Otvoreno pismo premijeru - Koliko ioš tragedija treba da sigurnost djece u školama postane stvarni prioritet?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 14 Rujan 2026 13:56
Koliko još mora proći vremena i koliko još djece, nastavnika, spremačica, profesora i drugih djelatnika mora biti ugroženo da biste sigurnost u školama počeli tretirati kao pitanje najvišeg državnog prioriteta?
Poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, gospodine Andrej Plenkoviću,
ponovno Vam se obraćam javno, i to nažalost iz istog razloga zbog kojeg sam Vam se obraćao i prošle godine.
Tada sam Vas upozoravao.
Upozoravao sam na sigurnost u hrvatskim školama, na nedostatke sustava, na nejasno definirane ovlasti djelatnika zaduženih za sigurnost, na nedovoljnu zaštitu djece i zaposlenika te na činjenicu da se problem sigurnosti ne može riješiti deklaracijama, protokolima i papirologijom.
Danas, manje od godinu dana nakon mog javnog apela, ponovno gledamo posljedice sustava koji očito još uvijek nije dovoljno siguran.
Jučerašnji napad u zagrebačkoj srednjoj školi, u kojem su ozlijeđeni učenik i zaposlenica škole, nije samo još jedna vijest crne kronike.
To je još jedno upozorenje.
I zato Vas danas pitam izravno i bez ikakvog uvijanja:
Koliko još mora proći vremena i koliko još djece, nastavnika, spremačica, profesora i drugih djelatnika mora biti ugroženo da biste sigurnost u školama počeli tretirati kao pitanje najvišeg državnog prioriteta?
Jer meni je neshvatljivo da u ovoj državi postoje institucije u kojima se sigurnost podrazumijeva na vrlo visokoj razini, dok se u školama, mjestima u kojima svakodnevno borave naša djeca i tisuće zaposlenika, još uvijek raspravlja o tome koliko će sigurnost koštati i kako je administrativno organizirati.
Jesu li djeca manje vrijedna?
Jesu li djelatnici škole manje vrijedni?
Jesu li majke i očevi koji rade u školama manje vrijedni od bilo kojeg drugog zaposlenika države?
Jesu li naša djeca manje važna od saborskih zastupnika?
Jesu li učitelji, profesori, spremačice, domari i ostali zaposlenici škole manje važni od sudaca?
Jer kada pogledamo razinu sigurnosti koja se osigurava određenim državnim institucijama i usporedimo je s onom koja se osigurava školama, čovjek se opravdano mora zapitati:
Postoji li u Hrvatskoj hijerarhija vrijednosti ljudskog života?
Ako ne postoji – a ne smije postojati – onda zašto sigurnosni standardi nisu jednako ozbiljni tamo gdje se svakoga dana nalazi naše najveće nacionalno bogatstvo?
Naša djeca.
Ja smatram da bi svaka škola u Republici Hrvatskoj trebala biti tretirana kao objekt od posebnog sigurnosnog značaja.
Ne nakon tragedije.
Ne nakon napada.
Ne kada se javnost uznemiri.
Nego sada.
I zato pitam Vladu Republike Hrvatske:
Zašto se odmah i sustavno ne uvede ozbiljan sigurnosni standard za škole?
Zašto svaka škola ne bi imala odgovarajući broj stručno osposobljenih i provjerenih zaštitara, odnosno sigurnosnih djelatnika?
Zašto se ne uvedu tehnička rješenja koja odgovaraju procjeni rizika pojedine škole, uključujući kontrolu ulaska i, tamo gdje stručna procjena pokaže potrebu, detektore metala?
Zašto se ne osigura da škole imaju najmanje onakvu razinu zaštite kakvu država smatra potrebnom za druge objekte od posebnog značaja?
I još jedno pitanje koje posebno traži odgovor.
Tko je osmislio kriterije prema kojima osoba koja želi raditi na poslovima sigurnosti u školi mora imati četverogodišnju srednju školu?
Koja je točno razlika između osobe koja je završila trogodišnje i osobe koja je završila četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje kada govorimo o njezinoj sposobnosti da bude kvalitetan, odgovoran i stručan djelatnik sigurnosti?
Je li osoba s trogodišnjom školom automatski nesposobna štititi dijete?
Je li četvrti razred srednje škole dovoljan dokaz da je netko sposoban štititi ljudski život?
Naravno da nije.
Sigurnost se ne mjeri samo svjedodžbom.
Sigurnost se mjeri znanjem, iskustvom, psihofizičkom sposobnošću, odgovornošću, obukom, provjerama i sposobnošću da čovjek reagira kada se dogodi ono najgore.
A Hrvatska ima ogroman broj ljudi s takvim iskustvom.
Imamo umirovljene policijske službenike.
Imamo vojne policajce.
Imamo hrvatske branitelje s ogromnim iskustvom.
Imamo profesionalne zaštitare koji desetljećima rade u sigurnosnom sektoru.
Imamo ljude koji su cijeli svoj radni vijek proveli štiteći druge.
Imamo sposobne i iskusne ljude koji bi se, uvjeren sam, rado uključili u sustav zaštite škola.
Ali im treba omogućiti da se prijave, da prođu ozbiljnu stručnu i psihološku selekciju, da budu kvalitetno obučeni i da dobiju jasne zakonske ovlasti.
Jer ako napravimo radno mjesto tako da unaprijed eliminiramo velik dio ljudi koji bi mogli biti kvalitetni sigurnosni djelatnici, onda se moramo zapitati:
Je li nam cilj doista sigurnost ili samo zadovoljavanje forme?
Uz dužno poštovanje svakome, ali ponekad cijeli sustav počinje izgledati kao Monty Python.
Od ljudi koji bi trebali štititi djecu tražimo administrativne kriterije, dok istodobno zanemarujemo ono što je za sigurnost stvarno ključno – iskustvo, obuku, procjenu rizika, ovlasti i odgovornost.
To nije ozbiljan pristup sigurnosti.
To je opasno.
I zato Vas ponovno pitam:
Zašto se sigurnost djece i zaposlenika škole ne tretira kao nacionalni prioritet?
Zašto se ne donese poseban, jasan i provediv zakon kojim će se definirati:
tko je odgovoran za sigurnost škole,
koje ovlasti imaju sigurnosni djelatnici,
kakvu obuku moraju proći,
kakve psihofizičke kriterije moraju zadovoljiti,
kako se provjerava njihova prošlost i stručnost,
koliko ih mora biti u odnosu na veličinu i procjenu rizika škole,
kakva tehnička zaštita mora postojati,
kako se kontrolira ulazak u školu,
te tko snosi odgovornost ako propisani sigurnosni standardi nisu provedeni.
I posebno:
Zašto se škole ne zaštite preventivno, umjesto da se svaki put reagira tek nakon tragedije?
Jer nakon tragedije više nema preventivne sigurnosti.
Tada možemo samo brojati posljedice.
Prošle godine sam Vam pisao jer sam smatrao da sustav nije dovoljno dobar.
Danas Vam pišem ponovno jer se pokazuje da moja upozorenja nisu bila bez razloga.
I ne pišem ovo zato da bih rekao: „Jesam li Vam rekao?"
Nije mi do toga.
Volio bih da sam bio potpuno u krivu.
Volio bih da se ništa od ovoga nije dogodilo.
Volio bih da moje prošlogodišnje pismo danas izgleda kao nepotrebno dizanje panike.
Ali ne izgleda.
Zato Vas sada ne molim za još jedan protokol.
Ne molim Vas za još jedno priopćenje.
Ne molim Vas za još jednu radnu skupinu.
Tražim konkretne mjere.
Tražim da se sigurnost hrvatskih škola podigne na razinu koju zaslužuju naša djeca i ljudi koji ih svakodnevno odgajaju i obrazuju.
Jer kada dijete ujutro ode u školu, roditelj mora imati pravo vjerovati da ga država tamo štiti.
Kada majka ili otac odu na posao u školu, njihova obitelj mora imati pravo vjerovati da ih država neće ostaviti nezaštićene.
A kada država može pronaći novac, ljude, opremu i sustave zaštite kada procijeni da je neka druga institucija dovoljno važna – onda mora moći pronaći isto i za škole.
Djeca nisu trošak.
Sigurnost nije trošak.
Život nije stavka u proračunskoj tablici.
Zato Vas pozivam da ovaj put ne čekate novu tragediju.
Nemojte čekati da ponovno netko bude ozlijeđen.
Nemojte čekati da jednog dana više ne govorimo o ozlijeđenima nego o žrtvama.
Djelujte sada.
Jer ako nakon svega što se dogodilo još uvijek nije jasno da školama treba ozbiljniji sustav sigurnosti, onda se moramo zapitati:
Što još treba dogoditi da bi bilo jasno?
S poštovanjem,
Dalibor Jednačak bivši operativni djelatnik za sigurnost i civilnu zaštitu
