Novi predsjednik Društva hrvatskih književnika i ostalo
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 28 Lipanj 2026 10:09
Društvo hrvatskih književnika održalo je izbornu skupštinu 20. lipnja 2026. u prostorima MH. Za novoga predsjednika izabran je dr. Dino Milinović. Mi koji smo nadomak Vječnosti, birani smo u Sud časti. Tako sam sada u tri suda časti, a ako računam i pokojni HNES, onda je već četvrti!
Stoga me ta uloga, ponekad vrlo nezahvalna, obvezuje da se u osvrtima držim strogo istine, pravde i humanosti. Uostalom, toga se trebamo držati kao jedinih smjernica ovoga zemaljskoga života u svakoj ulozi pa i onda kad nas nitko ne vidi i ne čuje, osim Božjega oka, kako su nam govorili naši stari.
Upravo zbog vrlina koje sam nabrojila izabran je za novoga predsjednika DHK dr. Dino Milinović. Naravno, ima on i druge potrebne reference za ovu ulogu predsjednika najstarijega književnog društva (osnovano 1900.) koje je nedavno bilo nadomak ukinuća, ne svojom krivnjom, nego onih iz 1945. kada se tuđe otimalo, a onda devedesetih godina moralo vraćati starim vlasnicima. To je iz one biblijske o kiselom grožđu i unucima.
Dakle, dr. Dino Milinović rođen je Zagrebu 1959. godine, na Filozofskom fakultetu diplomirao je studij povijest umjetnosti i arheologiju, a potom na Sorbonni završava poslijediplomski studij. Na FF u Zagrebu doktorira 2001. temom „Bjelokosni plenarij iz riznice Zagrebačke katedrale“. (Riznica Zagrebačke katedrale nije otvorena za javnost koliko bi trebala i mogla biti, gotovo uvijek zbog prostornih problema. Možda ne samo stog razloga, jer pamtimo i krađu vrijednog eksponata iz te Riznice, u koju je bio umiješan i vrhovni sekretar jedne partije, ali to sada nije tema.)
Dolazili smo redovito u tu našu najvrjedniju Riznicu da bi učenicima Nadbiskupske klasične gimnazije pokazali hrvatsko blago i divili se ljepoti i starosti izložaka koji su sačuvani od raznih najezdi, a uz svaki izložak sačuvana je i legenda. Bjelokosni plenarijTako se zna da je tu pohranjen i eksponat koji je 1508. darovala Beatrica Frankopan. O toj malo poznatoj plemkinji napisali smo dokumentarni zapis („Hrvatske heroine“) i snimili film koji mirno počiva u podrumu HRT. Jednako tako u toj se Riznici nalazi i ono poznato pismo Petra Zrinskoga koje počinje „Moje drago serce“. I mnogo toga čudesno sačuvanog sve od postanka zagrebačke biskupije do danas. Stoga nije čudo da se i naš povjesničar umjetnosti Dino Milinović nadahnuo za svoj doktorat upravo na blagu ove zbirke.
Novi predsjednik DHK redoviti je predavač na FF u Zagrebu, bio je tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-m i savjetnik u Veleposlanstvu RH u Francuskoj. Uz niz znanstvenih radova u svjetskim časopisima pisao je i književna djela: romane „Kradljivac uspomena“, „Tamo gdje prestaje cesta“, „Skriveno“, „Marulov san“, a također i drame, monografije o kasnoantičkoj i ranokršćanskoj umjetnosti i drugo. Erudit u mnogim područjima koji sada nasljeđuje dr. Hrvojku Mihanović Salopek koja se također ubraja u hrvatske polihistore. Ono po čemu će ga najšira hrvatska javnost pamtiti, svakako je autorstvo izložbe povodom 1100. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva u Klovićevim dvorima. Velebno djelo znalca i povijesti i umjetnosti i pismenosti hrvatskoga naroda. Možda je baš zbog toga ova izložba toliko mizerno prikazana na našoj okupiranoj HRT koja nije smogla snage da joj posveti cijeli sat pa i više! s prikazima dvorana i mnogim izlošcima od kojih nekima starost seže u duboka stoljeća. Ipak, dolazile su škole, ne dovoljno!, dolazili posjetitelji da se dive prastarim dokazima našega ulaska u uljudbu kršćanskoga Zapada. A nije zanemariv ni osjećaj da si dio naroda pa onda je to i tvoja osobna baština.
Želimo dr. Dinu Milinoviću uspješan rad i snagu da savlada razne piranje koje tiho plove u našim književnim vodama. DinoMilinovicNjegov govor na inauguraciji odlikovao se plemenitošću, mudrošću i znalačkim otmjenim rječnikom, podsjetio nas je na velike prošle književnike poput Slobodana Novaka, Petra Šegedina, a u osjećaju za domovinu na Matoša.
I dok smo se tako bavili izborom našega predsjednika i ostalih članova komisija unutar DHK, dobrotom Matice hrvatske u njezinim prostorima, dva dana prije toga važnoga događaja, također u MH predstavili smo likovnu monografiju o Ani Mariji Botteri. Slikarica je time proslavila 33 godine rada, a spisateljica Nevenka Nekić svoju drugu likovnu monografiju. (Prva je bila posvećena kiparu Mili Grgasu i predstavljena je uz film u Mimari. Taj dokumentarac nije nikada mogao biti prikazan na HRT, ali zato je TV Laudato prikazala film dva puta.)
Treba reći da je slikarica Ana Marija Botteri priredila i izložbu dijela svojih radova u pristupnoj dvorani MH, potom film o svome stvaralaštvu, a također su se izvodila i glazbena djela prije promocije same monografije. Tako je to bilo jedno trojstvo najljepših umjetnosti, Gesamtkunstwerk, kako bi se to moglo reći, značajno ne samo za auktorice, nego i predstavljače: akademika Mislava Ježića, povjesničara umjetnosti Stanka Špoljarića i književnika Đuru Vidmarovića. Da nije TV Laudata, Z1 i Katoličkoga radija, kao i ovoga Portala HKV-a, po spomenutoj HRT ne bi se uopće znalo baš ništa o darovitoj slikarici, koju će kao više puta prije toga, zatajiti.
Njezino slikarstvo u naslovu monografije kao „Svjetlost i ljepota“ izdvaja se iz suvremenoga likovnoga pohoda u ružnoću i kompilaciju kojekakvoga bulažnjenja apstraktnoga kao dominantnu zapaženost i nagrađenost.Ana Marija Botteri naslovna U ovo doba instalacija i sličnih budalaština koje su dobro plaćene od raznih državnih ministarstava i ustanova, slikarstvo koje zahtijeva znanje i kreaciju po onom Prstu iz Sikstine, moderni kritičari kao ni elektronički mediji ne cijene previše.
Kako ne će prešutjeti nju, kad se o velikom živućem slikaru sakralnih tema Josipu Botteriju Diniju šuti pa čak i nakon izrade najvećeg i snagom duha najblistavijeg hrvatskog mozaika u crkvi Sv. Josipa u Karlovcu! (O tome ćemo pisati ovoga ljeta, ako Bog da.) Nije bilo mnogo minuta na HRT ni nakon velike i dostojne Retrospektive JBD u Klovićevim dvorima. Štedljivo i na kapaljku.
I tako se odvija život u ovoj našoj domovini Hrvatskoj. Ipak, lakše je tužiti se na ove nepravde, puno lakše nego seljaku koji stoji pred kamerom govoreći: ja moram prodati deset kilograma pšenice za pola kilograma kruha!!! Da, čujete li vrli stručnjaci koji dijelite milijune eura za poboljšanje poljoprivrede? Kamo odoše pare, pobratime, zar pavleki, vidoševići, sanaderi, kostanjevići, galići, franjkovići pa neki đulići (jesu li to oni đulići uveoci?) i niz drugih imaju pravo jamiti, kako to reče jedan saborski zastupnik? Ta oni jame, ali seljak ne jami, on radi, grmilo, sijevalo, pržilo ili plavilo, on radi; i kad mu sve svinje ubiju, on i dalje radi - kopa, ore, kosi, čisti svinjac, staju, muze krave, jutrom i danom, bez godišnjih odmora, bez suncobrana na akvamarinskoj plaži, bez otvorene kase u koju gura dlakavu ili preplanulu ruku kakav odnedavno urbani gospodičić.
Gledam ozbiljno lice našega seljaka, mislim na Ivana Jurkasa, dragoga prijatelja, seljaka i pjesnika, na Miškinu ili Sulimanca, na tisuće marnih kojima svi smo dužni, za svaku dobru žetvu, za svaki zalogaj koji pojedemo, za sve smo im dužni. To, što će zlobnici reći, imamo mi izvore u drugim zemljama, to u njima progovara ludilo megalomana, neukost i plitkost uma, otuđenost od humanosti koji tvore zemlja, ljudi, biljni i životinjski svijet kao neponovljiva cjelina, kao bogomdani univerzum u kojem je jedino moguće živjeti. Strašna je rečenica koju je seljak jučer izrekao pred mikrofonom: ima žita, ali otkup u bescjenje! Za pola kilograma kruha, deset kilograma pšenice!
Što ćete vi koji upravljate ovom državom kad seljak prestane raditi za sve nas? Kad nam njive posve zarastu ili ih prodate strancu, iznajmite na stotinu godina kao vodu, ceste i slično blago? Dovoljno će biti da se sa sadašnjih dvije velike mljekare spustimo na jednu. Kratak je put do nijedne!
Kako su lijepi slikarski prizori koji su nekada prikazivali žetvu, selo, crkvu, krajputaše, pa Mašićevog „Ličanina“ u nošnji, prizori Gabrijela Jurkića, još jednoga u nizu prezrenih slikara, s neponovljivim pejzažima i likovima iz naših sela. I mnogih drugih koje ne možemo u ovom kratkom tekstu spomenuti. To je bila oda, poštovanje, empatija prema hraniteljima ne samo svoje obitelji, nego i naroda i čovječanstva. Bila je to ljubav prema životu.
