Je li izgorio simbol Zagreba, simbol komunističke represije ili simbol predatorske pretvorbe i privatizacije?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 20 Studeni 2025 18:03
Nakon što se na Savskoj rasplamsao požar, vidljiv i iz najudaljenijih zagrebačkih kvartova, odmah je bilo jasno kako od vjesnikovog nebodera neće ostati ništa. Tako je i bilo, dan nakon požara jasno je kako je od nekadašnjeg nebodera ostala tek crna, ružna, ruševna pougljena konstrukcija.
Raspucala stakla ostala su razbacana naokolo, paljevine i crne čađi ima posvuda, dok je zrak unutar i u blizini nebodera izrazito težak za disanje. Vatrogasci koji su tijekom utorka požar relativno stavili pod kontrolu još uvijek su na požarištu, povremeno se boreći s plamenim jezicima koji se pojavljuju iznenada i niotkuda, kao da se jedni s drugima igraju skrivača. Dim slabim intenzitetom i dalje navire kroz napukline, stubišta i prozore, dok su okolne ceste zatvorene za promet.
U ovom trenutku teško je bilo što prognozirati o razmjerima štete, poznato je kako je zgrada bila napuštena dvadesetak godina, slijedom čega se može zaključiti kako je većina instalacija, kao i protupožarna zaštita, u katastrofalnom stanju. Osim toga, mnoge prostorije, odijeljene tek montažnim drvenim paravanima, bile su pune papira, što je iznimno pogodno za širenje požara, dok je objekt, zbog ogromne konstrukcije i volumena, imao velike ventilacijske otvore, koji su također pogodni za širenje požara. Nije teško zaključiti kako vatrogasci i nisu imali osobitih izgleda, sretna je okolnost u cijeloj priči zapravo da nije bilo ljudskih žrtava, da je spašen niži objekt pored nebodera, gdje su se nekada jednim dijelom nalazile vjesnikove kancelarije, zatim prostorije Večernjeg lista i Sportskih novosti, kao i da požar nije zahvatio okolne objekte.
Odgovornost države
Mnogi će tražiti odgovornost države, ona je ta koja je dozvolila da, kako mnogi u svojim osvrtima navode, da godinama propada jedan od ‘simbola Zagreba’, taj mastodont visok 67 metara i izgrađen 1972. godine, koji je po mišljenjima ‘dio identiteta grada Zagreba, svjedok njegova razvoja i njegove prošlosti’, te ‘zdanje koje je bilo hram novinarstva’. Postavit će se i pitanje imovine nekada moćne medijske kuće, koja je osim izgorenog nebodera, press centra, tiskare i slično, posjedovala nadaleko čuvenu vjesnikovu Arhivu. U konačnici, što se događalo sa zaštitarskom službom koja bi trebala čuvati objekt od fizičkih nasrtaja i reagirati u slučaju požara ili drugih ugroza?
Iz policije su kazali kako su dojavu dobili od građanstva, tek jedan jedini poziv, što pobuđuje sumnje. Za puno slabiji izgred policiju kontaktira desetine zabrinutih građana, ovom prilikom gori ogromna zgrada u strogom centru, a nazove tek jedan građanin. Osim toga, simptomatičan je i tajming požara, upravo na obljetnicu vukovarske tragedije. Sve je moguće, ali previše je slučajnosti za jednu ovakvu katastrofu.
Hram profesionalnog novinarstva
Sasvim je razumljivo da se značajan dio novinara, naročito onaj srednje ili nešto starije generacije, emotivno vezao upravo za vjesnikov objekt. Bez sumnje, za njih je to mjesto mladosti i profesionalnog odrastanja, mjesto mladalačkih zaljubljivanja, izlazaka, putovanja, avantura i pisanja. Jedne, zapravo, bezbrižne mladosti i posvemašnje sigurnosti, što je u današnjem kapitalizmu ipak uglavnom nepoznata kategorija. Novinari svih redakcija u tom objektu ni o čemu nisu trebali voditi računa, osim o pisanju vlastitih članaka. Niti o broju prodanih primjeraka, o tržištu, o remitendi, o plaćama, o budućnosti, sve je bilo posloženo, konkurencija je bila nikakva, a plaća, osim možda u zadnjih pet-šest godina propale državne zajednice, nikada nije kasnila. A onda je došao i rat i tržište, zatim hrvatska pretvorba i privatizacija, u kojoj su, koje li bizarnosti, bivše socijalističke elite sve upropastile, tvrtke poslale u stečaj, te postali vlasnici vrijednih vjesnikovih nekretnina.
Druga strana medalje
Sve je to, kako rekosmo, razumljivo. No, ono što nije razumljivo činjenica je da se u moru sladunjavih objava o tom, kako se navodi, ‘identitetu Zagreba’, ‘zadnjem hramu novinarstva’ i slične besmislice, nitko nije sjetio napisati ništa i o onoj ‘drugoj dimenziji’ objekta, koji je osim legendarne ‘Kockice’ bio jedan od najprepoznatljivijih simbola jugoslavenske komunisitčke represije. Zar je baš toliko teško razumjeti kako je noćas za nekoga gorio ‘simbol Zagreba’ i ‘hram profesionalnog novinarstva’, ali za druge je noćas gorio simbol zla i notornog boljševizma! Simbol progona intelektualaca, đaka i studenata, proljećara, političke emigracije, zapravo gorjelo je ‘mjesto’ gdje je ‘sve započinjalo’. I to naročito u prevladavajućem mediju Vjesniku, koji je bio glavno oružje komunističke nomenklature.
Optužnice su tu i pisane i objavljivane, uslijedile bi istrage, progoni, zatvori, logori i isključivanje ljudi iz društva. U konačnici, nije teško zaviriti u vjesnikovu Arhivu, mnogo toga danas je na internetu, pa vidjeti članke, objave i komentare od kojih normalnom čovjeku zastaje dah. Naročito sedamdesetih, pa sve do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. Naravno da se svi novinari iz tog perioda ne mogu trpati u isti koš, to bi bilo besmisleno. I tada je velika većina uredno i profesionalno radila svoj posao, međutim nije baš pametno danas, istine radi, prešućivati i one druge, one glavne na vrhu piramide, koji su mnoge hrvatske ljude praktički razorili, i njih i njihove obitelji. Možda mnogi ne znaju, ali na posljednja dva kata vjesnikovog nebodera bilo je smješteno nekoliko kancelarija UDBE, kako bi sve bilo nadzirano iz prve ruke, i do najsitnijih detalja.
Treća dimenzija nebodera
U konačnici, valjalo bi analizirati i ‘treću dimenziju’ požara, a to je ona lukrativna dimenzija, koja je većini pala pamet kada su se pojavile plamteće buktinje. Naravno kako se ništa ne može tvrditi bez čvrstih dokaza, ovo o čemu ćemo pisati tek su pretpostavke, međutim riječ je o činjenicama koje su nedvojbene, pa neka svatko za sebe izvede zaključke. Naime, prije desetak godina, 31. kolovoza 2015. Hina je objavila kako je Sud u Zagrebu usvojio zajednički prijedlog (1)Tiskare Vjesnik, (2)Večernjeg lista, (3)Tiska i (4)Allegheny Financiala, nekretninske tvrtke Ninoslava Pavića i partnera, za podjelom i uknjiženjem vlasništva nad nekretninama i zemljištem nekadašnjeg NIŠPRO Vjesnik, svojevremeno procijenjenim na 80 milijuna eura. Danas vrijednost ‘vjesnikovih nekretnina zasigurno je nekoliko puta veća.
Predlagalo se tada formiranje jedinstvene katastarske čestice, i podjela vlasništva nekretnina bivšeg Vjesnika prema kojoj, a temeljem dogovora suvlasnika, pravo na 60,96 posto vlasništva ostaje Državi i tiskari Vjesnik, Allegheny Financial Ninoslava Pavića i partnera posjeduje 11,95 posto, austrijska Styria preko Večernjeg lista 10,89 posto vlasništva, te Tisak u sklopu Agrokora Ivice Todorića ima pravo na 10,96 posto vlasništva. Ostatak pripada manjim suvlasnicima. Tijekom procesa knjiženja na zemljišnoknjižnom odjelu Suda predstavnici DORH-a istaknuli su da se ‘ne protive prijavi predlagatelja za uknjiženjem vlasništva’. Otvaranjem postupka knjiženja vlasništva nad kompleksom Vjesnika ponovno se aktualiziraju mogućnosti privođenja svrsi tog ‘zapuštenog prostora’, gdje nakon gašenja lista Vjesnik i preseljenja Večernjeg lista nema niti jedne novinske redakcije.
Što kaže GUP?
Prema Studiji PPU mogućnosti izgradnje ‘kompleksa Vjesnik’ iz 2012. na parceli od čak 32.435 četvornih metara moguća je gradnja kompleksa od nevjerojatnih 260.000 četvornih metara, gotovo šest puta više od sadašnjih 45.000 korisnih kvadrata na 17.606 četvornih metara izgrađene površine. Prihvaćanjem uknjiženja vlasništva i podjelom imovine nekadašnjeg NIŠPRO Vjesnik svi suvlasnici mogli bi nakon uknjiženja vlasništva te ‘zelenog svjetla’ DORH-a biti isplaćeni. Prema posljednjoj procjeni vrijednosti, potencijalni investitor ili država trebali bi ‘velikoj trojci’, nekadašnjoj Todorićevoj kompaniji, austrijskoj Styriji i Allegheny Financialu u Pavićevu suvlasništvu, platiti ukupno 27 milijuna eura, svakome od njih između 8,8 i 9,5 milijuna eura. Vukovarski vodotoranj simbol je stradanja Hrvata u ratu, sada bi vjesnikov neboder mogao biti simbol stradanja Hrvata nakon rata.
Kvaka je u tome da su i jedan i drugi tragični ‘simboli’ generirani iz iste nekadašnje političke kuhinje? Naime, Vjesnik su u stečaj, uz asistenciju premijera Milanovića, gurnuli Slavko Linić i Radimir Čačić, a sada se sreća se smiješi g. Paviću, sve odreda bivšim socijalističkim predatorima. Nimalo ne sumnjamo kako će i ovoga puta sumnja biti prebačena na ‘ustaše’, kao i toliko puta do sada.
