“260 dana”: Ratni film po događaju, antiratni po poruci – priča za cijeli svijet
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 16 Kolovoz 2026 12:05
„260 dana“ nije napravljen kao mala domaća produkcija. Film je snimljen na engleskom jeziku, a u njemu igraju Tim Roth i Armand Assante, uz više od četrdeset britanskih, španjolskih i hrvatskih glumaca. Cijela postprodukcija realizirana je u Hollywoodu. Na scenariju je kao supervizor radio oskarovac Barry Morrow, poznat po scenariju za „Kišnog čovjeka“.
Uz to, glazbenu temu filma radila je dobitnica Oskara, što uz Tima Rotha kao nominiranog čini spoj dva oskarovca i jednog nominiranog na jednom nezavisnom hrvatskom filmu.
Piše Ante Rašić, bivši filmski distrubiter i producent
Iza filma stoji privatni kapital. Tržišna vrijednost budžeta komunicira se na više od 7 milijuna eura, dok je u gotovini utrošeno preko 3,3 milijuna eura (odnosno više od 3,8 milijuna dolara). Tome treba dodati da su se producenti i ključni ljudi projekta dobrovoljno odrekli honorara te sami pokrivali osobne troškove, a u produkciju su bez naknade uključili i zaposlenike svojih drugih tvrtki. Zbog važnosti teme, dio troškova u potpunosti je prebačen na pružatelje usluga ili su osigurani popusti od 50 posto i više. Znatne uštede ostvarene su i kod angažmana glumaca – sam Tim Roth dobiven je za minimalno milijun eura manje od tržišne cijene, a jednako vrijedi za tehničko osoblje, postprodukciju, marketing i distribuciju. Za hrvatske prilike to je ozbiljan i inovativan produkcijski model s nadogradnjama dosad neviđenim na domaćem tržištu.
HAVC nije financirao produkciju
Kada je trebalo napraviti film, zatvoriti financijsku konstrukciju i okupiti međunarodnu ekipu, producenti su morali sami pronaći izvore i samostalno zatvoriti budžet. Odgovor na to pitanje treba dati HAVC – njima na sramotu.
Film je ipak napravljen, i to ne kao kompromisna mala produkcija. Snimljen je na engleskom jeziku, s međunarodnom glumačkom ekipom i postprodukcijom u Hollywoodu. Napravljen je bez podrške države i Ministarstva kulture, s budžetom bez presedana u hrvatskoj produkciji. Za njega najveći svjetski kritičari koji su ga gledali na zatvorenim projekcijama kažu da je riječ o visokoj A-produkciji i samom vrhu.
Put do hrvatske publike nije bio jednostavan
Nakon produkcije trebalo je film dovesti do gledatelja. Tu je priča postala znatno složenija, pa se stvara dojam da je film nepoželjan. Producenti nisu mogli prihvatiti uvjete jedinog nacionalnog filmskog lanca multiplex kina, kao ni lanca nezavisnih kina. S njihovim ponudama vjerojatno ne bi vratili ni uloženo u marketinšku kampanju, a kamo li dio proračuna.
Zato je „260 dana“ krenuo drugim putem – projekciju po projekciju, grad po grad. Rezultati po pojedinačnim dvoranama govore sami za sebe: u Zadru je prodano 5.070 ulaznica, u Osijeku 2.600, u Rijeci 2.500, u Slavonskom Brodu 1.600, a u Zagrebu 1.000 ulaznica na prvoj projekciji.
Neka netko kaže koji je drugi film napunio dvoranu Krešimira Ćosića na Višnjiku – možda ekipa iz HAVC-a zna. Film sada puni dvorane u Šibeniku i Karlovcu. Gledanost se mora promatrati u odnosu na dostupnost: još pola Hrvatske film nije vidjelo, a tamo gdje je došao, dvorane su rasprodane. Prije mjesec dana brojka je iznosila 84.720 gledatelja, a do kraja godine sigurno prelazi 100.000. Film ide zaobilaznim putem, ali publika ga želi gledati.
Što bi bilo da je film imao punu distribuciju?
Na to pitanje nema izravnog odgovora, no vrijedi se osvrnuti i na pristup mainstream medija. Dolaskom filma „Svadba“ maske su pale i postala je vidljiva njihova opstrukcija prema filmu „260 dana“, Prema izvještavanju tih medija, ispalo je da je „Svadba“ državni projekt, a „260 dana“ provokacija za tu istu državu?! Korak dalje je napravila Slobodna Dalmacija koristeći elemente medijskog pritiska od kojih su se producenti uspijeli odbraniti tek nakon agažmana odvjetničkog ureda.
Činjenica ostaje: film koji nije imao klasičnu dostupnost i koji je prolazio kroz opstrukcije prelazi 100.000 gledatelja. To je rezultat koji se mora uzeti ozbiljno.
Ratni film koji govori protiv rata
Možda je upravo ovdje najvažnije vratiti se na početak. „260 dana“ jest ratni film po događajima, ali je antiratni po svojoj poruci. Nema romantiziranja rata ni priče o ratu kao avanturi. U središtu su posljedice na čovjeka: dijete koje gubi djetinjstvo, obitelj koja gubi slobodu i ljudi koji preživljavaju zatočeništvo. To je iskustvo koje razumije bilo tko u svijetu. Domovinski rat daje povijesni okvir, ali poruka je univerzalna.
I tu počinje pitanje politike
U filmu je glavni negativac srpski časnik, što je dio povijesnog konteksta i konkretne priče. Iz toga ne treba izvlačiti zaključak da je film usmjeren protiv cijelog jednog naroda.
Ipak, otvara se pitanje je li takav sadržaj nekome smetao. Dokaze o političkoj blokadi teško je formalno tvrditi bez dokumenata, ali niz okolnosti otvara pitanja: uskraćena potpora HAVC-a, neprihvatljivi uvjeti kino-lanaca, medijska opstrukcija i smanjena dostupnost, dok publika i dalje puni dvorane. Jakov Sedlar poznat je po konzervativnim stavovima u ideološki podijeljenom kulturnom prostoru. Različitost svjetonazora sama po sebi nije dokaz opstrukcije, ali ako su politički i ideološki razlozi diktirali financiranje i distribuciju, to je tema o kojoj javnost mora znati činjenice.
Publika je već dala svoj odgovor
„260 dana“ ne mora dokazivati postoji li interes. Film živi mimo klasičnog modela, a dogovaranje novih projekcija u Šibeniku, Karlovcu Čakovcu, Vladislavcima, Sibinju, to potvrđuju kao što isto potvrđuju projekcije na Filmskim festivalima u Vukovaru i Orašju.
Legitimno je postaviti pitanje jesu li oni koji su odlučivali o financiranju i distribuciji točno procijenili njegov potencijal. Jer ovo nije priča samo o jednom ratu, nego o tome što rat učini čovjeku. Hrvatska priča po mjestu i vremenu, ali univerzalna po poruci – priča za cijeli svijet.
