Zločinac Tito i partizanski zločinci ne mogu se slaviti u beskraj hrvatske budućnosti
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 12 Srpanj 2026 11:27
Razgovor s političkim analitičarom, putopiscom, publicistom i povijesnim istraživačem Damirom Borovčakom
Damir Borovčak, rođen je u Zagrebu, četiri godine poslije srbopartizanske okupacije Zagreba 8. svibnja 1945., sjeća se traumatičnih godina poslije rata, pretresa UDBE i milicije iz Đorđićeve, preko puta parka Zrinjevac
noćnih upada u stan gdje je s roditeljima od rođenja stanovao. Iz osnovne škole prisjeća se partizanskog ravnatelja, njegovih debeloprstnih „čvrki“ zbog toga što je bio dijete obrtnika, a što je tada značilo državnog neprijatelja, te nezgodnih propitivanja đaka tko pohađa vjeronauk. Sjeća se prigušenih razgovora svog oca s prijateljima o vremenu NDH, prisilne šutnje o krvavom „prevratu“ i strahoopreza od onih koji su „došli iz šume“, prisilno organiziranih dočeka Tita na zagrebačkim ulicama, Titovih nebuloza o svima jednakima u socijalizmu, nasuprot Titovog i Jovankinog raskošnog kočoperenja i buržujskog načina života, napuhane politike nesvrstanosti, studentskih nemira, studentske euforije i tragičnosti Hrvatskog proljeća… Nikada nije bio član KPJ, ni po nagovorima kao student 1971. u Hrvatskom proljeću, ni kasnije pod pritiscima u poduzećima gdje je radio kao inženjer na odgovornim rukovodećim dužnostima.
DAMIR BOROVČAK, politički analitičar, putopisac, publicist i povijesni istraživač, pokretač više važnih domoljubno-povijesnih i društveno-političkih inicijativa, organizator Okruglog stola Zagreb 8. svibnja 1945. i posljedice
Gospodine Borovčak, svibanj ove kao i svake godine, pun je događaja koji naš narod podsjećaju na tragične događaje 1945., na Bleiburg, križne putove, okupaciju Zagreba i stradanja Zagrepčana, Trnjanske „kresove“ u organizaciji zločinačke sljedbe Možemo, ali i na drugi po redu Okrugli stol: Zagreb 8. svibnja 1945. i posljedice, mise zadušnice za žrtve okupatora u Zagrebu svibnja '45., predstavljanje Leksikona hrvatskih političkih zatvorenika 1945.-1990. (knjiga Lepoglava). Napose, brojne komemoracije za žrtve Bleiburga i križnih putova… Nažalost, u tužnom mjesecu svibnju napustila nas je i hrvatska heroina Julienne Eden Bušić. Molio bih vas da krenemo od tog događaja…
Kad se sjetim Julienne Eden Bušić, prva pomisao me prožme u svezi događaja koji se dogodio 28. studenog 1970. godine. Bila je subota. Obično smo subotom, mi nekolicina prijatelja studenata, išli na ples. Tako je bilo i te subote. Došli smo tramvajem na Trg tada Republike, izašli iz tramvaja i ostali osupnuti. Subotom je u to večernje vrijeme Trg uvijek bio krcat ljudima, a sada nigdje nikoga… Shvatili smo da se dogodilo nešto izvanredno. Tek smo naknadno uočili miliciju i agente u civilima, koji su nadzirali sve prilaze Trgu, osobito podno nebodera. Bila je to večer kad su Julienne Eden rođena Schultz i njezina američka prijateljica, sa zagrebačkog nebodera izbacile iz vreća tisuće pripremljenih letaka sa „neprijateljskim sadržajem“ protiv jugokomunističkog Titovog režima. To je bio njezin prvi izravni politički čin vezan uz hrvatsko nacionalno pitanje, osmišljen od njezinog budućeg supruga Zvonka Bušića. Eden je tada imala 22 godine, bila je američka državljanka, pa kad je pronađena i uhićena, kazna nije bila drastična – protjerana je iz Jugoslavije. Zvonka je upoznala u Beču 1969. godine. Julienne se tada počela uključivati u aktivnosti hrvatske političke emigracije. Dvije godine nakon zagrebačkog događaja vjenčali su se u Frankfurtu, pa zatim preselili u SAD. Ipak, to što je tada učinila u Zagrebu bila je hrabra odluka, očito je Zvonka jako voljela, no ipak je presudno bilo to što se pokazalo kroz cijeli njezin život – za pravednu stvar i istinu sve je bila u stanju učiniti. Izuzetno gorljiva i hrabra žena, jedinstvena, a kad se uzme u obzir da je to činila cijeli svoj život za narod u kojem nije bila rođena, uzdiže je na povijesno postolje hrvatske, pravedne i veličanstvene heroine.
Mjesec svibanj ostat će nam u tužnom sjećanju zbog odlaska istinske hrvatske heroine Julienne Eden Bušić. Kako se možemo i trebamo odužiti njezinoj žrtvi za hrvatsku slobodu? Vjerojatno, ne tako kako je to učinila tzv. HRTV u Dnevniku od 21. svibnja spominjući prije svega i poglavito njen zatvor i okolnosti, ali zaboravivši njezin cijeli život u borbi i ljubavi za Hrvatsku.
Što se tiče podlosti i bulažnjenja tzv. hrvatskih mainstream medija ne bi nas to trebalo previše čuditi. U Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih zemalja tzv. „istočnog bloka“ nije izvršena lustracija. Političke struje i urednici koji tamo vladaju produkt su i posljedica podmuklog Ivice Račana, njegovog dolaska na vlast s kukuriku koalicijom i posljedičnom smjenom svih hrvatskih kadrova, na svim pozicijama moći, a naravno posebice u medijima, pa tako i na HRT-u. Komunističku partiju, njezin nastavak SDP, današnje lažne antifašiste, sve znakovlje bivšeg staljinističko-titovskog režima ubojica, trebalo je davno onemogućiti, uvesti i podrediti rezolucijama Vijeća Europe i EU Parlamenta te Deklaraciji hrvatskog Sabora.
Julienne Eden Bušić, je prije svega veličanstvena osoba, posebna žena koja je prebrodila više patnje i boli nego što bi itko od tih medijskih mediokriteta mogao pretrpjeti u tri života. Julienne će biti u hrvatskom narodu zapamćena kao američko-hrvatska književnica, poznata po svom književnom radu, kao prevoditeljica, esejistica i naposljetku politička aktivistica za hrvatsku neovisnost. Pored toga i vjerna supruga Zvonku, u najtežim životnim okolnostima, posve nezamislivim. A Zvonko je sa svojih 32 godine uzničkog i patničkog života također poseban i neponovljiv. Njezina i njihova epizoda s otmicom zrakoplova ulazi u povijest i po tome što su putnici iz zrakoplova svjedočili o humanosti i uljuđenosti tzv. otmičara. Dakle, vodila se itekako briga da se zlo ne dogodi. To nije bilo ni podredno, već je jedini cilj bio upozoriti na represivno stanje u komunističkoj Jugoslaviji i u njoj porobljenoj Hrvatskoj. A dogodilo se zlo, izvan zrakoplova, nažalost zbog nesretnih okolnosti i zbog nerazjašnjenog nestručnog postupanja.
Julienne Eden se možemo najbolje odužiti šireći istinu o njezinoj žrtvi i tom događaju, o pravom stanju u doba Titove represije nad hrvatskim narodom. I da ne posustanemo u tome! Ne smijemo dopustiti da nam raznorazni prokomunistički nemoralni nakaradni likovi tumače što je istina a što nije, što je pravedno a što nije, što je patnja i žrtva za ostvarenje hrvatske nacionalne slobode. Potrebno je reagirati na svako negiranje velike i pravedne žrtve Julienne Eden i Zvonka Bušića koju su doprinijeli na Oltar hrvatske slobode.
Što možete kazati o drugom Okruglom stolu, Zagreb 8. svibnja 1945. i posljedice, izbor predavača, tema, o misama zadušnicama koje predvodi pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško. U uvodu u razgovor spomenuli ste da niste u potpunosti zadovoljni prikazom Okrugloga stola u Glasu Koncila! Što je u prilogu izostavljeno? O čemu je riječ?
Prvi Okrugli stol pod nazivom Zagreb 8. svibnja 1945. i posljedice održan je u svibnju 2025. na poticaj isusovca p. Božidara Nagya. Okupilo se osam predavača, teme su bile povezane i bilo je vrlo uspješno. Šest mjeseci kasnije, u studenom 2025., objavljen je i predstavljen Zbornik radova na hrvatskom i engleskom jeziku, također vrlo uspješno. Sve je to organizirao pod aktivnostima Canadian Croatian Academic Society – ogranak Zagreb.
Tijekom tog vremena, u interesu novih tema i predstavljača, ukazala se potreba za organizacijom nastavka, odnosno drugog Okruglog stola, u svibnju ove 2026. godine. Objavili smo predavače i teme posredstvom oglasa u Hrvatskom tjedniku i Glasu Koncila od tiskanih medija, posredstvom društvenih mreža i Internet portala kao i obavještavanjem na elektroničke adrese svih medija u Hrvatskoj, o mjestu i vremenu panel predavanja. Odaziv medijskih izvjestitelja, pa čak i onih domoljubnih i vjerskih, bio je na razini ogluhe. Ipak, svatko tko je dobio poziv i bio na Okruglom stolu mogao je uočiti da su taj događaj organizirale udruge Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Udruga Macelj 1945., a sve je donirao Canadian Croatian Academic Society, ogranak Zagreb. Posve je jasno da je organizacija Okruglog stola, bez državnih i gradskih potpora išla na nečiji trošak, pa bi svaki korektan izvjestitelj i tu činjenicu trebao uočiti. Dakle, očekivalo se da će neki od medija ipak poslati svoje izvjestitelje koji će korektno izvijestiti o tom događaju hrvatsku javnost.
U Glasu Koncila broj 20, došlo je do nepotpunog izvješća 17. svibnja 2026. na trećoj stranici, koji je potpisao njihov novinar. Dva broja ranije, u Glasu Koncila objavljen je plaćeni oglas s popisom svih predavača i tema. U spomenutom članku neprofesionalno je bilo izostaviti dva predavača koji nisu katolici: povjesničara Zlatka Hasanbegovića s temom Suđenje zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću i hrvatskog pravoslavnog arhiepiskopa Aleksandra s temom Masakr nad Hrvatskom pravoslavnom crkvom. Naime, nije dobro kad se na ovakav način dodatno vrši selekcija komunističkih žrtava, ovom prilikom svećenika drugih konfesija, te u korektnom glasilu prešute ili izostave takva stradanja. Tim više što je članak posvećen i misi zadušnici, koju je tim povodom predslavio pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško te se navedeni članak popraćuje i slijedećim njegovim riječima: »Treba učiniti sve što danas možemo učiniti da se vrate imena i osobnosti žrtvama (naglasio DB) te imenuju počinitelji zločina. Oni koji to snagom povjerene im vlasti ne čine i djelima ne pokazuju da to žele učiniti, kakvim se god domoljubima i kršćanima prikazivali, kočničari su i razarači hrvatske radosti«. Pitam se dakle, odnose li se te biskupove riječi i na izvješćivanje s preskakanjem „imena i osobnosti žrtava“ onih koji nisu katoličke vjere? Po meni sve su žrtve – žrtve, istovrijedne, te ispuštanje imena tih predavača i imena žrtava, a koje su neke druge vjeroispovijedi, nije u duhu održanog Okruglog stola, a ne bi trebalo biti ni u duhu bilo kojeg katoličkog medija.
Glede Okruglog stola iznenađeni ste od aktualne zagrebačke vlasti koje su upozorile što ste upotrijebili grb grada Zagreba bez odobrenja, na plakatu na kojem je najavljen Okrugli stol. Dakle, trebali ste tražiti dopuštenje od onih koji plagiraju istinu o „oslobođenju“ Zagreba? Jeste li trebali staviti grb bivše države! Nije li to sramotno!?
Da, došlo je do upozorenja, temeljem Statuta Grada Zagreba koji nam do tada nije bio poznat i to već po završenom Okruglom stolu. Po toj regulativi ispada da svaki Hrvat može koristiti hrvatski grb, ali rođeni stanovnik Zagreba ne može koristiti grb Grada Zagreba, bez dopuštenja gradskih vlasti. Nelogično ili ne, to ćemo upozorenje poštovati u svim daljnjim aktivnostima.
Takvo upozorenje je postalo korisno, jer je potaknulo istraživanje grba Grada Zagreba, koje je ukazalo da je grb Grada Zagreba od godine 1896. do 1945. imao povrh štita kraljevsku krunu. Vjerojatno već ranije, ali dokumentirano 1947. kruna je uklonjena, a na njezino mjesto odlukom Izvršnog odbora Gradskog narodnog odbora u Zagrebu i na prijedlog pročelnika Vouka, postavlja se velika crvena petokraka. Današnji izgled grba Grada Zagreba je bez petokrake, ali i bez krune, dakle devastirano stanje. Upravo ovo upozorenje Grada Zagreba potiče da ćemo nadalje u našim aktivnostima koristiti „kraljevsku“ verziju grba Grada Zagreba, a koja je bila u upotrebi od 1896. do 1945. godine. Dapače, nešto što je promaklo kod demokratskih promjena´90-tih godina, sada ću kao rođeni Zagrebčanin zatražiti povratak inačice gradskog grba iz 1896. godine, dakle službeno novog - starog grba Grada Zagreba sa kraljevskom krunom.
Svake godine Možemo, na tragu zločinačke jugosrpske partizanije i domaćih izroda, krijesovima obilježava zločine nad desetak tisuća ubijenih Zagrepčana. Kako je moguće da se u Europi u 21. stoljeću, usprkos rezolucijama Vijeća Europe i EU Parlamenta te Deklaraciji Hrvatskog sabora o osudi komunističkih zločina, dopuštaju ovakve monstruozne zločinačke priredbe?
Prije svega potrebno je razložiti pojam što su to „Trnjanski kresovi“?
Glavni organizator tih režiranih „kresova“ je Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ), u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, Savezom antifašističkih boraca (SABA RH) i SKD Prosvjeta, sve pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, Gradske skupštine, Vijeća četvrti Trnje i Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH. Manifestacija lažira antifašističke vrijednosti, uključujući zastupanje prava žena, LGBT zajednice, migranata, radničkih prava i klimatskog aktivizma. MAZ nastoji objediniti čim više društvenih pokreta i udruženja u promicanju tih lažnih komunističkih dogmi o „oslobođenju“ grada Zagreba.
Okupljanje „Trnjanski kresovi“, pokrenuto je 2015. godine, održalo se i ove 2026. godine povodom dana 8. svibnja 1945. Sporno je to što su 1945. srpske partizanske jedinice ušle u napušteni i nebranjeni grad Zagreb. Zato je i vrlo znakovita MAZ povezanost sa Srpskim narodnim vijećem i SKD Prosvjeta. A najgnjusniji dio jest upravo depeša Aleksandra Rankovića od 17. svibnja 1945. koja naređuje ubijanja: »…vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.« Tako su brojna pojedinačna ubojstva nedužnih građana Grada Zagreba tijekom ulaska srbopartizana u Zagreb, nastavljena kao masovne egzekucije po Rankovićevoj depeši. Slijede potom otimačine stanova i pljačke imovine ubijenih te se u Zagreb naseljavaju srbopartizani, koji uvode represivnu i zločinačku komunističku strahovladu. Dogodila se okupacija grada Zagreba, koji je posve izmijenio svoju etnografsku sliku stanovništva. Uzevši u obzir nestanak onih Zagrebčana koji su završili na Križnim putevima i onih koji su ostali u Zagrebu i tu pobijeni, činjenično je izvršen genocid nad stanovnicima Zagreba. Danas u Zagrebu žive mnogi potomci tih partizanskih krvnika, mnogi su se dočepali vlasti i ovlasti u današnjoj Hrvatskoj, a odgojeni su po toj partizanskoj zločinačkoj ideologiji ubojstava i otimačinama s nastavljenim privilegijama.
Sramotno je i to, da još i danas u Zagrebu u ulici Ivana Šveara br. 5, nasuprot Križanićeve XVI. gimanazije, stoji ploča Gradskog komiteta KPH iz 1949. godine, na kojoj se veliča uloga i ilegalni dolazak sredinom 1941. u Zagreb Aleksandra Rankovića kao člana C.K. KPJ. Dakle, nismo bili u stanju do danas raščistiti srbokomunistička obilježja tadašnjeg terorizma, pa tako ni maknuti ploču koja veliča ilegalni dolazak srbskog krvnika Aleksandra Rankovića u Zagreb.
Sve to sukladno je uz moj odgovor kako je davno trebalo uvesti zakonsku regulativu, vezanu uz rezolucije Vijeća Europe, EU Parlamenta i Deklaracije Hrvatskog sabora.
U znak sjećanja na žrtve Bleiburga i Križnih putova, diljem naše zemlje održane su brojne komemoracije. Kako tumačite da ni na jednoj od njih nisu bili aktualni predsjednici Vlade, A. Plenković i Republike, Z. Milanović? Uzgred, svakodnevno vidimo tragove zločina Titove staljinističke vojske otkapanjem brojnih grobišta. Imaju li ti dužnosnici bilo kakve empatije za tisuće ubijenih Hrvata?
Želio bi ukazati na činjenicu da su gospoda Jandroković i Plenković nazočili vrijednoj promociji enciklopedije zločina Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, slovenskih autora Mitje Ferenca i Uroša Košira, 11. veljače 2026. u HNK u Zagrebu. To ih već svrstava u osobe koje barem dijelom pokazuju zanimanje za istraživanje tog tragičnog dijela hrvatske povijesti. Predsjednik vlade RH je vrlo inteligentna osoba, vrhunske memorije, brzih reakcija i snalažljivosti, no za sada s nedovoljno naglašene empatije za žrtve komunističkog režima, jer ta kategorija ne donosi dobitne bodove u aktualnoj politici.
Na tom nedavnom događaju u HNK nije bilo predstavnika Grada Zagreba niti predstavnika iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske. Po tome se može zaključiti politički ekstremizam tih osoba.
Što se tiče gradonačelnika Tomislava Tomaševića on je potkapacitirani lik, na uzici njegovih Možemo-drugarica, te ostaje na nižoj intelektualnoj složenosti. Kao gradonačelnik bio bi dužan posjetiti mjesta gdje se iskapaju žrtve okupacije Zagreba u Dubravi. Ali to se nije dogodilo, nema ni minimum empatije za neidentificirane ljude, razodjevene žrtve, vezane žicom i smaknute bez suda i suđenja. Dapače, upravo je degutantna provokacija u vrijeme iskapanja žrtava, da je Grad Zagreb suorganizator sa SAB-om u KD „Vatroslav Lisinski“, koncerta partizanskih pjesama.
Što se tiče predsjednika Zorana Milanovića, radi se o puno inteligentnijoj osobi, služi se raznim natuknicama iz literature pri svojim ekscentričnim političkim govornim eskapadama, očito načitan, ali zapetljan, kompliciran i u konačnici nedosljedan. Inatljiv i prkosan, frajerskog ponašanja, ne priznaje svoje pogrješke, zablude i postupke iz nedavne prošlosti, a ni iz sadašnjosti. Ne prihvaća činjenice o zločinačkom doprinosu Tita i partije na sudbinu hrvatskog naroda. Njegov ideološki svjetonazor ne će se promijeniti, empatije za hrvatske žrtve nema, jer to nije komunistička kategorija. Nije u stanju izaći ispod Titovog šinjela.
U Hrvatskom tjedniku predstavit ćemo knjigu Petra Mamića i Fabijana Dumančića: Leksikon hrvatskih političkih zatvorenika, knjiga I. Lepoglava. Zbog čega je ona posebice važna? Hoće li nakon nje biti pripremljene knjige i o drugim Titovim kazamatima?
Gospoda Petar Mamić i Fabijan Dumančić, obojica su bili sudionici oba Okrugla stola Zagreb 8. svibnja 1945. i posljedice. Prošle su godine razložili teme iz svoje knjige Strijeljane osobe u Zagrebu 1945. – 1946. Ukazali su na dvoje partizanskih krvnika, vojnih sudaca, kapetana Vladu Ranogajca i kapetana Marcela Padjena. Vlado Ranogajec potpisao je 748 smrtnih presuda, a Marcel Padjen 255 smrtnih presuda, ukupno su samo njih dvoje potpisali 1003 smrtne presude. Ukupno je strijeljanih i vješanih u Zagrebu u 1945. godini bilo najmanje 1405 osoba, po presudama vojnih sudova. Sramotno je da jedna ulica u Zagrebu na Jarunu nosi ime tog krvnika Vlade Ranogajca. Već sama ta objavljena činjenica teško tereti sadašnjeg gradonačelnika Tomaševića i moralno ga posve diskreditira.
Ove su godine na istoimenom Okruglom stolu Petar Mamić i Fabijan Dumančić izložili svoj istraživački rad, objedinjen u knjizi Leksikon hrvatskih političkih zatvorenika, knjiga I. Lepoglava. Leksikon prikazuje biografske i arhivske podatke o osobama koje su u razdoblju od 1945. do 1990. bile osuđene kao politički zatvorenici te su kaznu izdržavale u kaznionici Lepoglava. Knjiga je rezultat višegodišnjeg istraživanja o kaznionici Lepoglava, s ciljem da se na jednom mjestu sustavno prikupe podatci o političkim zatvorenicima. Za svakog zatvorenika navode se osnovni podaci poput imena i prezimena, godine rođenja, razloga osude, visine kazne i drugih podataka pronađenih u arhivskoj građi. Autori navode da je u razdoblju 1945.–1989. kroz Lepoglavu prošlo 10.806 osoba koje su uvrštene u ovaj svezak i koje su odrobijale približno 50.000 godina zatvora.
Prema riječima autora to je prvi svezak planiranog leksikona iz više komunističkih robijašnica u Hrvatskoj. Potrebno je napomenuti da su istraživački tim Petar Mamić i Fabijan Dumančić, ta dva entuzijasta bez financija, nadmašili sami sebe. No ne samo sebe, već su nadmašili i hrvatske institucije, koje za svoj rad dobivaju sredstva iz državnog proračuna. Kad su Petar i Fabijan stigli do samog kraja, imali sve spremno za tisak, nitko iz državnih institucija nije htio financirati to izdanje. Uskočila je ponovno udruga Canadian Croatian Academic Society – Zagreb i financirala tisak. Na sramotu za pojedince iz institucija, koji su obećavali, ali kad je trebalo ispuniti – onda su se oglušili.
U Majčinom mjesecu svibnju u Kumrovcu, njegov načelnik sa svojom staljinističko-partizanskom svitom, proslavio je tzv. Dan mladosti najvećega zločinca protiv hrvatskoga naroda u povijesti, JB Tita! Usprkos rezolucijama Vijeća i Parlamenta Europe, Praškoj deklaraciji, Deklaraciji Hrvatskoga sabora o osudi komunističkih zločina?! Zašto hrvatske vlasti dopuštaju počasti zločincu, čije su horde, napose u Hrvatskom zagorju, ostavile krvave tragove? Do kada tako?!
Dakle, načelnik Kumrovca je nebitan. Sporedna figura koja samo razmišlja kako bi u te dana nešto financijski ušićario. Odgovoran je onaj lik koji na Svi Svete pali svijeću pod bistom Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću, a samo dva sata kasnije to čini ispod brončanog šinjela JB Tita u Kumrovcu. I to svijeću trobojnicu sa hrvatskim grbom! Dakle, to je dvostruka ili trostruka politička i moralna perverzija, koju može osmisliti samo budala ili veliki politički pervertit. Naime, paliti svijeću Titi, koji nije bio vjernik – i to još s hrvatskom trobojnicom i s hrvatskim grbom… A to čini redovito, najmanje dva puta godišnje, krapinsko-zagorski župan, esdepeovac Željko Kolar. Da je njegov ljubljeni drug Tito živ, Kolar bi po prijekom postupku u najmanju ruku završio u Lepoglavi. A za tzv. dan mladosti, kad o Titu podučavaju Franjo Habulin i Stipe Mesić, Kolar kao pozoran učenik sjedi u prvom redu. Međutim ti se likovi nikada nisu pojavili ni na jednoj misi u Maclju, na spomendan 21 svećenika i bogoslova ubijenih u noći 4./5. lipnja 1945. i za 1.247 ekshumiranih maceljskih žrtava. Po tom podatku Macelj je najveće žrtvoslovno mjesto u Hrvatskoj, veće od Jasenovca, o čijim se žrtvama proizvoljno nabacuju brojke, a nema forenzičkih ostataka kao vjerodostojnih dokaza. Kad bi znali da je Tito ranih ’60-tih tri puta dolazio na Macelj u lov, a u stvari u provjeru stanja na stratištu, možda bi tada Kolar, Habulin i Mesić također poželjeli doći u Macelj i suživjeti se s Titom.
Pitanje je – do kada tako? Odgovor je, dok se ne uspostavi istinska regulativa, da zločin nikada ne zastarijeva i da se zločinac Tito i partizanski zločinci ne mogu slaviti u beskraj hrvatske budućnosti. A Tito je bio zločinac, po zapadnim institucijama i rang listama 10. u svijetu, a u Hrvatskoj se prikupilo već dovoljno dokaza i podastrlo da je upravo on naredio pokolje zarobljenih Hrvata i nadzirao zločine, sve to nad zarobljenicima i kad je rat u Europi završio.
Razgovarao: Mijo Ivurek
