Tomislav Sunić: Ljevica se u Hrvatskoj radikalno promijenila, a ovo je fatalna pogrješka desnice
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 20 Lipanj 2026 09:58
Upada u oči da ljevica više ne govori o radničkim pravima, već o rodnim pravima. Nimalo ju ne brine pad standarda hrvatskoga radništva, svakodnevna nesigurnost, kulturna obespravljenost, masovne migracije neeuropljana, kolaps hrvatskoga školstva, porezni pritisak, kaos u pravosuđu ili stanje javnih službi.
Ljevica se u Hrvatskoj radikalno promijenila. Zamijenila je svoj nekadašnji komunistički govor liberalnim novogovorom i napjevima o toleranciji i ljudskim pravima. Danas ljevica, bilo da se zove Možemo ili SDP, nije promijenila samo vanjštinu, već i svoje stanište i jezičnu sintaksu. Piše Tomislav Sunić za HKV.
Došlo je njezino vrijeme: drže kulturnu i političku protuvlast, sjede u klimatiziranim uredima Bruxellesa ili Zagreba te ministarskim kabinetima, ponašajući se kao da se ništa ne smije mijenjati. Dobro reciklirani, u elegantnim Guccijevim odijelima, noseći skupe Bally cipele i finu maskaru, danas propovijedaju o globalnom slobodnom tržištu.
Ljevičari u Hrvatskoj ne žele govoriti o toj komunističkoj topografiji smrti
Prigrlili su svog bivšeg klasnog neprijatelja – kapitalističko poduzetništvo – no i dalje drže lažnu humanističku fasadu socijalističke filantropije. Sastavili su popis za odstrel, pun imena desničarskih pojedinaca koje optužuju za „govor mržnje“. Niti se Ljevica u Hrvatskoj želi suočiti sa svojom ulogom u jugokomunističkom teroru. A zašto bi? Njezin današnji oporbeni neposluh samo je paravan za umanjivanje njenog bivšeg terora. Najbolji način da prikriju svoju zločinačku prošlost i prošlost svojih predaka jest pjevanje himni o ljudskim pravima i zazivanje opasnosti od „vječitog dolaska ustaša“.
Bilo je to vrijeme kad je hrvatska nacionalna oporba preživljavala na posve drukčiji način. Zatvorski su logori bili još uvijek živi, deportacije su bile svakodnevica od Baltika do Balkana, a komunističke tajne službe – jugoslavenska Udba, rumunjski Securitate, istočnonjemački Stasi i sovjetski KGB – imale su pune ruke posla. Ljevičari u Hrvatskoj ne žele govoriti o toj komunističkoj topografiji smrti. I dalje drže kulturnu moć u svojim rukama, kontrolirajući kurikul od Lepušićeve do Prisavlja i šireći urbi et orbi svoju definiciju tolerancije.
Nije bitno ono što ona govori, nego ono o čemu ona ne voli govoriti
Intelektualno se ozračje danas, s rastom desnice u Europi, duboko mijenja. Ljevica u Hrvatskoj zna da je izgubila budućnost, stoga voli upravljati prošlošću. Ona više ne obećava vrli novi svijet, ali zato stalno prijeti povratkom staroga, fašističkoga. Nije bitno ono što ona govori, nego ono o čemu ona ne voli govoriti. Upada u oči da ljevica više ne govori o radničkim pravima, već o rodnim pravima. Nimalo ju ne brine pad standarda hrvatskoga radništva, svakodnevna nesigurnost, kulturna obespravljenost, masovne migracije neeuropljana, kolaps hrvatskoga školstva, porezni pritisak, kaos u pravosuđu ili stanje javnih službi.
Ljevica u Hrvatskoj postala je skup dobro odjevenih poslušnika glavnih pomodarskih trendova u EU koji više vole špekulirati dionicama nego zagovarati besklasno društvo. Ne trabunjaju više o jednakosti i socijalnoj pravdi niti se prepuštaju akademskom laprdanju o samoupravnoj jugokomunističkoj utopiji. A zašto i bi? Vrijeme je zrelo za njihovu liberalnu diktaturu blagostanja, zaogrnutu neprestanom retorikom o raju multikulturalizma. No nijednom se zemljom ne može upravljati humanitarnim dekretima. Kada zagusti, dobre namjere ne znače ništa: birači ih mogu izbaciti s dužnosti jednako brzo kao što su ih doveli.
Klasična, fatalna pogrješka desnice
Mnogi konzervativci, ili desničari u Hrvatskoj, pogrješno tumače boljševičku prirodu moderne ljevice i njezinih izdanaka u Hrvatskoj. Naivno pretpostavljaju da će se medijski i kulturni rat dobiti političkim izborima i stranačkim preslagivanjima. Vjeruju da će politička moć – odnosno hrvatska vojska, policija i diplomacija – držati zemlju na okupu te zaobići ili ograničiti ljevičarski utjecaj. Ovo je klasična, fatalna pogrješka desnice.
Kulturna hegemonija koju ljevica danas drži institucionalizira se zakonskim ograničenjem slobode govora, misli i istraživanja. Europska je unija već odavno donijela stroge zakone koji mladim znanstvenicima zabranjuju provođenje otvorenih istraživanja u određenim osjetljivim područjima moderne povijesti. Odlomci iz njemačkoga Kaznenog zakona podsjećaju na sovjetskoga druga Andreja Višinskoga ili domaćega Jakova Blaževića. Pitanje je dana kada će i pravosuđe u Hrvatskoj donijeti slične inkvizitorske zakone – u ime tolerancije i ljudskih prava.
Mnogi hrvatski desničari ili, uljepšano, konzervativci, nisu shvatili da političkoj moći uvijek mora prethoditi kulturna borba, a nakon toga ju treba ojačati neprestanim medijskim ratom. U naše doba demonizirajućih video igara, hologramskih i hollywoodskih hitlera i političkoga žargona kratkih poruka, onaj tko se najbrže prilagodi svijetu koji se mijenja – pobijedit će. Ljevica je u Hrvatskoj davno shvatila da se treba infiltrirati u sveučilišta, izdavačke kuće i škole prije jurišanja na sinekure na Trgu svetoga Marka. Tri desetljeća ljevičarski aktivisti marljivo serviraju svoju transrodnu dogmu lakovjernim studentima. Njihovo lokalno potomstvo i domaći imitatori danas su dobro pozicionirani da učine isto. S druge strane, desnica u Hrvatskoj gura svoje provincijske interese i taštine do krajnosti – uvijek, naravno, u korist “božanstvene ljevice”.
