Javor Novak: Zavičaj, domovina, samostalna Hrvatska
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 08 Kolovoz 2023 13:08
Zabranom ulaska u Knin svim je ovim vitezovima slobode udarena pljuska. I to kao što vidimo, ne samo HOS-u, već i Hrvatskoj vojsci, čiji su oni bili pripadnici. Bili su nam dobri u obrani, bili su nam sjajni u ratu, ali danas ih zaboravljamo, jel'da?! Drage Hrvatice i Hrvati, kad slijedeće godine budete izlazili i glasovali na izborima, sjetite se tko Vas je sve ove godine ponižavao, ponižavao čak i na obljetnici veličanstvene Vojno-redarstvene operacije Oluja.
Sretan vam Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja! Nikada nije kasno čestitati taj velik dan veličanstvene Operacije Oluja koja nije trajala samo jedan dan. Ove godine i nebo je plakalo nad Kninom, nad sramotom da je legendarnoj IX. bojni HOS-a, unatoč navodno prvobitnoj dozvoli, zabranjen ulazak u Knin! Ako je tako, koje li perfidne igre: prvo su im dali dozvolu (da se ne bi pobunili i pokvarili proslavu?) a onda su im neposredno prije nje same, sramno zabranili ulazak (kada je za bilo kakav prosvjed već bilo kasno)! Prepratile su ih policijske snage, kao kriminalce, sve do Šibenika! Čudo da ta milicija nije s njima okrenula na drugu stranu – do Golog otoka!
Znači slavimo dan hrvatskih branitelja, a samim hrvatskim braniteljima zabranjen je ulazak u Knin! Glavno da nam se Izbavitelj, otkako se naučio prekrižiti, sada konačno i pričestio. Kad će na (prvu) ispovijed još se ne zna.
Gostoljubiv i uvrijeđen postupcima vlasti na proslavi u Kninu Miro Bulj, gradonačelnik Sinja, pozvao je u grad i na Alku sve hrvatske branitelje bez ikakva ograničenja. Svaka mu čast. I Torcida je pokazala svoj ponos i prkos ulazeći u nedjelju u Knin. Očito Izbavitelj i Milanče nisu ni svjesni što su sramnim zabranama ulaska u Knin zapravo otpočeli. Koju vatru i nehotimično naložili.
junaci HOS-a
Današnjoj kamarili na vlasti junaci HOS-a su nevoljeni i neželjeni. A tko su bili i ostali HOS-ovci? Legendarne postrojbe HOS-a koje su ginule i krvarile na svim najtežim hrvatskim bojištima osnovane su lipnja 1991. Samo pola godine nakon što Miloševićevi huškački Srbi proglašavaju pobunu i osnivaju tzv. Republiku Srsku Krajinu. Jedinice HOS-a bile su tako među prvim organiziranim vojnim postrojbama u Hrvatskom obrambenom ratu. Bojnici HOS-a istaknuli su se po iznimnoj hrabrosti i odlučnosti, vojnoj spremi i odanosti domovini. Gdje god su ratovali. Činili su okosnicu otpora velikosrbskim snagama i u RH i u BiH.
Isprva slabo naoružani pješačkim naoružanjem koje su sami nabavili, prvi HOS-ovci su se iskazali u borbama sa srpskim pobunjenicima i JNA i tako privukli punu pozornost hrvatske javnosti na HOS i HSP. Kasnije je zahvaljujući donacijama iseljenih Hrvata i članova HSP-a iz Australije i Kanade, vodstvo domovinskog HSP-a nabavilo veću količinu oružja te je broj HOS-ovaca rastao. HOS je time postao jedna od najboljih jedinica koje su pružale otpor srpskoj agresiji, a broj HOS-ovaca se u Hrvatskoj povećao na 6.000 ljudi. IX. bojna HOS-a uskoro je postala jedna od najpoznatijih jedinica HOS-a u Hrvatskoj.
Nakon što je studenog 1991. objavljen proglas o općoj mobilizaciji, jedinice HOS-a postupno se uklapaju u redove Hrvatske vojske. Siječnja 1992. sve postrojbe HOS-a dobile su zapovijed o pripajanju. Taj je proces u najvećoj mjeri završen do ožujka 1992. godine. Hrvatska vojska je preuzela logore za obuku HOS-ovaca. Pripadnici HOS-a, koji su ujedno bili i pripadnici ZNG-a nosili su i oznake HOS-a i oznake ZNG-a. Neki vojnici HOS-a u BiH, uz oznaku HOS-a, nosili su i oznaku TO BiH. Jedinice HOS-a koje su zadržale službenu samostalnost do 1993., bile su dio Hrvatske vojske. Kroz redove HOS-a prošlo je ukupno preko 9.000 dragovoljaca.
Zabranom ulaska u Knin svim je ovim vitezovima slobode udarena pljuska. I to kao što vidimo, ne samo HOS-u, već i Hrvatskoj vojsci, čiji su oni bili pripadnici. Bili su nam dobri u obrani, bili su nam sjajni u ratu, ali danas ih zaboravljamo, jel'da?!
Drage Hrvatice i Hrvati, kad slijedeće godine budete izlazili i glasovali na izborima, sjetite se tko Vas je sve ove godine ponižavao, ponižavao čak i na obljetnici veličanstvene Vojno-redarstvene operacije Oluja.
Hrvatski vitezovi HOS-a, hrvatski branitelji, s Vama smo!
nevoljena Hrvatska
Ne znam je li se to meni čini, ali svake je godine sve gore: sve je manje istaknutih zastava na ovako velik dan. Nema ni oluja ni jaka kiša ikakve veze s tim. Čini se Hrvati cijele godine kukaju na inflaciju, poskupljenja hrane, na devalvaciju eura, na male plaće i mirovine, a onda na najveći hrvatski dan toliko njih pobjegne iz Zagreba u vikendice i na more da nema više tko podignuti zastavu! Da nema više ni ushićenja ni volje, zavijoriti hrvatski barjak. Ono kao: nisu stigli prije odlaska.
Mnogi iskreni Hrvati pa i oni najbolji između nas, hrvatski branitelji, dopustili su da nas Trećejanuari, oni koji nisu ni voljeli ni željeli samostalnu Hrvatsku uvuku u depresiju, apatiju i ogorčenost. Jer nakon gubitka šugoslavije to je njihov omiljen milje. Tako su proizveli stanje u kojem je mnogim Hrvatima zavičaj, domovina i samostalna država nešto od čega se mora, prvo mora, imati koristi.
Jesu li toliki mladi, koji su se bili prisiljeni iseliti naročito iz Slavonije, u Irsku, Njemačku ili SAD, Kanadu ili Australiju, izgubili zavičaj? Naravno da nisu, zavičaj i djetinjstvo neizbrisivi su. Jesu li, ma kako bili ogorčeni i razočarani, izgubili domovinu? Pa naravno da nisu, domovina je u srcu svakog poštenog političkog građanina. To se najbolje vidi po hrvatskim iseljenicima koji rodoljubno jednostavno ne mogu bez domovine. Ma koliko ih oceana i kontinenata i vremena dijelilo od Hrvatske. Tim više! Ako nikada prije onda u starosti, vraćaju se u svoj zavičaj u svoju voljenu Hrvatsku. Jesu li iseljeni Hrvati i svi oni ogorčeni i razočarani u domovini, izgubili svoju samostalnu Hrvatsku? Ne još nisu, mada politika u Hrvatskoj svoga tjedna ruje sve jače u tom pogubnom, odnaroditeljskom smjeru. Samostalnu Hrvatsku sanjali su naši djedovi i bake, očevi i majke. Za nju je proliveno toliko krvi i uništeno toliko mladih života. Pretrpljeno toliko višedesetljetne muke po Titovim kazamatima i gulazima, toliko znoja i gladi zbog stigmatizacije hrvatstva, zbog potcjenjivanja i vrijeđanja. Tolika desetljeća nesreće. I sad, kad napokon teško stečenu slobodu imamo, kako ju slavimo? Nismo kadri čak ni staviti hrvatski barjak na kuću!
Kad danas Hrvatsku ne volimo, to je grješka u koracima, krivi izraz, Hrvatska domovina s tim veze nema. Mi ne volimo i preziremo tzv. hrvatsku, a stvarnu politički vlast, koja je u svoju srbsko-hrvatsku koalicijsku Vladu uvela velikosrbsku kliku.
Biologija uzvraća udarac?
Nije novost da nam stalno zatopljenje Jadranskoga mora već odavno morskim strujama unosi i brojne tropske vrste riba i organizama. Dobro je poznato i da tankeri, svojim balastnim vodama, sporo ali konstantno mijenjaju naš morski okoliš. Iako je RH još prije više od 15 godina zabranila pražnjenje balasta u našem Jadranu, sam čin negdje daleko na pučini ili noću, vrlo je teško kontrolirati, još teže i kazniti. Kad ste čitali da je neki tanker zaustavljen i da mu je naplaćena masna kazna? O čemu je riječ? Godišnje u Jadran uplovi više od 5.000 tankera koji u njega iskrcaju čak više od 9,5 milijuna tona balasta. Prividnom srećom, u hrvatski dio Jadrana ispuste samo četvrtinu tog iznosa, ali Jadran je jedinstven, more ne možemo biologijom podijeliti na hrvatski i talijanski dio…
Kad mjesečno više od 410 tankera (više od 13 dnevno!) plovi Jadranom količina balastnih voda mjesečno iznosi više čak i od 792.000 tona! Jesu li to zanemarive (mjesečne!) količine? Tome treba dodati i da su balastne i druge crne vode prljave, zauljene i vrlo štetne po faunu Jadrana. Jednog izuzetno osjetljivog i plitkog mora kakvo je ono pogotovo u svom sjevernome dijelu. Tko je plovio vanjskim rubom hrvatskih pučinskih otoka, zna o čemu govorim: o plažama prekrivenima katranom.
Nekada, kad je tropskim vrstama bilo prehladno u Jadranu, to ispuštanje balastnih voda dovezenih s nekog drugog kraja svijeta, možda i nije toliko biološki remetilo ravnotežu jer su ti organizmi odmah ugibali. Međutim danas kad im temperatura mora odgovara, njihovo preživljavanje postupno donosi sve više problema. I nije tu samo riječ o pojačanom cvjetanju mora. Mnoge su tropske vrste agresivnije nego naše ribe, brže se razmnožavaju ili su otrovne, a to je onda i poseban problem za ribare. Osim toga, agresivne vrste riba iz toplijih mora, ulazeći u naš morski sustav i u hijerarhijsku faunu, prave nered u njoj i nasilno mijenjaju stoljetno posložen hranidbeni lanac. Poremećaj kojeg izazivaju nije ni mali, a niti je zanemariv.
Sve je više i sasvim neočekivanih i neuobičajenih pojava u Jadranu: recimo nedavno kada je morska kornjača gadno izgrizla kupačicu po vratu i ramenu. U plićaku! Nikada nešto slično nisam čuo. Znao sam od ribara da morska kornjača, kad je uhvaćena, može svojim oštrim zubima odgristi prst, braniti se ali da je agresivna iz čista mira!? Da samoinicijativno napada četiri puta teže plivače?? Ali stručnjaci kažu da je ovo već treći takav slučaj u Jadranu.
Kod Gibraltara više nije nikakva novost da orke, kitovi ubojice, koji se najradije hrane tuljanima, napadaju kormila obiteljskih jedrilica! I nije tu nikako riječ o tome da bi orke podvođe jedrilica zamijenile s lovinom. One su jedne od najinteligentnijih bića u moru i oceanima. No odnedavna je nemali broj plovila, u sudaru s njima, ostao toliko oštećen da su skiperi morali tražiti tegalj do kopna. Ponašanje orki nije ostavljalo dvojbe: one su se namjerno zalijetale u list kormila, u skeg ili u propelu. Nije riječ o jednoj podivljaloj jedinki nego o cijeloj grupi kitova koji su se namjerno zalijetali u manje brodove. To je donedavno još bila sasvim nezabilježena, ali brzo je postala masovna pojava.
Što smo to dakle, učinili svim tim životinjama? Što smo im poremetili? Koje rute napali, u kakva ih sve druga mora unijeli? Koje smo im lovne navike ugrozili? Kakvim smo ih sve elektronskim frekvencijama i drugim vibracijama napali i iziritirali (radari, dubinomjeri, GPS-ovi, mobiteli, satelitski telefoni, razni električni uređaji, računalni zasloni, ispuštanja plinova izgaranja i zauljenih kaljuža, bacanje limenih i plastičnih i staklenih nerazgradivih otpadaka preko palube…). Da i ne spominjem crne, fekalne vode koje ispušta svaka krstareća brodica pa sve do veličine mamutskih kruzera, nedavno i nosača zrakoplova… na koje smo tako jako ponosni, kad stignu nadomak hrvatskih luka.
Davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća legendarni francuski ekološki i vojni istraživač Cousteau, roneći Mediteranom, pokazao nam je podmorske snimke, šokantno stanje morskoga dna. Cijeli nasip otpadaka vodio je iz Marseja sve do Aleksandrije! Od tada je prošlo pola stoljeća i možemo samo zamisliti kakvo je stanje danas. Bolje nije, sigurno.
Da i ne govorim o teškoj buci brodskih motora, od tankera, velikih trajekata do bahatih gliseraša i jahtaša. Kakvo smo sve to destruktivno ponašanje time u morskih životinja izazvali? Jer, njihove smo navike nedvojbeno promijenili i kao da su poludjele, kao da smo ih zbog sveg toga do sada štetnog, a učinjenog - nemalo razbjesnili. Od pitomih, neke su vrste postale iznimno agresivne i alergične na čovjeka u njihovom prirodnom staništu: u moru i oceanima. To nije više samo da smo ušli u njihov svijet, mi smo im nametnuli zagađenje, zatopljenje i uništenje života u moru, mi smo ih potpuno bezobzirno ugrozili. I još ih i dalje ubrzano ugrožavamo. Pa nam tako već godinama biologija mora uzvraća udarac. I još će sve brže. Mi smo postali njihovi neprijatelji, a oni naša neotklonjiva opasnost. Nije ni na kopnu nimalo drugačije: bujice nam već ruše i cijele mostove…
Javor Novak
