Tko plaća otkrića koja će promijeniti svijet?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 12 Listopad 2026 09:55
Kada je austrijski fizičar Wolfgang Pauli 1930. godine predložio postojanje nove subatomske čestice, navodno je izjavio: „Učinio sam strašnu stvar. Predložio sam česticu koju nije moguće otkriti.” Bila je to čestica koju danas poznajemo kao neutrino. Neutrini su subatomske čestice;
ne treba ih zamijeniti s neuronima, živčanim stanicama. Gotovo stoljeće poslije, 6. listopada 2026., Nobelova nagrada za fiziku dodijeljena je Francisu Halzenu, fizičaru rođenom u Belgiji koji djeluje na američkom Sveučilištu Wisconsin–Madison, za doprinos istraživanju visokoenergetskih neutrina iz svemira.
Priča o tom otkriću gotovo je nevjerojatna. Da bi promatrali svemir, znanstvenici su izgradili teleskop koji ne gleda prema nebu. Smjestili su ga duboko ispod antarktičkog leda, na Južnom polu. IceCube je neutrinski teleskop na geografskom Južnom polu. Njegov izvorni dubinski detektor ima 5160 optičkih senzora raspoređenih unutar približno kubičnog kilometra antarktičkog leda, na dubinama od 1450 do 2450 metara ispod površine. Senzori bilježe slabašne bljeskove svjetlosti koje stvaraju nabijene čestice nastale u rijetkim interakcijama neutrina. Tako se otkrivaju čestice koje gotovo neometano prolaze kroz Zemlju, naše tijelo i većinu poznate materije.
Za razliku od običnih teleskopa, koji promatraju svjetlost i druge oblike elektromagnetskog zračenja, IceCube otvara drukčiji pogled na svemir. Neutrini mogu donositi informacije iz područja koja su za obične teleskope teško dostupna, uključujući neke od najenergetskijih pojava u svemiru. Što će nam sve neutrinska astronomija otkriti o svemiru? Najveće uzbuđenje upravo je u tome što potpun odgovor još ne znamo. U toj otvorenosti prema nepoznatom nalazi se bit temeljnog znanstvenog istraživanja.
Najvažnija otkrića često nastaju upravo ondje gdje još ne znamo što ćemo pronaći, a još manje kako će se pronađeno jednoga dana koristiti.
Ali postoji i drugo, jednako važno pitanje. Tko financira takva istraživanja? Tko je spreman potrošiti stotine milijuna eura ili dolara na projekt za koji nitko ne može jamčiti da će uspjeti, niti kada će se i hoće li se njegova otkrića pretvoriti u neku konkretnu gospodarsku ili društvenu korist? Odgovor na to pitanje mnogo govori o tome kako ozbiljne države grade svoju budućnost.
Otkrića čiju vrijednost nismo mogli predvidjeti
Povijest znanosti prepuna je otkrića čija se današnja važnost nije mogla potpuno predvidjeti kada su istraživanja započinjala. Albertu Einsteinu pripala je Nobelova nagrada za fiziku za 1921. godinu, osobito za otkriće zakona fotoelektričnog učinka; nagrada mu je Fizikadodijeljena 1922. Njegova istraživanja bila su dio nastanka moderne kvantne fizike, čija su načela kasnije postala temelj brojnih tehnologija, uključujući fotoosjetljive senzore i solarne ćelije. Einstein nije istraživao kako bi razvio današnju industriju solarne energije. Želio je razumjeti prirodu svjetlosti.
Još je zanimljiviji primjer magnetske rezonancije. Felix Bloch i Edward Purcell dobili su Nobelovu nagradu za fiziku 1952. godine za istraživanja nuklearne magnetske rezonancije. Njihov rad bio je usmjeren na razumijevanje ponašanja atomskih jezgri u magnetskom polju. Desetljećima poslije, zahvaljujući radu mnogih drugih istraživača, ta su znanstvena načela omogućila razvoj magnetske rezonancije kao medicinske dijagnostičke metode. Danas je teško zamisliti suvremenu medicinu bez magnetske rezonancije.
Slično vrijedi za istraživanja poluvodiča, lasera, optičkih vlakana i litij-ionskih baterija. Svaka od tih tehnologija ima dugu povijest temeljnih istraživanja, eksperimentalnih pokušaja, neuspjeha i postupnih poboljšanja. Nobelova nagrada za kemiju 2019. dodijeljena je Johnu Goodenoughu, Stanleyju Whittinghamu i Akiri Yoshinu za razvoj litij-ionskih baterija. Njihova istraživanja pomogla su stvoriti tehnologiju bez koje danas ne možemo zamisliti mobilne telefone, prijenosna računala, električne automobile i sve važniju pohranu električne energije.
Zajednička pouka tih primjera nije da svako temeljno istraživanje nužno završava velikom komercijalnom primjenom. Ne završava. Pouka je da se buduća vrijednost znanstvenog otkrića često ne može unaprijed izračunati. Kada bismo financirali samo istraživanja koja već danas mogu dokazati svoju tržišnu isplativost, vjerojatno bismo odustali od mnogih otkrića na kojima danas počiva suvremeni život.
Tko je platio teleskop ispod antarktičkog leda?
Vratimo se IceCubeu. Izgradnja ovog neobičnog opservatorija stajala je približno 279 milijuna američkih dolara. Najveći dio, oko 242 milijuna dolara, osigurala je američka Nacionalna zaklada za znanost, National Science Foundation (NSF), savezna državna agencija IceCubekoja financira temeljna znanstvena istraživanja. Preostali dio financiranja osigurale su druge američke i inozemne financijske agencije, uz sudjelovanje međunarodnih partnera, uključujući europske znanstvene institucije. Sama izgradnja trajala je godinama i završena je u prosincu 2010. Nakon nje trebalo je nastaviti financirati rad, održavanje, obradu podataka, znanstvenike i daljnji razvoj instrumenta.
Danas na projektu surađuju stotine znanstvenika iz brojnih institucija i država. Zašto bi američki porezni obveznici financirali takav projekt? Ne zato što postoji poslovni plan prema kojem će neutrinski teleskop za deset godina ostvarivati dobit. Nego zato što Sjedinjene Države smatraju da su vrhunska znanstvena istraživanja, obrazovanje novih generacija istraživača i razvoj znanstvenih sposobnosti dio dugoročnog nacionalnog interesa. To je važna razlika. U poslovnom svijetu investicija se često procjenjuje prema očekivanom novčanom povratu. U temeljnoj znanosti dio koristi može biti nepredvidljiv, vrlo udaljen ili se pojaviti u području koje nije bilo povezano s izvornim istraživanjem.
To ne znači da znanstvenici trebaju dobiti neograničena sredstva bez provjere rezultata. Naprotiv. Veliki projekti prolaze zahtjevne međunarodne stručne evaluacije, a njihov se rad prati i periodično preispituje. Ali kriterij uspješnosti nije samo koliko će novca projekt zaraditi. Važno je i koliko je novih znanja stvorio, koje je znanstvene probleme riješio, kakve je instrumente i metode razvio te koliko je novih generacija istraživača obrazovao.
Mogu li takvu znanost financirati samo velike države?
Na prvi pogled čini se da takva istraživanja mogu financirati samo Sjedinjene Države, Kina, Njemačka ili druge velike i bogate zemlje. No međunarodna znanost već desetljećima razvija drukčiji model. Umjesto da svaka država samostalno gradi iznimno skupe laboratorije, upviše država zajednički financira istraživačku infrastrukturu, a njihovi znanstvenici dijele pristup instrumentima, podatcima i istraživačkim projektima. Najpoznatiji europski primjer je CERN, Europska organizacija za nuklearna istraživanja, sa sjedištem u blizini Ženeve.
CERN je nastao iz ideje da europske države zajednički mogu izgraditi znanstvenu infrastrukturu koju mnoge od njih pojedinačno ne bi mogle financirati. Danas je to jedno od vodećih svjetskih središta za istraživanje fizike čestica. U CERN-u su 2012. eksperimenti ATLAS i CMS objavili otkriće nove čestice, poslije potvrđene kao Higgsov bozon, jednog od ključnih elemenata suvremenog razumijevanja elementarnih čestica. Ali CERN je poznat i po jednom izumu čija je primjena daleko nadrasla fiziku čestica.
World Wide Web nastao je 1989. godine u CERN-u, kada je Tim Berners-Lee razvijao sustav koji bi znanstvenicima omogućio jednostavniju razmjenu informacija.
Internet je postojao i prije toga, ali World Wide Web bitno je promijenio način na koji ljudi pristupaju informacijama i koriste internet. Nitko nije izgradio CERN zato da bi ondje nastao Web. A ipak, upravo je potreba međunarodne znanstvene zajednice za razmjenom podataka pomogla nastanku tehnologije koja je promijenila gospodarstvo, obrazovanje, komunikacije i svakodnevni život. To je možda jedan od najboljih primjera nepredvidljivih koristi velikih znanstvenih ulaganja.
Europa ima model koji male države mogu koristiti
Europska unija i europske istraživačke organizacije razvile su više načina zajedničkog financiranja znanosti. Jedan je program Horizon Europe, kroz koji se financiraju međunarodni istraživački i inovacijski projekti. U sklopu tog programa djeluje i Europsko istraživačko vijeće, European Research Council (ERC), koje dodjeljuje konkurentske potpore izvrsnim istraživačima za ambiciozne projekte, uključujući one s visokim znanstvenim rizikom. Postoje i europski istraživački infrastrukturni konzorciji, poznati pod kraticom ERIC, u kojima više država zajednički osniva, financira i koristi istraživačke infrastrukture.
Važno je razumjeti da svi ti modeli nisu isti. Neki financiraju laboratorije i velike instrumente. Drugi financiraju istraživačke timove, doktorande, znanstvenu mobilnost i konkretne projekte. Ali svi zajedno omogućuju nešto iznimno važno. Znanstvenik iz male države može sudjelovati u istraživanju svjetske razine bez potrebe da njegova država samostalno financira cjelokupnu infrastrukturu.
Švedska, Danska, Nizozemska, Belgija i Švicarska primjeri su zemalja koje su snažno povezane s međunarodnom znanošću, premda nijedna nema veličinu američkog ili kineskog gospodarstva. Njihova snaga proizlazi iz kvalitetnih sveučilišta, dugoročnog financiranja, međunarodne suradnje i sposobnosti da privlače i razvijaju znanstvene talente. Za malu državu posebno je važno odabrati područja u kojima ima znanstvenike sposobne ravnopravno sudjelovati u međunarodnim projektima. Nije cilj sudjelovati u svemu.
Cilj je sudjelovati ondje gdje postoji znanstvena izvrsnost i mogućnost stvaranja dugoročne vrijednosti.
Hrvatska već sudjeluje u velikoj svjetskoj znanosti
Hrvatska u tome ne počinje od nule. Od 2019. godine Hrvatska je pridružena članica CERN-a, a hrvatski znanstvenici već dugo sudjeluju u njegovim eksperimentima. Istraživači sa Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišta u Splitu i drugih hrvatskih institucija sudjeluju u Znanost2međunarodnim projektima fizike čestica. Posebno je zanimljiv noviji primjer uključivanja Hrvatske u Cherenkov Telescope Array Observatory, međunarodni projekt izgradnje velikog sustava teleskopa za istraživanje visokoenergetskih gama-zraka iz svemira.
Hrvatska je 26. lipnja 2025. potvrđena kao članica osnivačica konzorcija CTAO ERIC, koji upravlja tim opservatorijem. Teleskopi će biti smješteni na sjevernoj i južnoj Zemljinoj polutki, u Španjolskoj i Čileu. CTAO istražuje gama-zrake, a IceCube neutrine, no povezuje ih isti model suradnje: riječ je o iznimno složenim međunarodnim instrumentima namijenjenima istraživanju pojava u svemiru koje još uvijek ne razumijemo dovoljno. Hrvatska sama ne bi mogla racionalno financirati takav sustav teleskopa.
Ali hrvatski znanstvenici mogu sudjelovati u njegovu razvoju, istraživanjima i korištenju podataka. To je upravo smisao međunarodnih znanstvenih konzorcija. Dijeljenjem se znanje uvećava. Kada istraživači povežu instrumente, podatke, iskustvo i različite načine razmišljanja, ne dijele samo troškove: otvaraju mogućnosti za otkrića do kojih bi pojedinačno teže došli. Znanje koje jedan tim prenese drugome postaje polazište za nova pitanja, nove metode i nova istraživanja. Njegova vrijednost raste kada ulazi u laboratorije, nastavu i rad novih generacija znanstvenika.
Od Ružičke i Preloga do Johna Martinisa
Hrvatska ima dugu povijest znanstvenika koji su svoje najveće uspjehe ostvarili u međunarodnom okruženju. Lavoslav Ružička, rođen u Vukovaru, dobio je Nobelovu nagradu za kemiju 1939. godine. Svoju je znanstvenu karijeru razvio ponajviše u Švicarskoj, gdje je postao jedan od vodećih kemičara svojega vremena. Vladimir Prelog, koji je dio svoje znanstvene i nastavne karijere proveo u Zagrebu, nastavio je rad u Zürichu i 1975. dobio Nobelovu nagradu za kemiju.
Njihove biografije pokazuju koliko su međunarodna znanstvena središta važna za razvoj vrhunskih istraživača. Noviji primjer je John RužičkaMartinis, američki fizičar hrvatskog podrijetla, čija obitelj potječe s otoka Visa. Martinis je 2025. podijelio Nobelovu nagradu za fiziku s Johnom Clarkeom i Michelom H. Devoretom za otkriće makroskopskog kvantnomehaničkog tuneliranja i kvantizacije energije u električnom krugu. Ti eksperimenti sa supravodljivim krugovima postavili su važne temelje za razvoj kvantnog računarstva.
Iako je njegov znanstveni put američki, povezanost s hrvatskim podrijetlom i kontakti s hrvatskom znanstvenom zajednicom podsjećaju nas da hrvatski znanstveni potencijal nije ograničen državnim granicama. Ali upravo ovdje dolazimo do pitanja važnijeg od ponosa na nobelovce hrvatskih korijena. Možemo li danas stvoriti uvjete da budući hrvatski znanstvenici ostvare međunarodnu afirmaciju, a da pritom ne moraju potpuno napustiti hrvatsku akademsku zajednicu?
Znanstvenici ne odlaze samo zbog plaća
Kada govorimo o odlasku obrazovanih ljudi iz Hrvatske, najčešće govorimo o plaćama i životnom standardu. To su važni razlozi, ali kod vrhunskih znanstvenika postoji još nešto. Znanstvenici žele istraživati, otkrivati, dokazivati se i ostvariti svoj puni profesionalni potencijal. Žele raditi s najboljim kolegama, imati pristup vrhunskim instrumentima, sudjelovati u velikim projektima i objavljivati rezultate koji mijenjaju razumijevanje svijeta. Ako im vlastita zemlja ne može ponuditi takve mogućnosti, povećava se vjerojatnost da će svoju karijeru nastaviti u inozemstvu.
A Hrvatska, kao mala zemlja, nikada ne će moći samostalno izgraditi sve laboratorije i istraživačke infrastrukture potrebne za najzahtjevnija područja suvremene znanosti. No danas postoji i treći put između ostanka bez odgovarajućih istraživačkih mogućnosti i potpunog odlaska. Hrvatski znanstvenik može sudjelovati u velikom međunarodnom istraživačkom projektu, dio vremena raditi u CERN-u ili drugom europskom laboratoriju, a istodobno ostati profesor, mentor doktorandima i voditelj istraživačke skupine na hrvatskom sveučilištu.
Može koristiti instrumente koji ne postoje u Hrvatskoj, sudjelovati u međunarodnim istraživanjima, razvijati nove metode i ostvarivati svjetski priznate rezultate. A njegovi studenti i doktorandi u Hrvatskoj mogu od toga imati izravnu korist. To je kvalitativno drukčiji model internacionalizacije znanosti. Umjesto da međunarodni uspjeh znanstvenika često znači njegov trajni odlazak, on može postati način jačanja domaćih sveučilišta i istraživačkih institucija. Za Hrvatsku najveća vrijednost sudjelovanja u velikim međunarodnim znanstvenim projektima nije samo pristup laboratorijima koje sama ne može izgraditi, nego mogućnost da njezini najbolji znanstvenici ostvare svjetske karijere, a da pritom ne prestanu biti aktivan dio hrvatske akademske zajednice.
Od pojedinačnih uspjeha do nacionalne politike
Takav model ne može se razvijati samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinih znanstvenika. Potrebna je sustavna nacionalna politika uključivanja u svjetsku znanost.
Hrvatska bi trebala prepoznati međunarodne istraživačke infrastrukture i konzorcije u kojima njezini znanstvenici imaju kompetencije i realne mogućnosti ostvarivanja vrhunskih rezultata. Treba financirati ne samo članarine nego i stvarno sudjelovanje: istraživačke skupine, doktorande, putovanja, instrumente, pristup podatcima i međunarodnu suradnju. Jednako je važno da hrvatska sveučilišta razviju fleksibilnije modele akademskih karijera. Znanstvenik koji dio godine radi u međunarodnom laboratoriju ne bi zbog toga smio automatski biti u nepovoljnijem položaju u odnosu na kolegu koji cijelo vrijeme provodi na matičnoj instituciji.
Naravno, nastavne i mentorske obveze moraju biti ispunjene. Ali međunarodni istraživački rad treba promatrati kao sastavni dio akademske izvrsnosti, a ne kao odstupanje od redovitog sveučilišnog rada. Posebno treba razvijati zajedničko mentorstvo doktoranada, glmeđunarodne doktorske programe i istraživačke skupine koje povezuju hrvatska sveučilišta s vodećim svjetskim centrima. Pri tome ne treba pokušavati spriječiti međunarodnu mobilnost znanstvenika. Naprotiv, treba je poticati. Problem nije u tome što hrvatski znanstvenici odlaze istraživati u svijet.
Problem nastaje kada njihov odlazak znači trajni prekid stvarne znanstvene i nastavne povezanosti s Hrvatskom.
Kako mjeriti uspjeh?
Ovdje se otvara još jedno važno pitanje. Uspjeh nacionalne politike uključivanja u međunarodnu znanost ne bi se smio mjeriti samo brojem potpisanih sporazuma, članstava u konzorcijima ili hrvatskih znanstvenika koji sudjeluju u velikim projektima. To jesu važni podatci, ali nisu dovoljni. Trebalo bi pratiti koliko hrvatskih doktoranada sudjeluje u međunarodnim istraživanjima, koliko ih mentoriraju znanstvenici uključeni u velike svjetske projekte, koliko novih istraživačkih skupina nastaje u Hrvatskoj i koliko se novih znanja i metoda prenosi na hrvatska sveučilišta.
Važno je i koliko se zajedničkih istraživačkih projekata razvija, koliko hrvatskih institucija dobiva međunarodna istraživačka sredstva te koliko naši studenti tijekom studija dolaze u dodir s najnovijim znanstvenim otkrićima. Jer nije dovoljno hrvatskim znanstvenicima otvoriti vrata svjetskih laboratorija. Treba osigurati da kroz ta vrata znanje, iskustvo i nove prilike dolaze i na hrvatska sveučilišta.
To bi trebao biti jedan od ključnih kriterija uspješnosti takve politike.
Mala zemlja ne mora imati male znanstvene ambicije
Vratimo se na kraju teleskopu zakopanom duboko ispod antarktičkog leda. Kada su znanstvenici počeli razvijati IceCube, nisu mogli znati što će sve otkriti. Nisu mogli unaprijed obećati komercijalnu primjenu, novu industriju ili određeni financijski povrat. Ali znali su da postoji važno znanstveno pitanje na koje čovječanstvo još nema odgovor. Država i međunarodni partneri odlučili su financirati istraživanje. Desetljećima poslije rezultat je Nobelova nagrada i novo područje promatranja svemira.
Možda će buduća otkrića neutrinske astronomije ostati prvenstveno znanstvena. Možda će omogućiti i tehnološke primjene koje danas ne možemo zamisliti. To nitko ne zna. Ali povijest nas uči da se mnoge od najvećih koristi znanosti pojavljuju upravo ondje gdje ih nismo očekivali. Za Hrvatsku iz toga proizlazi važna razvojna pouka. Ne moramo imati najveće laboratorije na svijetu. Ne moramo sami financirati svaki veliki teleskop, akcelerator ili istraživački instrument.
Ali moramo imati ambiciju da naši znanstvenici sudjeluju u istraživanjima koja pomiču granice ljudskog znanja. I moramo stvoriti uvjete da njihova međunarodna afirmacija istodobno jača hrvatska sveučilišta, obrazuje nove generacije istraživača i razvija domaću znanstvenu zajednicu. Veličina zemlje ne mora određivati veličinu njezinih znanstvenih ambicija. Ali kvaliteta njezinih institucija i sposobnost povezivanja sa svjetskom znanošću u velikoj će mjeri određivati koliko će tih ambicija moći ostvariti. U znanosti i akademskoj zajednici presudna je izvrsnost, a ne veličina.
