Vodi li Poljska Europu u smjeru vojne konfrontacije s Rusijom?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 24 Listopad 2025 12:12
Poljskoj su povijesno opasnosti i izazovi konstantno dolazili iz imperijalističkih tendencija kako zapadnog tako i istočnog susjedstva. Stoga je Poljski ulazak u euroatlantske integracije bio cilj nakon hladnog rata kojem se težilo kako bi se nadišlo povijesne zabrinutosti s istoka i zapada, odabirući i fokusirajući se na SAD kao glavnog strateškog saveznika.
Amerikanizacija se vidi kao slamka spasa od potencijalnih sanitarnih kordona, zona utjecaja i interesa po kojima je Poljska postala dio Istočnog bloka 1945. godine (što je bilo i za očekivati zbog uspješnog vojnog djelovanja SSSR-a protiv Trećeg Reicha).
Stoga, danas Poljska odbacuje ravnotežu snaga i zone utjecaja te se zalaže za vanjskopolitičko djelovanje na temelju sloboda država da same biraju svoj put u međunarodnim odnosima koji su utemeljeni na međunarodnom pravu. Riječ je o liberalnom post-hladnoratovskom stavu. Poljska odbija biti ponovno stavljena u položaj određene zone utjecaja ili sanitarnog kordona te namjerava voditi samostalnu politiku ujedinjujući Srednjoistočnu Europu protiv sigurnosnih ugroza koje se danas iz poljske perspektive očitavaju kako u ruskim vanjskopolitičkim i sigurnosnim aktivnostima tako i bruxelleskim progresivno-liberalnim nadnacionalnim integrativnim procesima kojima se nastoji smanjiti suverenitet nacionalnih država.
Vodi li Poljska EU u smjeru vojne konfrontacije s Rusijom?
Na ovo pitanje postoje različita gledišta, iako se u znanstvenoj literaturi i službenim strateškim institucionalnim dokumentima (barem onim dostupnim autoru) ne mogu pronaći jasni dokazi da Poljska namjerno gura Europu u sukob protiv Rusije. Međutim, isto tako postoji obilje dokaza da je vanjska politika Poljske od 2014./2022. godine postala izrazito konfrontacijska prema Moskvi i da njeni potezi povećavaju tenzije u Europi. Mnogi autori to tumače kao reakciju (deterrence – politika odvraćanja) na ruske političke poteze, drugi to vide kao strateško nastojanje Poljske da se politički i vojno pozicionira u Europi nasuprot Rusiji i postavlja sebe kao glavnog europskog aktera za definiranja odnosa s Rusijom. „Uključivanje zemalja Srednjoistočne Europe u EU dovelo je do toga da su odnosi Ruske Federacije s Europskom unijom ušli u fazu sustavne krize“ (Zieliński i Kulec, 2016: 7).
Poljska teško može biti regionalni lider u Srednjoistočnoj Europi ako postoji europsko-ruska (njemačko-francusko-ruska) suradnja, već to lakše postaje ako se europski kontinent fokusira na antagonizam prema Rusiji što povećava geopolitičku važnost i utjecaj Poljske. Međutim, on mora biti popraćen s povećanjem svoje vlastite moći prvenstveno ekonomske i vojne, na čemu je Poljska kontinuirano radila godinama.
Zanimljiva je hipoteza kako nakon početka međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba 2022. godine, poljski fokus na militarizaciju potencijalno je više motiviran novom militarizacijom Njemačke, nego s ruskim „munjevitim“ zauzimanjem teritorija u Ukrajini koji traje više od tri i pol godine. Podsjetimo kako „Europska unija svojom militarizacijom neće postati vojni tigar, jer su države još uvijek njeni glavni akteri u implementaciji najavljene militarizacije, nego eventualno savez 28 novo-militariziranih vojnih mačkica (država) sa svojim vlastitim interesima i vanjskopolitičkim/sigurnosnim ciljevima te će se potencijalno više bojati jedni drugih, nego trećih aktera izvan EU. Naglašavamo kako militarizacija Europe kroz militarizaciju nacionalnih europskih država, koja bi bila kontrolirana, transparentna i ne bi vodila u određenu iracionalnu šovinističko-rasističku psihozu straha i mržnje je realpolitički govoreći dugo očekivana“ (Rukavina, 2025). Poljska militarizacija ide i korak dalje sa željama i pokazivanjem interesa za postavljanjem američkog nuklearnog naoružanja u Poljsku.
Osvrt na govor Radosława Sikorskog u UN-u
Ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade Poljske, Radosław Sikorski, kojeg trenutačno mediji uzdižu kao jednog od potencijalnih vođa Europe, prošli mjesec je održao kratki govor u Vijeću sigurnosti UN-a oko provokacija Rusije u istočnoj Europi zbog navodnih preleta ruskih zrakoplova i dronova. Ne ulazeći u izuzetno kvalitetne oratorske i retoričke sposobnosti Sikorskog, koje je potencijalno stekao obrazovanjem u Velikoj Britaniji gdje je završio Pembroke College na Oxfordu (te gdje je član možda manje poznatog, ali utjecajnog elitističkog Bullingdon kluba) (Freeman, 2021) (Lo Dico, 2024), ovdje se važno fokusirati na analizu sadržaja i onog što je rekao u UN-u. Nekritički promatrano sadržaj govora je vrlo oštra poruka Rusiji, ali i Europljanima da se uozbilje u shvaćanju Rusije kao najveće europske prijetnje. Međutim, koristio je u naraciji djelomične pogrešne/generalizirane informacije kako bi prikazao Rusiju kao ogromnu prijetnju Europi. Izdvajamo analitički nekoliko kritičkih opservacija iz govora:
Na početku je odmah optužio Rusiju za pad dronova i prelete ruskih zrakoplova u prostor Estonije i Poljske, iako još uvijek nema konkretnih dokaza o čemu je točno riječ i mnogobrojni analitičari upozoravaju o mogućnosti insceniranih incidenata kako bi se povećala (ili možda nastavila) podrška Ukrajini te je istraga o navedenim incidentima u tijeku. Navedene događaje hipotetski dobro opisuje konstruktivistička teorija međunarodnih odnosa. NATO savez je nedavno naglasio da se u ovakvim situacijama može raditi o pogreškama i da je uvijek nužno dokazati agresivnu namjeru incidenta.
Nabrajajući mnogobrojna ruska hibridna djelovanja protiv Zapada Sikorski zaboravlja da i Rusija može također navesti vrlo slične primjere hibridnog djelovanja Zapada protiv Rusije što sam istražio u analizi o (ne)povjerenju između Rusije i Zapada (Uništeno povjerenje: Zašto si Zapad i Rusija ne mogu vjerovati? – Rukavina, 2025a).
Obraćajući se direktno predstavnicima Rusije rekao je da „znamo da Rusiji nije stalo za međunarodno pravo“ (Sikorski, 2025), na što zanimljivo upozorava konstantno i sama Rusija da Zapadu nije stalo do međunarodnog prava, samo naravno s drugim primjerima.
Sikorski je optužio Rusiju da ne može živjeti u miru sa svojim susjedima, što nije u potpunosti točno budući da se Rusija zalagala za implementaciju mirovnog Sporazuma iz Minska sve do kraja veljače 2022. godine kad je postalo očito da ga centralne vlasti u Kijevu ne žele implementirati (Rukavina, 2024).
Također je upozorio da se Rusko carstvo neće izgraditi, pri čemu se vidi jaz u razumijevanju sukoba u Ukrajini između Rusije i Zapada. S točke liberalnog Zapada, riječ je o ruskim imperijalističkim ciljevima u Ukrajini, ali iz pozicije Rusije, riječ je o realističkim sigurnosnim aktivnostima oko percepcije egzistencijalne prijetnje, slične kakve je SAD provodio po pitanjima Kube (ali i humanitarnih intervencija nakon hladnog rata). „Zanimljiv bi bio budući znanstveni rad s istraživačkim pitanjem: u kojoj se mjeri Ukrajina kao subjekt bori protiv ruskog imperijalizma, a u kojoj je mjeri riječ o posredničkom sukobu zapadnog (američko-britanskog) perfidnog demokratskog imperijalizma (s europskim dominionom) protiv ruskog, potencijalno transparentnijeg (u smislu tko uistinu vlada), imperijalizma“ (Rukavina, 2024)?
Zatim je u posljednjem dijelu govora krenula u mnogočemu netočna, možda i propagandistička, povijesna interpretacija protiv Rusije prikazujući ju kao suodgovornoj za gotovo sva stradanja koja su se dogodila Europi u 20. stoljeću, prvenstveno za početak Prvog i Drugog svjetskog rata. Međutim, riječ je o izmjenjivanju teza i potencijalnom revizionizmu povijesti. Rusija nije započela Prvi svjetski rat, nego je on započeo ubojstvom u Sarajevu 1914. godine pod organizacijom srpskih tajnih službi (Crna ruka s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom) te odbijanjem austro-ugarskog ultimatuma od strane Srbije na što je pokrenut napad na Srbiju odstrane Austro-Ugarske, a Rusija je kao saveznica Srbije imala dužnost pokrenuti mobilizaciju. Nadalje, Boljševička revolucija nije bila ruska, nego je bila sponzorirana sa zapada, Njemačke, koja je u blindiranom vagonu Lenjina poslala u Rusiju, kako bi se Rusko carstvo krvavom revolucijom izbacilo iz Prvog svjetskog rata kroz kaotizaciju i građanski rat (što je i uspjelo).Inicijatori SSSR-a su na Zapadu. Oko sporazuma Ribbentrop-Molotov trebala bi posebna analiza, ako ne i knjiga, međutim Poljska bi trebala biti oprezna prilikom otvaranja ovih pitanja oko početka Drugog svjetskog rata zbog potpisanih sporazuma o nenapadanju i trgovinsko-gospodarskih sporazumima s Trećih Reichom. Također se zaboravlja da je Poljska sudjelovala u komadanju Čehoslovačke pri čemu je dobila oko 800-850 km2 češkog teritorija (Zaolzie) i 226 km2 slovačkog teritorija (Bystrický, 2011: 167) (Marijanović, 2024: 23). Naravno, navedeno ne umanjuje izuzetnu veliku Poljsku žrtvu u Drugom svjetskom ratu, međutim taj rat nije započeo SSSR, nego Treći Reich.
Sikorski upozorava Rusiju da ne započinje novi (svjetski) rat, iako je Rusija u svakom trenutku spremna za konačni mirovni sporazum, koji je skoro i bio postignut u Istanbulu u ožujku 2022. godine, a kojeg je po određenim istraživačima, profesorima, pregovaračima veleposlanicima i svjedocima tog događaja prekinuo kolega Radosława Sikorskog iz Bullingdon kluba, Boris Johnson (Freeman, 2021).
Pred kraj govora navode se mirne demokracije koje ne žele dopustiti osvajanje Ukrajine. Možda bi te demokracije, ako su već mirne, trebale pokazati inicijativu primjerice da se zalažu za mir i fokusirati se na politike miroljubive koegzistencije i pronalasku diplomatskih rješenja završetka međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba. Današnja razina miroljubivosti demokracija poput Poljske pokazuje se posljednjom rečenicom Sikorskog upućenoj Rusiji:„Upozoreni ste!“, koja ne spada u standardiziranu diplomatsku miroljubivu komunikaciju.
Komentari Angele Merkel o Poljskoj odgovornosti za sukob u Ukrajini
Posljednja točka analize sadržaja govora Radosława Sikorskog vodi nas do nedavne izjave Angele Merkel o odgovornosti trenutačnih odnosa s Rusijom država poput Poljske i baltičkih država. Podsjetimo se da je Angela Merkel (s Françoisa Hollandeom) na početku rusko-ukrajinskog sukoba u veljači 2022. godine navela da su Minsk sporazumi bili sredstvo kupovine vremena Ukrajini da se pripremi za ovaj sukob. Ovakva izjava je diplomatski i vanjskopolitički izrazito opasna jer se zaključuje da je dogovor od početka bio prevara i prazno slovo na papiru, a za Rusiju još jedna u nizu izdaja i razočarenja od strane Zapada (Reuters, 2022). Sporazum iz Minska se dakle nikad nije niti trebalo implementirati.
Nadalje, postavlja se pitanje budućih diplomatskih pregovora oko primirja i to ne samo između Ukrajine i Rusije, nego i bilo kojih drugih aktera u međunarodnim odnosima. Nakon ovakvih izjava najsnažnijih europskih država, Njemačke i Francuske, koje se zalažu za promicanje i pridržavanje međunarodnog prava i potpisanih ugovora, pravnim principom pacta sunt servanda, zašto bi im itko ponovno vjerovao? Sporazum iz Minska Ukrajini možda nije mogao omogućiti euroatlantsku budućnost, ali jest mirnu, stabilnu i potencijalno prosperitetnu budućnost kroz neutralizaciju i interesnu suradnju vanjskopolitičkim balansiranjem između Zapada (euroatlantskih institucija) i Rusije (Rukavina, 2023) (ugledavajući se na balansirajuću vanjsku politiku Dubrovačke Republike i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije), što je Ukrajina i provodila gotovo cijelo vrijeme od svoje neovisnosti do 2014. godine (Rukavina, 2024).
Nedavna izjava o odgovornosti država poput Poljske i baltičkih država, kontekstualno se postavlja nakon susreta Bidena i Putina u Švicarskoj u lipnju 2021. godine, kad su Angela Merkel i francuski predsjednik Emanuel Macron inicirali pokušaj sastanka EU-Rusija kako bi se stabilizirao i očuvao te do kraja implementirao (od strane Kijeva) Sporazum iz Minska. Međutim, „neki to nisu podržali. To su bile prvenstveno baltičke države, ali i Poljska je bila protiv toga jer su se bojali da nećemo imati zajedničku politiku prema Rusiji“, naglasila je Angela Merkel (Szymanowski, 2025). Postavlja se pitanje koju to zajedničku politiku prema Rusiji neće imati? Konfrontacijsko-antagonističku ili miroljubivu koegzistencijsku? Jedino čega su se tad Poljska i baltičke države mogle bojati je implementacija Sporazuma iz Minska koja bi dovela do potencijalne neutralizacije Ukrajine što bi otvorilo prostor za razvoj njemačko-ruske suradnje spajajući Njemačku, kao industrijskog srca Europe, s Rusijom i njenim jeftinim energentima. Takva situacija bi potencijalno umanjila i marginalizirala važnost i utjecaj Poljske u Europi pri čemu bi ona, uz baltičke države, ostala jedina koja u Rusiji (a možda prešutno i u Njemačkoj) vidi neminovnu i konstantno postojeću opasnost. Ukratko, Poljska je postala, uz Ukrajinu, ključni anti-ruski (te možda destruktivno europski) akter kako u američkoj strategiji šahovske ploče Zbigniewa Brzezinskog, tako i u britanskoj strategiji nužnosti kontrole Istočne Europe Halforda Mackindera.
Zaključna razmatranja – opasnosti i teško ostvarivi miroljubivi scenariji
Vanjska politika Poljske, kao što smo ranije vidjeli usmjerena je na obranu teritorija, sigurnosti i suvereniteta. Čvrsto vežući pitanja sigurnosti uz SAD i NATO, Poljska nastoji postati lider Srednjoistočne Europe koju trenutačno ponajviše kontrolira četverokut Washington-London-Bruxelles-Varšava. Međutim, Poljska tako postaje instrument anglosaksonskog utjecaja na europskom kontinentu kroz koji Poljska temelji svoju energetsku sigurnost (LNG), ekonomski razvoj (EU fondovi i zapadne investicije) te militarizaciju (kroz ponajviše američki vojno-industrijski kompleks).
Zanimljivo bi bilo vidjeti suprotan scenarij budućnosti, koji će u današnjem kontekstu zvučati kao svojevrsna znanstvena fantastika. Ali, ako dopustimo na trenutak mašti da preuzme kormilo strateško-analitičkog razmišljanja, može se uvidjeti da ako se Poljska odluči osloboditi anglosaksonskog utjecaja, navedeno se može ostvariti kroz pragmatičnu suradnju s Moskvom. Naglašavamo, da navedeno nije zapisano ni u jednom strateškom dokumentu Poljske te gotovo nema nijednog poljskog etabliranog političara ili stranke koje se otvoreno zalaže za suradnju s Rusijom. Međutim, ako dođe do kontingentnih centrifugalnih silnica u euroatlantskom području, Poljska će imati dvije mogućnosti:1) postati glavni nosilac i lider Srednjoistočnog europskog ujedinjena i nove srednjoeuropske integracije protiv i istoka i zapada u trokutu Baltik-Jadran-Crno more (Inicijativa tri mora)ili 2) može se u pragmatičnoj suradnji s Rusijom suprotstaviti nestabilnostima i nesigurnostima koje mogu potencijalno ponovno početi dolaziti sa zapada. Naravno, od Rusije bi se isto zahtijevali znatni koraci dodatnih garanija i jamstva te diplomatskih aktivnosti kojima bi se povećala razina povjerenja srednjoistočnih država prema njoj.
Čak ako i zanemarimo na trenutak mogućnosti trenutačno imaginarne poljsko-ruske suradnje još jedna perspektiva je zanimljiva, a odnosi se na nužnost opstanka Poljske kroz modus vivendi s Rusijom. Naime, svaki pokušaj destabilizacije Rusije (i Bjelorusije) najviše će pogoditi Poljsku bilo kroz migracijske valove iz tog područja prema Europi (kroz ili u Poljsku) ili će osjetiti drugačije vrste odgovora na pokušaje destabilizacije. Stoga bi racionalan cilj vanjske politike Poljske trebali biti pregovori s Moskvom (i Minskom) oko otvorenih pitanja i s vremenom ih uz diplomatsko zalaganje i trud, postepeno zatvarati gradeći povjerenje (naravno, vrlo vjerojatno tek nakon završavanja trenutačnog rusko-ukrajinskog sukoba pri čemu Poljska može odigrati važnu ulogu, samo pitanje kakvu).
Ključno je za istaknuti kako i Poljska ima otvorena pitanja i izazove u odnosima s Ukrajinom oko povijesne ostavštine i zločina nad poljskim stanovništvom za vrijeme Stepana Bandere i Drugog svjetskog rata. Osim toga, za daljnja istraživanja bilo bi zanimljivo istražiti potencijalne hipotetske teritorijalne pretenzije Poljske prema Ukrajini i ulogu Poljske u trenutačnom rusko-ukrajinskom sukobu s poljskim vojnicima i vojnoj podršci Kijevu. Jedno od budućih istraživanja svakako bi trebalo obuhvatiti opstrukcije Poljske u istrazi za krivcima i počiniteljima koji su uništili Sjeverni tok 2 koji je bio konkurencija poljskim LNG terminalima, o čemu su još 2019. godine pisani mnogi znanstveni radovi, poput znanstvenog rada: Sjeverni tok 2 kao prijetnja nacionalnim interesima Poljske i Ukrajine (Sydoruk, Tetiana; Stepanets, Pavlo; Tymeichuk, Iryna, 2019). Također je zanimljiva mogućnost polandizacije ili poljskoizacije Ukrajine (polandization of Ukraine), odnosno podjela Ukrajine između Rusije i Poljske, slično kao što je i Poljska bila podijeljena među svojim susjedima četiri puta u povijesti: 1771., 1793., 1795. i 1939. godine. O navedenom pitanju se diskutira u intelektualnim i obavještajnim krugovima u Rusiji(a možda i u pojedinim državama Europe) te se propituju mogućnosti podjele Ukrajine s ukrajinskim susjednim državama: Poljskom, Mađarskom i Slovačkom (ТАСС, 2025) (РБК, 2025) (Война и Мир, 2025).
Poboljšanje poljsko-ruskih odnos bi pozitivno utjecalo na funkcioniranje Višegradske skupine, koja je u velikim izazovima nakon veljače 2022. godine zbog toga što se ne slaže oko pozicija u rusko-ukrajinskom međudržavnom sukobu. Dok Mađarska i Slovačka balansiraju između Kijeva i Moskve, pokušavajući doprinijeti miru ili barem primirju te zaustaviti sukob na realpolitičkim osnovama diplomatskih dogovora, Poljska, i do posljednjih izbora Češka, u potpunosti je blokirala bilo kakve mogućnosti dogovaranja i diplomatskih pregovora s Moskvom koju smatra apsolutno i isključivo odgovornom za ovaj sukob držeći se liberalnih pozicija i paradigme kolektivne sigurnosti, odnosno kako je riječ o neopravdanoj i neisprovociranoj invaziji/agresiji na Ukrajinu te da Rusija mora izgubiti na bojnom polju, a Ukrajina osloboditi sva okupirana područja.
Ako bi se Poljska pridružila Mađarskoj i Slovačkoj, EU bi potencijalno mnogo lakše mogla započeti pregovore o miru i budućoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi s mjestom kako za Rusiju i Ukrajinu, tako i za mjesto Poljske kao miroljubive države, čija je nacija propatila mnogo u svojoj povijesti te je svjesna ratnih strahota i činjenice da svaki sukob u Europi, prije ili kasnije dođe i do njenih granica. Stoga bi (realistički) mir trebao biti u Poljskom nacionalnom interesu, naročito u kontekstu dok se militarizira (s potencijalnim nuklearnim mogućnostima) njezin istočni susjed, Bjelorusija (ali i Rusija u Kaljiningradskoj oblasti). Poljska potraga za modus vivendi s Rusijom usmjerila bi budućnost europskog kontinenta prema miroljubivoj suradnji i koegzistenciji od Lisabona do Vladivostoka na realpolitičkim osnovama koje su bile prisutne za vrijeme hladnog rata, međutim vjerojatno smanjujući relevantnost međunarodnog prava, post-hladnoratovskih liberalnih principa te paradigme kolektivne sigurnosti, čega se mnogobrojni političko-elitistički krugovi u Europi poprilično pribojavaju i nastavljaju podršku Ukrajini s Poljskom na čelu te podrške. (Ponavljamo kako trenutačna politička elita Poljske ili ne razumije ili ne želi razumjeti i uvidjeti neposredne opasnosti daljnje destabilizacije post-sovjetskog prostora stoga joj je bilo kakva pomisao o modus vivendi s Rusijom trenutačno nezamisliva).
Politološkim rječnikom, danas u Europi svjedočimo izuzetnim podjelama realističke i liberalne teorijske škole međunarodnih odnosa, pri čemu mnogobrojni akteri suvremenih međunarodnih odnosa možda nisu niti upoznati s tim školama i posljedicama koje one predviđaju.
