Kako izgraditi državu sposobnu usmjeravati razvoj?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 24 Kolovoz 2026 07:22
Svijet ponovno otkriva važnost države koja zna planirati, tržišta koje stvara vrijednost i institucija đnjkoje služe građanima. Hrvatska tu promjenu ne smije propustiti.
Još donedavno činilo se da je odgovor na gotovo svako gospodarsko pitanje jednostavan: manje države, više tržišta. Liberalizacija, privatizacija, deregulacija i globalizacija desetljećima su bile dominantan okvir ekonomske politike. Država je trebala postaviti pravila igre, a tržište pronaći najbolja rješenja.
Taj je pristup mnogim zemljama donio stabilnije javne financije, nižu inflaciju i snažniju međunarodnu trgovinu. Ali svijet se promijenio. Pandemija, rat u Ukrajini, energetska kriza, poremećaji u globalnim lancima opskrbe, ubrzani razvoj umjetne inteligencije i sve snažnije geopolitičko natjecanje pokazali su da postoje područja koja tržište samo ne može riješiti dovoljno brzo, sigurno ni dugoročno.
Danas više nije ozbiljno pitanje treba li država imati ulogu u razvoju strateških sektora. Pitanje je kako izgraditi državu sposobnu usmjeravati razvoj, a da pritom ne uguši tržište, konkurenciju i poduzetničku inicijativu.
Svijet se ne vraća planskom gospodarstvu
Kina već desetljećima sustavno razvija energetiku, luke, željeznice, kritične sirovine i visoke tehnologije. Država koordinira razvoj, državne banke financiraju prioritete, a javne kompanije djeluju kao instrument dugoročne strategije.
Sjedinjene Američke Države, desetljećima simbol slobodnog tržišta, danas također provode aktivnu industrijsku politiku. indPodupiru domaću proizvodnju poluvodiča, pristup kritičnim mineralima, obrambenu industriju i energetiku. Ni najveće tržišno gospodarstvo više ne prepušta sve isključivo tržištu.
Europska unija govori o strateškoj autonomiji, otpornosti lanaca opskrbe te zajedničkim ulaganjima u energetiku, obranu, umjetnu inteligenciju i digitalnu infrastrukturu. To ne znači povratak planskom gospodarstvu. Znači samo da je nestala iluzija prema kojoj će tržište samo, bez javne strategije i institucionalnog kapaciteta, riješiti svaki strateški izazov.
Za malu državu najveća opasnost nije premalo države. Najveća je opasnost nesposobna država. Država koja sporo odlučuje. Koja često mijenja pravila. Koja ne planira dugoročno. Koja dopušta da o ključnim položajima odlučuju politička pripadnost i osobne veze umjesto znanja, integriteta i rezultata. Zato Hrvatska ne treba ni više ni manje države. Treba sposobniju državu.
Sposobna država ne zamjenjuje tržište
To nije igra riječi, nego drukčija filozofija razvoja. Sposobna država ne znači da država mora proizvoditi automobile, čipove ili umjetnu inteligenciju. Njezina je zadaća stvoriti uvjete u kojima će to uspješno raditi privatni sektor: graditi prometnu, digitalnu i energetsku infrastrukturu; uskladiti obrazovanje s potrebama budućnosti; osigurati učinkovito pravosuđe; štititi tržišno natjecanje; razvijati kvalitetne javne usluge i donositi stabilna pravila koja vrijede jednako za sve.
U takvu modelu država nije pasivni promatrač, ali nije ni poduzetnik opće prakse. Ona prepoznaje strateške rizike i prilike, okuplja znanje, postavlja dugoročne ciljeve i uklanja prepreke privatnoj inicijativi. Njezina snaga ne mjeri se brojem propisa, zaposlenih ili agencija, nego sposobnošću da donese dobru odluku i provede je na vrijeme.
Institucije su konkurentska prednost
Kvaliteta institucija postaje možda najvažnija konkurentska prednost malih država. Velike zemlje mogu apsorbirati i poneku skupu pogrješku. Male mnogo teže. Njihov je prostor za promašaje uži, a posljedice lošeg upravljanja brže se pretvaraju u slabiji rast, propuštene investicije i odlazak ljudi.
Zato profesionalna javna uprava nije administrativno pitanje. Ona je pitanje nacionalne konkurentnosti. Hrvatska treba javni sektor koji može privući i zadržati ekonomiste, pravnike, inženjere, informatičke stručnjake, energetičare, liječnike i porezdruge profesionalce; ljude koji razumiju složene sustave i mogu voditi projekte čiji se učinci mjere godinama, a ne izbornim ciklusom.
Jednako vrijedi za javna poduzeća. Ona upravljaju velikim dijelom nacionalne infrastrukture - energetikom, prometom, vodom, lukama i komunikacijama. Državno vlasništvo samo po sebi ne mora biti problem. Problem nastaje kada se vlasništvo pretvori u pravo politike da bira uprave bez jasnih kriterija i odgovornosti.
Javna poduzeća trebali bi voditi najbolji profesionalni menadžeri koje država može pronaći, izabrani na transparentnim natječajima, uz jasne ciljeve, mjerljive rezultate, neovisne nadzorne odbore i redovitu evaluaciju. Država može biti vlasnik. Upravljanje mora biti profesionalno.
Meritokracija nije luksuz
Tu dolazimo do možda najvažnije riječi ove rasprave: meritokracije. Napredovanje mora ovisiti o znanju, radu, rezultatima i odgovornosti, a ne o političkoj iskaznici, rodbinskim vezama ili poznanstvima.
To nije samo pitanje pravednosti. To je pitanje gospodarskog razvoja. Svaka odluka donesena zbog podobnosti umjesto stručnosti smanjuje produktivnost cijelog društva. Korupcija zato nije tek moralni prijestup nego razvojni porez: poskupljuje javne projekte, snižava kvalitetu usluga, smanjuje ulaganja, usporava rast i razara povjerenje.
Posebno je važna veza između meritokracije i demografije. Mladi i obrazovani ljudi ostaju ondje gdje vjeruju da njihov trud ima smisla, da se znanje priznaje i da pravila vrijede za sve. Ako vjeruju da uspijevaju samo podobni, odlaze. Institucionalna kvaliteta zato nije apstraktna tema: ona izravno određuje hoće li Hrvatska zadržati ljude potrebne za vlastiti razvoj.
Hrvatska mora izabrati svoje prioritete
Sposobna država ne pokušava raditi sve. Ona jasno određuje nekoliko područja u kojima zemlja može graditi otpornost i konkurentsku prednost. Za Hrvatsku je prvo takvo područje energija. Umjetna inteligencija, elektrifikacija prometa, pšpodatkovni centri i moderna industrija zahtijevaju pouzdanu, dostatnu i cjenovno predvidivu električnu energiju. Bez toga nema ni digitalnog gospodarstva ni ozbiljnog industrijskog razvoja.
Drugo je prehrambena sigurnost. Paradoksalno je da zemlja s kvalitetnim tlom, obiljem vode i povoljnom klimom uvozi značajan dio hrane dok joj dio poljoprivrednog zemljišta ostaje neobrađen. To nije samo poljoprivredno pitanje, nego pitanje otpornosti cijelog gospodarstva - posebno zemlje kojoj turizam čini važan dio nacionalnog dohotka, a hrana jedan od ključnih ulaznih troškova.
Treće su obrazovanje, istraživanje i razvoj. Ni najbolja strategija ne će uspjeti bez ljudi koji je mogu provesti. Najveći kapital male države nisu prirodni resursi, nego obrazovani, motivirani i odgovorni ljudi. Zadaća države nije propisati svaku inovaciju, nego izgraditi sustav koji znanje pretvara u priliku, a dobru ideju u proizvod, poduzeće ili javnu uslugu.
Četvrti prioritet moraju biti upravo institucije: profesionalna uprava, transparentna javna poduzeća, digitalizacija, neovisni regulatori i učinkovito pravosuđe. Bez tog stupa ni energija, ni hrana, ni tehnologija, ni infrastruktura neće dati puni učinak.
Pogrješno pitanje
Desetljećima raspravljamo treba li nam više ili manje države. Možda je to bilo pogrješno pitanje. Pravo pitanje glasi: upitnikkako izgraditi državu dovoljno sposobnu da omogući tržištu stvaranje bogatstva, a dovoljno odgovornu da zaštiti dugoročne interese društva?
Najuspješnije zemlje pokazuju da odgovor nije ni u nekontroliranom širenju države ni u njezinu potpunom povlačenju. Odgovor je u kvaliteti institucija, profesionalnom javnom sektoru, meritokraciji, odgovornosti i dugoročnom planiranju. U državi koja razumije da njezina najveća zadaća nije zamijeniti tržište, nego izgraditi okvir u kojem građani i poduzetnici mogu ostvariti svoj puni potencijal.
Najveća konkurentska prednost male države nije veličina njezina proračuna, nego kvaliteta ljudi koji njime upravljaju.
U 21. stoljeću snaga Hrvatske ne će se prvenstveno mjeriti veličinom njezina teritorija, prirodnog bogatstva ili javne potrošnje. Mjerit će se kvalitetom ljudi koji upravljaju zajedničkim resursima i kvalitetom institucija koje smo sposobni izgraditi. Zato Hrvatskoj ne treba ni manje ni više države. Hrvatskoj treba sposobnija država.
