Meter: Borba za ‘nuklearni kišobran’ EU-a; što s Ukrajinom?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Lipanj 2026 16:05
Da će Europa, barem preko Njemačke koja ima visoke ambicije teško do geopolitičke autonomije svjedoči i prošlotjedni vanjskopolitički debakl Berlina u New Yorku. Naime, usprkos velim očekivanjima vlade kancelara Friedricha Merza, Njemačka nije prošla na glasovanju u odabiru nestalnih članica Vijeća sigurnosti iz reda europskih zemalja.
U svijetu se sve brže formatizira stanje geopolitičke neizvjesnosti, kao nužne sastavnice neizbježnog multipolarnog svijeta koji je de facto već stvoren. Ovo potonje – da je stvoren – potvrđuju i nedavni sastanci na vrhu održani u Pekingu između (odvojeno) američkog i ruskog predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina s kineskim vođom Xi Jinpingom.
Geopolitička neizvjesnost se ogleda u činjenici da pravila ponašanja u tom budućem (zapravo već sadašnjem) svijetu, koja moraju definirati tri ključne države – još nisu donijeta, što rezultira sadašnjim, krajnje nestabilnim stanjem globalne sigurnosti – neviđenim od Drugog svjetskog rata ili pak vrhunaca onog hladnog – između SAD-a i SSSR-a u drugoj polovici XX. stoljeća.
Dok tih nužnih pravila ponašanja ne bude (ona stara su već propala skupa s poslijeratnim međunarodnim poretkom) svijet će postajati sve opasnije mjesto. Zato, jer će globalne sile nastojati (a to se već aktivno čini) širiti granice svog utjecaja bilo gospodarskim i financijskim pritiscima (sankcije, trgovinski odnosno carinski ratovi), bilo vojnom silom, ili pak svime ovim zajedno.
Bez da budu jasno definirane granice do kojih će se to moći činiti, izgledi da će se izbjeći velik svjetski sukob i katastrofa zapravo i ne postoje. Naizgled kontrolirani mir moći će se izbjegavati samo određeno vrijeme, dok se u jednom trenutku „nečija čaša strpljenja ne prelije“ zbog preagresivnih zadiranja onih drugih u zone njegovih nacionalnih interesa, ili pak dok jedna od ključnih sila ne postane potpuno uvjerena u svoju visokotehnološku a time i vojnu superiornost nad drugima. Odnosno, da će nakon pokrenutog rata protiv konkurenta dividende od pobjede biti veće od štetnosti posljedica.
Nepovjerenje kao zajednički nazivnik
Na spomenutim se pravilima radi, ali još uvijek ne zajednički, dogovorno – već svaka strana zasebno, uz primjetnu sve veću koordiniranost po tom pitanju između Moskve i Pekinga. Sve tri ključne globalne zemlje pritom itekako osluškuju ono što u tom smislu razmatraju suparničke strane, a to je, uglavnom, i bila jedna od intencija spomenutih dvaju summita u Pekingu, iako su formalno (a svakako na javnoj razini) prevladavala pitanja o nastavku gospodarske suradnje. Ali bez međusobnih sigurnosnih jamstava i ta je suradnja, blago rečeno upitna, ograničena i kratkoročna, jer nepovjerenje će i dalje ostati zajednički nazivnik.
Dakle, sada se traže modaliteti za izbjegavanje opasnih incidentnih situacija koje bi mogle prerasti u krize a potom i u međusobne vojne sukobe (to iskreno ne žele sve tri ključne države). Ti se modaliteti svode na definiranje „crvenih crta“ za svaku od triju država koje ni jedna druga neće smjeti prelaziti.
Za Kinu bi to bio, naravno – Tajvan, za Sjedinjene Države „njihova“ zapadna hemisfera – gdje se misli i na Europu, odnosno NATO članice u cjelini, dok je za Rusiju određivanje tih crta najsloženije jer se ona za njih već otvoreno bori u ukrajinskom ratu. A to više nije samo rat između nje i Ukrajine (to nikada nije niti bio), već između Rusije i čitavog zapada – preciznije njegovih elita (te su elite još uvijek neoliberalne i globalističke a vjerojatno će takve još dugo i ostati, jer se Trumpov pokušaj obračunavanja s njima u ime novog konzervativizma pokazao ili neuspješan ili lažan – što je za konačni rezultat svejedno).
Europa ispala iz igre: borba za „nuklearni kišobran“
Koliko god europske političke elite na medijskoj razini činile sve da svojoj i svjetskoj javnosti pokažu kako i Europa (EU+ europske članice NATO-a) konačno kreće prema putu toliko željene strateške autonomije tj svog pozicioniranja kao samostalnog globalnog geopolitičkog igrača u kontekstu pokrenutih tektonskih geopolitičkih promjena, kao i američkog postupnog vojnog povlačenja sa Starog kontinenta – to u stvarnosti nije tako, a teško da će ikad i biti.
Ironično, ali to možda najbolje dokazuju upravo prve riječi hvale koje su europski dužnosnici prošli vikend, iz Singapura, dobili od strane američkog ministra rata Petea Hegsetha. Potonji je, naime, rekao kako Europa konačno ide u dobrom smjeru tj. da sada već puno radi po pitanju svog naoružanja i vlastitog doprinosa svojoj i zajedničkoj sigurnosti. I ovdje, zapravo, dolazimo do ključne stvari.
Washington upravo sada aktivno radi na realizaciji projekta NATO 3.0 koji podrazumijeva maksimalno naoružavanje europskih država konvencionalnim oružjem, dok će SAD istodobno nastojati proširiti razmještaj svog nuklearnog oružja na dodatne europske države – prije svega na njenom istočnom krilu. Upravo o tome prošli tjedan piše i britanski Financial Times, navodeći kako američki dužnosnici pregovaraju o raspoređivanju nuklearnih bojevih glava i bombardera u zemlje na istočnom krilu NATO saveza.
Ovdje bih dodao kako time Washington želi izbiti iz ruku ključni adut na koji sada igra Francuska – koja želi svoj „nuklearni kišobran“ proširiti po Europi u zamjenu za onaj američki. Osim što bi to, prema mišljenju Pariza ojačalo europsku sigurnosnu autonomiju tj. smanjilo ovisnost o SAD-u, Pariz time želi kompenzirati i svoj nedostatak mogućnosti praćenja ubrzane njemačke militarizacije s obzirom na veliku razliku u financijskoj snazi u korist ove druge države. Francuska, naime (tu itekako ima i povijesnih razloga) nikako ne bi željela da Njemačka u potpunosti preuzme i glavnu vojnu ulogu u Europi (uz onu gospodarsku koju već ima), pa se tu francuski vojni nuklearni potencijal (riječ je o oko 280 nuklearnih bojevih glava) sada pokazuje kao dostatno uvjerljiv argument. Da je to tako, i da se francuske strateške ambicije kreću upravo u tom smjeru – najbolje su pokazale i nedavne zajedničke francusko-poljske zračne vježbe s ciljem uvježbavanja nuklearnih napada na Rusiju i Bjelorusiju.
Interes za Macronovu ponudu francuskog „nuklearnog kišobrana“ iskazale su i još neke zemlje, kao i sama Njemačka, s tim da mu Berlin želi pridodati i britansku nuklearnu komponentu, o čemu tri strane aktivno razgovaraju.
Međutim, čini se kako bi sve ovo moglo pasti u vodu, jer zadnju riječ o tom pitanju ipak će imati Washington. I to bez obzira što Francuska, za razliku od Velike Britanije, ima svoj potpuno autonoman tj. neovisan nuklearni program od bilo koga – pa tako i SAD-a. Pojednostavljeno, za razliku od Londona čije nuklearno oružje sadrži američke komponente, Pariz, koji ga samostalno proizvodi – formalno ne mora nikoga pitati za dozvolu kad je riječ o uporabi svog nuklearnog oružja.
Trenutačno SAD ima razmješteno svoje nuklearno oružje u šest europskih država što je stanje još od doba hladnog rata. Riječ je o Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj, Belgiji i Turskoj. Za sada su za ovaj američki prijedlog najviše zainteresirane spomenuta Poljska, kao i pribaltičke države. O tome svjedoči i tekst kojeg je 3. lipnja objavio POLITICO.
Medij piše kako je Litva potvrdila početak razgovora s SAD-om o razmještaju njegovog nuklearnog oružja na njenom teritoriju. Štoviše, Vilnius je s tim ciljem izrazio spremnost za reviziju ustava zemlje, koji trenutačno zabranjuje oružje za masovno uništenje unutar njezinih granica.
S druge strane, Poljska je upravo najavila spremnost da američka vojna baza na njenom teritoriju ostane stalno prisutna (bez vremenskih ograničenja), dok se sve to skupa događa u vrijeme kada je Pentagon prošlog tjedna najavio povlačenje 1000 svojih vojnika iz spomenute Litve.
Europa kao američki vojni bedem
Sudbina koju SAD sada namjenjuje svojim europskim saveznicima je stvaranje čvrstog konvencionalnog obrambenog bedema – prije svega prema Rusiji, dok će im on i dalje nastaviti s pružanjem svog nuklearnog štita. Time SAD de facto zadržava kontrolu nad Europom i po pitanju njene vanjske politike.
Europa je tu nemoćna. Još ni približno nije spremna za samostalnu konvencionalnu obranu od Rusije (tu se spominju različite godine – od 2029., 2030. Ili pak više), a kamoli da bi to mogla u nuklearnom segmentu s obzirom na golemu razliku u broju strateškog i taktičkog nuklearnog naoružanja u korist Rusije. U takvim, suženim okvirima, ni o kakvoj vanjskopolitičkoj samostalnosti Europe riječi ne može biti govora (može se tu pokušavati nešto učiniti po pitanju samostalnosti europskog IT sektora i trgovine, ali o sigurnosti i geopolitici sigurno ne).
Čak niti u energetici EU ne može biti samostalni igrač što je također jedan od nužnih preduvjeta za geopolitičku samostalnost. Jer nakon političkog i gospodarskog razlaza s Rusijom, kao i tijekom aktualnog rata na Bliskom istoku – svima je jasno u kolikoj mjeri ona sada ovisi upravo o američkim energentima. Globalni pokušaj energetske tranzicije prema obnovljivim izvorima energije, što bi za EU bio ključni strateški dobitak s obzirom kako joj kronično nedostaju ugljikovodici – sada je potpuno zakočen upravo od strane globalne geopolitike i pokrenutih ratova, gdje su u prvi plan ponovo došla fosilna goriva. Jer ratni zrakoplovi i tenkovi još se uvijek ne kreću na solarnu energiju ili vjetro-turbine. Oružja ipak ne smiju ovisiti o vremenskoj prognozi tj. je li vrijeme sunčano ili oblačno, i ima li, ili nema dovoljno vjetra.
Debakl Njemačke u Ujedinjenim narodima
Da će Europa, barem preko Njemačke koja ima visoke ambicije teško do geopolitičke autonomije svjedoči i prošlotjedni vanjskopolitički debakl Berlina u New Yorku. Naime, usprkos velim očekivanjima vlade kancelara Friedricha Merza, Njemačka nije prošla na glasovanju u odabiru nestalnih članica Vijeća sigurnosti iz reda europskih zemalja. Treće gospodarstvo svijeta (barem još formalno) izbacili su geopolitički „patuljci“ – Portugal i Austrija, koji su u glasovanju prošli uvjerljivo ispred Njemačke.
„Neuspjeh se smatra udarcem ambicioznoj njemačkoj vanjskoj politici, ali i crveno-crnoj koaliciji u cjelini. Vanjskopolitički stručnjak AfD Markus Frohnmaier odmah je govorio o „povijesnoj sramoti“, a supredsjednica Zelenih Franziska Brantner o „teškom porazu“ za kancelara i ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula“ – piše 4. lipnja njemački DW. Spomenuti šef diplomacije je gotovo plakao pred kamerama nakon ovog debakla.
Medij navodi kako je jedan od razloga neuspjeha njemačka politika prema Izraelu i Donaldu Trumpu. Navodi i slijedeće: „Rusija je iza kulisa u mnogim zemljama globalnog juga djelovala protiv Njemačke i aktivno lobirala protiv njezina izbora. To ne iznenađuje: Njemačka bi u Vijeću sigurnosti UN-a među najvažnijim temama svakako stavila rat u Ukrajini. Od Austrije i Portugala to se ne očekuje – pogotovo jer je vlada u Beču tijekom kampanje kritizirala „opće naoružavanje” u Njemačkoj.“
Kako god bilo, Ukrajina i njen rat imat će još dugo gorak okus u ustima i Njemačke i čitave Europe. Amerika tu opet igra svoje igre i sve će kudikamo lakše podnositi. Štoviše! Rekao bi čak i zarađivati.
Sve su maske pale
Naime, iako se Trumpova administracija od proljeća prošle godine formalno stavila u stranu ukrajinskog rata, čime SAD izbjegava neposrednu vojnu konfrontaciju s Rusijom na samom terenu – u praksi se američka politika prema Ukrajini uopće nije promijenila. Razlika je „samo“ u tome što, za razliku od vremena Bidenove administracije, Amerika na ukrajinskom ratu sada zarađuje (naravno, zaradila je u geopolitičkom i geoekonomskom smislu i u vrijeme Joea Bidena jer je Rusiju protjerala iz Europe i potonju čvrsto vezala uz sebe, a usput Europi nametnula i svoj plin).
Naime, za razliku od Bidenove administracije kada je SAD Ukrajini besplatno isporučivao milijarde dolara vrijedno naoružanje – od 50-60 milijardi dolara godišnje (uz pokrenuti program Lend-Lease koji zahtjeva plaćanje isporuka i kroz koji Ukrajina nije ništa dobila, a što je Trump oštro kritizirao i tijekom predizborne kampanje i po svom dolasku u Bijelu kuću) – sada Amerika svoje isporuke uredno naplaćuje. Sve to kroz čuveni program PURL (Prioritised Ukraine Requirements List) „koji je NATO-ova koordinirana inicijativa koja omogućuje saveznicima i partnerskim zemljama financiranje i brzu nabavu ključne vojne opreme (poglavito protuzračne obrane i streljiva) iz Sjedinjenih Američkih Država za potrebe Ukrajine“ (ovo mu je i službena definicija). Pojednostavljeno rečeno, SAD je sav teret rata (i financiranje Ukrajine i njeno naoružanje) prebacio na teret europskih saveznika. Ovi su to gotovo šutke prihvatili, što je samo znak koliko je Europa ovisna o SAD-u o čemu je gore u tekstu bilo riječi.
Štoviše! Da se u praksi u Ukrajini ništa nije promijenilo svjedoči i činjenica da je SAD, osim posredničke opskrbe oružjem Kijeva, istom nastavio dostavljati i klasične obavještajne podatke, i one koji se odnose na geolokacijsko praćenje stanja na terenu, kao i navođenje ukrajinskih projektila i dronova u dubinu ruskog teritorija – posredstvom vojnih satelita i Starlink-a Elona Muska.
Da je to tako svjedoči i saslušanje američkog državnog tajnika Marca Rubio-a u Vanjskopolitičkom odboru američkog Kongresa 3. lipnja, kada je, između ostalog, po prvi put (bilo tko od Trumpove administracije uopće) rekao kako SAD ne može biti neutralan posrednik u zaustavljanju ukrajinskog rata, jer podržava Kijev.
“Iskreno govoreći, mi nismo nepristrani posrednici u ovom ratu.” – rekao je tom prigodom Rubio komentirajući (ne)napredak mirovnih pregovora u Ukrajini.
“Ne isporučujemo oružje Rusiji. Isporučujemo oružje samo Ukrajini. Ne namećemo sankcije Ukrajini; namećemo sankcije samo Rusiji. Dakle, jasno smo odabrali stranu.” — rekao je šef američkog State Departmenta i savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost.
Američki predsjednik Donald Trump, za razliku od prethodne administracije Bijele kuće, ne smatra dijalog s Rusijom ustupkom Washingtona – rekao je dalje Rubio.
„On ne smatra pregovore ustupcima, kao što je to bio slučaj u prošlosti. Ponekad rasprave dovedu do nečega, ponekad ne, a ponekad se komunikacijski kanali pokažu nevjerojatno vrijednima u slučaju potencijalnog sukoba ili krize“, rekao je Rubio i dodao kako Washington mora održavati diplomatske kontakte s Moskvom te izrazio uvjerenje da će odnosi SAD-a i Rusije postati prijateljskiji nakon završetka rusko-ukrajinskog sukoba.
Moguće i nove američke sankcije
Hoće li to oni biti ili ne – ne znam. Ali znam kako je američki Kongres na dan pisanja ovoga teksta odobrio razmatranje zakona o novoj pomoći Ukrajini i sankcijama protiv Rusije. Mjeru, koja otvara put konačnom glasovanju, podržalo je 218 članova Kongresa, uključujući i pet republikanaca, dok je 204 glasalo protiv. U vrijeme dok ovo budete čitali, već će se znati je li predloženi zakon i službeno izglasan.
Evo što sadržava njegov prijedlog: sankcije protiv visokih ruskih političkih i bankarskih i drugih dužnosnika, pooštravanje sankcija protiv ruskog naftnog sektora, uvođenje 500%-tnih carina na određenu rusku robu i proširenje vojne potpore Ukrajini. Konkretno, njegovi autori predlažu produljenje programa Lend-Lease do 2028. i dodjelu po 300 milijuna dolara vojne pomoći Ukrajini u 2026. i 2027. godini.
Iskreno, iako djeluje zastrašujuće, tu ne vidim puno novih i(li) po Moskvu sudbonosnih elemenata. Naime, više-manje su već davno svi ruski visoki dužnosnici i vodeće osobe iz svih ključnih sektora pod zapadnim sankcijama; navedene ogromne carine nemaju se zapravo na što primijeniti osim na proizvode koje SAD uvozi jer mu nužno trebaju poput obogaćenog urana ili titana (potonji je nužan za proizvodnju zrakoplova) pa bi time sami Amerikanci plaćali višestruko veće cijene jer se carine, kao što znamo, primjenjuju na uvoznika a ne izvoznika proizvoda. Ostala trgovina između SAD-a i Rusije zapravo više i ne postoji, a i ruski izvozni naftni sektor je već ionako pod američkim sekundarnim sankcijama koje su sada samo privremeno ukinute zbog globalnog poremećaja opskrbe uslijed blokade Hormuškog tjesnaca.
Velike sile imaju logiku koja ne važi za druge zemlje
Ali ono što sam rekao u uvodnom dijelu analize, SAD i ostale dvije globalne sile – Kina i Rusija, zadržavaju pravo međusobnih razgovora i dogovora. Tako će i pitanje moguće američko-ruske jače gospodarske suradnje jednom vjerojatno doći na dnevni red – makar tu međusobnog povjerenja više nikada neće biti jer su stvari otišle predaleko i svijet je otišao u nekom drugom smjeru. Od suradnje, prema novim podjelama interesnih sfera.
Ali SAD će uvijek imati odriješene ruke ukoliko će željeti pokretati pregovore s bilo kim i o bilo čemu, za razliku od Europe koja je po tom pitanju sada potpuno nemoćna bilo što samostalno učiniti.
Možda samo jedan banalni primjer, ali svakako i dostatno ilustrativan. Kako je 4. lipnja na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu – SPIEF, rekao Putinov glavni pregovarač sa SAD-om po ekonomskim pitanjima i investicijama Kiril Dimitriev – 1. srpnja odigrat će se prijateljska hokejaška utakmica između reprezentacija SAD-a i Rusije.
Vjerojatno nije neko dostignuće kada je riječ o globalnoj geopolitici, čak ni u bilateralnim odnosima dviju sila, ali pokušajmo samo zamisliti održavanje prijateljske utakmice između Rusije i neke europske reprezentacije – poput Njemačke ili Češke. I to bez znanja Washingtona. Nemoguće!
Stoga možda previše i ne čudi najnoviji tekst američkog Bloomberga na dan pisanja ovoga teksta, o tome da Njemačka, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo razgovaraju s Ukrajinom o mogućnosti početka pregovora o završetku rata s Rusijom.
Prema agenciji, Berlin, Pariz i London vjeruju kako situacija počinje poprimati povoljniji smjer za Ukrajinu. Započinjanjem pregovora sada, saveznici se nadaju izbjeći još jednu zimu žestokih ruskih napada na gradove i energetsku infrastrukturu u pokušaju potkopavanja ukrajinskog morala. Prema izvorima, predviđeno je sudjelovanje Ukrajine u pregovorima. Očekuje se da će britanski premijer Keir Starmer u idućim danima o tom pitanju razgovarati s njemačkim kancelarom Merzom i francuskim predsjednikom Macronom. Ali konačnu odluku o tome morat će donijeti Volodimir Zelenski – zaključuje medij.
Ukrajina nema svoje karte u rukavu – ima ih zapad
Dodao bih glede ovog posljednjeg – možeš misliti. Naime, Ukrajina je ta koja u potpunosti ovisi o zapadnoj vojnoj i financijskoj pomoći, što implicira nemogućnost Kijeva za samostalno donošenje ključnih odluka – tako i onih o ratu i miru; ona je ta čiji vojnici (uz ruske) ginu na bojišnicama u uvjetima katastrofalne demografske slike zemlje, i čiji gradovi i infrastruktura trpe teške posljedice razaranja; i konačno, ona je ta kojoj neprijateljska država svojom vojskom kontrolira oko 20 posto teritorija zemlje, a ne obratno, pa u tim uvjetima objektivno ne može govoriti o bilo kakvoj svojoj vojnoj pobjedi, ili postavljati drugoj strani uvjete mira koji su ovoj posve neprihvatljivi.
Dakle, bit će samo onako kao što je u tom ratu oduvijek i bilo: Kijev će učiniti sve ono što od njega zatraže prije svega Washington, a tek poslije i London i Berlin. Sve su drugo priče za malu djecu, u koje nitko ozbiljan ne vjeruje.
Možda je situaciju u tom smislu najbolje prikazao vojni stručnjak i bivši dužnosnik ukrajinske radikalno desne stranke Svoboda, Dmitrij Snegirev, koji je nedavno rekao kako Sjedinjene Države nastavljaju opskrbljivati Ukrajinu obavještajnim podacima, podacima o ciljanju i oružjem za napade na Rusiju, uključujući dronove Hornet, koje ukrajinske oružane snage koriste za napade na ruski kopneni koridor do Krima.
„Ne postoji (američka) privlačnost prema Moskvi. Politički dužnosnici u predsjedničkom uredu su ti koji guraju ove argumente. Ako nam se isporuče američki Horneti, onda Sjedinjene Države šalju još jedan politički signal Moskvi. Drugo… Možemo biti sretni što smo povećali proizvodnju ukrajinskih presretačkih dronova, ali to su američki presretački dronovi, a ne ukrajinski. Osim toga, katastrofalno smo ovisni o dijeljenju obavještajnih podataka. Bez američkih obavještajnih podataka, uspješni napadi na ruski teritorij, pa čak i na okupirana područja Ukrajine, bili bi nemogući.“ — rekao je Snegirov u na svom video blogu.
Ukrajina i Rusija razmjenjuju prijetnje odmazdom
U međuvremenu, nakon prošlotjednih neočekivanih ukrajinskih napada dronovima na Lenjingradsku regiju, i na strateški važnu rusku rafineriju nafte udaljenu svega 17 kilometara od Sankt Peterburga i to na dan početka rada spomenutog Međunarodnog gospodarskog foruma – SPIEF, dvije zemlje počele su razmjenjivati prijetnje odmazdom. Zelenski osobno zbog prethodnog ruskog masovnog napada na Kijev i druge ukrajinske gradove, a ruski dužnosnici zbog spomenutog.
Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov doslovno je zaprijetio mogućim nuklearnim napadom ukoliko Kijev i njegovi zapadni kuratori nastave ići smjerom napada na ruske strateške objekte i civile.
„Posjedanja agresora na teritorijalni integritet Rusije, u najgorem slučaju, mogla bi dovesti do upotrebe navedenog (nuklearnog, op.ZM.) oružja“, rekao je Rjabkov i dodao kako Rusija može nastaviti “specijalnu vojnu operaciju” u Ukrajini koliko god bude potrebno.
Kasnije je Zelenski izjavio da “ako nas Rusija napadne dronovima i raketama, učinit ćemo isto.”, i da je samo “pitanje vremena kada ćemo moći povećati razmjere”.
Naravno – tu je jedna bitna razlika koju on ne spominje: Ukrajina nema nuklearno oružje, a Europa ga sigurno ne namjerava koristiti ukoliko i sama ne bi bila napadnuta.
Istovremeno je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, boraveći u Kijevu, rekao na sastanku sa Zelenskim kako se protubalističke rakete Patriot i dalje isporučuju Ukrajini “svaki dan i svaki tjedan”. Aludira na nužnost nastavka rata – što je i njegova uloga, dok je uloga političara da razmišljaju o njegovom diplomatskom završetku.
Prosudba
Iskreno, ne vidim u ovom trenutku mogućnosti za skori završetak rata. Upravo suprotno! Puno je veća vjerojatnost njegove eskalacije s obzirom na potpuno suprotstavljene geopolitičke interese zapada i Rusije, ali i na sve ubojitiju političku retoriku između Moskve i europskih metropola.
Naravno, ukoliko – figurativno rečeno – neku kvalitativnu promjenu na bolje ne donese spomenuta hokejaška utakmica između Rusije i SAD-a. Tj. američko-ruska „hokej diplomacija“.
O njoj, zapravo, sve i ovisi – što je uostalom od samog početka rata, ma tko da nas u Europi uvjerava u suprotno. Marco Rubio bio je samo brutalno iskren rekavši kako ovdje nema nikakvog američkog posredništva, jer se zna na čijoj je strani Washington.
Moskva pak to odavno zna. Ali isto tako zna i da je jedino Washington onaj koji može s njom dogovoriti kraj rata ukoliko to bude želio. Pritom se nada kako ga na to ona neće morati pobuditi eskalacijom rata na Europu, jer ni Moskva ne može biti sto posto sigurna na koji će način SAD reagirati kada je riječ o zaštiti njegovih europskih saveznika. Iako mi se čini kako je nakon prošlotjednih događaja sve više spremna riskirati doznati odgovor na to pitanje u samoj praksi.
Vjerujem kako će se na kraju sve svesti isključivo na američko-rusku trgovinu interesima. Ako se njima uspije „istrgovati“ rat će završiti vrlo brzo. Ako ne, Europi (i ne samo njoj) se crno piše.
EU, uostalom, još nije u stanju niti iznjedriti svog zajedničkog pregovarača s Moskvom, a što sramežljivo najavljuje još od nove godine. Stoga to još uvijek nadomješćuje svojim nedvojbenim utjecajem na Zelenskog. Tj. on bi i dalje trebao biti onaj koji će voditi računa, osim o Ukrajini, i o europskim interesima za pregovaračkim stolom s Putinom i Trumpom ukoliko do sastanka dođe. Za Zelenskog je pak to udobna pozicija jer može tražiti od Europljana bolje uvjete za ubrzani prijam Ukrajine u EU, čemu se mnogi u Uniji opiru (Trump to traži) pa se sada grozničavo nude neka čudna rješenja poput onog o ukrajinskom „pridruženom članstvu“ s ograničenim utjecajem u donošenju odluka.
Ali čak niti oko toga još nema punog konsenzusa među zemljama članicama, dok se pak Kijevu ne sviđa ništa drugo osim punopravnog članstva. On smatra kako je u ratu već dao previše za Europu i njene interese, a da bi mogao neka polovična rješenja s integracijama Ukrajine u zapadne državne strukture svome narodu prikazati kao dostatnu kompenzaciju za žrtve koje je podnio u krvavom boju koji traje već petu godinu.
Ovo sve skupa ukazuje na europsku „ludu kuću“ tj. na činjenicu koliko su u stvarnosti degradirale europske elite, posljedice čega ćemo snositi još dugo. Čak i pod uvjetom da se ukrajinski rat sutra završi.
*
Upravo stigla vijest na samom kraju ove analize:
Rusija i Sjedinjene Američke Države sutra će potpisati sporazum o nastavku projektiranja tunela koji će spojiti dvije zemlje ispod Beringovog tjesnaca, od Čukotke do Aljaske – izjavio je posebni predstavnik Kremlja – gore već spomenuti Kiril Dmitriev, tijekom Međunarodnog ekonomskog foruma u Sankt Peterburgu.
Podsjećam kako se o izgradnji podzemne željeznice prvi put raspravljalo krajem 19. stoljeća. Pregovori između Rusije i Sjedinjenih Država intenzivirali su se nakon raspada SSSR-a i nastavili su se do 2014. godine, kada su prekinuti nakon ruske aneksije Krima.
Kažu kako vrijeme liječi sve rane. Što li će tek biti kad se jednom završi ukrajinski rat?
