Meter: Evo što Rusija želi dobiti od Trumpa na summitu u Budimpešti; kraj velike igre
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 19 Listopad 2025 08:03
Ovo je vjerojatno vrhunac velike igre oko Ukrajine koja je počela zapravo još od njene samostalnosti 1991. godine, s nebrojenim unutarnjim previranjima pod paskom američkih i ruskih obavještajnih struktura i čiji je vrhunac bila kijevska revolucija u veljači 2014. godine.
Summit u Budimpešti mora riješiti brojne goruće probleme koji opterećuju američko-ruske odnose da bi sporazum o Ukrajini uopće mogao biti postignut ili zaživjeti u praksi ako to bude.
Čini se kako „duh Aljaske“ ipak nije mrtav (o tome više kasnije u tekstu) – usprkos nedavnom suprotnom stavu moćnog ruskog diplomata, zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova, kada je u ruskoj Državnoj dumi riječima o smrti „duha Aljaske“ reagirao na nove prijetnje Donalda Trumpa Rusiji, kako sekundarnim sankcijama protiv zemalja koje uvoze njenu naftu tako i mogućim isporukama američkih krstarećih raketa dugog dometa Tomahawk Ukrajini. Sve to zbog Trumpovog „razočarenja Vladimirom Putinom“ koji navodno nije spreman na ozbiljne pregovore, ali i tzv. „stranke rata“ u Europi koja minira sve postignute dogovore – kako smatra visoki ruski diplomat.
Ryabkova je, međutim, već idući dan demantirao glasnogovornik Vladimira Putina Dmitrij Peskov, tvrdeći kako određeni postignuti dogovori na Aljasci za Moskvu još uvijek vrijede i da će tako biti dok ih suprotna strana službeno ne odbaci.
Preciznije – ni Moskva ni Washington službeno još nikada nisu izjavili kako je spomenuti samit završio neuspjehom, ili pak da se od određenih dogovora koji su tamo postignuti u međuvremenu odustalo. A zašto i bi? To im je, zapravo, još jedino preostalo kakvo-takvo uporište za održavanje budućih kontakata. Propašću Aljaske definitivno bi propali i svi pokušaji daljnjih pregovora dviju strana. Jer ukoliko napredak nisu mogli ostvariti njihovi najviši dužnosnici te je sve završilo krahom nakon prethodnih dugotrajnih i temeljitih priprema od strane predstavnika njihovih ključnih ministarstava i drugih resora poput obavještajnih agencija – nitko to više ne bi mogao popraviti na nižim razinama. I to obje strane dobro znaju.
O samim rezultatima samita na Aljasci malo se toga znalo i govorilo, ali se iz Trumpovih izjava vidjelo kako je prihvatio jedan od ključnih ruskih zahtjeva na putu prema postizanju sporazuma o prekidu vatre – onaj o prethodnom rješavanju glavnih uzroka koji su do tog rata i doveli. I to je Moskva službeno naglašavala kao vrlo važan pomak koji konačno vodi prema mogućem trajnom sporazumu.
Međutim, od toga je Trump vrlo brzo odustao, već nakon sastanka s ključnim europskim dužnosnicima u Washingtonu svega dva dana nakon Aljaske – te se ponovo vratio pritiscima na Moskvu ,uz pojačanu retoriku prema europskim saveznicima da još brže kupuju američko oružje i sami ga isporučuju Kijevu. Pritom naglašavajući kako se SAD iz neposrednih isporuka svog oružja Ukrajini od sada definitivno povlači (što je vrlo frustrirajuća situacija za Europu (EU+NATO) jer je na njih de facto prebacio odgovornost i za nastavak rata i za sudbinu Ukrajine).
Novi summit u Budimpešti
Ali kao što sam nedavno rekao, Rusija nije ni Izrael, ni Hamas, ni Iran na koje Washington ima bezbrojne mogućnosti utjecaja (prije svega vojne) skupa s arapskim i islamskim svijetom u cjelini – i odlučnim pritiscima postizati sporazume onakve kakve želi. Moskva tradicionalno ne dopušta da se s njom razgovara „s visoka“ i kako naglašava – za one koji se tako pokušavaju ponašati to ima samo kontraproduktivni učinak.
Podsjećam kako je Trump nakon što se pokazalo kako Moskva ima ozbiljnih primjedbi na njegov predstavljeni mirovni plan za Ukrajinu, u više navrata Rusiji prijetio uvođenjem novih sankcija, sekundarnih carina, davao rokove od dva, tri tjedna, od mjesec dana i sl. da Punih prihvati njegov plan. Na kraju bi ga, prije isteka tih rokova Putin nazvao telefonski i Trump bi već istu večer opet postajao „zadovoljan Putinom“ i tako u nekoliko navrata sve do održavanja summita na Aljasci.
Sinoć je Putin po osmi put telefonski razgovarao s Trumpom na svoju inicijativu. Razgovor je trajao čak dva sata, što ukazuje da je bio ozbiljan, iako je jasno kako se u 120 minuta ne može riješiti pitanje ukrajinskog rata i bilateralnih američko-ruskih odnosa.
Međutim, nakon razgovora su se dogodile „nove“ promjene. Trump je opet bio zadovoljan razgovorom i izrazio nadu u nastavak pregovora i postizanje dogovora. Najprije će to pokrenuti njihovi šefovi diplomacije Marko Rubio i Sergej Lavrov, a onda će se on (Trump) s Putinom opet osobno sastati – ovog puta u Budimpešti, i kako vjeruje, tamo će se uspjeti dogovoriti oko mira u Ukrajini.
Vrhunac „velike igre“
Dakle ovo je vjerojatno vrhunac velike igre oko Ukrajine koja je počela zapravo još od njene samostalnosti 1991. godine, s nebrojenim unutarnjim previranjima pod paskom američkih i ruskih obavještajnih struktura i čiji je vrhunac bila kijevska revolucija u veljači 2014. godine. Ta je opasna igra, u kojoj se ukrajinske elite, to je već odavno jasno – blago rečeno nisu najbolje snašle – na kraju završila pravom kulminacijom: otvorenim vojnim sukobom tj, ruskom invazijom osam godina kasnije.
Nakon summita u Budimpešti, kojeg će premijer susjedne nam zemlje Viktor Orban bez ikakve sumnje vrhunski organizirati, odstranivši bilo kakve pobočne pokušaje rusofobskih istupa s ciljem podmetanja nogu summitu – ostat će samo dvije solucije: postizanje mira, ili totalni rat.
Vjerujem, ili barem želim vjerovati kako je ovoga puta mir bliže nego ikad. Jer stigao je trenutak istine i povratka više nema. Razbacivati se ultimatumima prema Rusiji se možda i može, ali djelovati u praksi konkretnim potezima vojnog karaktera kako je to bilo nedavno na Bliskom istoku udarima po Iranu – ipak je nešto posve drugo i na tako nešto Trump (ni bilo tko drugi tko ga naslijedi) nikada neće odlučiti.
Kubanska kriza i Tomahawci
Razlog za oprezni optimizam ovoga mi puta daju upravo Tomahawci. Ali ne na način kako to posljednjih dana i tjedana tumače brojni domaći mediji i analitičari i prema kojima će Trump tim raketama prestrašiti Putina pa će se ovaj odjednom predati i sve postignuto baciti u vjetar.
Za mene američke rakete Tomahawk u Ukrajini u ovom slučaju imaju ulogu sličnu sovjetskim raketama na Kubi u raketnoj krizi 1961. samo obratno – što ću malo kasnije i objasniti. Trump bi u slučaju postizanja dogovora s Putinom retorički mogao „osigurati pobjedu“ za Ameriku jer je eto ustrašio Putina svojim „zlokobnim raketama“ – kako ih je upravo nazvao. Putin bi dobio u stvarnosti ono što od samog početka traži ali bi se pritom obvezao, kao Hruščov Kennedyju, da neće javno govoriti koje je sve ustupke dobio od Trumpa a tiču se i stvari izvan same Ukrajine.
U igri pritom nisu samo proturuske sankcije, zamrznuta ruska imovina na zapadu i sl., već i one geopolitičkog karaktera a odnose se na ruske zone utjecaja u svom obodu (od Armenije, preko Gruzije i td. pri čemu to moraju biti čvrsta pravna jamstva a ne ona tipa „džentlmenske riječi“ na koje je nasjeo Gorbačov kada je bilo riječi o neširenju NATO saveza na istok). U Moskvu je jučer k Putinu stigao novi sirijski predsjednik Ahmed al-Sharaa, donedavni međunarodni terorist i ključni protivnik Bashara Assada koji je također u Moskvi. To su sve i više nego znakoviti signali predstojećih promjena. Rusija se vraća u Siriju i na Bliski istok kroz otvorena vrata. Ta su joj vrata uvijek bila Sirija.
Jer summit Trump-Putin mora riješiti brojne goruće probleme koji opterećuju američko-ruske odnose da bi sporazum o Ukrajini uopće mogao biti postignut ili zaživjeti u praksi ukoliko to bude.
Podsjećam: sporazumom o rješenju Kubanske raketne krize iz 1961. godine je dogovoreno da će, paralelno sa sovjetskim na Kubi, biti povučene i ranije postavljene američke rakete u Turskoj koje su neposredno prijetile SSSR-u, a politička i medijska šutnja o ovom posljednjem bio je američki uvjet za takav deal.
Desetljećima se taj drugi dio sporazuma na zapadu prešućivan i bio tabu za bilo kakvu raspravu. Jer SAD-u je ugled u svijetu uvijek bio najvažniji (Kennedy nije popustio, već je to učinio Hruščov – bio je obrazac na zapadu) s obzirom da mu osigurava utjecaj, dok je Sovjetima bilo primarno riješiti svoj sigurnosni problem s „turskim“ raketama Moskvi pod nosom zbog kojih su i poslali svoje na Kubu, pa neka poslije Washington piše i govori što hoće.
Neizvjesnosti
Ali sve ovo skupa, uključujući i predstojeći novi summit u Budimpešti, još je toliko nesigurno i nestabilno kada je riječ o mogućem uspjehu da je nemoguće bilo što predviđati kao konačno.
Sjedinjene Države i Rusija imaju veliki broj dubokih razlika po brojnim temama u međunarodnim odnosima, uključujući i onu o geopolitičkom izgledu budućega svijeta. Trump upravo sada ponovo juriša na ključne ruske partnere diljem svijeta ultimativno od njih tražeći prekid uvoza ruske nafte (ali i tu je izgledan važan pomak – dok se ne završi ukrajinski rat!), a udara i na BRICS u kojem poziva sve članice da ga napuste jer im slijede visoke američke carine.
Naravno, svi veliki svjetski igrači znaju da Trump nije svemoćan, i da se nakon prijetnji često povlači i stvari prikazuje drukčijima kada mu suprotna strana oštro pokaže zube. Ali ulozi u svijetu su golemi pa ipak ništa ne može i ne smije biti isključeno – uključujući i najcrnji scenariji. Iako su nakon sinoćnjeg telefonskog razgovora Trump-Putin ove opasnosti definitivno ublažene, barem do budimpeštanskog summita.
Što se tiče ukrajinskog rata oduvijek sam govorio kako ga mogu završiti samo SAD i Rusija. To je od samoga početka bio njihov rat i druge mogućnosti jednostavno ne postoje, jer su svi ostali oduvijek samo statisti u ovoj neviđenoj geopolitičkoj igri dvaju nuklearnih divova.
U međuvremenu, ruska vojska nastavlja napade na ukrajinskim bojišnicama i u dubinu Ukrajine, a ruske burze su jutros naprosto eksplodirale ili preciznije – potpuno se zazelenile.
