srednje Amerike. Ima ga i u našim krajevima: kao uobičajeni ornamentalni simbol nazočan je na stećcima u Vrlici, okolici Sinja, Imotskoj krajini i drugdje. I fibule (kopče) pronađene u ilirskim grobovima u Ninu i okolici zapravo su svastike. Kukasti križ redovito je simbolizirao kotač, okretanje, vrtnju Sunca, ciklus neprestane obnove, vječno trajanje života… Svastika je sve do polovice 1930-ih u Europi bila simbol sreće (nešto kao djetelina s četiri lista ili potkova) te se kao čest motiv mogla vidjeti na ondašnjim razglednicama, a resila je i dresove brojnih američkih, britanskih, danskih i drugih športskih klubova. Nalazila se i na etiketi čuvenoga danskog piva “Carlsberg”.
Ali nakon Drugoga svjetskog rata zadobiva posve oprečne konotacije: nacizam, holokaust, genocid, plinske komore i slično. Umjesto dotadašnjega kotača života, nametnuo se zatorni vrtlog smrti. Svastika se od simbola života, sreće i ljubavi kobno prometnula u simbol mržnje, užasa i umiranja. Domećem da hebrejski izraz za grecizam “holokaust” jest “Šoa”, u značenju ‘golema nesreća, veliki pogrom, opustošenje’, a “holokaust” (ὁλόϰαυστον, u doslovnome značenju ‘sasvim spaljen’) jest obredno prinesena žrtva paljenica (Marulić u “Juditi” kaže “Saužge činiše gori na oltare” te na margini tumači: “Saužgi djački se zovu holocausta.”). Vidimo da je i biblijska riječ “holokaust” nakon Drugoga svjetskog rata poprimila drugo dominantno značenje.
Ako bi danas tko u javnome prostoru isticao svastiku i afirmativno govorio o holokaustu, nikoji sud u Hrvatskoj i Europi ne bi prihvatio objašnjenje i opravdanje da je svastika drevni posvudašnji simbol sreće, a holokaust svećeničko, ponajprije židovskih svećenika, prinošenje žrtve paljenice. Bilo bi to ocijenjeno kao oživljavanje fašizma i nacizma te stogo sankcionirano. Pri tomu treba napomenuti da je u svemu važan kontekst ili situacija: svastika znači jedno u Berlinu i Tel Avivu, a drugo u New Delhiju i Pekingu.
Hrvatski grb i “Handžar divizija”
S obzirom na sve rečeno, ne treba čuditi da je u Hrvatskoj i inozemstvu teško dokazivati “ispravnost” hrvatskoga grba s prvim bijelim poljem, premda je izobilje dokaza o njegovoj višestoljetnoj starosti. Budući da je Hrvatska od 1527. do 1918. bila dijelom Habsburške Monarhije, na području današnje Austrije nalaze se premnogi primjeri takvoga Bleiburg 2025. devastirani spomenikhrvatskoga grba – ali to nije spriječilo austrijske sudske vlasti da nalože njegovo uklanjanje sa spomenika na Bleiburgu. Zatim je uklonjen i polumjesec sa zvijezdom, vjerski simbol stradalih hrvatskih vojnika islamske vjeroispovijedi. Skinut je i natpis U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI. Na oskrnavljenom je spomeniku, usprkos svemu, ostao križ. Obrazloženje Pokrajinskoga upravnog suda u Klagenfurtu povezuje hrvatski grb s “Handžar divizijom” te je zato u toj ideološki upuhanoj nasumičnosti uklonjeno i hrvatsko nacionalno i muslimansko vjersko obilježje. Ta sudska objašnjenja nisu ništa drugo doli agresivni ljevičarski aktivizam odmaknut od svake razumnosti i dosljednosti. Prokušani u beskrupuloznome prekrajanju povijesti, Austrijanci su znatan dio svijeta uzmogli uvjeriti da je Hitler Nijemac, a Beethoven Austrijanac.
Doista, zar bismo tim “antifašistički” ideologiziranim tupanima (ne nahodim prikladnijega izraza za izgubljenike koji u toj austrijskoj pokrajini obnašaju političku i sudsku vlast) trebali objašnjavati općekulturno poznatu činjenicu da je polumjesec sa zvijezdom stari muslimanski simbol nastao znatno prije pojave ustaša? Bi li se itko trebao ponižavati – ne samo sebe nego i općeniti zdravi razum i elementarni ljudski ponos – prilažući na austrijskim sudovima slike polumjeseca i zvijezde na zastavama nekih muslimanskih država (npr. Turske i Alžira), ili možda donoseći na uvid bosanskohercegovačke muzejske primjerke malih šalica za “kahvu” (poznatih kao “fildžani”) na kojima je vidljiv taj drevni muslimanski simbol?
Slijedom takve uvrnute “logike” ništa ne bi bilo izuzeto od zabrane: i hrvatska crveno-bijelo-plava zastava, i pleter, i himna “Lijepa naša domovino”, i štošta drugo što se na ovaj ili onaj način može povezati s hrvatskim grbom koji počinje prvim bijelim poljem. Iako sve spomenuto biva starijim od ranih 1930-ih i Ustaškoga pokreta.
Samosvjesni primjer kune, izvorno NDH-valute
Ali ni taj kriterij starosti i prethođenja ustašama ne mora biti presudan. Prisjetimo se davne 1994. i brojnih protivljenja uvođenju kune kao hrvatske valute. Tako je profesionalni utjerivač “fašizma” Slavko Goldstein rekao da kada se kuna uvede „Hrvatska nikoga neće moći uvjeriti da to nije pozivanje na fašističke tradicije“.
Istina je da su srednjovjekovni Hrvati za platežno sredstvo u međusobnoj trgovini rabili kunino krzno, a numizmatičarima je poznata životinja kuna otisnuta na “slavonskim banovcima”, koji su se kovali u 13. i 14. stoljeću, isprva u Pakracu a potom u Zagrebu (Zagreb je, da ne bi bilo zabune, tada bio u Slavoniji). Ali kuna kao (papirnata) novčanica prvi se put pojavljuje u NDH.
Godine 1994. imali smo samosvjesno i nepokolebljivo državno vodstvo na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom – i kuna je uvedena unatoč rogoborenju. Za mjesec-dva ukorijenila se u svakodnevici te prestala biti temom. I najveći “antifašistički” preziratelji kune rado su njome punili bankovne račune i lisnice.
“Za dom spremni” i “Slava Ukrajini”
Vrnimo se prijeporima glede pozdrava “Za dom spremni”. Znamo da se u operi “Nikola Šubić Zrinjski” (u nazivu je “Zrinjski”, a ne “Zrinski”) koju je 1876. skladao Ivan Zajc, može čuti povik “Za dom!”, a nalazi se i na brojnim drugim povijesnim svjedočanstvima. Kada bi danas jedni uzvikivali “Za dom!”, a drugi odgovarali “Spremni!” – kao nedavno navijači “Hajduka” na Poljudu – bi li to bilo kažnjivo ako nitko od njih, ni jedan pojedinac odnosno osoba, ne izgovara cjeloviti pozdrav “Za dom spremni”, nego samo njegove dijelove koji zasebno nisu sporni? Kao negdašnji isusovački student potaknut sam jezuitski primijetiti da naši političari – kada im ide u prilog – ističu da je krivnja individualna, a ne kolektivna.
Po svemu sudeći imamo i povijesnih primjera gotovo istovjetnih cjelovitomu pozdravu “Za dom spremni” (“za dom vavik spravni”, spomenuta stara pjesma s Krka). Dobro je da to bude poznato, makar i ne bilo od koristi. A nama je odlučno udariti drugim putom – preko prijateljske i ratom izmučene Ukrajine i posvećenoga joj pokliča “Slava Ukrajini!”. Dotični Slava Ukrajini Drugi svjetski ratse slogan masovnije počeo rabiti tek nakon 1930. u okrilju Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) pod vodstvom Stepana Andrijoviča Bandere (poteklog iz grkokatoličke svećeničke obitelji u zapadnoj Ukrajini). Bandera je već na početku Hitlerova napada na Sovjetski Savez stavio na raspolaganje Nijemcima dva ukrajinska bataljuna.
U kolovozu 1941., kako je izvijestio tisak, susreo se Vasil Vojtanovski, “predstavnik ukrajinskih nacionalista u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, s poglavnikom Antom Pavelićem, koji je tom prigodom rekao da su “naša srca, naše simpatije uvijek bile na strani velikog i nama bratskog ukrajinskog naroda” te je razgovor zaključio uzvikom “Za dom spremni!”, a Vojtanovski i njegova pratnja uzvratiše: “Spremni! Slava Ukrajini, voždevi slava!“. Zatim je ustrojena Ukrajinska legija s oko 1000 vojnika, najviše Ukrajinaca s područja NDH. (O tome više u izvrsnome ogledu Tomislava Karduma “Ukrajinsko pitanje, HSS i NDH”)
Prisjetimo se da je nakon ruske invazije 2022. poklič “Slava Ukrajini!” odjekivao i Europskim parlamentom. Europljanima nije bio sporan ni tada ni danas. Pitanje je samo političke volje, a ona je najprije bila u Ukrajini. Među našim političarima takve volje i spremnosti nema. Za sada.
A svima koji govore da je “Za dom spremni” hrvatska inačica nacističkih pozdrava “Sieg Heil” ili “Heil Hitler”, treba žustro Emblem of the Dont Worry Clubi argumentirano otpovrnuti da to nije istina – nego da je “Za dom spremni” ekvivalentan “Slava Ukrajini”. Posve su usporedivi. Za razliku od njih, njemački nacistički pozdravi nisu prošli preoznačenje, kao ni svastika; zadržane su im konotacije iz Drugoga svjetskog rata.
Naši bi se političari trebali pozivati na podudarnost s pozdravom “Slava Ukrajini” kao na svojevrsni presedan. I pitati: Kako je Ukrajincima dopušteno, a Hrvatima nije? Kako to da je pozdrav negdašnjih Hitlerovih saveznika u Ukrajini nakon nedavne ruske invazije na tu zemlju doživio preoznačenje ili resemantizaciju te pravo javnosti – i zašto se jednako ne bi moglo dogoditi u hrvatskome slučaju gdje bi onodobni pozdrav Hitlerovih saveznika zadobio novu konotaciju nakon Domovinskoga rata? Podudarni slučajevi trebaju imati iste kriterije, a ne dvostruke.
Drage čitateljice i dragi čitatelji, u nastavku ovoga ogleda bit će riječi o oblicima i konotacijama pozdrava “Za dom spremni” u NDH, o različitim značenjima u kojima je dr. Ante Pavelić rabio imenicu “ustaša”, o ustaškoj prisezi s uzdignuta tri prsta, o riječi “otačbina” kao stoljećima uobičajenoj u vokabularu hrvatskih “otačbenika”, kako govoraše dr. Ante Starčević i brojni drugi, k tome o posve autentičnim hrvatskim riječima “vojvoda” i “četa” te inim semiotički zanimljivim primjerima promjene konotacija jezičnih izričaja i simbola njihovim seljenjem kroz prostor i vrijeme.
Hrvatski tjednik
