Javor Novak: Vukovar 1991.- 2023.
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 21 Studeni 2023 13:00
Čini se u Vukovaru su, na Dan sjećanja, svi dobili što su i zaslužili. Prilikom pristupanja polaganju vijenca kod spomenika žrtvama na vukovarskom groblju, iz potpune tišine jasno se čuo povik upućen Plenkoviću: „Izdajico!!“ Nekoliko minuta kasnije, kad je vijenac polagao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, prolomio se pljesak!
U nikada brojnijoj koloni sjećanja u Vukovaru i u razgovorima za HTV napokon je vraćen dio poštovanja herojskim braniteljima grada Vukovara: Hrvatskim obrambenim snagama HOS-u. Očekivano, Izbavitelj i Jandroković ni u danima posebna pijeteta, nisu mogli propustiti priliku ubirati političke bodove: održali su svoje govore prepune fraza. U djelima ih naravno nema ali na jeziku… Hvala zatim Milanoviću što uopće nije govorio. I još jednom hvala mu što je stao uz gradonačelnika Penavu i Domovinski pokret. Pa makar je to učinio i samo zato da bi podbadao Izbavitelja. Ali položio je bijelu svijeću, bez ikakvih državnih insignija, svijeću koja nema pripadnosti. To on kao predsjednik RH?! Hvala i Pupovcu i njegovim divama što i opet nisu došli u Vukovar u kolonu sjećanja. Ne smiju to oni zbog svog glavnoga grada. Beograda.
Čini se u Vukovaru su, na Dan sjećanja, svi dobili što su i zaslužili. Prilikom pristupanja polaganju vijenca kod spomenika žrtvama na vukovarskom groblju, iz potpune tišine jasno se čuo povik upućen Plenkoviću: „Izdajico!!“ Nekoliko minuta kasnije, kad je vijenac polagao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, prolomio se pljesak! Na misi pri pozdravljanju svih nazočnih, a na sam spomen Andreja Plenkovića, prolomili su se glasni i brojni zvižduci. I ponovno, na spomen imena Ivana Penave, prolomio se velik pljesak. Svakome njegovo.
HRT i Aca jašu dalje
Na sam Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, Aca Stanković dere svoju kozu. HRT-u to uopće nije neprikladno. Nakon višesatnog prijenosa HTV-a 1. iz vukovarske kolone sjećanja samo koji sat kasnije na HTV 2. sa svojim ispraznim serijalom, eto Ace sa svojim turbo neduhovitim „Vjetrom u kosi“. Svi mi plaćamo ta njegova uslikavanja samoga sebe na kojima nam još usput i reklamira koje je sve motorkotače infantilno promijenio. Sve to ne bi toliko smetalo da on upravo na dan žrtve Vukovara, nije (slučajno) pronašao jednu slovensku crkvu u brdima, u kojoj se služi i katolička i pravoslavna misa! Malo jedna, malo druga divota, nema što. Bratstvo i jedinstvo na djelu. Nakon svega. Njemu je naime iskreno i jako drago što se takve mise služe. Desetljećima. Sav se razgalio. Mada nije vjernik. Gde ćeš bre lepše. Zato je Aca obojicu svećenika i srdačno zagrlio. Kao ateist. Ima fotku za povijest. Nije potrebno gurati dva prsta u ždrijelo, želudac već sve radi sam…
Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje
Nikada oprostiti, nikada zaboraviti. Pupovac, Jeckov i Šimpraga iskoristili su izjavu Stipe Mlinarića Ćipe iz Domovinskog pokreta da će živim zidom hrvatskih branitelja spriječiti još jednu provokaciju simpatizera okupatora, koji bi bacao vijence u Dunav. Iskoristili su to da ponovno govore o nekakvom odavanju počasti žrtvama, bizantinski preskačući činjenice: bili su to srbski okupatori i koljači nad gradom Vukovarom. Kao i prošlih godina: točno baš prije svehrvatskog obilježavanja vukovarske tragedije, Pupovac bi opet provocirao polaganjem srbskih vijenaca, srbskim žrtvama, u srbski Dunav. E ali nikada više.
Gotovo je pa neshvatljivo da je Izbaviteljeva vlast tolike godine pristajala na to da se baš 17. studenoga u Dunav bacaju vijenci sa srbskim zastavama. Da se obilježava njihovo stradanje. Slavi se okupatora koji je stradao?! A u kolonu sjećanja na hrvatske žrtve ne dolaze! Hvala Bogu i tome je došao kraj. Nikada više Pupovac i njegove SDS ljepotice ne će vrijeđati žrtvu Vukovara. Ubilo nas je u pojam što ne će doći (ni ove godine) u kolonu sjećanja, ne smiju, ali ne od Ćipe, već od Beograda. Hvala Stipi Mlinariću Ćipi koji ih je razotkrio i otpilio.
Ne će doći ni u Škabrnju. Morali su lani noću puzati i pipati po mraku ali ni to više ne dolazi u obzir. Ponosna im Škabrnja poručuje: „Ne dolazite ni noću ni danju! Nepoželjni ste. Čekamo ispriku“. Dodao bih i pokajanje i informacije gdje su masovne grobnice sa žrtvama Hrvatima, a zatim čekamo i na plaćanje ratne odštete. Kad- tad sve će to doći na red. ♫ „Varaju se ki ne misle tako“ ♫. Tek tada možemo razgovarati o oprostu i pomirenju. Točnije samo o suživotu. Kad bismo drugačije postupili bili bismo isto što i nenarodna vlast u RH koja zbog svoje trgovačke koalicije paktira s SDSS-om, danas SDS-om. Nije šija nego vrat.
„Šesti autobus“
HTV 1, četvrtak 17. studenoga 2023., redatelj Eduard Galić, scenarist Dominik Galić te producenti Dominik Galić i Bojan Kanjera. Ovaj cjelovečernji film ušao je u kino-distribuciju 2022. i odmah ću reći: on je veliko razočaranje.
Prvo: film je prazan i pati od nedostatka radnje. Drugo: naslov ne prati radnju - tek u drugoj polovini filma nešto se više govori o famoznom šestom autobusu, ali nisu izneseni nikakvi novi podatci i činjenice o tom mračnom konvoju iz herojske Vukovarske bolnice. Takav naslov bio je mamac dolasku velikom broju gledatelja u kina ali i očit uzrok razočaranja ukupnim filmom, na izlasku.
Treće: film ne ističe uzroke velikosrbskog klanja u Vukovaru. On počinje kao da je pao s neba: „u Vukovaru rastu međunacionalne napetosti“. A zašto? Zbog kojeg to fašističkog predsjednika Srbije? Zbog kojih huškačkih skupova po Hrvatskoj? Zbog kojeg dolaska četnika, Belih orlova, teritorijalaca… svih do zuba naoružanih u Hrvatsku? Da li su napetosti možda nastale kad je Srbima hametice dijeljeno oružje? Ili kada je tzv. JNA otvoreno stala na srbsku i četničku i velikosrbsku stranu? Iz ovog se filma to niti vidi niti zna. A moglo je biti dano u samo nekoliko blic kadrova primjerice Miloševićeva govora na Gazimestanu, okupljanja na Ušću, gdje se s govornice javno prijetilo: „Bit će krvi do kolena!“
Četvrto: u filmu gotovo i nema junaka HOS-a! Peto: film temom i načinom obrade ulazi u ponavljanje – u već davno sa srbske strane snimljeno lažno humaniziranje i međunacionalno ljubovanje. Tome nasuprot odličan film (John Moore): „Iza neprijateljskih linija“ (2001.) prikazuje kako su Srbi u BiH prikrivali genocid – skrivanjem masovnih grobnica sadnjom stabala, kako američki lovački zrakoplovi ne bi mogli snimiti lokaciju. Usput, unatoč odličnom dolarskom honoraru i glumi uz facu Gene Hackmana, ni jedan Srbin nije htio glumiti u tom filmu. A jasna tema upravo mu je to: razotkrivanje srbskih masovnih, a prikrivenih grobnica. To je dakle jedan od zločina kojim se sadržaj ovog hrvatskoga filma moglo staviti u ratno doba. Ali to nije učinjeno.
Šesto: love story hrvatskog branitelja i srbske Amerikanke nekakva je međunacionalna jeftina ljubav, a sve petnaest godina nakon rata (!). Kako promašeno. Međunacionalne ljubavi bilo je prije rata, ne samo u Slavoniji, ali poslije rata u Vukovaru?! Koje silovanje istine. Ali međunacionalna je ljubav ovdje glavna (odavno već potrošena) tema. Kako jeftino: ljubav sve pobjeđuje? Osim toga ta ljubav koju film kao glavnu (plemenitu?) temu donosi, priča je već odavno snimljena u američkom moralno jeftinom i profanom filmu glumice Angeline Jolie: „U zemlji krvi i meda“ (2011.). Ljubav za trajanja klanja u BiH!
Nadalje, izvlačenje pojedinih slučajeva, kakvih je u apsurdu rata sigurno bilo, izvlačenje kako su hrvatski branitelji spašavali od strijeljanja srbske okupatore, bivše susjede i obratno, jest izvlačenje onog pojedinačnog i rijetkog na razinu onog glavnog i učestalog. Utoliko je i to tendenciozna krivotvorina, k tome i loša preporuka. Isprika first!
Zvjerstvo srbskih kanibala već je odavno na filmski izvrstan i pravi način prikazao nažalost ne neki hrvatski auktor i film, već jedan drugi, američki: „Harisonovo cvijeće“ (još iz 2001.). I velik francuski redatelj Elie Chouraqui.
I sedmo: a kad su tako posložene stvari, kad scenaristi i redatelj očito nisu gledali spomenute filmove, sve vodi gimnastici ekvilibrija krivnje: naše žrtve i njihove žrtve, njihovi zločini i naši, svi smo mi u Vukovaru prije rata „živeli lepo, ma tko nas bre zavadi?“ Ne ću dalje.
naručene i plaćene ankete
Da su tv i novinske ankete o tzv. rejtingu političkih stranaka naručene i plaćene nije nikakva novost. Svaka si politička stranka plaća svoj foto, svoju pjesmicu. No Nova TV odlučila se odnedavno na izravno glasovanje gledatelja putem mobitela, a na postavljeno pitanje tijekom Dnevnika i za taj dan. To je odlična ideja i ona do sada najuvjerljivije detektira stvarnu temperaturu građana. Tako je prošli tjedan bilo pitanje oko plakata u Vukovaru: kome više vjerujete Penavi ili Plenkoviću? Nevjerojatno kako je jako probilo stajalište građana: njih čak 88 % (!) glasovalo je za Penavu, za Domovinski pokret. Koji lijep i obećavajući uvod u prijelomne izbore slijedeće godine.
I Večernjak je postavio anketu na svoje stranice. Pitanje je glasilo: koji vam se plakat više sviđa? Penava je (u trenutku otvaranja) dobio 12.700 glasova, a plakat Vijeća za domovinski pijetet tek 8.600. Znači i opet su potučeni do nogu.
Postavljanje Slavonca i dragovoljca HOR-a Ivana Anušića za ministra obrane (što je za Izbavitelja ogroman ustupak neistomišljeniku) očito mu ne će pomoći da (opet) obmanjuje Slavoniju. Izbavitelja su svi već pročitali. On ima jednu jedinu izbornu šansu, a ta je da se potpuno odrekne Pupovca. I mržnje njegova SDS-a iz Novosti (koje svi plaćamo). Ta je mržnja posebno velika prema Katoličkoj crkvi i sugrađanima, Hrvatima. Tada bi Izbavitelj možda imao neke izglede na predstojećim izborima. S njime nema baš nikakve.
nešto je trulo
Trulo je i po pitanju alkotesta teško ozlijeđenog krivca za nesreću, bivšeg ministra obrane Marija Banožića. Prvo se pisalo kako je imao 0,21 alkohola u krvi, zatim se to demantiralo i to od samog ŽDO Vukovar, da bi u srijedu isplivala u medije preslika na kojoj lijepo stoji 0,21 promila. Ta činjenica govori kako se netko jako trudio zataškati taj nalaz i lagati javnosti. Imate pravo jedanput pogađati tko je naredio zataškavanje? Tu će još biti svega, uključio se pobijanjem nalaza i sam DORH. Bit će tu još svega jer je to sramota stranke i nema čija druga biti, plus sramota odvjetništava. Obostrano je koprcanje u tijeku.
Po samu krivicu za sudar to ne mijenja ništa, Banožić je ionako proglašen vrlo brzo i jasno krivim ali će to imati i te kako utjecaja na presudu suda. Ono što se u medijima uporno krivo ponavlja jest priča kako je sve do 0,5 alkohola u krvi dopušteno. Da, jest, ukoliko ne izazovete prometnu nesreću, ali tada ste odmah krivi vi, čak i s 0,1 promila, a ne onaj drugi ili treći sudionik u sudaru.
Pitanje je koliko će se dugo moći skrivati gdje je noć prije bio ministar? Koliko je alkohola konzumirao i koliko je dugo spavao prije samog sudara? Da se ide na zataškavanje odmah je bilo jasno po tome što danima nikako da se objavi koliko je brzo vozio, koliko se brzo drugo vozilo kretalo, a to su ipak notorne stvari i nije potreban laboratorisjki nalaz. I sama policija, na mjestu uviđaja frontalnog sudara, ima dovoljno veliko iskustvo da odmah može reći približne brojke. Ali ona to nije kazala. Pogodite zašto i po čijem nalogu? Pitanje je i kad će napokon proraditi savjest svjedoka i kad će oni konačno reći sve što znaju o bančenju Banožića noć prije, a sve povodom tragične smrti mladog čovjeka koji je vozio kombi. Je li njegova smrt nevažna prema napuhanom ugledu HDZ-a i njegova ministra? Trguje li se (i) ovdje s istinom u predizborno (bezgrješno) vrijeme?
Ima jedan oduran i prljav način da se iz ove muljaže politički „izađe“. Treba objaviti očitu laž: poginuli je vozač imao 1,0 promila alkohola u krvi na mjestu i u vrijeme mjerenja, odmah poslije sudara.
o sramote
I najbliži suradnici ministra Banožića, šef osiguranja i voditeljica Samostalnog odjela za protokol u MORH-u, samo dan prije Banožića također su skrivili sudar, tada na cesti Marinci-Bogdanovci. Je li to dakle bio opći višednevni dernek? Vozač je platio globu na licu mjesta ali navodno ga još čeka i Vojnostegovni sud. Zgodno nije, ali je istinito: ime vozača nismo saznali iz članka, ali je zato voditeljici objavljeno puno i ime i prezime. Nije ni to zataškavanje, ma kaj bi bilo.
45. Interliber
Ovogodišnji Interliber bio je iznimno dobro posjećen, u brojkama s više od 120 tisuća posjetitelja. U samo šest dana. To je više nego cijeli grad Rijeka! Posebno veseli što je jako mnogo posjetitelja bilo iz segmenta srednjoškolaca i mladih. Dolazilo se masovno i brojnim autobusima, ne samo iz Zagreba. Sve to vraća nadu u čitanje, a manje u buljenje u zaslone računala ili mobitela ili igrica.
Ako tražite ono u tom trendu što nas može zabrinuti, to je da su se najviše tražili strani auktor J. R. R. Tolkien i naša domaća M. J. Zagorka, a novi Harry Poter auktorice J. K. Rowling bio je doslovno razgrabljen samo u dva dana. Čemu briga? Pa riječ je o štivu s mnogo misterija, iluzija ili fantazmagorija, što će reći da današnji domaći i svjetski čitatelji traže bijeg od stvarnosti u parastvarnost i to jače nego ikada prije. Tako je najtiražnija i najbogatija svjetska profesionalna književnica Rowling, perfektno pogodila tu potrebu čitatelja i prodala svoje romane o H. Poteru u više od 500 milijuna primjeraka! Toliko jako ljudi danas žele pobjeći u fantaziju i spasiti se od stvarnosti. Naravno, to manje govori o njima, a mnogo, mnogo više o karakteru i prirodi naše stvarnosti. Uostalom i famozna nizanka „Indiana Jones“ s legendarnim Harrisonom Fordom već odavno puni kino dvorane upravo na tom istom obrascu. Zato nije zločesto istaći činjenicu: ta bajkovita, fantazmagorična štiva oduvijek su bila uspavanka za malo veću djecu. Danas su ona, u trendu općeg infantilizma, postala iznimno traženo štivo i za starije mlade ali i za nedorasle odrasle!
Na kraju treba reći i notornu istinu: Interliber je kulturološki daleko snažnije i važnije mjesto nego cijelo sadašnje tzv. hrvatsko Ministarstvo kulture.
Javor Novak
