Meter: Stare europske sile gube snagu. Potvrdio je to i ovaj njemački debakl
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 10 Lipanj 2026 14:07
Europa sada ubrzano uči na svojim greškama. Nažalost, nisam previše siguran da će na kraju ono najvažnije i naučiti. Jer duboko znanje i mudrost ne stječu se ubrzanim tečajevima pokrenutim pod pritiscima okolnosti. U ovom slučaju neumoljive i hladne geopolitike. Za tako nešto je ipak potreban sustavan i profesionalan rad istinskih znalaca analitičkog zanata, a ne karijernih i priučenih političara
kojima je, osim vlastitih interesa malo što drugo važno. Ako važnim iz nekog razloga jednom i postane, obično bude prekasno. I za njih, i za one koje predvode
Nedavno smo izvijestili o velikom globalnom porazu njemačke diplomacije koji je izazvao konsternaciju u Berlinu i njemačkim vladajućim krugovima, a definitivno je zadao i težak udarac kancelaru Friedrichu Merzu (CDU) osobno, s obzirom na njegova nastojanja da se prometne u novog europskog vođu.
Nešto slično, što je bila i bivša kancelarka Angela Merkel. Samo ovoga puta znatno više s pozicije klasične vojne a ne toliko gospodarske sile (koja sada ubrzano slabi, što, između ostalog, i uzrokuje krajnje loš rejting Merza u njemačkoj javnosti ali i dovodi do brzog uspona krajnje desnog AfD-a) kakva je Njemačka već odavno i zbog čega je i odranije poznata kao „lokomotiva Europske unije“. Jer sada su po Europu, a time i Njemačku – prioriteti ipak dramatično presloženi s obzirom na krajnje složeno geopolitičko i sigurnosno stanje na kontinentu ali i svijetu općenito.
Dakle, konkretno – radilo se o neuspjehu Njemačke prilikom glasovanja u Ujedinjenim narodima početkom lipnja za ulazak zemlje u klub nestalnih članica Vijeća sigurnosti iz kvote zemalja za Europu (tri kandidata, dva prolaze), kada su je, neočekivano, pretekli europski „geopolitički patuljci“ – Portugal i Austrija (pogledaj poveznicu ispod).
Pokazalo se, naime, kako je puno manje svjetskih država – članica UN-a, svoj glas dalo Njemačkoj nego spomenutim dvjema državama, neusporedivo manjim po svim ključnim parametrima od velike Njemačke, poglavito po globalnom utjecaju. I to usprkos prethodnim snažnim diplomatskim naporima Berlina i samouvjerenosti istog u uspješan ulazak zemlje u klub država koje mogu pokretati rasprave i iznositi prijedloge rezolucija – što je itekako važno, bez obzira što nestalne članice (koje se periodički mijenjaju što im i naziv govori), za razliku od pet stalnih (SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija) – nemaju pravo ulaganja veta.
Status nestalne članice VS-a (što je Njemačka do sada već više puta bila), Njemačkoj bi u ovim kritično važnim geopolitičkim okolnostima omogućilo diktiranje europskog političkog ritma u tom najvišem tijelu najvažnije međunarodne organizacije (UN), koje još donekle funkcionira unutar već potpuno urušenog poslijeratnog međunarodnog poretka. Prije svega po pitanju daljnjih pritisaka na Rusiju i potpore Ukrajini – što je za Berlin sada daleko najvažnije.
Poraz Njemačke je zanimljiv i s pozicije što je prije gotovo točno godinu dana za predsjednicu Opće skupštine UN-a izabrana bivša njemačka šefica diplomacije u vladi prethodnog kancelara Olafa Scholza (SPD) Annalena Baerbock (Zeleni).
U utorak, 9. lipnja, o ovoj je temi zanimljiv analitički prikaz objavio specijalizirani američki medij Nacional Security Journal.
Pogledajmo, dakle, što o ovom njemačkom debaklu u navedenom mediju piše autor teksta Russell A. Berman, viši suradnik u Hooverovom institutu i bivši viši savjetnik u Odjelu za planiranje politika State Departmenta. Vrijedi pročitati.
Glasovanje uopće nije bilo tijesno
Njemačka je 3. lipnja izgubila kandidaturu za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a. U utrci su se tri kandidata natjecala za dva mjesta rezervirana za članice iz europske skupine.
Njemačku su potisnuli Portugal i Austrija. Ishod uopće nije bio tijesan. Portugal je osvojio 134 glasa, a Austrija 131, obje zemlje su lako premašile potreban prag od 127 glasova, dok je Njemačka znatno zaostajala sa samo 104.
I unutar Njemačke i međunarodno, gubitak je smatran značajnim udarcem njemačkom diplomatskom prestižu.
Ova jedna epizoda neće značajno promijeniti karakter Vijeća sigurnosti ili UN-a.
Organizacija već dugo pati od opsežnih problema, uključujući nemogućnost učinkovitog djelovanja zbog prava veta stalnih članica, skupo administrativno preopterećenje i ideološka iskrivljenja očita u dugogodišnjoj opsesiji Izraelom ili apsurdnosti dodjeljivanja Islamskoj Republici Iran vodećih odgovornosti u tijelima UN-a za ljudska prava.
Usprkos tome, njemački poraz pruža važnu perspektivu na današnju Njemačku, uvid u raspoloženje Opće skupštine i važnu lekciju za Sjedinjene Države u vezi s UN-om i suvremenim međunarodnim odnosima u širem smislu.
Njemačka je prethodno bila članica Vijeća sigurnosti šest mandata, a kao jedan od glavnih financijskih podupiratelja UN-a, vjerovala je da ima pravo na to mjesto.
Izraelski čimbenik
Njen poraz je stoga bio još gorči, što je dovelo do politiziranih međusobnih optužbi. U Njemačkoj se počela širiti posebno otrovna naracija da je poraz posljedica potpore Berlina Izraelu. Kritičari s ljevice tvrde da bi Njemačka možda kupila naklonost većine u Općoj skupštini da je samo bila više protiv Izraela.
Ipak, ovo površno argumentiranje previđa činjenicu da je Austrija, koja je u glasovanju znatno nadmašila Njemačku, više podržavala Izrael nego Njemačka. Primjerice, austrijski kancelar Karl Nehammer posjetio je Izrael na početku rata u Gazi, a Austrija se često opirala kritikama EU-a prema Izraelu; u prosincu 2023. Austrija je bila jedna od samo dvije države EU koje su glasale protiv rezolucije Opće skupštine o humanitarnom prekidu vatre (Češka je bila druga; Njemačka se suzdržala).
Dakle, da je glasovanje u Općoj skupštini bilo pitanje kažnjavanja izraelskih pristaša, Austrija je trebala izgubiti. Njemački poraz stoga se ne može olako pripisati samo njezinoj politici na Bliskom istoku.
Ukrajinski čimbenik i efekt Bearbock
Uvjerljivije objašnjenje je da je snažna podrška Berlina Ukrajini možda potaknula aktivno lobiranje protiv njemačke kandidature među državama koje simpatiziraju Rusiju.
Osim toga, oklijevanje Opće skupštine da podrži Njemačku moglo je imati veze s drugim pitanjima. Austrija i Portugal dugo su se borili za mjesta u Vijeću sigurnosti, dok se Njemačka, možda odmarajući se na lovorikama, kasno uključila u igru.
Štoviše, neke zemlje mogle bi zaključiti da je Njemačka već dobro zastupljena u važnim uredima UN-a. Dana 2. lipnja 2025. bivša njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock izabrana je za predsjednicu Opće skupštine.
Štoviše, neočekivana zamjena široko cijenjene karijerne diplomatkinje Helge Schmid, prvotne njemačke kandidatkinje, s Annalenom Baerbock – zbog političkih dogovora u Berlinu – kritički je dočekana u dijelovima diplomatske zajednice i možda je zakomplicirala njemačke napore da svoju kandidaturu predstavi kao profesionalni, a ne stranački pothvat.
Pad europskih sila i pouke za SAD
Činjenica da je gotovo polovica Opće skupštine odustala od podrške Njemačkoj, unatoč njezinoj prekomjernoj financijskoj potpori UN-u, u svakom je slučaju značajna.
Rezultat ukazuje na opadajuću sposobnost tradicionalnih europskih sila da povijesni status i ekonomsku težinu pretvore u diplomatski utjecaj.
Svakako postoji i specifična politička dimenzija glasovanja.
Njemački naglasak na diplomaciji temeljenoj na vrijednostima i, pod Baerbockom, njezina težnja za „feminističkom vanjskom politikom“ često je dovodila Berlin u sukob s konzervativnijim vladama diljem Afrike, Azije i Bliskog istoka. Bilo da se te inicijative smatraju divnim ili pogrešnim, one nisu nužno pomogle Njemačkoj izgraditi široku koaliciju potrebnu za glasovanje u Općoj skupštini.
Ovdje postoje važne lekcije za SAD. U ovom dobu u kojem se transatlantski odnosi rekalibriraju, najeksplicitnije u vezi s NATO-om, ali i u smislu trgovine i kulturnih vrijednosti, Washington bi trebao uzeti u obzir koliko je pao utjecaj nekih europskih zemalja.
Kako se geopolitički poredak značajno preoblikuje, tradicionalne sile gube svoj ugled. Za Njemačku, ovaj proces je pojačan slabim gospodarstvom, koje je pridonijelo političkoj nestabilnosti.
U Washingtonu treba naučiti još jednu lekciju. Njemački poraz je, barem djelomično, posljedica činjenice da se nije dovoljno agresivno trudila; Austrija i Portugal su jednostavno uložili više vremena i diplomatskih napora kako bi osigurali glasove za ulazak u Vijeće sigurnosti.
Naravno, SAD ima stalno mjesto, pa barem ne mora juriti glasove kako bi zadržao taj važan status. Međutim, SAD ima političke interese u konačnom prebrojavanju glasova u Vijeću, kao i u mnogim drugim tijelima UN-a koja raspravljaju o širokom rasponu tema.
Ako SAD žele osvojiti te glasove, moraju biti prisutne i snažno se angažirati.
Washington je godinama bio duboko frustriran UN-om, što je dovelo do poziva da se on potpuno napusti. Trumpova administracija poduzela je korake za povlačenje iz nekoliko pojedinačnih tijela UN-a u skladu s Izvršnom uredbom 14199.
U nekim slučajevima, ovo može biti razuman izbor, ali vrijedi postupiti pažljivo. Odluka o smanjenju američke prisutnosti na svim područjima može značiti i ustupanje terena drugima, uključujući američke protivnike.
Bolja alternativa je odabrati gdje ima najviše smisla sudjelovati u obrani američkih nacionalnih interesa unutar UN-a.
Njemački poraz nije bio neizbježan. Austrija i Portugal vodili su dulje i učinkovitije kampanje, pokazujući da se utjecaj u multilateralnim institucijama ne može uzimati zdravo za gotovo.
Sjedinjene Države imaju stalno mjesto u Vijeću sigurnosti, ali i dalje imaju vitalne interese u ishodu bezbrojnih glasovanja u cijelom sustavu UN-a.
Ako Washington odluči ostati angažiran, to mora činiti strateški, selektivno i energično. U suprotnom, riskira da preda utjecaj ne saveznicima, već konkurentima i protivnicima koji žele popuniti prazninu – zaključuje američki medij.
Kratki zaključak
Za kraj bih samo kratko konstatirao slijedeće: uvijek je glupo kada drugi uče iz tvojih grešaka. Poglavito je to glupo, ali i opasno – kad se događa na razini visoke politike.
Europa upravo sada ubrzano uči na svojim greškama, iz kojih uče i drugi – što se najbolje vidi i na gornjem (relativno benignom) primjeru. Nažalost, nisam previše siguran da će Europa na kraju ono najvažnije i uspjeti naučiti. Jer duboko znanje i mudrost ne stječu se ubrzanim tečajevima pokrenutim pod pritiscima okolnosti. U ovom slučaju neumoljive i hladne geopolitike.
Za tako nešto je ipak potreban sustavan i profesionalan rad istinskih znalaca krajnje složenog analitičkog zanata, a ne karijernih i priučenih političara, kojima je, osim vlastitih interesa, malo što drugo važno. Ako važnim iz nekog razloga jednom i postane, obično bude prekasno. I za njih, i za one koje predvode.
