Medicinski stručnjak potvrđuje da nerođena djeca osjećaju nepodnošljivu bol tijekom pobačaja
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 25 Kolovoz 2026 14:05
Dana 12. svibnja 2015. dr. sc. David A. Prentice, potpredsjednik i direktor istraživanja Instituta Charlotte Lozier, pozvan je govoriti o znanstvenim spoznajama o boli fetusa u radijskoj emisiji Point of View. Dana 13. svibnja 2015. Zastupnički dom Sjedinjenih Američkih Država usvojio je Zakon o zaštiti nerođene djece sposobne osjećati bol (Pain-Capable Unborn Child Protection Act).
Cijeli prijepis nalazi se u nastavku.
Male bebe koje su još u maternici u 20. tjednu, a vjerojatno i ranije, osjećaju bol
Gđa. Penna Dexter:
Želimo razgovarati o boli fetusa […] jer je ovaj prijedlog zakona toliko snažniji. On zapravo zabranjuje pobačaje nakon dvadesetog tjedna, a razlog je taj što – mislim da sada više nema sumnje da fetus u 20. tjednu može osjećati bol?
Dr. David Prentice:
Znanstveni dokazi u ovom su trenutku prilično uvjerljivi. I uvijek će biti ljudi, osobito onih koji podržavaju pobačaj, koji će reći: „Oh, to se zapravo ne događa“, i pokušati stvoriti dimnu zavjesu. Ono na što se obično pozivaju jest stara studija iz 2005. godine koju su zapravo objavili ljudi povezani s Planned Parenthoodom i drugim pružateljima usluga pobačaja.
Ali stvarna znanost – a posljednjih mjeseci pojavile su se i neke nove spoznaje – prilično uvjerljivo pokazuje: male bebe koje su još u maternici u 20. tjednu nakon začeća, a vjerojatno i ranije, doista osjećaju bol, i zapravo mogu osjećati intenzivniju bol nego novorođenče ili odrasla osoba.
Gđa. Dexter:
I to je zbog njihova razvoja?
Dr. Prentice:
Upravo tako, imaju veću gustoću živčanih receptora. Kao što ste rekli, njihova koža u tom trenutku nije jako debela, ali postoji još jedan aspekt.
Postoje određeni putevi koji prigušuju bol. Ako udarim palac čekićem, osjetit ću bol jer osjet boli putuje do mozga, ali postoji i povratni put koji pokušava ublažiti taj osjećaj. Taj se sustav počinje razvijati tek otprilike u vrijeme rođenja, tako da prije toga nema tog mehanizma za prigušivanje boli.
Zapravo, prije samo nekoliko tjedana objavljena je studija koja je proučavala doživljaj boli kod novorođenčadi – stare između jednog i šest ili sedam dana – i kod odraslih. Naslovi su glasili: „Bebe osjećaju bol poput odraslih i osjećaju je intenzivnije.“
Bol je vrlo intenzivna
Studija je zapravo promatrala područja mozga povezana s boli pomoću vrlo sofisticirane tehnologije i uspoređivala njihove reakcije. Nije se radilo baš o boli, nego o nečemu poput toga da uzmete vrh olovke i pritisnete ga na donji dio bebinog stopala, stvarajući lagani pritisak i osjet.
Mnoge su bebe čak prespavale cijeli postupak, ali nalazile su se u funkcionalnom MRI uređaju, vrlo sofisticiranoj tehnologiji, a zatim su isto učinili odraslima kako bi vidjeli njihove reakcije.
Osamnaest od dvadeset područja povezanih s boli aktiviralo se kod beba – osamnaest od dvadeset istih područja kao kod odraslih – i bila su četiri puta osjetljivija. Dakle, ponovno, tu povratnu spregu koja prigušuje bol ne razvijate sve do otprilike tog vremena, a potrebno je još nekoliko mjeseci nakon rođenja da ona počne sazrijevati.
Sada vratimo vrijeme unatrag na pet mjeseci nakon začeća. Tada ste nešto više od polovice puta kroz razvoj u majčinoj maternici. Uopće nemate tu povratnu spregu; ona se počinje razvijati tek mjesecima kasnije u životu – a sada je bol vrlo intenzivna. Ne znamo točno koliko, ali puno intenzivnija od onoga što bi odrasla osoba osjetila.
Moždana kora
Gđa. Dexter:
Dakle, jedan od argumenata koji se iznosi jest da beba u dvadesetom tjednu nema razvijenu moždanu koru. Što kažete na taj argument?
Dr. Prentice:
Pa, ako vaši slušatelji nisu upoznati s anatomijom mozga, moždana kora svojevrsni je najvanjskiji dio mozga koji je, kad je riječ o svjesnim mislima i slično, posljednji dio mozga koji se razvija.
Postoje naznake da je dio tog neuronskog materijala u mozgu već prisutan i da se počinje oblikovati svakako do dvadesetog tjedna nakon začeća, ali pokazalo se i da to nije najvažniji dio mozga za percepciju boli.
Postoji još jedan dublji sloj koji se rano formira u mozgu, a zove se talamus, duboko unutar mozga. On se formira još ranije u razvoju – vjerojatno se počinje oblikovati otprilike u 8. do 12. tjednu – a živčani putovi već su povezani s talamusom do 20. tjedna nakon začeća, odnosno oplodnje.
Zapravo, postoje osobe koje su rođene bez moždane kore, a osjećaju bol. To znamo kao činjenicu.
Dakle, nije vam potreban taj kortikalni sloj da biste osjećali bol. Ono što vam je potrebno jesu ti dublji dijelovi mozga i jednostavno neuronski putovi za osjet. A oni su do dvadesetog tjedna nakon začeća definitivno formirani, cjeloviti i funkcionalni.
Fetalni kirurzi znaju da mala djeca u maternici osjećaju bol
Gđa. Dexter:
Argument da nema razvijene moždane kore i da je ona nužna za percepciju boli – to je jedna od tih dimnih zavjesa o kojima govorite?
Dr. Prentice:
Definitivno je riječ o dimnoj zavjesi.
Gđa. Dexter:
Ako znanstvenik počne koristiti terminologiju koju zapravo ne razumijete, čovjek se osjeti zastrašeno.
Dr. Prentice:
Da, ljudi počnu koristiti razne tehničke izraze… Zapravo, sve do prije otprilike posljednjih deset ili petnaest godina liječnici su doista mislili da novorođenčad uopće ne osjeća bol, pa su nakon rođenja obavljali brojne postupke na njima i nisu mislili da u tom trenutku uopće mogu osjećati bol.
Premotajmo naprijed do današnjeg vremena. Otprilike tada počela je postajati popularna fetalna kirurgija, pri kojoj se operacije izvode na toj maloj djeci dok su još u maternici.
Znam da su vaši slušatelji vjerojatno vidjeli onu poznatu fotografiju male ruke koja izlazi iz maternice i hvata liječnika za prst. Mali Samuel Armas operiran je otprilike u toj istoj dobi, oko pet mjeseci nakon začeća… Operiran je dok je još bio u maternici. A [kirurzi koji izvode fetalne operacije] znaju da ta mala djeca osjećaju bol. Vide njihove reakcije, postoji mnogo dokaza za to.
Nerođenoj bebi izravno daju anestetik i lijek protiv bolova, ne oslanjaju se samo na anesteziju koju prima majka. Zapravo, zanimljivo je da sam naišao na jednu studiju u kojoj se govori o uspješnosti izvođenja tih operacija dok su bebe još u maternici, a u njoj se opisuje kako se prije zahvata postupa s majkom…
Nerođena beba je pacijent
Gđa. Dexter:
Čini mi se nevjerojatnim da namjera odraslih ljudi prema ovoj bebi u svijetu ima toliko veze s tim hoće li njezina bol biti ublažena, jer u trenutku kada se na njoj izvodi operacija dobiva anesteziju. Ali ako se na njoj izvršava pobačaj, osjetit će svu bol tog užasnog pobačaja, zar ne?
Dr. Prentice:
Da, to je točno, i riječ je jednostavno o stavu. O tome kako gledamo na to malo biće; to je ista osoba koja se nalazi unutra, ali stvar je u tome kako procjenjujemo njezinu vrijednost za nas.
Govorili smo o fetalnoj kirurgiji, gdje kirurzi prepoznaju da je to pitanje važno. Mislim, to su njihovi pacijenti, prije svega.
Gđa. Dexter:
Nerođena beba je njihov pacijent?
Dr. Prentice:
Tako je. Oni izvode operacije na nerođenoj bebi dok je još u maternici, u petom mjesecu ili čak ranije tijekom razvoja. Bilo je nekoliko operacija i ranije, ali oni prepoznaju da taj mali pacijent, u toj fazi svog života – još u maternici – može osjećati bol.
Male osobe vrijedne poštovanja s kojima moramo postupati suosjećajno
Zapravo, zanimljivo je da vodeći klinički udžbenik anesteziologije navodi kako je jasno da te male nerođene bebe mogu osjećati bol već od 16. tjedna nakon začeća, a zasigurno do dvadesetog tjedna. [U njemu] se navodi da su te male nerođene bebe – koriste medicinski izraz „fetus“ – pacijenti te da je ključno izravno im primijeniti anesteziju.
Htio sam vam pročitati što kirurzi koji izvode fetalne operacije govore majci prije nego što pristupe operaciji. Poslušajte gotovo nježan ton:
„Dobit ćete opću anesteziju, a ta će anestezija uspavati i vašu bebu. Osim toga, tijekom prenatalne operacije vašoj će nerođenoj bebi biti dana injekcija lijeka protiv bolova, kao i lijek kako bi se osiguralo da se beba ne pomiče tijekom operacije.“
Opet, riječ je o malim pacijentima, vrlo osjetljivima, i kao što smo rekli, mogu osjećati bol čak intenzivnije nego vi ili ja. Riječ je o stavu – da su to male osobe vrijedne poštovanja s kojima moramo postupati suosjećajno. Danas se operacije izvode zbog različitih vrsta zdravstvenih stanja.
Na primjer, u Dječjoj bolnici u Philadelphiji postoji poseban odjel za fetalnu kirurgiju koji je izveo više od 1.200 takvih operacija. Danas postoji gotovo desetak ili više posebnih odjela za fetalnu kirurgiju u velikim bolnicama diljem zemlje. Opet, riječ je o prepoznavanju da su to pacijenti, a ne neki predmet koji se može odbaciti.
Institut Charlotte Lozier
Gđa. Dexter:
Zanimljivo je da se ta golema bolnica koja izvodi ove operacije nalazi u istom gradu u kojem je godinama djelovao Kermit Gosnell. To je svojevrstan kontrast između dobra i zla te života i smrti, zar ne?
Dr. Prentice:
Upravo u istom gradu. Doista šokantno.
Gđa. Dexter:
Recite nam nešto o Institutu Charlotte Lozier. Znam da ste posljednji put kada smo razgovarali bili u FRC-u i znam da tako blisko surađujete, zapravo da imate vrlo slična stajališta o tim pitanjima, ali recite nam nešto o svojoj ulozi ondje i o tome čime se ta organizacija bavi.
Dr. Prentice:
Naravno. Institut Charlotte Lozier obrazovno je i istraživačko krilo organizacije Susan B. Anthony List, a vaši su slušatelji vjerojatno čuli za tu organizaciju.
Ono što radimo u Charlotte Lozieru jest da smo usredotočeni na znanost i statistiku u korist života. Pokušavamo objediniti te informacije kako bi ih Marjorie mogla koristiti kao megafon za širenje istine. Tako članovi Kongresa, državni zakonodavci ili drugi znanstvenici i stručnjaci – kada govore medijima, javnosti ili svojim kolegama – mogu iznijeti stvarne činjenice.
Tijekom mnogo godina skupine koje se protive pobačaju oslanjale su se na Guttmacher Institute za „činjenice“ o pobačaju. To je prava kontradikcija, zar ne, jer je Guttmacher, naravno, nastao iz Planned Parenthooda, najvećeg pružatelja usluga pobačaja u zemlji. Jesmo li se trebali oslanjati na te ljude? Vjerojatno ne, ali oni su bili jedini izvor koji je postojao.
Pa, sada postoji novi izvor, a Institut Charlotte Lozier namjerava pro-life pokretu pružiti objektivan pogled na stvarne činjenice o životu od začeća do prirodne smrti, kako bi ljudi imali činjenice i mogli ih koristiti.
Roe protiv Wadea
Gđa. Dexter:
Kada je donesena odluka u predmetu Roe protiv Wadea, ponašali su se kao da postoji nekakvo pitanje o tome kada život počinje i je li to doista prava beba. Ljudi koji su se zalagali za život, svatko tko je bio vjernik, kršćanin ili imao vjeru, znali su da je to život jer je Bog stvorio taj život u maternici i sve smo to znali. Ali uspjeli su proći s tim [pitanjem o početku života] kada su donijeli [odluku u predmetu Roe protiv Wadea], a sada nam je znanost – ponovno znanost – pokazala što je ondje prisutno već u tako ranoj fazi.
Na putu su mi dva unuka i mogla sam vidjeti ultrazvučne snimke, a one su mnogo jasnije od onih koje sam imala kada sam rađala svoju djecu. Sada je toliko jasno i očito; ljudskost je jednostavno očita i jasna. Mislim da gotovo zaostajemo za vremenom u nastojanju da donesemo zabranu pobačaja nakon kojega dijete može osjećati bol.
Dr. Prentice:
Vjerojatno jesmo, a riječ je o tome da moramo nastaviti educirati ljude o istini i ljudskosti tih malih bića. U pravu ste. Od onih mračnih ranih dana kada su nam govorili da je riječ samo o nakupini tkiva došli smo do današnjih 4D ultrazvučnih snimki na kojima možete vidjeti to malo biće kako se smiješi i maše dok radi salta. Mislim, nevjerojatno je.
To također otvara još jedno pitanje, još jednu studiju objavljenu upravo prošlog tjedna. Što sudovi uzimaju u obzir kada je riječ o pobačaju? Često se pojavljuje pojam „održivosti trudnoće“. Zakoni o zaštiti nerođene djece sposobne osjećati bol nisu osmišljeni tako da na saveznoj ili državnoj razini odlučuju o pitanju održivosti trudnoće i preživljavanja izvan maternice. Njihova je svrha pokazati ljudskost tog nerođenog djeteta.
Postoji ljudskost te male osobe
Ali čak i kada je riječ o održivosti trudnoće, New York Times je, zamislite, prošlog tjedna izvijestio o novoj znanstvenoj studiji objavljenoj u časopisu New England Journal of Medicine, a fokus je bio na preživljavanju te djece. Vrlo, vrlo prerano rođene bebe, neke već nakon pet mjeseci od začeća, upravo u razdoblju na koje ciljaju ti zakoni – dvadeset tjedana nakon začeća.
Govorili su o tome kako neka od te djece čak i tako rano prežive, i – gle čuda – ako doista intervenirate, pružite im skrb i pokušate ih održati na životu, mnogo ih više preživi.
Činilo bi se zdravorazumskim da, da, ako doista učinimo nešto kako bismo vam pomogli disati ili živjeti, preživjet ćete. Samo želim istaknuti da je riječ o malim životima. Da postoji ljudskost te male osobe i da se moramo usredotočiti na to i sačuvati te živote.
Priču donosi Lifenews.com.
