Mile Nekić u raljama Udbe i australskog pravosuđa
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 14 Srpanj 2026 13:09
Mnoge sudbine naših iseljenika mogle bi poslužiti kao izvrstan scenarij napetoga i dramatičnoga filma.Obično su životni početci takvih pojedinaca slični: rođeni u brojnim obiteljima, slaboga materijalnoga stanja, bez nade u bolji život u domovini, kreću na neizvjesni put koji obećava.
Položaj pravoga iseljeničkog putnika, na neki način odbačenika i beznadnika, koji sluti da ipak ima nade u nekoj daljini odakle dopiru glasi kako se može pošteno raditi i živjeti dostojanstveno od svoga rada, gone ljude u ponekad mračnu i zastrtu pozornicu nove stvarnosti. Nažalost mnoge hrvatske obitelji imaju uspomene na tajne bjegove preko granice u onim godinama prije šezdesetih, kad je glavni satrap zvan i Ljubičica bela otvorio granice. Tada su se naše hrabre sestre i braća odlučivala, uz mogućnost gubitka života, pregaziti granice i pobjeći iz raja.
Mile Nekić spada u onu kasniju emigraciju (1969.) koja se pojavila na tlu Australije s nadom da će radom steći mogućnosti pristojnoga života, ali isto tako i većega obrazovanja. Umjesto toga upada u paukovu mrežu tajnih Udbinih špijuna i spletaka kojima Jugoslavija želi prikazati cjelokupno hrvatsko iseljeništvo kao razularenu terorističku rulju.
O toj famoznoj „australskoj šestorki“ u kojoj se našlo i njegovo ime, napisane su brojne stranice i njihova se takozvana „zločinačka djelatnost“ izmišljena od nekoga Vice Virkeza (tajno ime konfidenta, Vitomira Misimovića, Srbina iz Bosne), koji je sve priznao kao suradnik Udbe, odavno pokazala kao jedan u nizu istinskih zločina Udbe izvršenih nad našim iseljenicima. Osmišljena u kabinetima Beograda i Zagreba, pretvorena u plaćene lažne svjedoke, dobila je ova farsa svoj epilog u izrečenim kaznama: svakome od šestorice po petnaest godina robije! Uzalud izjave trojice umiješanih policajaca da nisu ništa našli ni vidjeli kod optuženika, uzalud priznanje i nagodba rečenoga Srbina Misimovića, uzalud nepotpisano „priznanje“ Mile Nekića, uzalud danas poznato priznanje policije da je tih godina bila praksa!!! podmetanja dokaza, uzalud dokazane pristranosti dijela sudaca.
Ali najstrašnija činjenica u toj izmišljenoj aferi je ona koju su odigrali dionici australskoga pravosuđa: policajci, sudbeni članovi i ostali koji su kasnije osuđeni za razna razbojnička djela: podmićivanje, lažni iskazi, fizičko zlostavljanje, udjeli u drogaškim obračunima pa i ubojstva. Strašna je uloga policajca od utjecaja Rogera Rogersona koji je 1991. priznao praksu podmetanja dokaza u tim godinama, a sam je počinio niz kaznenih djela pa i ubojstvo te je osuđen na doživotnu robiju.
Udbine službe diljem svijeta nastojale su neutralizirati hrvatsko iseljeništvo i prikazati ga kao zločinačko, ustaško. U tome se osobito u Australskom slučaju istaknuo sudac Graham Blewitt koji je uspio osuditi dvije hrvatske šestorke: jednu u Australiji i drugu kasnije u Haagu.milenekic Naša najbolja novinarka Višnja Starešina koja se ozbiljno bavila Haagom i napisala knjigu „Hrvati pod Kosovim krilom: završni račun Haaškoga suda“, uočila je i detaljno opisala predživot istoga sudca kojega je resila nemila mržnja prema Hrvatima kao nacistima i ustašama. Prihvativši se suđenja u Haagu mržnju prema Hrvatima ulagao je u iskaze svjedoka, diskreditirao svjedoke obrane i izrugivao se objektivnim činjenicama. O svemu tome piše vjerodostojno Višnja Starešina povezujući njegovo ponašanje i s osudama šestorke iz BiH na čelu s generalom Praljkom koji su osuđeni na dugogodišnje robije. Vjerovati je da se njegova dugogodišnja potraga za nacističkim zločincima, koju je provodio sedam godina u Australiji, novčano dobro isplatila, iako nije uspio ni jednoga jedinoga privesti pravdi i osuditi! A privodio je 800 takvih!
Golema sprega međunarodnih tajnih službi i njihovih djelatnika obrušila se u gustoj mreži laži i špijuna (vidi knjigu Hamish McDonald „Osnovana sumnja, špijuni, policija i hrvatska šestorka“) na srčane legaliste u bitkama za ljudska prava – šest prijatelja, od kojih je jedan i Mile Nekić. Učlanjen u Hrvatsku republikansku stranku poduzimao je s ostalima razne demokratski dopuštene akcije za slobodu hrvatskoga naroda: prodavao Hrvatski tjednik pred crkvama, na stadionima, sudjelovao u sastavljanju teksta kojim su 1974. godine obavijestili sve diplomatske centre u Australiji o zločinima Tita nad Hrvatima i drugim narodima i tako spriječili da ne dobije Nobelovu nagradu, a posebno su se istaknuli na utakmici Australija - Velež.
Na početku utakmice Mile je istrčao iza gola i privukao pozornost policije koja se bacila na njega i savladala ga. Za to vrijeme njegov kolega Ilija Kokotović spaljivao je jugoslavensku zastavu nasred stadiona. Uhićeni su, dovedeni u policiju, pretučeni i platili kaznu od 40 dolara! Sretni! Takvim načinima služili su se bez da su ikada imali oružje ili nešto slično. Ali Udba se dosjetila kako ih uništiti. vidjenozapamcenoNakon uhićenja i podmetnutog svjedoka spomenutoga Srbina, dobili su svaki po 15 godina robije. I policija i dio sudaca znao je da je to namješteno suđenje, te danas nakon pokretanja postupka za rehabilitaciju, nastoje opravdati i svoje prljave uloge u tom procesu.
Mile je u zatvoru pokazivao ne samo kulturno vladanje nego i izraziti talent za slikarstvo te mu je, valjda i zbog grižnje savjesti, država uplatila 60 000 dolara da može studirati kao redoviti student na Odsjeku likovne umjetnosti na East Sydney Tehnical College! Ne samo da je to završio na vrijeme, nego je imao i prvu izložbu slika koju mu je otvorio tadašnji ministar pravosuđa Australije!
Pušteni prije vremena iz zatvora, bez isprike i objašnjenja, osuđenici iz te australske šestorke nisu dobili poništenje lažnih optužnica za podmetanje dokaza, iako je cijela australska javnost znala za taj pravosudni krimen. (Prije nekoliko godina imala sam emisiju na Laudato televiziji i spomenula taj slučaj novinarki Nadi Prkačin. Dogodilo se nešto nevjerojatno: slušatelji u Australiji mogli su čuti samo onaj dio emisije gdje se nije spominjao ovaj sudbeni debakl i ime sudca Grahama Blewitta!)
Mile Nekić odmah po puštanju iz zatvora sređuje svoj povratak u Hrvatsku i pristupa kao dragovoljac obrani Hrvatske od srpskog agresora. Za svoj istaknuti braniteljski doprinos oslobođenju Hrvatske odlikovan je brojnim odličjima.
Nastavlja slikati i ostvaruje nekoliko opusa i javnih izložaba u Zagrebu i drugim mjestima. Ističu se izložbe u Klovićevim dvorima, u Mimari, te dvije u Hrvatskoj paneuropskoj uniji.
Pokretanje rehabilitacijskoga postupka koji je upravo u tijeku Mile Nekić nije dočekao. U spomen na njegove slikarske izložbe prilažemo osvrt na izložbu u Hrvatskoj paneuropskoj uniji 2011. godine „To je moja zemlja“.
