Zadnji komentari

Anatomija zločina ili kako bezboštvo utječe na prirodu čovjeka (3.)

Pin It

Ranjeni_Isus Vukovar – HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO – Croatian Society of  Victimology

Vratili smo se jednog sunčanog ljetnog dana poslije sprovoda najmilijih. Ostavili smo na groblju petero dragih nam da počivaju u sjenama izniklih grmova. Na početku toga dana u srpnju 2000. s velikom strepnjom i drhtavih udova vukli smo se do drevne platane na ušću Vuke u Dunav kako bismo zakucali posmrtne objave o sprovodu, takozvane parte, pet crno uokvirenih listova s pet imena.

A onda smo krenuli do ulice Proleterskih brigada kako se zvala prije rata. Onih istih brigada koje su 1944. i opet 1991.ušle urlajući i pucajući po ulici.

Tri kuće stajale su negdje iza broja sto, niske i dugačke prizemnice, sagrađene u tradicijskom šokačkom stilu: licem na ulicu gledaju svojim šiljatim zabatom i prozorom koji služi i kao kibicfenster, a na strani je velika željezna kapija s uresom od vitičastoga željeznog cvijeta na vrhu. Ona ima i manja vrata za čeljad, a sve je uvijek bilo obojano u zelenu boju mladog vrbinog lišća. Potom se ulazilo u prvo dvorište, izduženo i okruženo cvijećem, s malom pasjom kućicom u kutu. Desno se protezala dugačka kuća s ganjkom, a nasred dvorišta stajao je bunar s pijetlom na vrhu krova. On se okretao voljom vjetrova i kazivao kakvo će vrijeme biti. Pod starim orahom stajao je dugački stol i tu se pilo i jelo sve od proljeća do kraja tople jeseni. Na kraju toga dvorišta uzdizao se slavoluk obloga luka obrastao ružama penjačicama i vodio nas kroz dugu odrinu vinove loze koja je završavala u velikom vrtu punom povrća i voća. Kao kad se iz peristila ulazilo u voćnjake rimske vile.

Ovaj arkadijski ugođaj, što ga čitatelji često preskoče u čitanju djela, ima odlučujuću ulogu u posebnom ozračju kojega su stvarale ove kuće u pitomoj srijemskoj zemlji. Ne samo u fizičkom smislu ugođaja topline i ravničarske ljepote koja je vladala u takvom prirodnom ambijentu, nego i u oblikovanju dubokih osjećaja koji su se stvarali i djelovali u ljudskoj intimi stanara ovih kuća. Sugestija mira i vlastitosti vladala je već na ulasku u takvu srijemsku kuću. Ona se očitovala u dekoracijama i partikulama umjetnina drevnoga folklora i majstorskih dodataka kućnom pročelju kao i ganjku, i takve kuće nizale su se duž naših srijemskih sokaka.

U ranije doba u dvorištima su bili i kiljeri, manje kućice, u kojima bi se nalazili mladenci koji su se netom vjenčali. Već odavno se taj običaj izgubio. U dobroj domaćinskoj kući nije nedostajalo štukatura oblikovanih u oblicima flore i faune, visećih elemenata koji oponašaju zavjese ili pak uzduž dugačkih ganjaka obješenih raznobojnih paprika, klipova kukuruza, nizova bijeloga luka ili kakvoga drvenoga ukrasa poput starih igračaka za djecu. Sve to popločano je ciglama između kojih pomalo viri trava i čini ovaj prostor pogodnim za bose noge u vrućim ljetnim danima.

U ovom vukovarskom slučaju nije više bilo konja ni kola u našim dvorištima, to su izostavljeni seoski dijelovi. Još su ponegdje na ulazu bile ovješene potkove, kandžija, šarage ili kakav drugi dio uspomene na ona vremena kad se imalo i blago.

Ali kuća je bila prava samo ako se domaćica znala iskazati, jer ona je ta koja svojom ženskom rukom i srcem oblikuje estetiku iznutra. Kuhinje s velikim stolom za koji može sjesti i blagovati desetak ljudi, oko njega teški rezbareni stolci u starije vrijeme, a onda su nadošli i moderniji, laganiji, tapecirani šarenim tkaninama. Imali su i starinsku peć urešenu blistavim keramičkim pločicama s dva rora u kojima se moglo odjednom peći za brojnu čeljad koja se našla u gostima. A novo doba donijelo je i moderne štednjake, brzi plin i struju. Dakako, vrijeme je naslagalo i hladnjake, suvremene vodovode, ali kraljica kuhinje ostala je starinska peć čije pucketanje drva u zimskim večerima nije mogao zamijeniti ni jedan štednjak. Police u kredencima podstavljene su čipkastim nizom što su ga majke i bake iglom izradile u kasna popodneva kad se može malo i sjesti pa predahnuti od rada na njivi ili u vrtu. Vezene su i zavjese na prozorima, a u novije doba kupljene čipkaste što vise na ukrasnim karnišima. A duž ganjka ulazilo se u tri spavaće sobe bogato opremljenih kreveta s debelim perinama i vezovima što su dopirali do podova prekrivenih toplim prostirkama.

Posebna je prostorija u koju se ulazilo iz ganjka bila ostava ili kako se reklo špajza. Nad glavama nam vise sušene kobase, slanina, šunke, krvavice i kulenovi, a na policama uza zidove nizovi staklenki s pekmezima, džemovima i boce pune sokova od bazge, kupine ili jabuke. Na svakoj staklenki uredno piše što je unutra, a pod svima je uredna izvezena tkanina da bude što ljepše. Pa onda i ono čudesno spremanje mesa: zapeku se svinjski odresci i urone u duboku mast u kojoj mogu stajati i više mjeseci. Tako i čvarci ili pačje i guščje pečenje… da, čovjek se trudio da blaguje, da osjeti dobrotu, ali i ljepotu. Ona se ostvarivala na tradicijski način što se baštinio s koljena na koljeno. Kad bi se pridošlice doselile u taj srijemski prostor, trudile su se prilagoditi i ugledati na one vrline koje možda nisu imali u starom kraju, jer tamo je često vladalo siromaštvo.

Ni jedna kuća nije bila bez muškoga podruma u kojem su na nogarima postavljene bačvice za rakiju i veće bačve za vino. Tu je i kazan za pečenje rakije, razni alati pa i kazan za fiš-paprikaš. On se iznosi na dvorište i u njemu se za družinu i goste kuha poznato riblje jelo kojim zamiriši cijeli sokak. Ako se u njemu nađu štuka, šaran, smuđ i bjelka, onda je pravi. Na dasci uz vinovu lozu poslagani su mali štamplići rakije pa kuhar i prijatelji pijuckaju dok se kuhačama miješa čarobni vreli zalogaj i dodaje slatka i ljuta sitna paprika. Žene već postavljaju stolnjak u kuhinji, ili na dvorištu ako je lijepo vrijeme, pa ćemo onda zajedno umakati topli kruh u paprikaš koji miriši na ribe, Dunav, trske i trave uz njegovu obalu, na ptice koje su plivale i mulj uz obalu čoporkom kandžice dodirivale. Na koncu će na stol pod orahom stići i kraljica ljeta – velika srijemska lubenica koja se jede sa svima sokovima tako da dvjema rukama držiš ogromnu krišku, a rumeni slad cijedi ti se niz bradu. Nije to bilo bogatstvo, ne, bilo je to uljuđeno blagovanje.

U takvoj su kući živjeli naši ubijeni 14. rujna 1991. godine, u jednom popodnevu. Tragali smo za njihovim tijelima devet godina i našli ih u dugačkoj jami na dalekoj livadi uz gotovo devedeset ostalih posmrtnih ostataka iz iste ulice Proleterskih brigada.

Poslije svečanoga sprovoda na glavnom groblju, gdje su pokojni imali još prije rata svoj grob, vratili smo se prvi puta nakon deset godina na vrata naše nekadašnje kuće. Zakon je naredio: bivši vlasnici imaju pravo pogledati svoju kuću, ali ne smiju dirati stanare i imovinu koji su sada u njenom prostoru!

Ulica je bila pusta i ranjena, svaka kuća je bila oštećena, a neke posve srušene. U cijelim kućama što su izvana bile pune rupa od šrapnela i bomba, živjeli su novi stanari, „njihovi“, kako smo ih kratko zvali. Dugi redovi drveća što su nekada resili ulicu bili su prorijeđeni i mnogo je stablo imalo samo komad debla iz kojega su stršale grane kao ranjeni svjedoci prohujaloga rata.  

Zalupali smo na kapiju koju je otvorila žena šezdesetih godina, pa pitala što hoćemo. Pustila nas je u dvorište. Cvijeća nije bilo, a lijevo u kutu iz kojega je dopirao smrad bila je prljava pseća kućica a jadni olinjali pas na lancu hrapavo je i gotovo nemoćno pustio neki zvuk. Nije bilo ničega od nekadašnje flore koja je gospodarila dvorištem i vrtom: ni hortenzija, ni ruža, ni grmova fuksija… ni ulaza u vrt na čijem je početku nekada bujala vinovom lozom obrasla hladovita odrina. Nije bilo ni vrta, a od voćnjaka kao da su ostale samo šljive… obrasle u travurinu.

Pomalo ljutita žena uvela nas je u kuhinju i samo smo se zagrcnuli: nema pločica na podu ni na zidu, nema namještaja, samo na kištrici za drva jedan prljavi rešo na struju i isto takva tava. Šalteri su istrgnuti, nečistoća posvuda. Vidimo da je to privremeni boravak nekoga tko je ušao u tuđe i pitamo gdje je namještaj. Ona ljutito odgovara da ne zna, tu su neki prije njih bili.

Sve je jasno, šapće mi naša Jadranka koja je s dvoje male djece provela u strahotama onih sto dana koji nisu uzbudili svijet dok je Vukovar propadao.

U spavaćoj sobi jedan čovjek leži na krevetu i gleda u televizor postavljen na mali stolić. Namještaj je u dijelovima, ormar zamazan nekom žutom tekućinom, ali ipak prepoznajemo ostatak onoga nekada sjajnoga pokućstva od bijeloga javora. Čovjek ustaje iz kreveta pokrivenoga čupavim prostirkama koje oni zovu biljac. Nasred sobe lavor u kojem ima malo vode. Tumači nam čovjek: tu pada kiša s krova koji je probušen. Nije ljut kao žena, pokazuje na ormar i krevete i kaže da je to ostalo od „onih“. Ti oni su naši koji su ubijeni ovdje, možda baš na tim krevetima. Onda dodaje: ali posteljina je naša! Da, vidi se, rekne malo prkosno Mira.  

Druga soba i ona još jedna najmanja su prazne. Sve odneseno. Kažu, neki došli prije njih i sve odvezli u Šid.

Zagušljiv i nečisti zrak, a prozori zatvoreni. Jedva izađosmo i odahnusmo. Na krovu rupa od pale grane koja je nastradala u granatiranju pa onda probušila krov. U tome stanju oni žive devet godina s lavorom nasred sobe.

Vidim da se Mira i Jadranka osvrću na prljave prozore i zahrđalu kapiju a usne im drhte. Oči su pune suza, šute i grče se držeći ručke svojih torbica, a Nena im kaže: Mislim da ne ćemo ići u ostale kuće. Misli na one kuće koje su pripadale teti Ani i stricu Boži, one su pokraj ove njihovoga djetinjstva. S lijeva i desna. Na stričevoj kući još je sačuvano stubište na kojem je dočekao „osloboditelje“ s pištoljem u ruci i bio odmah ubijen. To vidimo kroz srušenu ogradu koju nitko nije popravio. Kuća je sablasna, prazna, obrasla u grmlje i bazgino stablo.

Od Anine kuće nije ostalo ni toliko.

O, kako je bila visoka i košćata Ana, Ličanka, nerotkinja koja je voljela i brinula za zaovine tri kćeri. Kuhala i šivala, prala i liječila, dobra snažna Ana. Pa i vrtovi su bili njezina briga, veliki, puni jagoda u proljeće, mirisnih jagoda koje je nosila na Vukovarsku tržnicu. A kako je tek pekla ona topla peciva, kiflice i kruhove koji su mirisali cijelom ulicom svakoga dana, svakoga dana…

Voljele su se njih dvije zaovice Ana i Mandica, plavooka Mandica, nježna, šutljiva s nabreklim venama na nogama od stajanja za Vuteksovim strojem.

Vidimo da su skinuli naše Parte koje smo objesili i na kapiju. Ne žele znati tko je tu ubijen.

Isto se dogodilo i na staroj platani što raste kraj Vuke na utoku u Dunav. Nekome je smetala parta s pet slika i podatcima o sprovodu toga dana. Zgužvao je otrgnute parte i bacio u prašinu.

Na povratku u Zagreb šutjeli smo i svatko je prebirao u svojoj mašti lijepe uspomene i strašne slike rata. One su se miješale i ostavljale silnu bol - jedne zbog ljepote, druge zbog užasa kojima se završilo jedno razdoblje ne samo pojedinaca, nego cijeloga jednog naroda. Nismo bili ni svjesni da ćemo ostati ranjeni na onaj način kad nema lijeka da rana zaraste. Svi dani od tada se računaju kao oni prije Domovinskog obrambenog rata i oni poslije njega. Ali najstrašnije je ono razdoblje kad se cijeli život završava na dan smrti njihove koji su bili tvoji.  

Nevenka Nekić/hkv.hr