Kako vaša stolica?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 21 Srpanj 2026 16:07
I dok tako traje idila Pariza i Vučića, a suvremeni majušni Macron zaboravlja nacionalni kulturni značaj velike francuske prošlosti, kao i dane slave degolizma, predaje se u ruke imigrantskih nasilnika s jedne strane i sagnjilih obreda beskrajne slobode s druge strane, onaj francuski otrov bestidnosti kojega su nam dostavili na Olimpijskim igrama.
Čujem glase da srpski pjevači prohode krajinom i opjevavaju svoj “vekovni“ slavni boj, pjevuše o tuđem kao svojem jer još se nisu pomirili s onim nedavnim bežanijama, što nije ni čudo jer i za davne kosovske i slične bitke imaju formulu historije koja ih pretvara u pobjede. Za sada samo pjevaju, nemaju tenkove ni mitraljeze, kojima inače znaju podstaviti dramski tekst i ton. Idu tako zaneseni i vide obnovljene domove tuđega naroda u kojima su gostovali kroz srušeni krov, jeli za tuđim stolom i spavali na tuđem krevetu. Imaju oni gdje zastati - ta izgrađeni su i opremljeni njihovi centri kulture - one iste žrtve kojima su sve srušili, opremile sada njima centre kulture!
Opet se nadaju da smo zaspali na straži, da nemamo snage ni oružja jer vide kako naš Plenković pun zaborava i mirnoće sjedi za istim stolom u Parizu s njihovim Vučićem, sav u paučini Jordanove slike kako i dolikuje prijestolnici kulture nekada, a danas sjedištu izopačenosti i dekadencije koja se povremeno sjeti krvavih dana revolucije. I ne samo da skupa sjede, nego se naš doajen javno bori svim silama da dotični Vučić i njegova Srbija što brže postanu dio EU. A što ćemo mi imati od te činjenice ako se ostvari, pitaju neuki kao naša teta Slavica? Kako li će tek tada izgledati koncertni ansambli po Lijepoj našoj? Tomašević bi im garantirao Jelačić plac, veli teta Slavica. Ona prisluškuje svaki razgovor, lukavica jedna. Ima nešto protiv onoga Makarona kako ga zove u svom nevještom pamćenju, kao što je uvijek zvala svojim načinom i Čaušeška.
Pa već Vučić ima modernije zrakoplove negoli što smo ih mi nabavili! Piše jedan dobar znalac novinar, jedan od onih nagrađenih koji štite hrvatsko nebo da će nas Vučićevi avioni zaštititi jer ćemo biti u Nato-zajednici. A Slavica samo frkne malim brkom na gornjoj usnici i baci komad krumpira u vodu. U biti, ne sjedi Vučić na toj jednoj stolici, on samo privremeno ima jednu stolicu, jer u stvarnosti ima još barem dvije. macron vucicMi bismo rekli dva stolca. Zato ga naš doajen ne pita kako vaša stolica. Kod nas je to liječničko pitanje.
I dok tako traje idila Pariza i Vučića, a suvremeni majušni Macron zaboravlja nacionalni kulturni značaj velike francuske prošlosti, kao i dane slave degolizma, predaje se u ruke imigrantskih nasilnika s jedne strane i sagnjilih obreda beskrajne slobode s druge strane, onaj francuski otrov bestidnosti kojega su nam dostavili na Olimpijskim igrama.
Čujem glase da se slično događa i u nekada silnoj Njemačkoj zemlji, kaj bi Slavica rekla nemškoj tujini, gdje se usamljeni AFD bori za povratak na staro, misleći valjda na moćnu industrijsku silu, a ne neku hitlerovsku hohdojčland, jer se više ne može kao nekada slobodno šetati u sumrak ili poslati djecu na gradski bazen. Ni s opskrbom gorivima ne stoje dobro, a nema više ni dicke Merkel koja bi to dobavila iz Rusije. Sve je omlitavjelo, od bljedunjavoga Merza do histeričnih gejova, predalo se neminovnoj dubinskoj i sudbinskoj promjeni stanovništva. Kao u doba cara Aurelijana prodrli barbari preko Limesa. Već su doprli do Rima. Tamo ih srdačno dočekuju, za dan ili dva pripreme im ručak i hladovinu, a onda kud koji mili moji.
A kaj je bolje tu kraj nas vu Beču? Zanima se Slavica. Ima ona nećakinju, maserku, kaj dela vu Beču i dobro je informirana. U Austriji se već 45% djece do pet godina ne zove ni Gerda ni Franz ni Ferdinand. Sada je na snazi šerijatski blagi oblik vladavine prava imigranata: u školi učitelji uče neki od imigrantskih jezika, a ako žele razgovarati, mali Austrijanci također uče s učiteljima.Gdje je onaj hoch und stolz Wien, onaj za nas nedostižni glazbeni i likovni sjaj nekada naše prijestolnice? I tamo su „zeleni“ u usponu, a žuto-crni krležijanski tek u uspomeni. Mi Hrvati na kurje smo im oko stali: ni čuti za naše žrtve na Bleiburgu, za naše zastave i grbove kojih su pune njihove katedrale, muzeji, arhivi i to onih što počinju najvećma bijelim poljem. Njihov sin Hitler nije izmislio ni jedan logor, ni brojne SS stroge Austrijance.
A ne mogu se nadiviti kako se naši istočni susjedi odlično drže: bio Vučić u zemlji ili ne, oni imaju svjetski? sastanak masona baš u našoj nekadašnjoj drugoj „prestonici“ – Beogradu. Pisala je o tome davnih dana jedna hrvatska zanemarena književnica Mara Švel-Gamiršek. Pisala pa skoro izgubila glavu 1945. Ušla u ložu i izgubila se u hodnicima mračnim, a onda oporavila u hladovini velikoga „hrasta“, naivna naša čeljad.
A ni mi nismo odoljeli tom opančarsko-masonskom šarmu u doba naše predsjednice Kolinde koja je puno obećavala, a ipak izvjesila srpsku zastavu na hotel Dubrovnik i podastrla crveni tepih svome gostu Vučiću. Čak mislim da su se i ljubili. Ta strast ljubljenja nije jenjala, naprotiv, svi se ljube, tapšu po leđima kao u sluzavim američkim filmovima, grle se, brate rođeni kao najrođeniji, a skrivaju arhivirane dokumente o prošlim i budućim ratovima, a isto tako i o sadašnjim. Lažu, potkazuju, grčevito se drže vlasti, mrze se međusobno, a ljube se! Svi guguću najviše na engleštini, tek poneki na više jezika. Ali stiskavac i poljubac ne izostaje. Lijepo je vidjeti kako se Macron propinje na prste a naš poveliki Plenki saginje da se izljube k'o rođena braća. Oduvijek su nam Francuzi bili kao braća, uostalom, svi su nam 1990. bili kao braća. Milanovic PlenkovicJedva su čekali da se Hrvatska oslobodi, samo nisu znali od koga i zašto.
Jedino se ne ljube naš Predsjednik RH i Predsjednik Vlade. Ne mogu oni nikako pasti jedan drugome u zagrljaj, onako svojski izljubiti jarana – Plenki dva puta Zokija, a Zoki tri puta Plenkija. A možda se varam: možda i Zoki ljubi dva puta, ali nismo ga vidjeli na djelu. Nekada su se genseki ljubili u usta, ne baš po francuski, ali ipak. Time si zapečatio odanost. Eh, da mi je vidjeti taj zagrljaj i poljubac u sva četiri obraza! Pa oba su, bar se nadam, republikanci. Još nisu pokazali rojalističke namjere. A Hrvatska im je na srcu, pa čak i ona Tomislavova što se vidjelo koliko su „hvalili“ jedinstvenu izložbu u posljednjih stotinu godina! Obojica su zapovjedili HRT da posveti toj izložbi bar nekoliko sati kako bi i udaljeni stanovnici ove zemlje mogli pogledati svoju prošlost. Oni duboko poštuju naše baštinske relikvije, osobito ratničke. Stoga je njihove gore list neki ministar Radoš onomad došao na vojno postrojavanje u japankama i da prostite u kratkim mudantama. Onda je salutirao zanesenim vojnicima.
Kad smo već kod vojnika, pitamo se mi laici kako bi to sve funkcioniralo u slučaju rata, to što se ona dvojica ne ljube? To što je danas u miru dvovlašće na vlasti, ako ne računamo Tomaševića kao trovlašće, nikome ništa, ali da zapuca? Ne mora iz zrakoplova, može s krovova kao u Domovinskome ratu kad su nas gađali snajperisti neznanih nacionalnih oznaka, kako onda? Ubiše ljude u Karlovcu, Zagrebu, Osijeku i nizu gradova i sela, a sada kažu da ih nikada nije bilo. Čak smo i mi neznačajnici hvatali dotične, kojih „nije bilo“, u našoj ulici! U slučaju rata koga bi slušao žalosni i izgubljeni Kundid? Možda bi se svi naši imenovani i neimenovani vlastodršci skinuli kao Radoš i pokazali da ne žele nositi oružje? Čisto ne vjerujem. Ta oni su svi zajedno plameni jazavci!
To s ratom samo se šali ukleta politika. A neki Alispahić kod Velebitskoga Juriča neoprezno govori o mogućem ratu na ovim prostorima. Spominje i neke spavače imigrante, isilovce i tome blisku čeljad koji se naveliko pripremaju u dragoj nam Bosni, ne i Hercegovini, za taj poduhvat. Ma za čiji interes, pita se za te fildžanlije?
Čujem da jedan portal analizira rat u Ukrajini i dokazuje da taj ne će tako brzo prestati: razvija se vrtoglavo trgovina oružjem, otvaraju se nove tvornice do sada neviđenoga oružja, stvaraju se misteriozni planovi diobe planeta… sve ide u prilog trgovini i brzom bogaćenju, povećanom broju tehničkih izuma, još prikladnijega oružja za uništenje neprijatelja. A tko je neprijatelj? Narod. Koji narod? Onaj koji je nadohvat. Jedan dio obijesne ukrajinske mladeži čujemo da jurca i po našim cestama u luksuznim limuzinama. Drugi dio mladosti gine kao i narod. Još uvijek kao slijepci iz davne novele Radoja Domanovića što ga učismo u školi slijepac vodi slijepca. Ukrajina se urušava svake noći, ruše se kuće seoskih siromaha, kao i neboderi gradskih stanovnika. Kao iz sablasnih bajki Nikolaja Gogolja kad se vještac Vij nadočepa kakve duše i ispije njen život na dah. Uvijek se sjetim svojih razgovora u Moskvi sedamdesetih godina sa starijom Ukrajinkom koja mi je ispripovjedila svoj život u vlasti Staljina i u krvavom zagrljaju onoga Drugoga rata. Ukrajina je zaslužila malo mira i slobode.
I dok mi vadimo u Batinoj bombe iz Drugoga rata, pred očima mi promiču nezaboravni likovi malih staljina u kožnim kaputima koji lupaju na naša vrata i prijete, a mi prognanici iz dalekoga dragog Zagreba stisnutih usana šutimo i srca nam ludo udaraju. Radnoti MiklosO tome i sličnim događajima pisala sam u romanu „Radnoti Miklos i dvije posljednje večere“. Kažem, dok mi vadimo batinske bombe, u Zagrebu se opet obnavlja u punoj snazi partijska komunistička škola. Nisu u kožnatim kaputima i nemaju naganke u rukama, ali oni senza paura vitlaju ovim Zagrebom, bez straha od europskih konvencija koje osuđuju komunizam kao i nacizam i fašizam, urlaju i vuku nas natrag u blato na obale Dunava s kojih je krenula silna vojska ruska i partizansko-četnička i stigla sve do Bleiburga pa i dalje. Valjda to ovi novi komunisti čekaju, treba im vjerovati, zašto ne? A koji bi narod tada stradao?
Ti naši urbani salonski ljevičari sišu novac i krv ovoga naroda jer mogu u neradu provesti svoj buntovnički život ala Brigate Rosse izučavajući propale bauke koji još uvijek kruže Europom. A dovoljno je da neki od njih kao samotnjak zaluta, poput onoga stranca nekidan, u kanjon Čikole, pa da završi glavom nad ponorom što su ga Thompsonovi momci s Čikole preskakali i bez rata.
I naš je Marko preskakao oštro kamenje nad Čikolom i spoznao da u početku i na kraju bijaše i bit će Riječ i ona će biti u Boga. O tome pjeva. Gladni smo te Riječi, ona je naša hrana, naša oštra hrid, uzvišena nad ponorima kukavičluka, laži, beščašća, idolatrije, bijednih nadomjestaka mrtvih sljedbenika mrtve sljedbe.
