Javor Novak: Euro Hrvatska
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 17 Siječanj 2023 13:00
Kerekesh teatar
Suptilno i duhovito narugali su se klecateljima po trgovima, molitvom pred gulašom našim svagdanjim. Možemo mi sada glagoljati čemu se sve oni (još) nisu narugali, koga nisu ismijali ali zadaća je i običnog, nekmoli humorističkog teatra, označavati ili se izrugivati s društvenim zastranjenjima, pogotovo onima medijski učestalima.
Kad tog mehanizma ne bi bilo, kad smijeha kao zdravlja ne bi bilo, medijski učestali hapeninzi tipa (i) klečanja po trgovima postali bi društveni (prehlađen) mainstream. Nema bolje obrane od mediokritetstva nego smijehom, ironijom ili satirom. Malo i nimalo to ima veze s Bogom i vjerom. I bome nam smijeha i duha treba sada više nego ikada kad smo monetarno euro-devalvirani.
Ono što je najtužnije u svemu, to nisu protivljenja onih koji se s Kerekesh teatrom uljudbeno ne slažu ili im oni nisu duhoviti, nego je to huškačka reakcija nekih velikih „vjernika“. Među njima ima toliko primitivnih, vrijeđalačkih i patološki napadačkih komentara da je to upravo nevjerojatno. Pokazali su se u pravom nevjerničkom svjetlu. Bjesne na Kerekesh teatar, a sami su toliko netolerantni i netrpeljivi. Kakvi li su to vjernici? Znaju li oni uopće za sekularizam hrvatskoga društva? Sjećaju li se oni zlih totalitarnih vremena u hrvatskoj kad je svako ismijavanje bilo opasno, zabranjeno i procesuirano?
I onda, ono o čemu se ovdje najmanje govori to je da to njihovo kvazi katoličko poslanje zazivanja čednosti žena i muške glave u obitelji, zapravo neodoljivo podsjeća na onaj najzadrtiji, fundamentalistički i militantni dio islama. Onaj, koji ženama pokriva cijelo tijelo i brani školovanje. Ovi s tim hapeningom po trgovima samo su na korak od toga. A mislili smo da smo u 21. stoljeću.
Vračevima, zazivačima kiše po našim trgovima, treba reći što oni zapravo jesu - diletantsko kazalište, a kakva su im djela vidimo po salvi primitivnih komentara. Sačuvaj me Bože muškaraca koji kleče, koji ne djeluju uspravno za svoja prava.
preostalo im tek Bajakovo
Srbi se još nisu pomirili s time (nakon punih 30 godina!) da nema više njihova ni Šentilja ni Sežane, graničnih prijelaza šugoslavije na kojima su oni carevali i pljačkali. Voljeli su oni najviše u miliciju i graničare, bahatili se kako su moćni i kako su vlast. No to su teški tempi pasati, ostalo im je samo Bajakovo i to samo onda ako ih Hrvatska pusti u uljuđeni svijet. Srbija je ono što je oduvijek i bila: crna rupa Balkana pa sada kukaju kako zbog gužvi na Bajakovu Hrvati misle da su bogovi. To je u njihovu mentalnu sklopu, oni su nekad stvarali nepregledne gužve i nasilna granična (i sva druga!) pretresanja, oni su oduvijek mislili da su svima drugima bogovi. U svemu, ne samo na granici i u miliciji. To im je njihove gore list Tito davao, a sad su, što su si sami zaslužili, zauvijek ožalošćeni i nečasno raspušteni. Ima Boga! Neka i dalje sanjaju svoj pašaluk - Srpski svet.
važno je biti u partiji, oduvijek
Nakon svih uzaludnih i promašenih izmjena ministara do sada (smijenjenih je čak 22!) Izbavitelj poduzima nove, više tragi nego komične poteze. Kako ne može postaviti samome sebi najodanijega sebe, sjetio se koga će. Vjerni vojnik partije Bačić postaje „novi“ ministar koji bi trebao pokrenuti obnovu na Banovini i u Zagrebu. Konačno. Sada svi postradali mogu biti sigurni da se dosadašnje očajno stanje ne će promijeniti ama niti za mrvu. Velik novac EU-a i dalje će spavati u bankama i brati kamate (gdje i za koga?), a obnova će se dogoditi samo ako ljudi sami sebi budu gradili. Iz kontejnera to im je jedna šansa, a druga im je put groblja. Sad ćemo imati Bačića i njegove okice ukoso gore tri puta dnevno kako isprazno obećava obnovu i obvezno ne propušta priliku hvaliti Izbavitelja prvog, velebnog. Sve u zaostalome dijalektu. A ovome, kad misli da će Bačić pokrenuti obnovu i u to želi uvjeriti i sve nas - treba ponoviti onu narodnu: Ne vrijeđa me što mi lažeš nego što misliš da ti vjerujem.
trula taktika
Malo tko ne vidi prozirnost Izbaviteljeve politike, zašto mu se ne žuri s obnovom, zašto namjerno bira nesposobne. Uostalom, nesposoban uvijek bira nesposobne, inače bi ga sposobni preskočili. Zato je sposoban i neovisan Vanđelić morao otići, čim je pokazao ambiciju. Nije naučio igrati s velikim političarima, praviti se nesposoban i nevješt, diviti im se. Kao i mnogi, Bačić je to odavno doktorirao, dobro znajući da se upravo to i samo to u politici nagrađuje. Nema većeg Izbavitelja od Izbavitelja, dok je Izbavitelja. Doduše napao je Domovinski pokret pa dobio pljusku od odgovora od njih. Nije mu to trebalo, ali njemu su 2024. i nesigurni izbori sve bliže. Tada mu, a ne prije trebaju senzacionalni uspjesi u obnovi, kada ih može kapitalizirati. To je glavni (kako kažu političari, kao da postoji i sporedni) prioritet, a tragedija ljudi sasvim mu je sporedna.
Hrvatski radio
Slušatelje Prvog programa šopa se očajnom špicom, Hrvatski radio papagajski ponavlja: „Dnevni ritam, Dnevni ritam Prvog programa Hrvatskog radija, Dnevni ritam - vaš ritam“. Naš, vaš, njezin i njihov ritam, ritma da im je. A sve to mora otrpjeti i odraditi posao mlada odlična snaga, rođeni voditelj Davor Rendulić.
srećom po jadne ljude u kontejnerima
Jedino na što plenkovićevci ne mogu utjecati je vrijeme. Pa nas tako zima (nekažnjeno) još uvijek mazi s proljetnim temperaturama. Štedimo na grijanju. Ali biljke ne misle tako - ako se ovakvo vrijeme duže nastavi krenut će pupovi, potkornjaci će preživjeti, slijedi isrcpljivanje voćaka i razvoj mnogih biljnih bolesti te logičan slab proljetni urod. A to znači samo jedno: još više cijene. Ipak, utjeha je što smo se najkraćeg dana i najduže noći riješili, dani pomalo postaju sve duži. Od srijede dan je dug jednako koliko je bio i zadnjeg dana studenog prošle godine. Svjetlo se vraća.
vječni pouzdanik
Iako već godinama u penziji prof. Žarko Puhovski trajni je i vječni suradnik Prvog programa Hrvatskoga radija. I ne samo njega. Količina njegovih solilokvija vidljiva je u baš svakoj povijesnoj ili političkoj emisiji! A dužina tih solilokvija po emisiji mjeri se u desecima minuta! To su cijela predavanja. Slušateljima neshvatljivo ali istinito: izgleda na Filozofskim fakultetima u Hrvatskoj ne postoji baš nitko od aktivnih profesora ili asistenata pa se stalno poziva umirovljenog Puhovskog. I sve to unatoč izlizanosti auktora koji je posvudašnji. On je sve: povijest stara i nova, filozofija, sociologija, politička analitika, on je nezamjenjiv. Ne bi to bilo moguće da nije tako jako mio ljevičarskim šefovima na Prisavlju. Kako li su samo prozirni i neprofesionalni.
Neshvatljivo je još nešto: on u emisijama govori o povijesti, a njegova struka nije povijest već filozofija. Točnije bila mu je dok je predavao na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Znači nemamo niti povjesničara, ni jednog jedinog već nam povijest u eteru prodaje zamjenica - filozof! Zaista uredništvo radija našlo je pouzdanog suradnika ma kako on bio dvojbeno kompetentan. I to na Prvom programu. Jest da su honorari mali ali u ovoj količini uopće nisu, a zimzeleni Puhovski ima monopol. Zašto? Točnije: čemu?
Metafora
I kad sam već kod Prvog programa Hrvatskog radija uz emisiju sam poezije i glazbe „Metafora“ Ivice Prtenjače. Riječ je o emisiji u trajanju od sata i po, petkom navečer. Imam dojam kao da se emitira već godinama. Vodim se maksimom: pohvala konzervira kreativnost, a pokuda joj otvara prozore. Nagrađivani književnik Prtenjača, ma koliko mu se sviđala poezija, ne bi smjeo kvariti istu. Pogotovo ne on. Naime, nema gore stvari nego kad sudac ubija pravo, liječnik medicinu, a pjesnik poeziju.
Mnogi, od šiparica nadalje, čitajući poeziju i oduševljavajući se njome, misle da je mogu i znaju i interpretirati. Dobro kaže Zlatko Kramarić, ocjenjujući poeziju intimnom stvari te kad ne voli da ju se čita naglas.
Ne znam tko je svojevremeno počinio taj zločin i nagovorio velikog hrvatskog pjesnika Cesarića da interpretira svoje pjesme. Jeste li bili u prilici onodobno poslušati tu ploču? To je bilo ne samo katastrofalno loše, već i ridikulozno. Velikom pjesniku stihovi su boje u očima i glazba u duši, njegove su kitice krasne ali vlastita interpretacija istih?? U nas se tako često nekog uspješnog na jednom polju želi potaknuti da interpretira ili procjenjuje stvari i na nekom sasvim drugom. Kao da bi morao, baš kao da se to podrazumijeva.
Tako se i naš današnji Prtenjača upustio u čitanje raznih stihova, raznih auktora. Na vrlo loš način. Depresivno i dosadnjikavo on sve pjesme, svih auktora čita na isti način. Nema različitih tempa, intonacija, cezura, dramatike ili ushita. Sve mu je ravno. Razne pjesme raznih auktora trebaju čitati različiti ženski i muški glasovi, odabrane talentirane osobe. Nema tu drugog puta ni osobnog prečaca. Poezija nije živica koju treba kresati svu na istu razinu da bi postala gušćom, zelenijom i ljepšom. Učiniti to poeziji, kljaštriti ju na taj način - znači ubiti poeziju. Uništiti ju cijelu i u korijenu.
Radeći na radiju mnogo godina, naslušao sam se uživo desetina i desetina različitih interpreta. Od čitanja vijesti, interpretacije auktorskoga teksta ili poezije do glume i interpretacije teksta u radio igrama ili dramama. Mnogi su imali talenta za takvu interpretaciju ali odgovorno tvrdim, kad je poezija bila u pitanju, nenadmašan je bio, danas pokojni, Edo Peročević. Slušajući njega ili pok. Josipa Gendu čovjeku bi došlo zavaliti se u fotelji u svome domu, zatvoriti oči i pomno guštati radio.
U takvoj konkurenciji pokušati interpretirati poeziju kao Prtenjača čisti je promašaj. Baš kao što je i dužina emisije i improvizirani tekst iz glave kojeg autor nema ni napisanog ni odčitanog. Želeći približiti poeziju on ju čini odbojnom. K tome taj Prtenjačin termin ima još i veliku konkurenciju. Prvi program tijekom tjedna ima večernje emisije klasične i neupitne kvalitete, one koje se obraćaju hrvatskim ljudima u inozemstvu ili hrvatskim pomorcima. U toj konkurenciji prštavila tema, priloga i sugovornika, monotono čitati poeziju kao da je sva od istog auktora, ili poput umornog profesora šušljetati svoj povezni improvizirani tekst, sasvim je promašeno. Pjesnik ne smije ubijati poeziju. Još je gore kad to čini s najboljim namjerama… onima koje vode u pakao.
Harry
Harry ide svojim smjerom, a prečista monarhija kipti. On ima svoj put, kao baš i svatko. Ima puno pravo govoriti, tim više što se poslije njegova vjenčanja s Meghan nije ostvarilo staro uljudbeno pravilo: tko je protiv neka sada to kaže ili neka zauvijek zašuti. Zamislite koji bi to šok u javnosti bio kad bi se objavljivala prošlost svih muškaraca i žena, što su sve radili i s kime, a prije braka. Zbog svega: čuvaj se Harry brzih vožnji.
Javor Novak
