Tri grane istoga stabla: komunizam, fašizam i nacizam
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 25 Lipanj 2026 14:57
Tako je imenovan i Josip Broz Tito na čelo KPJ.
Tako su i hrvatski komunisti kao i njihovi jugoslavenski sudrugovi pozdravljali bratsku slogu nacista i komunista na svim poljima sve do početka njihova međusobnog obračuna.
Već desetljećima jedna velika skupina društvenih parazita koja sebe naziva ljevicom, a glavna Ranko Orsulicjoj je djelatnost borba za vlast i njezino obnašanje kad ju dohvati, jaši na konju antifašizma, s bičem ideološke čistoće u ruci udarajući nemilosrdno političke protivnike. Deklarirajući se nastavljačem onih koji su se prvi suprotstavili poraženim nositeljima fašizma i nacizma, ona reketari cjelokupno društvo tražeći za sebe zapovjedno mjesto.
Približavanjem 22. lipnja kad se komemorira početak obračuna među saveznicima koji kao divlje zvijeri svaki u svojoj kandži drži polovicu Poljske, cijela će lijeva nebuloza dignuti glas kojim će nastojati ustrašiti političke oponente zahtijevajući za sebe uvijek više. U divovskome obračunu fašista i nacista protiv komunista najprije je pokleknuo najslabiji, tj. fašizam. Uhićenjem Mussolinija, a zatim kapitulacijom Italije, na poprištu su ostali sučeljeni nacisti i komunisti. Pobijedili su komunisti, izdržljiviji, lukaviji i potpomognuti velikim demokracijama, tada još moćnim britanskim imperijem i narastajućom velesilom u liku SAD-a.
Krvavom obračunu dviju sličnih diktatura prethodilo je dugo razdoblje suradnje i pomaganja. O toj je suradnji napisano mnogo literature. Ipak se mogu izdvojiti dvije temeljite studije. Prva govori o početku rata između nacističke Njemačke i SSSR-a s naglaskom na vojni aspekt. To je obimna studija na francuskome jeziku Barbarossa autora Jeana Lopeza i Lasha Otkhmezurija. Ona sadrži veliki uvodni dio od tristotinjak stranica koji objašnjava odnose dviju diktatura u predratnome razdoblju i njihovu suradnju. Druga je studija knjiga autora Jean-Jacquesa Marie imenom La collaboration Staline-Hitler također na francuskome jeziku.
Nijemci i Rusi zaobilaze Versailleski ugovor
Hitler dolazi na vlast 1933. s već gotovim revanšističkim programom poništenja odredaba Versailleskoga ugovora kojim je definirana Europa po svršetku Prvoga svjetskog rata. Njemačka je kao gubitnica bila sputana odredbama toga ugovora, ograničena joj je vojna snaga na 100 tisuća vojnika i 10 tisuća časnika, mornarica na 15 tisuća ljudi. Zabranjeno joj je teško naoružanje. Pored kolonija izgubila je 72.112 četvornih kilometara predratnoga teritorija i 7,3 milijuna stanovnika. Njezina je saveznica Austro-Ugarska raskomadana i nestala kao država, a oko Njemačke je stvoren vijenac novih neovisnih država. Novostvorene Poljska i Čehoslovačka na istoku i Kraljevina Jugoslavija na jugoistoku trebale su služiti kao brane novomu njemačkom ekspanzionizmu.
Još prije Hitlerova dolaska na vlast Njemačka je Rapallskim ugovorom 1922. priznala SSSR i uspostavila s njim suradnju. Taj je ugovor obnovljen u Berlinu 1926. Naime, pored odredaba Vesailleskoga ugovora, koje ograničuju njemačku vojnu moć, od Njemačke se traži putem komisije koja je odredila iznos, da plati odštetu od 226 milijarda zlatnih maraka. Budući da su ju pritisnuli pobjednici, Njemačka nalazi pomoć u Lenjinovu Sovjetskome Savezu. Na rubu gospodarske svjetske konferencije u Rapallu ,Njemačka potpisuje 16. travnja 1922. ugovor sa SSSR-om. Taj ugovor predviđa obnovu diplomatskih odnosa između dviju država, supotpisnice odustaju od zahtjeva za reparaciju ratne štete, čak i za civile, recipročno si priznaju status najpovoljnije nacije u trgovinskoj razmjeni. Njemačka i SSSR potpisuju taj ugovor bez konzultacija sa pobjednicima rata. I što je još važnije, Njemačka nalazi u SSSR-u način da zaobiđe zabranu koju joj nameće Versailleski ugovor na vojnome polju. Naime, SSSR stavlja na raspolaganje Reichswehru terene za eksperimentiranje unutar SSSR-a. U središtu Rusije otvara se središte za obrazovanje njemačkih časnika oklopnih vozila i drugo za izobrazbu pilota. Njemačka u Rapallskome ugovoru vidi i jednu skrivenu stranu, a to je mogućnost stiskanja obnovljene poljske države između Njemačke i SSSR-a koje će ju kasnije i podijeliti.
Prije nego što su zaratili, fašisti i nacisti, naročito ovi drugi, s jedne strane, a komunisti s druge imali su dulje razdoblje intenzivne suradnje. Među inim razlozima na to ih je navodila ideološka bliskost. Sva ta tri totalitarna pokreta imaju zajedničke korijene. U drugoj polovici 19. stoljeća, kao posljedica industrijske revolucije javlja se otpor radništva nasuprot poslodavcima. Stvaraju se radnički sindikati i politički pokreti kojim je cilj borba protiv kapitalista. Veoma brzo, uz istinske vođe radništva, javljaju se parazitski pokreti pod raznim imenima u kojima je redovito riječ socijalizam. Vođe tih pokreta rano uočavaju da se pod krinkom borbe za radnička prava može doći na vlast i na njoj dugo ostati. U carskoj su Rusiji tako uspjeli 1917. godine doći na vlast komunisti boljševici i ostati na vlasti do urušavanja SSSR-a. U nebulozi kojekakvih socijalističkih pokreta u Italiji vrlo rano ističe se Benito Mussolini. Od 1912. do 1914. bio je jedna od ključnih figura među talijanskim socijalistima. Na kongresu socijalista pokrajine Regio Emilije u srpnju 1912. sa samo dvadeset devet godina izbija na čelo stranke i biva imenovan glavnim urednikom stranačkoga glasila AVANTI. Ističe se kao antinacionalist, antimilitarist i internacionalist. U jesen 1914. donekle će promijeniti stavove jer je uočio da se započetim ratom mogu ostvariti talijanski nacionalni interesi rušenjem centralnih sila Njemačke i Austro-Ugarske. Sudjeluje dvije godine u ratu, a nakon rata stvara u ožujku 1919. pokret Fasci di combattimento. Tako je rođen fašizam. Tijekom studenoga 1921. na kongresu u Rimu fašistički pokret postaje Nacionalna fašistička stranka. Mussolini dolazi na vlast u Italiji 31. listopada 1922. kad formira vladu. Suradnja talijanske fašističke i sovjetske komunističke diktature počinje u veljači 1924. potpisivanjem komercijalnoga ugovora Mussolinija sa Sovjetskim Savezom, popraćenoga službenim talijanskim priznanjem SSSR-a. Ruski povjesničar Hormach smatra kako je iskustvo pokazalo da se SSSR lakše dogovara sa fašističkom Italijom nego sa zapadnim demokracijama.
Vođa drugoga totalitarnog sustava Adolf Hitler proveo je četiri godine u rovovima, to jest tijekom cijeloga trajanja Prvoga svjetskog rata. U rat je otišao kao dragovoljac iz Münchena gdje je stigao 1913. iz rodne Austrije, a završio ga je sa Željeznim križem prve klase. U Münchenu Hitler ostaje sve do 1923. kad odlazi u zatvor zbog komplotiranja s Ludendorffom pri organiziranju puča za uzimanje vlasti u Münchenu nasilnim putem. U početcima svojega političkog djelovanja, neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, boraveći u Münchenu, Hitler sudjeluje u represiji nakon sloma revolucionarnih zbivanja u Bavarskoj. Budući da je među sudionicima i vođama revolucije bilo mnogo Židova na čelu s Levineom, predsjednikom druge bavarske sovjetske republike, Hitler je vrlo rano povezao boljševizam sa židovstvom. Brojni su Židovi bili među revolucionarima, ne samo u Münchenu, nego i u cijeloj Europi: Rosa Luxembourg u Berlinu, Bela Kun u Mađarskoj, Egon Kisch u Beču… Bilo ih je, naravno, mnogo i među Sovjetima: Trocki, Kamenjev, Zinovjev i mnogi drugi.
Hitler antiboljševik, ali ne i antirus
München je nakon Prvoga svjetskog rata bio stjecište svakojakih avanturista, tzv. revolucionara, ambicioznih ideologa svih vrsta, od socijalista i anarhista do komunista, opsjednutih idejom da se dokopaju vlasti. U dvama je navratima proglašena Republika, zadnji bavarski kralj Ludovik III. neslavno bježi. Represija legalnih vlasti počinje koncem travnja 1919. godine. Nakon krvavih borbi legalna vlast preuzima kontrolu početkom svibnja iste godine.
Hitler pristupa u rujnu 1919. Njemačkoj radničkoj partiji, DAP. DAP postaje 24. veljače 1920. godine NSDAP, Nacional-socijalistička njemačka radnička partija.
Brzo se nameće svojim govorničkim talentom, svojom sposobnošću uvjeravanja i manipuliranja masama. U srpnju 1921. godine preuzima vodstvo stranke. U prvome razdoblju svoje agitatorske djelatnosti Hitler formira svoj antisemitski i antiboljševički svjetonazor. Zanimljivo je kako taj antiboljševički svjetonazor nije bio pojačan antirusizmom. Naprotiv, tada je u Njemačkoj postojao jaki proruski osjećaj tako da je veliki književnik Thomas Mann u suglasju s mnogim svojim kolegama mogao napisati: „Stupovi romansko-germanske civilizacije građeni na rimskim temeljima urušavaju se, rekonstrukcija germansko-slavenska napreduje.“
Kod Hitlera je, prema Jeanu Lopezu, antiboljševizam posljedica uvjerenja da je boljševizam sredstvo u rukama Židova kojim oni hoće vladati svijetom. Stoga on mržnju prema Židovima prenosi na sve boljševike. Ovo se mišljenje temelji na nesrazmjerno velikome sudjelovanju Židova među komunistima u odnosu na njihovu brojčanu zastupljenost u ukupnome stanovništvu.
Zbog sudjelovanja u puču u Münchenu 1923. Hitler je osuđen na pet godina zatvora, ali je izdržao samo 13 mjeseci kazne u privilegiranim uvjetima. U zatvoru je napisao svoju knjigu Mein Kampf (Moja borba) u kojoj je izložio svoju ideologiju. Zanimljivo je je napomenuti da je ta knjiga objavljena u SSSR-u 1933. godine. Dana 30. siječnja 1933. Hitler je imenovan njemačkim kancelarom kao čelnik stranke koja je pobijedila na parlamentarnim izborima u studenome 1932. godine. Tri dana kasnije na večeri s vojnim vrhom Reichswehra njemačke vojske Hitler objašnjava vojnome vrhu svoj program u nadi da za njega dobije njegovu potporu. Jedan od nazočnih vojnih čelnika, prema Jeanu Lopezu, viceadmiral Martin Baltzer, sastavio je zapisnik sastanka. Njegova kći Helga, koja je bila članica Komunističke partije Njemačke, prepisala je krijući od oca taj zapisnik i predala prijepis svojemu ljubavniku Viktoru pravim imenom Leo Roth, čelniku partijske obavještajne službe. Roth odmah šalje zapisnik u Moskvu gdje je primljen tri dana kasnije, 6. siječnja 1933. tako da Staljin ima od prvih dana dolaska nacista na vlast jasnu sliku o njihovu programu.
Potpora Sovjeta Mussoliniju i Hitleru
Te je večeri Hitler vojnome vrhu ponavljao svoje teze iznesene već prije u Mein Kampfu: odgajanje naroda u duhu nacional-socijalizma, osvajanja i širenju prema istoku i protjerivanja nekoliko milijuna stanovništva s osvojenoga teritorija.
Simpatije između komunista i nacista očitiju se još prije dolaska nacista na vlast. Tako u rujnu 1930., kad nacisti dobivaju na izborima 6.8 milijuna glasova (na prethodnima su imali 800 tisuća), tijelo Kominterne, glasilo komunističke Internacionale, pozdravlja taj rezultat kao progresivan. Kada je 30. siječnja 1933. Hitler imenovan njemačkim kancelarom, tijelo vlade SSSR-a Izvjestia piše: „SSSR je jedina zemlja u svijetu koja ne iskazuje neprijateljstvo prema Njemačkoj i to neovisno o formi i sastavu njemačke vlade.“ U svojemu izvješću pred Vrhovnim Sovjetom Molotov izjavljuje: “Mi smo uvijek smatrali da je jedna jaka Njemačka preduvjet solidnome miru u Europi i da je u interesu Sovjetskoga Saveza imati dobre odnose s njom.“
U svibnju 1933. Moskva i Berlin obnavljaju ugovor o prijateljstvu potpisan u Berlinu 1926. Sovjetski komunisti ne prekidaju ugovor iz Rapalla od 1922., koji omogućuje njemačkoj vojsci da izbjegne zabrane nametnute Versailleskim ugovorom dolazeći vježbati na sovjetski teritorij. Sovjetski su komunisti rezervirali za njemačku vojsku Lipeck za zrakoplovstvo, Kamu za oklopnjake i Tomku za eksperimentiranje kemijskoga oružja.
S druge strane, poslije dugotrajnih pregovora, u rujnu 1933. Sovjetski Savez potpisuje s Mussolinijem pakt o nenapadanju, prijateljstvu i neutralnosti između dviju država.
Tijekom 1935. godine, nakon učvršćivanja nacističke vlasti, s obiju strana, i sovjetske i njemačke, poduzimaju se manji koraci k približavanju. Obje strane pozorno prate korake britanske vlade, važnoga aktera u europskoj igri. Kao prvi korak u približavanju Njemačka i SSSR, potpisuju 29. travnja 1936. godine komercijalni ugovor. Njemačka daje SSSR-u gotove proizvode, a Sovjetski Savez uzvraća sirovinama.
Dok se u to vrijeme kao predstava za javnost nastavljaju međusobni napadi boljševika protiv fašista i fašista protiv boljševika, tijelo Komunističke partije Italije u egzilu Lo stato operaio objavljuje duži tekst bratskoga poziva fašistima: „Talijanski narode! Fašisti stare garde! Mladi fašisti! Mi komunisti prihvaćamo fašistički program iz 1919. koji je jedan program mira i slobode, odbrane radničkih prava. I mi vam kažemo: borimo se ujedinjeni za realizaciju ovog programa! Fašisti stare garde, mladi fašisti! Mi proklamiramo da smo spremni boriti se uz vas, s cijelim talijanskim narodom za realizaciju fašističkoga programa iz 1919. godine, koji je program obrane radništva.“ Među potpisnicima ovoga teksta, što ga je morao odobriti SSSR, nalaze se Palmiro Togliatti, tajnik Komunističke partije Italije, član Izvršnoga komiteta i tajništva Kominterne, usput rečeno hijerarhijski nadređenoga i hrvatskim komunistima. Među pedesetak potpisnika nalazi se i Luigi Longo, nasljednik Togliattija, na mjestu generalnoga tajnika KPI, kao i sva krema tadašnjega vodstva talijanskih komunista koje su probrali sovjetski komunisti. Talijanskim je komunistima dao nalog sovjetski delegat Manuilsky na sastanku sekretarijata Kominterne. To je bio sovjetski signal prema Mussoliniju. Samo dva tjedna kasnije sovjetski komunisti upućuju signal prema nacistima. Sovjetski komunisti u poznatim čistkama organiziraju proces šesnaestorici njihovih bivših visoko pozicioniranih drugova na čelu sa Zinovjevim, nekadašnjim predsjednikom komunističke Internacionale i članom Politbiroa kao i suoptuženi Kamenjev. Optuženo je jedanaest sovjetskih i pet njemačkih komunista. Zinovjev i Kamenjev Židovi su kao i trojica od pet Nijemaca. Ukupno su polovica od šesnaestorice Židovi. To je bila jasna poruka nacistima čiji je program izrazito protužidovski.
Chamberlain i Deladier na susretu s Hitlerom žrtvuju Čehoslovačku
Nacisti provode u djelo svoje ekspanzionističke planove. Dana 12. ožujka 1938. njemačka vojska ulazi u Austriju. Dva dana kasnije Hitler proglašava Anschluss, pripajanje Austrije Njemačkoj. Zatim dolazi na red Čehoslovačka. Britanski premijer Chamberlain i francuski Daladier na sastanku s Hitlerom i Mussolinijem žrtvuju Čehoslovačku „u ime mira“. U Münchenu Hitler je bio prisiljen izjaviti da nakon Čehoslovačke Njemačka nema drugih teritorijalnih pretenzija. Takva je izjava bila u suprotnosti s njemačkim ambicijama „prodora prema istoku“. Dana 15. ožujka 1939. njemačke snage jačine sedam korpusa upadaju u Čehoslovačku i okupiraju Prag. Okupirane Češka i Moravska organizirane su kao protektorati, dok Slovačka postaje neovisna država.
Malo se spominje da je u diobi plijena sudjelovala i Poljska uzimajući vojskom područje Teschena koje je bilo dodijeljeno u Versaillesu Čehoslovačkoj iako je bilo dijelom nastanjeno polonofonima. Poljska je koncentrirala na granici prema Teschenu 35.000 vojnika, 100 tenkova i 100 zrakoplova. Poljska je diskretno pomagala Mađarskoj u njezinim nastojanjima da promijeni granicu prema Slovačkoj u svoju korist. Godina 1939. godina je krize oko Poljske. Tijekom 1939. dogodili su se brojni kontakti među njemačkim i poljskim dužnosnicima poglavito glede koridora u Gdansku jer Poljska uporno odbija nagodbu oko koridora. Hitler je dugo pokušavao vazalizirati Poljsku i imati ju uza se u slučaju sukoba sa SSSR-om. SSSR sa svoje strane također nastoji vezati Poljsku za sebe. Trideset milijuna Poljaka nalazi se stiješnjeno između 80 milijuna Nijemaca i 180 milijuna Sovjeta. Kad je Velika Britanija zajamčila Poljskoj pomoć, nacisti počinji mijenjati strategiju. Dana 31. ožujka 1939. godine Chamberlain u britanskome Donjem domu objavljuje da Velika Britanija jamči poljsku neovisnost. Francuska odmah slijedi sličnom objavom.
Nakon ovih najava nacisti odlučuju napasti Poljsku, a da bi to proveli, trebaju se nagoditi sa Sovjetima. Ovi to jedva čekaju jer od dolaska na vlast nacista 1933. u Njemačkoj, sovjetski su komunisti bili oni koji su imali inicijativu u približavanju s nacistima. U međusobnome približavanju svaka strana čini poneki korak. Tako Molotov svjedoči 1971. da mu je Staljin naložio, nakon smjenjivanja dotadašnjega ministra vanjskih poslova Litvinova koji je bio Židov, sljedeće: „Očisti komesarijat (Ministarstvo vanjskih poslova) od Židova.“ Naime, prema Molotovu, Židovi su bili u apsolutnoj većini u Direkciji i među veleposlanicima.
Dana 28. travnja 1939. Berlin proglašava nevažećim dotadašnje ugovore s Varšavom i Londonom. Nakon ulaska njemačkih snaga u Prag 15. ožujka, počinje utrka za savezništvo. Ne mogavši sami pomoći Poljskoj, Britanci, motor zapadnih pregovarača, traže dogovor sa sovjetskim komunistima protiv nacista želeći stvoriti osovinu London – Pariz – Moskva kako bi spriječili Njemačku da napadne Poljsku i Rumunjsku. Tijekom četiriju mjeseca trajali su pregovori na relaciji istok-zapad. SSSR sumnjiči Zapad, Britance i Francuze da ga žele uvaliti u rat s Njemačkom. Na XVIII. kongresu KP SSSR čak je izrečena sumnja da je Zapad prepustio dio Čehoslovačke Njemačkoj, a da ona zauzvrat treba napasti SSSR te da Njemačka sada ne želi ispuniti dogovor. Sovjeti sa svoje strane uvode u razgovore položaj Finske i baltičkih zemalja Estonije, Latvije i Litve koje su tada neovisne države. Pojednostavljeno rečeno, SSSR u zamjenu za jamstvo prema Poljskoj i Rumunjskoj traži pravo nadgledanja Finske i baltičkih zemalja. Nakon brojnih peripetija zapad šalje u Moskvu jednu britansko-francusku vojnu komisiju za pregovore o vojnoj konvenciji. Delegacija stiže u Moskvu 11. kolovoza 1939. Prije njihova dolaska Sovjeti određuju delegaciju za pregovore na čelu s Vorošilovom.
Prvi sastanak između sovjetske i francusko-britanske delegacije održan je 12. kolovoza i nastavljaju se sljedećih dana nadmudrivanjima. Istodobno s kontaktima Sovjeta i zapada odvijaju se kontakti između Nijemaca i Sovjeta. Dana 10. kolovoza Ribbentrop čini konkretne prijedloge sovjetskome otpravniku poslova sa zahtjevom da budu preneseni Kremlju. Slijede brojne razmjene poruka i konačno njemačka delegacija predvođena Ribbentropom s tridesetak osoba dolazi u Moskvu 23. kolovoza u 13 sati.
Jedan je detalj zanimljiv za ilustraciju kako su sovjetski komunisti tretirali zapadnu delegaciju. Dok su vodili pripreme za konačne pregovore s nacistima, Vorošilov, čelnik sovjetske delegacije za razgovor s francusko-britanskom delegacijom, pod izgovorom da mu zapadni predstavnici nisu dali jamstvo za prolazak sovjetskih trupa kroz Poljsku i Rumunjsku u slučaju potrebe, predlaže zapadnoj delegaciji da obilazi Moskvu ili da se odmori. Njihovi protesti nisu dali rezultat pa je tako, dok su nacisti i komunisti dijelili Europu, zapadna delegacija ubijala vrijeme.
Pakt Ribbentrop - Molotov
Prije potpisivanja pakta i njegova Aneksa, čije su uključivanje, usput rečeno, tražili komunisti, potpisan je 19. kolovoza komercijalni ugovor između Njemačke i SSSR-a. Komercijalni je ugovor povoljan za Sovjete; Njemačka daje kredit od 200 milijuna maraka za sovjetske narudžbe. Kao protuuslugu za isporuku sirovina, Sovjeti će moći kupovati u Nijemaca industrijsku robu. Ovaj je ugovor s dodatcima važio sve do vojnoga obračuna potpisnika i omogućio je nacistima opskrbu sirovinama usprkos zapadnoj blokadi. Drugim riječima, komunisti su pomogli nacistima da prežive najteže razdoblje zapadne blokade.
Kad su glavne točke Pakta usklađene prije potpisivanja, Vorošilov poziva zapadnu delegaciju 21. kolovoza i priopćuje joj da se može vratiti kući jer se pregovori prekidaju do daljnjega.
Sa sovjetske strane s Nijemcima pregovaraju Staljin i Molotov. U noći s 23. na 24. kolovoza potpisana su dva dokumenta. Prvi koji je objavljen pakt je o nenapadanju u trajanju od 10 godina. Od sedam članaka ugovora pet su klasični za takav tip dokumenta. Međutim, članci dva (2) i sedam (7) neobični su. Članak 7. precizira da je ugovor vrijedan odmah po potpisivanju bez čekanja ratifikacije bilo koje vrste. Članak 2. precizira: „Ako jedna od supotpisnica ovog ugovora bude napadnuta od neke treće strane, drugi supotpisnik ugovora ne smije ni na kakav način podržati napadača.“
Drugi je dokument tajni protokol, Aneks kojim Sovjetski Savez i njemački Reich određuju njihove interesne sfere u istočnoj Europi. Članak 1. Aneksa precizira da Finska, Estonija, Latvija do sjeverne granice Litve spadaju u sovjetsku interesnu sferu. Litva je dakle ostavljena Njemačkoj.
Članak 2. utvrđuje crtu podjele Poljske tokom rijeka Narev, Visla i San.
Članak 3. priznaje da je Besarabija u sovjetskoj interesnoj zoni.
Glede crta razgraničenja dolazi do promjene prilikom drugoga posjeta Ribbentropa Moskvi 27. rujna nakon što su nacisti i komunisti vojno okupirali Poljsku. Granica se pomiče prema istoku, Njemačka preuzima poljski teritorij između rijeka Visle i Buga a zauzvrat Litva ulazi u sovjetsku interesnu sferu. Ova je promjena učinjena na sovjetski zahtjev, Hitler joj se opirao, ali su Sovjeti nadoplatili obećanjem velikih isporuka sirovina.
Nakon potpisivanja pakta trebalo je provesti njegovu formalnu ratifikaciju. U svojemu govoru pred Vrhovnim Sovjetom, obrazlažući značenje pakta, Molotov je rekao: „ Dana 23. kolovoza 1939. mora biti smatran kao datum od velike povijesne važnosti za Europu i ne samo za Europu.“
Najpoznatiji francuski povjesničar Drugoga svjetskog rata Jean Lopez tvrdi: „Od potpisivanja pakta Molotov - Ribbentrop u kolovozu 1939. do urušavanja Francuske u lipnju 1940., kooperacija između Moskve i Berlina bila je iznad proklamirane „politike neutralnosti“ i dosegla je granice udruženoga ratovanja.
Hitler ulazi u Poljsku, Goebbels bilježi: „Hvala Moskvi!“
Zanimljiva su neka zapažanja nakon objave sklapanja pakta, koja objašnjavaju približavanje suparnika. Tako Ribbentrop u svojemu okružnom pismu svim nacističkim diplomatskim misijama kaže: „Pored ostaloga ruski boljševizam doživljava strukturalne promjene. Ideju svjetske revolucije zamjenjuje konsolidacija sovjetske države na svojoj sadašnjoj bazi, državnoj teritorijalnoj i socijalnoj. Vezano s tim treba vidjeti udaljavanje Židova s funkcija.“ Drugim riječima, SSSR postaje imperijalistička država kao i druge. Hitler objašnjava Mussoliniju: „Put na kojemu se angažira Staljin sliči na jednu vrstu slavensko-moskovskoga nacionalizma i udaljava ga od židovsko-boljševičkog internacionalizma“. Trocki bilježi u izbjeglištvu nakon pakta: „Sovjetski politički sustav sliči sve više na Hitlerov. Suradnja nacista i komunista temelji se na zajedničkim realnostima obaju sustava. Jedna partija, podvrgavanje društva stalnoj promidžbi, sveprisutan nadzor političke policije i pljačka što su ju provodile korumpirane upravljačke kaste, postojanje širokoga koncentracijskog sustava prisilnog rada, vladavina terora, doušništvo u društvenom životu, pretvaranje umjetnosti u sredstvo promidžbe, kult nepogrješivoga vođe (führer, odnosno vožd).“
Dana 1. rujna 1939. uz montirani izgovor, njemačka vojska, osigurana dobronamjernošću Sovjeta, ulazi u Poljsku. Goebbels bilježi u dnevnik:„ Hvala Moskvi!“ Dana 3. rujna britanska i francuska vlada objavljuju rat Njemačkoj, ali bez ikakve vojne akcije. Dana 12. rujna poljska vlada emigrira u Rumunjsku. Sovjeti lukavo čekaju da sramota za agresiju padne na Njemačku. Sovjetske snage ulaze u Poljsku 17. rujna pod izgovorom da idu spašavati ukrajinsku i bjelorusku manjinu od poljskih progona. Dva dana nakon ulaska sovjetskih trupa u Poljsku njemački general Guderian i sovjetski zapovjednik Krivochine organiziraju u Brest Litovskoj crti razgraničenja zajedničku vojnu paradu. Novim komercijalnim ugovorom potpisanim 24 .listopada SSSR se obvezuje isporučiti Njemačkoj sirovine potrebne njezinoj vojsci za ratovanje. Time je zaobiđena britanska pomorska blokada Njemačke. Osim toga, SSSR daje Njemačkoj mogućnost korištenja usluga pomorske luke Teriberka istočno od Murmanska za servisiranje brodova koji ratuju u sjevernome Atlantiku. Podjelom Poljske Sovjeti dobivaju 195.000 četvornih kilometara i 13 milijuna stanovnika, a Njemačka 193.000 četvornih kilometara i 14 milijuna stanovnika.
Što se tiče teritorija koji je podjelom pripao SSSR-u, najveći je dio podijeljen između Ukrajine i Bjelorusije dok je jedan manji dio pripao Litvi. Granice Ukrajine i Bjelorusije pomaknute su od 200 do 300 kilometara prema zapadu. Tako je u glavnim crtama ostalo do danas. Danas veliki ukrajinski gradovi kao Rivne ili Lavov bili su prije pakta poljski gradovi, kao i danas glavni grad Litve Vilnius.
Pred Vrhovnim Sovjetom Molotov 31. listopada 1939. tvrdi: „Njemačka teži miru što prije, dok su Britanija i Francuska za produžetak rata.“
Odmah nakon potpisivanja pakta i okupacije Poljske sovjetski komunisti prisiljavaju tri baltičke zemlje da im ustupe vojne baze i potpišu ugovor o međusobnoj pomoći. Njihova će integracija u SSSR uslijediti uskoro.
SSSR također na temelju pakta traži od Finske, koja se našla u njegovoj interesnoj zoni, vojne baze i pomicanje granice u Kareliji koja se nalazi na 35 kilometara od Lenjingrada. Budući da Finska ne pristaje na te zahtjeve, SSSR napada Finsku početkom 1940., u ratu u kojemu se njegova vojska nije proslavila. Ipak zbog odnosa snaga u korist SSSR-a ovaj uspijeva otkinuti komad Finske i pomaknuti granicu zapadno od Lenjingrada (danas St Petersburga) i takva ostaje sve do danas.
Dana 10. svibnja 1940. Njemačka napada Francusku. Staljin 17. svibnja šalje njemačkome veleposlaniku „najtoplije čestitke za uspjeh njemačke vojske u Francuskoj.“ U lipnju 1940., dok Njemačka dovršava rat protiv Francuske, Sovjeti okupiraju i silom integriraju tri baltičke države u SSSR. Odmah nakon okupacije baltičkih država SSSR otima Rumunjskoj Besarabiju i Sjevernu Bukovinu koje su joj dodijeljene Versailleskim ugovorom.
Zašto tzv. antifašiste ne nazivaju antinacistima
Od potpisivanja pakta do početka njihova međusobnoga obračuna tijekom 22 mjeseca tijesne suradnje, nacisti su i komunisti pred očima svijeta demonstrirali jednake osvajačke apetite, želju za dominacijom nad drugima, bliskost u načinu organiziranja i djelovanja i srodnost ideologija.
Komunizam, fašizam i nacizam totalitarni su društveni sustavi koji vuku zajednički korijen iz ideoloških pokreta socijalističkih obilježja nastalih koncem 19. i početkom 20. stoljeća. Zajednička im je značajka nastojanje potpunoga nadzora društva u državama gdje su uspjeli osvojiti vlast. Zabranjivali su svaku drugu organizaciju koja nije prihvaćala njihovu kontrolu i nemilosrdno progonili političke protivnike.
Fašizam i nacizam ponešto se razlikuju od komunizma. S jedne strane stavljali su naglasak na nacionalni element država u kojima su osvojili vlast, dok je komunizam težio za univerzalnom dominacijom, ali također pod nadzorom države u kojoj je prvi osvojio vlast, SSSR-a.
Druga je razlika u tome što su fašizam i nacizam zadržali privatne tvrtke na čiju su gospodarsku učinkovitost naslanjali svoje osvajačke apetite. Komunizam je potpuno uništio privatni sektor i zavladao svim proizvodnim sredstvima. Ova činjenica objašnjava, po našemu mišljenju, razliku u opsegu zločina što su ih počinili jedni i drugi prema vlastitom narodu. Budući da je buržoazija u fašizmu i nacizmu zadržala gospodarsku moć, iako stiješnjena u gusto ispletenu mrežu ideoloških organizacija, služila je i kao brana divljanju ideoloških ekstremista prema vlastitom narodu. Komunisti su potpuno iskorijenili sve nositelje gospodarske neovisnosti pa se ništa nije moglo suprotstaviti njihovim zločinačkim porivima.
Njihove kampanje fizičkoga uništavanja onih koje su smatrali protivnicima mogla je zaustaviti samo zasićenost izvršitelja zločina. Stoga su komunisti po količini zločina prema vlastitome narodu daleko premašili fašiste i naciste.
Na kraju može se postaviti jedno zanimljivo pitanje: zašto se danas društveni paraziti svih vrsta nazivaju antifašistima, a ne antinacistima? Nije potrebno dokazivati da su zločini njemačkih nacista na svim područjima njihove akcije daleko premašivali one talijanskih fašista. Prema tome bi se ovi paraziti trebali radije predstavljati antinacistima jer bi se time još više isticali. Odgovor je moguće naći u ovome što je prethodno izneseno u tekstu. Naime, zbog bratske suradnje nacista i komunista pred očima cijeloga svijeta, naročito nakon sporazuma Molotov - Ribbentrop, za sljednike komunističke ideologije kojoj pripadaju takozvani antifašisti, više se nije moguće, a da se ne ruga zdravomu razumu, predstavljati protivnicima onima s kojima si tako lijepo surađivao.
Tito i hrvatski komunisti podržavali su bratsku slogu Hitlerovih nacista i Staljinovih komunista!
Komunistička internacionala ili Kominterna, tzv. Treća internacionala, osnovana je u Moskvi 1919. godine. Kominterna, osnovana na poticaj Lenjina, okupila je one partije iz radničkog pokreta u svijetu koje su zagovarale boljševičku taktiku nasilnog dolaska na vlast, a trebala je poslužiti sovjetskim komunistima za učvršćivanje njihove vlasti i za utjecaj na međunarodnome planu.
Komunistička partija Jugoslavije koja nastaje pod tim imenom na drugom kongresu Socijalističke radničke partije (komunista) u Vukovaru u lipnju 1920. godine, koja tada mijenja ime, djeluje od svog osnutka kao nacionalna sekcija Kominterne. Sovjetski komunisti na čelu sa Staljinom nadziru posredstvom Kominterne sve komunističke partije njezine članice i imenuju njihove rukovodioce koji su im zauzvrat odani.
Tako je imenovan i Josip Broz Tito na čelo KPJ.
Tako su i hrvatski komunisti kao i njihovi jugoslavenski sudrugovi pozdravljali bratsku slogu nacista i komunista na svim poljima sve do početka njihova međusobnog obračuna.
Ranko Oršulić
