Tradicionalni gemišt pravoslavlja i svetosavlja u Zagrebu
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 14 Siječanj 2026 16:02
Da je siječanj u godini kao ponedjeljak u tjednu, poznato je. No, ovaj je siječanj umnogome dramatičniji no obični siječnjevi zadnjih godina, traumatičan u svakom smislu. U prizemnom snijeg i led, puni traumatološki bolnički hodnici i dvorane za operacije, a još se čekaju povratnici sa skijanja puni prijeloma, jer ni gornjih dvjesto tisuća Hrvata nije imuno na padove.
U nacionalnom smislu svi su problemi bili zatrpani snijegom i vladala je uglavnom tjeskobna tišina. U geopolitičkom smislu prava trauma: na prijelazu godina i početku siječnja bivalo je svakim danom sve razvidnije da je došlo do loma civilizacije kakvu smo, premda slabašnu, imali zadnjih desetljeća. Pala je na ledu i razbila se u komadiće, vratila se praćena ljudskim krikovima u doba Atile ili Džingis kana, umrla uz buncanje o međunarodnom pravu i sličnim zastarjelim pojmovima, priznala da je njezino vrijeme prošlo i nastupila zima sirove moći i ledene neljudskosti. Demokracija, dogovori i pregovori bačeni su u grob na kojemu piše: Tu vječno počiva nesavršena ali za života prilično uspješna civiliziranost ovoga svijeta, koja je funkcionirala u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća i ponešto prvih godina dvadeset i prvoga, s ponekim krvavim iskoracima, u Europi recimo agresijom Srbije i Srba uopšte na Hrvatsku i Hrvate uopće.
O tome nije bilo spomena na tradicionalnom gemištu pravoslavlja i svetosavlja u Zagrebu, ali su svetosavski političari govorili ono što Beograd od njih očekuje, to jest o aktualnoj navodnoj nacifikaciji Hrvatske, ugroženosti većinskih manjinaca i sličnim bedastoćama, na koje ipak treba svratiti pozornost jer su u skladu s drugim memorandumom, a čujem da je govornik bio Milošević, istoga prezimena kao onaj koji je govorio u skladu s prvim memorandumom, a onda krenuo tenkovima. Na Hrvatsku, a gdje će. Ne će valjda na Grenland.
Završilo je za katolike božićno doba, kršten je na Jordanu Isus Krist, katolička Hrvatska dobila novu Bibliju s hvaljenim prijevodom, ali kada su ljudi pozornije pročitali kako u njoj zvuči Očenaš, primili se za glavu. Svi smo mi Očeizgovarali Očenaš kao naši očevi i majke, djedovi i bake, a sada bismo valjda trebali prihvatiti tu verziju, rastrganih rečenica i bez poznate, tople melodije? E pa ne ćemo. Ja prvi ne ću. Objašnjenja zašto je „novi“ tekst Očenaša bolji, toliko su stupidna da o njima ne želim ni razgovarati. Bogu hvala, narod će rečeni tekst odbaciti, i narodna Crkva u Hrvata, i dalje će se držati „staroga“ Očenaša, onoga koji smo izgovarali na sprovodu mojega bratića Verdija nekoliko dana nakon Nove godine.
Glede hrvatske politike i političara, iz snježnih se nanosa prva pojavila glava Prezidenta, koji je smireno i mudro komentirao što se događa u svijetu oko nas, o zbivanjima koja se nas ne tiču ni dotiču, jer Hrvatska živi u drugom svijetu, valjda. A posebno je mudro zborio o oružjima i naoružanju uopće, ništa njemu nije dobro, a ima i pravo zboriti jer je poznati stručnjak za oružje, osobito tenkove. Da je do njega, a i pokazao je u premijerskom mandatu, još bismo nabavljali lukove i strijele. No dobro, važno je da se u saborske klupe vraća najbolji sastav u povijesti moderne, demokratske Hrvatske, predstavnici demosa koji krate vrijeme gledanjem u mobitele (treba zabraniti mobitele u Saboru!), dobacivanjem, kopanjem nosa i iskopavanjem privatnih grijehova političkih protivnika, to jest sitnih malverzacija koje se utapaju u imunitetu.
Bože veliki, takav sastav Hrvatskoga sabora još nije viđen. Čast iznimkama, ali ako ova postava zastupa hrvatski narod i njegove interese, onda je to više nalik hateveovoj silvestarskoj priredbi, sa stand up komičarima koji nisu saborkomični nego priglupi, te se pitam kamo je nestao hrvatski humor. Oh, kada se sjetim onih vremena, Brace Švarca i Vikija Glovackog, kada se sjetim Gumbeka i Ive Serdara, pa i bližih histrionskih, dođu mi suze na oči. Osobito još kada vidim „humoristične“ pokušaje u hrvatskim televizijskim serijama, s tek ponekom iskrom, onda se iskreno rasplačem. A kazališta uglavnom izbjegavaju dobre komedije, sve je nekako svedeno na muško-ženske odnose i to toksične, na muško-muške ili žensko-ženske, ma dajte, ali zato čujem da je navodno iz zagrebačke uprave poslan upit gradskim kazalištima koje će predstave s elgebete temom izvoditi, poslan i kazalištima za djecu. Pa će valjda elgebete predstave dobro financirati, druge manje. Prijedlog: treba malo prilagoditi klasične bajke, recimo : zločesta kraljica na kraju se zaljubi u Snjeguljicu i žive dugo i sretno. Uostalom, ako sekta bogato financira udruge koje su na tom snjeguljičnom tragu, zašto ne bi i ostalo što se pod kulturom smatra. Budimo napredni. Tako je trebalo i s prošlom godinom 1100. Hrvatskoga Kraljevstva, koja bi bolje prošla da je kralj Tomislav bio homoseksualac. No dobro, bila je (i još je) jedna grandiozna izložba artefakata iz velike hrvatske povijesti, bilo je još ponešto, ali nedostatno. Glede mene, ja sam svoj dio „odradio“: roman o Tomislavu i njegovu dobu Rex Croatorum i kazališni komad više-manje za mlade Tomislav i Adriana u Trešnji. „Velika“ kazališta nisu našla za shodno baviti se Hrvatskim Kraljevstvom, možda se probudila ona antimonarhistička struja, komunistička poslije 1945., zabrinuta da bi se mogao vratiti srpski Perica.
A vidite, upravo je monarhija opet u modi, u trendu. Kako to već ide u povijesti: revolucija, ubojstvo kralja, onda dođe Napoleon i proglasi se carem. Što je vrhunac revolucije. Ili u Rusiji također revolucija, pa dođe Staljin, car, u pratnji kagebea. Pa malo popuštanja, pa stegnuća, pa glasnost, a onda opet Putin , car rođen u okrilju kagebea, sa zadaćom da opet uspostavi Sovjetski sajuz, počam s Ukrajinom. Na drugoj strani njegov pandan predan zakonu Trump(bezakonju) moći Donald Neron, koji je usred naoko čvrste demokracije SAD-a uspio pred zbunjenim svijetom odvesti taj SAD u diktaturu, inače potomak njemačkih useljenika, koji na nove ali i stare udara saveznim agentima, treniranim da ubijaju žene u automobilima. Pa dok se Iran možda oslobađa teokratske nimalo simpatične vlasti, SAD pada u ponor represije.
Ono što će se dogoditi, predvidivo je: guverneri pojedinih država unutar naddržave SAD ne će dugo gledati to nasilje, makar bili i republikanci, te se mogu dogoditi ozbiljne stvari koje ne će baš biti nalik građanskom ratu, ali blizu. A to u slučaju ako Trump nije posve osvojio i posvojio američko pravosuđe. Uostalom tko su oni? Putin i Trump? Mali, zlokobni narcisoidi, prvi udbaš koji i ne zna drugo nego vladati strahom i ubijati političke protivnike ili ih zatvarati, drugi mešetar nekretninama, sirovina koja baš tako izgleda na fotografijama s Epsteinom, ali sada su Donald i Vladimir na krovu svijeta s kojega pljuckaju po zemljama i narodima, osobito europskim ali i ostalima, svjesni da u svakom trenutku mogu pritisnuti gumb. Eh, moj Gumbek, da si živ imali bismo ti i ja štofa za kabaretske predstave.
Jezik naš svagdanji
Oduvijek smo izgovarali: Venecuela. Kadli, odjednom – Venezuela. Vrlo zanimljiva situacija: ujutro na Dobro jutro HTV-a jezikoslovac Alerić lijepo kaže da se izgovara – Venecuela. Točno.hkvlogo Navečer istoga dana voditelj ili voditeljica Dnevnika opet govore – Venezuela. Valjda su iz generacije Z. Pa zar nitko od večernjih ne prati jutarnji program?
Globus, Bujica i…
Voljeli vi neku tiskovinu ili televiziju ili ne, ne će vam, kao ni meni, biti svejedno što nestaju u tami, kakve bile da bile postale su bile dio našega svijeta, kakav bio da bio. Nestanak Globusa je, kažu, definitivan, odlazak Bujice možda je samo privremen. Kako bilo, puno je tu u igri ljudi koji će ostati bez posla, ne samo frontmeni, puno je tu sudbina u ionako nesigurnim vremenima. A glede Bujice: na toj televiziji u podstanarstvu Z1 moglo se reći što se reći htjelo, za razliku od „službenih“, uglavnom u službi sustava.
Sve prolazi u tišini Hrvatske zatrpane snijegom, kao što je u tišini godine bez snijega nestalo Hrvatsko slovo, a sustav je sve pripremio da s otapanjem snijega u bljuzgi aktualne politike prema (njoj) nevoljenim medijima nestane i Hrvatsko kulturno vijeće, koje je u svim nevoljama izdržalo punih dvadeset godina.
