Tko ima pravo na status žrtve?

Ili samo partizani i Srbi imaju pravo na status žrtve, dok će drugi i dalje morati čekati taj status?

Odavno je svima koji se bave istraživanjima i imaju volje za učenjem jasno da režim NDH i poglavnik Pavelić nisu zlostavljali ni ubijali srpsku djecu s Kozare.  

Novinar Marin Vlahović objavio je video u kojem se Lordan Zafranović na srbijanskoj televiziji žali da je njegov film „Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare“, velikosrpsko propagandno djelo i falsificiranje povijesti, odbijen u Cannesu i Berlinu te su mu vrata Zapada – zatvorena.

Kada se govori o vlasti Aleksandra Vučića, najčešće se spominju tabloidi, televizije, policija i stranačka infrastruktura. Puno se manje govori o filmu, iako upravo kroz film posljednjih godina prolazi jedan od važnijih kanala za oblikovanje srbijanskog nacionalnog narativa.

Elite u Bruxellesu kada spominju tzv. europske vrijednosti, ono oko čega se ne pregovara i što je ključno za europski identitet, ne misle na kršćanske vrijednosti, nego na anti-kršćanske vrijednosti!

Čini se kako je riječ o filmu koji, i prije nego je sjeo pred širu publiku, već obavio svoj pravi posao. I to tako što nije došao kao film, nego kao dokaz. Ne može se govoriti niti o umjetnosti, ili nekakvoj kulturnoj vijesti, riječ je o klasičnom političkom obredu: država koja plaća, režiser koji desetljećima nosi istu temu, plakat koji laže i prije prvog kadra, i javnost koje zna što je vidjela i prije nego je išta vidjela.

Hrvatska Engleska 7:0! Kakva sramota! Čitam komentare "stručnjaka" i običnih građana. Svi se slažu da je to bilo nevjerojatno jadno. Ljevičari naravno opravdavaju glavnog i odgovornog jer on je ipak naš "dečko", a to što smo tako sramotno igrali i popušili - "Ha, događa se!" Sad su mrzitelji Hrvatske napokon dobili što su priželjkivali – lošu repku koja nema što tražiti u Europi.

Počela sam pisati tekst o akciji prikupljanja potpisa za opoziv pulskog gradonačelnika SDP-ovca Peđe Grbina, međutim događaji su se nagomilali pa počinjem sa:

Pitanje nacionalnog identiteta, povijesne istine i državotvornosti u svakom suverenom narodu predstavlja temelj na kojem se gradi budućnost. Međutim, promatrajući aktualne kulturne prilike u Hrvatskoj, opravdano se postavlja pitanje: čije interese zastupaju i novčano podupiru hrvatske državne ustanove?

Nešto se u Hrvatskoj promijenilo. I to ne preko noći. Promijenilo se u kulturi, promijenilo se u sportu, promijenilo se u politici, a ponajviše se promijenio odnos prema onome što se nekada podrazumijevalo pod nacionalnim ponosom i nacionalnim nabojem.