Javor Novak: Nevenka Nekić: „Naša klecala i baklje“
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 04 Srpanj 2022 13:03
Družba sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga – Zagreb 2022.
Pred nama je nova knjiga vrlo plodne hrvatske književnice Nevenke Nekić, u divot izdanju te s iznimnom dokumentarnom vrijednošću.
Riječ je naime o istraživanju obavljenom kroz mnoštvo dokumenata, slika i podataka kako bi se ne samo upečatljivo donijela pojedina biografija časne sestre već i sam profil ovog vele-vrijednoga reda. Od 17. stoljeća do danas časne sestre milosrdnice, liječile su teško bolesne, previjale rane svim ranjenima u ratovima, njegovale bolesnu djecu, one zarazne pacijente i nerijetko vlastitim životom plaćale takvo liječenje. Časne sestre milosrdnice liječile su one najteže bolesne sve bez razlike, ne pitajući za nacionalnost ili vjeru, za stranu u ratu, za političko opredjeljenje, za starost ili mladost, spol ili za imovinsko stanje pacijenata. Liječile su mnoge uboge o kojima se nitko drugi nije brinuo. Osnivale su bolnice i škole gdje nitko drugi nije, donosile su znanje o liječenju i odgajale nezbrinutu djecu ali su prije svega darivale cijelu sebe Bogu na slavu i pacijentima na utjehu.
U svom velikome radu raspršile su se ne samo Hrvatskom i Bosnom već ih je bilo sve do Bugarske i dalje. Posebno su značajno djelovale u hrvatskih iseljenika u Latinskoj Americi gdje su također bili teški uvjeti života i gdje je trajala duga grčevita borba da se preživi, podigne obitelj i nešto iza sebe potomcima ostavi. Časne sestre milosrdnice u takav su ukupan život unosile sva svoja znanja i ljubavi ali i talente. Mnoge su svirale, lijepo pjevale, osnivale zborove i unosile radost u često mučan život na rubu života ubogara ili djece bez roditelja. Izgradile su i stvorile današnju Vinogradsku bolnicu kraj zagrebačke Ilice te je dovele do pozicije najcjenjenije bolnice u ovom dijelu svijeta. Osim medicinom i glazbom časne sestre milosrdnice bavile su se i literaturom, pisale su te mnogo čitale i obrazovale se, vodile kroniku svoga reda ali i vremena, plele su i šivale i u svemu bile uzorne. Nije bilo područja pri kojem su potrebiti vapili za pomoć a da im časne sestre nisu znale,svojim znanjem i silnim trudom, odgovoriti konkretnim djelom.
Zbog tog velikog truda kroz naraštaje, bile su i ostale izuzetno cijenjene u narodu. Puk ih je volio i voli ihteih je posebno cijenio i cijeni ih. Čak su i komunisti koristili njihovu pomoć kako za sebe, tako poslije rata i za svoje stare i nemoćne roditelje. No, došla su mučna poslijeratna vremena komunističkih vlastodržaca, Titovih zločinaca i kako u ratu tako i u miru, ubijali su časne sestre milosrdnice temeljem ili nikakvih ili naknadnih optužnica, svakako onih nakaradnih. Tako su prijeki suci, koji se na nekim presudama nisu znali ni potpisali, izmišljali monstruozne optužnice po kojima su časne sestre milosrdnice švercale i skrivale oružje, neprijatelju raketama davale signale i odavale partizanske položaje… Izmišljotinama nije bilo kraja. I prije nego se tinta na presudi osušila strijeljali su ih ili vješali nakon strahovitih muka kojima su bile izložene u zatočeništvu. Divljim partizanima i partizankama časne su sestre bile poslastica. Prvo su mučenja započinjali skidanjem časne i prelijepe bjeline, velikog štirkanog cvijeta na glavama časnih a zatim su počela skidanja do gola, mlaćenja te iživljavanja nad pitomim sestrama tijekom noćnih ispitivanja kojima je bio samo jedan jedini cilj: da priznaju ono što nikada nisu učinile.Zato je vrijedno sjetiti se imena tih mučenica: sestra Žarka (Julijana) Ivasić, sestra M. Kornelija (Armina) Horvat, sestra Lipharda (Josipa) Horvat, sestra Geralda (Ana) Jakob, sestra Konstantina (Ruža) Mesar, sestra Trofima (Made) Miloslavić i sestra Blanda (Katarina) Stipetić. Sve su njih mučki poubijali Titovi „osloboditelji“ pod montiranim optužnicama, na samome kraju rata ili u bliskom poraću. Najčešće poskrivečke i noću, kako se zločinci i skrivaju. I to nije bilo dosta, tome nije bilo kraja: ubijali su ih a grobove su im skrivali. Čak su i stražarili nad onim vidljivima, da kontroliraju i prijave tko ostavlja svijeće i cvijeće.
Kroz biografije sedam sestara milosrdnica, mučenica, auktorica podrobno prolazi kroz sve faze pripreme za ovo teško zvanje, pripreme za služenje Bogu kao i za postojanost u njihovu cjeloživotnom uvjerenju… a onda dolazi šok: komunističko, partizansko iživljavanje nad časnim sestrama, mučko i svirepo ubijanje te bacanje ljudskih tjelesa u razne kraške jame, poput žumberačke Jazovke, Barbarinog rudarskog okna i tolikih drugih.
Novoj jugoslavenskoj vlasti smetale su časne sestre prvo zato što su bile etablirane, stručne i uvedene u posao, nosile su i donosile zdravlje i progres, ljudi su ih trebali, ljudi su ih voljeli. Smetale su im zatim zato što su vodile rodoljubno obrazovanje pod sloganom „Pro Deo et patria“ (za Boga i domovinu) a tu nije bilo ni Tita, ni partizana, niti boraca NOB-ea, nije bilo „vrijednosti“ njihova novog (krvavoga) svijeta. Časne su sestre ubijali i zbog nepoznavanja njihova djelovanja te od silne ideološke mržnje, koju su im usadili njihoveubojice komesari, krvavih ruku do ramena. Časne sestre milosrdnice ubijali su zatim i zato što su liječile sve bez razlike, čvrsto vjerujući kako je svaki spašeni život vrijedan i važan. Na kraju, časne su sestre partizani mučki ubijali noću jer su nerijetko i ne svojom voljom, bile svjedokinje mnoštvenih komunističkih zločina, teških ubojstava i klanja tolikih nevinih ljudi. Auktorica je donijela biografije sedam časnih sestara milosrdnica tvrdo po dokumentima i fotografijama iz vremena u kojem su te časne stradale. Mnogi su opisi mučni a divljaštvo komunista istinski stravično.
Kada završno kritički gledamo na ovo prekrasno izdanje i luksuz kojim je otisnuto, prelomljeno i uvezano, možemo konstatirati da je odabir fotografija mogao biti i stroži. To se posebice odnosi na one najmanje, čiji se motiv jedva može naslutiti. Tu je zatim i doista znatna ali nenamjerna grješka auktorice u dijelu štiva u kojem opisuje šutnju hrvatskih intelektualaca za polustoljetne diktature komunista. Tako piše: o „Životu sa stricem“ I. Aralice, djelu koje je (navodno) izuzetak i koje se pojavilo tek vrlo kasno.U stvari, riječ je o filmskom scenariju s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća a po kojem je onda snimljen i film.Ivan je Aralica bio objavio roman „Okvir za mržnju“ (1987.) iz kojega je onda rađen taj scenarij. Time je iznesena neistina jer je još puna tri desetljeća ranije hrvatski književnik Slobodan Novak objavio „Izgubljeni zavičaj“ – prvi hrvatski roman o partizanskim zločinima. U njemu detaljno opisuje istinit događaj: ubojstvo svojeg strica na Rabu Ivana Bolkovića, od strane trojke ubojica lokalnih partizana. Ivan Bolković bio je hrvatski čovjek potpuno predan vjeri, stručan gazdau svom poslu održavanja velike površine crkvenih imanja na otoku (trgatva, strig ovaca, tunolov, sjetva…) imao je i svoje počasno mjesto u crkvenome koru velikodostojnika (iz tamna trešnjina drva - vrhunske umjetničke rezbarije) u rabskoj katedrali. Ubijen je na spavanju i u njegovo je tijelo istresen cijeli šaržer metaka.Objaviti takav roman godine 1954.,niti deset godina nakon završetka 2. sv. rata, kad se Tito još naveliko obračunavao sa svim mogućim svojim vječnim neprijateljima, protivnicima njegove satrapije, bilo je iznimno hrabro od auktora i moglo je vrlo lako završiti Golim otokom.
Da „Izgubljeni zavičaj“ nije bio ni slučajnost ni omaška hrabroga auktora dokazuje i njegov naslov „Izvanbrodski dnevnik“ iz 1976., dakle više od desetljeća prije scenarija „Život sa stricem“.
U „Izvanbrodskom dnevniku“, samo nekoliko godina nakon strahovite sječe hrvatskih proljećara, Slobodan Novak objavljuje djelo u kojem ismijava Tita i utjelovljuje ga u liku barbe, koji ses trajektompunim ljudi i vozila nasukao na greben. I ne samo da ga ismijava nego proročki najavljuje raspad njegove Jugoslavije. S obzirom da se vlast,kako su kazali, odlučila „ne stvarati novog Solženjicina“ „Izvanbrodski dnevnik“ je prešućen. No oduševljen djelom, legendarni Veselko Tenžera u Vjesniku objavljuje panegirik zbog kojeg je trenutno bio pozvan u Centralni komitet i riban i kažnjen. Toliko je vlasti to djelo bilo opasno, bolno i neprihvatljivo.
Bio sam dužan sve ovo napisati istine radi a ne zato što je riječ o mome ocu, jer, tvrdnja kako su hrvatske intelektualne elite šutjele, ne drži vodu.Točnije, kako vidimo iz primjera hrvatskog književnika Slobodana Novaka, izdvojenog i hrabrog pojedinca, uglavnom, ali ne i uvijek - šute. Otac jasno, o svemu ovome podrobno piše u svojim „Protimbama“. Bila su to uostalom, vrlo gadna vremena, hrvatski su intelektualci robijali, ostavljali zdravlje na golo-otočkim stijenama ili po Starim Gradiškama i u tim uvjetima, dok obitelji propadaju i bivaju opako stigmatizirane, jasno da muze šute. Ali nisu šutjeli hrabri hrvatski intelektualci, nego su robijali zbog famoznog verbalnoga delikta. Ili bili desetljećima nepoćudni, poput moga oca. Kako piše otac, prijatelji književnici, koji su robijali na Golome, kasnije su mu svjedočili: „Razgovarali smo o tebi na Golome! Da znaš! Svakog dana smo te očekivali!“
Trebam istaći i ono što se malo zna i rado zaboravlja: moj otac, hrvatski književnik Slobodan Novak jedini je, koji je krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća javno odbio najvišu počast: članstvo u JAZU. Njegovo je obrazloženje ljudski zazvonilo: „Dok su moje kolege književnici i intelektualci po zatvorima, ja ne ću primati nikakve počasti!“ (Gotovac, Tuđman…). Pristao je ući u Akademiju tek godinama poslije, kad su mu kolege već bile oslobođene. Tek kad mu je to po drugi puta ponuđeno. Nema takvog primjera u Hrvatskoj.
Titovi partizani, današnji presvučeni antifašisti, ovih se dana glasaju iz nekakve izmišljene Brezovice, s mjesta iz kojeg su 1941. kokošarili i krali bicikle da o zločinima i ne govorimo, malo su tiši kad treba reći da se oni nisu borili ni za kakvu hrvatsku državu već za Jugoslaviju, točnije srboslaviju. Žele nas uvjeriti svojim mitovima da su se u ratu borili protiv Hitlera, nikada se za svoje poslijeratne zločine nisu ispričali, čak i iz dan-današnjih saborskih klupa poručuju kako je trebalo još mnogo više klati. A svog glavnog kasapina Tita, još uvijek vampirski slave. Ta tzv. borba protiv Hitlera ubrzo je postala borba protiv razoružanih Hrvata na Bleiburgu, po brojnim Titovim gulazima, posvuda, ali prvenstveno protiv Hrvata i Muslimana, samo grješkom i protiv velikosrba i četnika. Strijeljali su Zagrebčane i to se zove oslobođenje. A tko je ostao u Zagrebu 1945. prije nego su srbske „osloboditeljske“ jedinice izvršile nezamisliv pokolj nad građanima? Ostale su časne sestre i svećenici, ostali su nevini ljudi, ostali su ranjenici po bolnicama… I taj pokolj slavi se još i dan danas, ne samo u Kumrovcu. Time je ova knjiga dragocjeno svjedočanstvo i nepobitan dokument vremena.
Zahvaljujući ovoj značajnoj dokumentarnoj knjizi, auktorica, hrvatska književnica, vjernica i gospođa Nevenka Nekić, uz izniman trud,izvukla je na svjetlo dana istinu, potkrijepljenu brojnim važnim dokumentima, učinila je da svi mi, nikada ne zaboravimo žrtve ideološkog bezumlja i krvoločja Titova zločinačkog komunizma, koji je mahnito i bez presude ubijao časne sestre milosrdnice mrzeći vjeru i tako ih za sva vremena i za sve ljude dobre volje, učinio svetim mučenicama.
Javor Novak
