Meter: Putinov top menadžer za The Economist iznio četiri scenarija za Rusiju
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 12 Srpanj 2026 08:30
Cilj objave može biti i svojevrsno upozorenje poslovnim ljudima na itekako mogući mračni scenarij kakav se sprema Europi, i da je „voda došla do grla“ – jer nositelji krupnog kapitala koji čitaju The Economist upravljaju političarima a ne obratno.
Šok i po pitanju vremena objave (tajminga), i po pitanju osobe i pruženog joj prostora da kaže ono što želi, i po pitanju medija koji je sve to omogućio!
Riječ je o krajnje zanimljivom tekstu jednog od najbogatijih ruskih poslovnih ljudi Andreja Melničenka, bliskog ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu – objavljenom, jučer, ni manje ni više nego u uglednom britanskom mediju The Economist, poznatom po svojim oštrim proturuskim stavovima, što je, uostalom, politika i svih drugih važnih britanskih medija. Naravno, i ne samo britanskih kada je riječ o zapadu u cjelini.
Sama ta činjenica, kao i vrijeme objave teksta, svega dan nakon završetka dvodnevnog summita NATO saveza u Ankari na kojem je Rusija definirana, bolje reći potvrđena kao glavna sigurnosna ugroza za zapad, izazvala je golemi interes i isto takvu pomutnju.
Ništa neobično! Jer Melničenko, poznat i kao „kralj gnojiva“, još je na samom početku ruske invazije na Ukrajinu istu otvoreno podržao zbog čega je stavljen pod udar zapadnih sankcija, a sankcije je, pak, u intervjuu za Financial Times usporedio s američkim bacanjem atomske bombe na Japan. Istodobno je u ovih četiri i pol godine rata svoje bogatstvo u Rusiji samo dodatno povećao. Tako je suvlasnik i tamošnjih industrijskih divova EuroChema i SUEK-a, specijaliziranih za proizvodnju gnojiva, dok se njegovo ukupno bogatstvo procjenjuje se na desetke milijardi dolara.
Melničenko se prošle godine osobno sastao s Vladimirom Putinom, nakon čega se odlučio aktivnije uključiti u rasprave o budućnosti Rusije, o čemu, očito, svjedoči i ovaj njegov tekst u uglednom britanskom mediju koji je neizostavno štivo za svjetske poslovne ljude.
Čudno obrazloženje
Iako je uredništvo The Economista svoj neobični potez, posve sigurno svjesno svog ulaska u „opasne vode“ visoke geopolitike opravdalo uvodnom rečenicom kako „vodeći oligarh progovara, upozoravajući na prijeteću katastrofu koja čeka njegovu zemlju“, kao i rečenicom da “iako poslovni čovjek ne govori o uklanjanju Vladimira Putina s vlasti, promjene koje opisuje kao nužne dovest će do kraja vladavine jednog čovjeka, ruskog predsjednika”, sve to vjerojatno sukladno od nedavno dominantnoj tezi u zapadnim političkim i medijskim krugovima da Ukrajina dobiva rat i da se u Rusiji stvara kaos i protuvladino raspoloženje – to teško može biti stvarni razlog i argument objave ovog teksta.
Naime, u njemu, o svemu ovom što je navedeno u svojevrsnom obrazloženju uredništva nema niti jedne jedine riječi, čak niti u natruhama. Štoviše!
Istodobno bih također isključio i potrebu britanskog medija za senzacionalizmom, da provokativnim gostom i isto takvim njegovim riječima pobudi još veću čitanost odnosno poveća zaradu. Vjerujte mi, The Economistu tako nešto nije potrebno.
Ovdje napominjem kako je prije dvije godine intervju s Melničenkom obavio i u europskim liberalnim elitama (The Economist je sigurno i njihovo omiljeno glasilo) krajnje nepopularni konzervativni američki novinar Tucker Carlson, koji je u međuvremenu izgubio i naklonost Donalda Trumpa zbog kritika njegovih poteza s uvlačenjem Amerike u nove ratove, što je suprotno Trumpovim predizbornim obećanjima.
Kako god bilo tekst je objavljen i opremljen efektnom fotografijom ovog ruskog TOP menadžera.
Evo što je u njemu rečeno.
Kritika zapadne strategije prema Rusiji
Melničenko je kritizirao zapadnu strategiju prema Rusiji, koja se, kako je rekao, “u konačnici svodi na jedan cilj: uništenje ruskog suvereniteta ili njegovo radikalno ograničenje”.
Pritom je iznio četiri scenarija o kojima se na zapadu raspravlja u vezi s Rusijom:
Prvi scenarij je ponižena Rusija, zaglavljena na periferiji Zapada. Prema Melničenku, to će dugoročno dovesti do agresivnog revanšizma. „Rusija nije Weimarska Njemačka, a moderni svijet nije doslovna replika 1920-ih, ali strukturna logika ostaje ista: ako se suverenitet velike povijesne nacije uništi, rijetko nestaje bez traga. Vraća se u opasnijem obliku“
Ulazak Rusije u sferu utjecaja Kine. Međutim, ovisna Rusija je sumnjive vrijednosti za Kinu koja bi snosila odgovornost za ruske probleme i u konačnici bi se suočila s pokušajima Moskve da se oslobodi svog podređenog položaja. Rusiju u tom slučaju Melničenko vidi kao zemlju koja bi postala dobavljač sirovina i tampon u vanjskoj strategiji, što smatra sličnom ulogom koju Ukrajina ima za Zapad. Zato smatra da se i Kina protivi takvom scenariju.
Fragmentacija odnosno kolaps zemlje. To bi dovelo do gubitka kontrole, upozorava Melničenko i navodi kako bi uslijedila borba za nuklearni arsenal, resurse i granice, što bi uništilo temelje učinkovitog nuklearnog odvraćanja. „Cijena plaćena u postsovjetskim sukobima, uključujući tragediju u Ukrajini, čini takav ishod, po mom mišljenju, nemogućim“ – navodi ruski top menadžer.
I konačno, zatvorena, izolirana i mobilizirana država prema sjevernokorejskom modelu, koja stalno živi u uvjetima opkoljene tvrđave i izvanrednog stanja. U tom slučaju, razvoj tehnologije, znanosti, kapitala bio bi nemoguć.
Melničenko smatra kako je bilo koji od navedena četiri scenarija koje razmatra zapad nemoguć. Svaki je od njih usmjeren na uništenje ili radikalno ograničavanje ruskog suvereniteta, što je slijepi put koji bi Rusiju doveo u podređeni položaj u kojem ne bi snosila stvarnu odgovornost za svoje odluke. Upozorava kako bilo kakav dogovor sklopljen u takvim okolnostima neće dovesti do trajnog mira, već samo do privremenog zatišja između faza sukoba.
Temelj je suverenitet
Melničenko kao jedini alternativni scenarij vidi transformaciju Rusije u ono što naziva „suverenom“ državom – onom koja daje prioritet dobrobiti svog naroda i čije je ponašanje predvidljivo vanjskom svijetu.
U ovom scenariju suverenitet stvara jedinstvo između naroda i institucija. „Za građane, veličina zemlje ne mjeri se brojem njezinih slogana, već time koliko dobro štiti interese svog naroda. … Ako je zemlja lišena suvereniteta, prije ili kasnije gubi one koji su sposobni postati njezin resurs“, piše Melničenko i dodaje kako država veliki kapital smatra dijelom svog strateškog potencijala.
„Za vanjske aktere, izbor nije između prijateljske i neprijateljske Rusije, već između Rusije čije je ponašanje predvidljivo i Rusije čiji je budući smjer nepoznat“. Vjeruje kako trenutno postoji velika vjerojatnost da bi se rusko-ukrajinski sukob mogao proširiti na druge zemlje i ne isključuje upotrebu nuklearnog oružja.
Izbor
„Trenutni format (gdje Zapad svim sredstvima pomaže Ukrajini, ali se neposredno ne uključuje u tamošnji rat, op.ZM.) ne može se održavati unedogled. Koalicija s ekonomskom i tehnološkom superiornošću, koja podržava vojsku koja se protivi Rusiji, a istovremeno ograničava vlastito izravno sudjelovanje, prije ili kasnije će ustupiti mjesto nečem drugom: ili drugom, izravnijem obliku sukoba, ili političkom rješenju. Pitanje nije hoće li se ovaj prijelaz dogoditi, već kada i pod kojim uvjetima. Prisutnost nuklearnog oružja čini ovo pitanje egzistencijalnim“, piše Melničenko.
„Svijet se danas suočava s izborom ne između ljubavi prema Rusiji i mržnje, ne između kazne i oprosta, ne između moralne sigurnosti i političkog cinizma. Izbor leži između dvije budućnosti: ili će velike sile ponovno naučiti poštivati međusobni suverenitet ili će svaka nastaviti težiti pretvaranju drugih u objekte vanjske kontrole. Drugi put nas je već doveo do mjesta gdje se danas nalazimo“, rekao je Melničenko.
Što se tiče Ukrajine, smatra da će “ukrajinska sigurnost biti nestabilna ako se bude gradila na stalnom nijekanju suverenog prava Rusije da djeluje samostalno”.
„Susjed čiji su interesi poznati, a cijena ispunjavanja njihovih obveza predvidljiva pruža potpuno drugačiju razinu sigurnosti od susjeda kojeg pokreće revanšizam ili osjećaj opsade. Održivi mir zahtijeva suverenitet s obje strane granice – ne zato što su stranke obvezne voljeti jedna drugu, već zato što su samo punopravni subjekti sposobni sklapati sporazume koji će se istinski poštovati“, navodi se u članku.
Melničenko kaže kako se unutarnja rasprava o sudbini Rusije “mora održati nakon rata i unutar same zemlje”, te da je vanjski pritisak neprihvatljiv i kontraproduktivan.
Govori o promjeni u svijesti onih koji grade “novu Rusiju” od 1990-ih, u koje ubraja i sebe i druge vodeće poslovne ljude. Prije su se smatrali globalistima, ali nakon što su ih pogodile zapadne sankcije, shvatili su da su pogriješili, a ruske vlasti, koje su inzistirale na suverenitetu, pokazale su se u pravu.
„Oni koji su sposobni stvoriti nešto novo sada ne biraju između Rusije i globalnog prostora, već između Rusije i fragmentiranog svijeta, gdje svaki blok uspostavlja svoja pravila. U tim uvjetima, logika stvaranja okreće se prema unutra“, piše Melničenko.
Zaključak
Dakle, nejasni su motivi objave ovoga teksta u vrlo utjecajnom zapadnom mediju u najkritičnije vrijeme u odnosima između Rusije i zapada.
Ukrajinski rat, kao i sama Ukrajina, ne predstavlja bit problema njihovih ukupnih odnosa, ali predstavlja polje (i to bojno) na kojem se ti krajnje suprotstavljeni stavovi globalnog geopolitičkog karaktera neposredno sučeljavaju i opasno sudaraju kao nikada dosad, usudio bih se reći ni u vrijeme čuvenog Hladnog rata iz druge polovice XX. stoljeća.
Cilj objave može biti i svojevrsno upozorenje poslovnim ljudima na itekako mogući mračni scenarij kakav se sprema Europi, i da je „voda došla do grla“ – jer nositelji krupnog kapitala koji čitaju The Economist upravljaju političarima a ne obratno.
Moguće je itekako da su tekst baš i inicirali ti isti moćnici iz svijeta krupnog kapitala, kako bi odaslali svoje poruke upozorenja – i političarima i širokoj javnosti čijim osjećajima i stavovima manipuliraju mediji pod utjecajem politike – da je čitava stvar otišla predaleko.
Jer neovisno o tome što The Economist navodi kako Melničenko nije disident, niti je heroj antiratnog pokreta, niti kritizira rat u Ukrajini; naprotiv, amonijak proizveden u njegovim tvornicama koristi se u streljivu, ali i da je prije rata živio u Švicarskoj (naslovna foto s njegovom jahtom), tekst je ipak objavljen.
