Opasna težnja za istinom
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Rujan 2026 14:55
Dr. Tomislav Jonjić objavio je ove godine 2026. u Zagrebu novu povijesnu knjigu pod naslovom „Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska / Članci i rasprave, 3“ i to u vlastitoj nakladi!nn Ni prva ni zadnja kad se radi o potrazi za istinom i to dokumentiranom, bez ideologije i želje da se ikome dopadne.
Knjiga se sastoji od dva dijela. Prvi je naslovljen „Državnost i međunarodnopravni položaj Nezavisne Države Hrvatske“, a drugi dio „Jadranski motivi u Hrvatskom narodu od travnja 1941. do rujna 1943.“
Na tih 440 stranica nalaze se tekstovi koji se, unatoč velikom i opsežnom znanstvenom podtekstu, čitaju kao napeta potraga za istinom o koju su se mnogi povjesničari ogriješili tijekom gotovo sto godina, a osobito oni iz plejade komunizma. Za tu literaturu povjesnice nastalu od 1945. do 1990. rekao je jedan od njenih tvoraca dr. Dušan Bilandžić da bi ju trebalo svu spaliti i napisati novu. I upravo ova knjiga čini to na znanstveni način: spaljuje laži na lomači istine donoseći takoreći dan za danom politički, društveni i ini život NDH, podastirući dokumente i izvore svih vrsta.
Analitički um auktora studiozno i hladno s energijom erudita razgovara o dokumentima, oboružan golemim saznanjima koja proizlaze iz četrdesetgodišnjih proučavanja povijesne građe; raspravlja o lažima i nedokumentiranim izjavama svojih kolega historičara koji su svoje radove slali u komitete i molili da se dotjeraju i isprave! Sukobljava se s nedokazanim napisima Smiljka Sokola, Branka Smerdela, Luje Margitića, Mirele Krešić, Dalibora Čepula, Vladimira Đure Degana, ponekad maštovite Nede Engelsfeld, kao i s Ferdom Čulinovićem (ljotićevcem) koji je bio sveta „krava“ u naše đačko doba. Sjećanje na bračni par Jelić, Ivu i Fikretu, nije ni nama izblijedjelo (kao ni na doktore povijesnih znanosti tipa Đuke Zatezala i doktorata na temu partizanske bolnice na Petrovoj gori, op.p.). Čak se događalo da su se nakon reagiranja dr. Jonjića neki udžbenici morali povući iz ispitnoga gradiva, kao što je navedeno za slučaj Engelsfeld.
Osnovna teza od koje polazi dr. Jonjić pišući knjigu je pitanje: je li NDH bila država ili nije? Za razrješenje toga pravnoga pitanja polazi od svih poznatih tada i prije toga važećih ugovora koji posežu u pravnu i povijesnu znanost, kojima dr. Jonjić upravo suvereno vlada. Gotovo da nema dana na koji se Jonjić ne bi mogao dokumentom pozvati, a da ga nije uvrstio u razglabanje o toj još uvijek važnoj temi. Pitanje je puno razumljivije kad se razmotre pravne i povijesne okolnosti ne samo nastanka i trajanja NDH, nego i šire geopolitičke stvarnosti. U literaturi druge Jugoslavije uvijek je bila „takozvana NDH“, s isključivo negativnima atributima, jer ne sjećamo se baš ni jednog pozitivnoga atributa iz knjiga što ih milom i silom pročitasmo.
Stoga auktor donosi minuciozno dokumentirane podatke koje su države nastale dogovorom, a koje su pretpostavke uopće potrebne da bi se jedna država ostvarila u pravnom smislu. JonjićZnanjem iz povijesti i pravnoga područja Jonjić komparira na širokoj geografskoj razini ondašnjosti nastanak raznih država, koje se mogu poduprijeti pravnim zakonodavstvom, ali i onih koje su nastale protupravno kao što je Kraljevstvo SHS. Pri tom obuhvaća daleku i trajnu dosežnost negativnoga mišljenja komunističke historiografije kako NDH nije bila nikakva država. Uvidom u proces Alojziju Stepincu daje nam sliku montiranoga zločina koji se između ostaloga temeljio i na tvrdnji tužitelja da je Stepinac bio podržavatelj nacizma tijekom trajanja te tzv. NDH. Tada Stepinčev branitelj Ivo Politeo odgovara Jakovu Blaževiću na tvrdnju da je NDH bila satelitska, krvava i nastala uz pomoć Njemačke i Italije, kako su i neke druge države nastale unatoč tome što su bile satelitske, krvave i potpomognute nastojanjem drugih država: Grčka, Španjolska, Kraljevina Jugoslavija, Čehoslovačka.
Položaj NDH kao pravne države Jonjić dokazuje na originalnim dokumentima i stvarnim odnosima te uz pravno tumačenje spori se s mnogim auktorima koji su svojim neznalačkim propustima, namjernim ili prisilnim, iskrivljavali istinu o nastanku i ustroju NDH. Iznoseći pravne zahtjeve sljedećih pretpostavki za nastanak jedne države, navodi: mora imati stalno pučanstvo odnosno stanovništvo, određeno područje, vlade odnosno organizacije vlasti te sposobnost općenja s drugim državama. Sve te zahtjeve NDH je ispunjavala.
Pri tom nimalo ne preskače nedostatke njenih odluka koje je donosilo ustaško vodstvo. O samom postojanju NDH, iako kratkom, donosi niz dokaza za sva četiri uvjeta njezinoga stvarnoga postojanja, navodeći brojne primjere na osnovi dokumentacijske građe koju djelomice prezentira u knjizi. Za primjer uzimamo odnose NDH s Danskom u vrijeme rata, koja se pomirila s činjenicom da je u vlasti Nijemaca, čuvala se sukoba s Nijemcima, nije pokretala pokret otpora, a svojom je voljom priznala NDH!! Uz niz drugih zemalja.
Vrlo značajno izdvaja auktor i naglašava hrvatsko državno pravo kao i pravo na samoodređenje kao ključno pravno uporište nastanka NDH. Na to su se pozivali hrvatski državni prvaci između dva rata u svojim apelima koje su uzalud upućivali Društvu naroda i cijeloj međunarodnoj zajednici, ističe Jonjić i dodaje kako se razni pravni velikani u svečanim togama kao znaku položaja u obje Jugoslavije nisu dosjetili to ni spomenuti, ali su se snažno zauzimali za ista prava afričkih naroda! Upravo pravo na samoodređenje kao prirodno pravo i hrvatsko državno pravo služilo je u proteklim stoljećima kao najvažnije oružje hrvatske borbe protiv mađarskog, germanskog i talijanskog imperijalizma.
U „Zaključnim napomenama“ prvoga dijela knjige auktor Jonjić između ostaloga piše: „… Tijekom povijesti su mnoge države nastale u neskladu s međunarodnim pravom i protivno pravnom poredku država prednica – tako je, uostalom, 1918. nastalo i Kraljevstvo SHS, na čijim je razvalinama 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska.T. Jonjic Ustaski pokret To je logična izvedenica tzv. načela efektiviteta prema kojemu je nova država nastala onda kad je na određenom stalno nastanjenom području uspostavljena efektivna i trajnija vlast koja presudno normira pravni život i bitno utječe na ponašanje pučanstva.“
Time okončava prvi dio knjige i prilazi raspravi o „Jadranskim motivima u Hrvatskom narodu od travnja 1941. do rujna 1943.“
U pet poglavlja objašnjava na tekstovima novina Hrvatski narod hrvatsko-talijansko razgraničenje u svibnju 1941. kao i beskrajni niz jadranskih tema do Rimskih ugovora kao i nakon toga. Spretnom i vrlo intrigantnom analizom novina iz broja u broj navodi političke i druge teme, objavljena djela kao i auktore koji su sudjelovali u oblikovanju sadržaja. Uz to se ovdje razlažu posebno jasne političke poruke odnosa NDH i Italije. Iz svega je jasno da Rimski ugovori i druga presezanja Italije „mogu biti samo diktat bez etičkoga opravdanja i pravne budućnosti.“ Jasno su iznesene okolnosti u kojima NDH traži nužnu pomoć Njemačke kako bi zaštitila svoje krajeve od talijanskoga i mađarskoga presezanja. Time se postiglo da je „… nakon potpisivanja Rimskih ugovora talijanska vojska prestala biti okupacijskom i postala posadnom te je u Hrvatskoj formalno smjela djelovati samo u dogovoru s hrvatskim vlastima“. U konačnici Jonjić smatra najpodmuklijim neprijateljem NDH upravo fašističku Italiju.
Osim politike i ratnih krvavih događaja o kojima su novine izvještavale, ostalo je zabilježeno i duhovno blago koje se stvaralo unatoč nemilom vremenu.
Zadivljuje koliko je podataka o kulturi, umjetnosti, etničkim i etnografskim sadržajima objavljeno u tom relativno kratkom razdoblju od četiri godine: kakva su se djela stvarala, kakve izložbe umjetnina održavale, koje su se arheološke i druge vrijednosti otkrivale, kakve su se kompozicije stvarale i izvodile, kakvi graditeljski poduhvati poduzimali i kakva Enciklopedija je nastajala. U svakodnevnom javljanju isticali su se mnogi pisci, kompozitori, umjetnici i razni drugi elitni intelektualci od kojih će samo zbog svoga sudjelovanja u novinama poslije 1945. mnogi izgubiti život.
Auktor dr. Tomislav Jonjić ističe činjenicu da su novine Hrvatski narod bile glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta i od početka NDH središnji informativno-politički dnevni list, pa je stoga bio pod silnim pritiskom propagande i cenzure te pisao ono što je državni vrh htio prešutjeti ili naglasiti u svoju korist. Unatoč tome u analizi njegovoga sadržaja ističu se značajni dosezi duhovnoga života pa u zaključku Jonjić piše: „Bez obzira na to, ratni Hrvatski narod – usprkos svim ograničenjima koja je u izvanrednim okolnostima tom listu nametao nedemokratski, naglašeno autoritarni ratni hrvatski režim – spada u važne stranice povijesti hrvatskog novinstva, ali i više od toga: u važne, upravo nezaobilazne stranice hrvatske političke i kulturne povijesti.“
Čak i danas crpit će se iz njega neki davno zaboravljeni podatci iz hrvatske povijesti jer je list posezao za povijesnim dokumentima kako bi se odupirao talijanskim i mađarskim nasrtajima na zemlju i baštinu Hrvata.
Kao motto na početku ove važne povijesne znanstvene knjige stoji zapis metropolita Alojzija Stepinca sa suđenja: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, i ja bih bio ništarija da nisam osjetio bilo svog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“, a na koncu knjige na koricama uz nekoliko izvanrednih misaonih sublimata stoji i ovaj: „Povijest nas ne zanima zato što mislimo da bi u njoj bilo moguće ili poželjno živjeti, niti zato da bismo ju idealizirali i mitologizirali, nego zato što nas – i kad to želimo i kad to možda ne bismo željeli – zaokuplja sadašnjost koja je izravni plod te prošlosti, i zato što nas još više zanima budućnost za čije predviđanje nema boljeg mjerila i putokaza od spoznaje prošlosti. Drugim riječima, prošlost, sadašnjost i budućnost cjelina su kojoj smo sastavni dio i zbog toga se prema njima ne odnosimo s ravnodušnošću nego sa strašću.“
Upravo zbog toga ovo djelo pisano je izvanrednim standardnim leksikom, bujnom i skladnom rečenicom, kao i pedantnim erosom za povijesno-pravne norme, ne preskačući istinu, ni dobro ni loše u prohujalim vremenima NDH.
