Javor Novak: Krešimir Kašpar: „Franjo Tuđman, kronologija života i rada 1. dio (1922. – 1994.)“ 1.dio
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 12 Veljača 2024 13:03
Riječ je o izdanju Večernjeg lista i glavnog urednika Dražena Klarića te urednika Žarka Ivkovića iz listopada 2023. Ovo vrlo obimno štivo tiskano dvotomno na 958 str. ukazuje na velik mar auktora. No važnije: to ukazuje na vrlo intenzivan i naporan život samog predsjednika Tuđmana u hrvatskim ratnim i poratnim vremenima. Vremenima ponosa i slave.
Prvi dio ovog dvotomlja sadrži šest poglavlja uz šest priloga. Auktor Kašpar navodi kako je prikupljajući dokumente na kraju imao nekoliko tisuća stranica zapisa. Riječ je o količini aktivnosti u kojima je predsjednik djelovao i koja je opsegom gotovo zastrašujuća.
Kašpar odlično oslikava to vrijeme kad kaže: „25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donosi povijesnu odluku o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Opće veselje i slavlje, a onda - šokovi. Dvanaest zemalja članica Europske zajednice složilo se da ne priznaju nezavisnost Slovenije i Hrvatske ako te dvije republike jednostrano odluče napustiti jugoslavensku federaciju. Sjedinjene Države izrazile su žaljenje zbog izglasavanja deklaracije o nezavisnosti navodeći da su SAD 'upozorile jugoslavenske republike protiv odluka takvog tipa'. (…) 'Zbog toga žalimo', izjavila je kratko službena predstavnica za novinstvo State Departmenta. Velika Britanija odbila je priznati dvije republike (…) Pitanje priznavanja Hrvatske i Slovenije kao neovisnih republika uopće se ne postavlja“, stiglo je iz Foreign Officea. To su bile ne vrlo teške, već očajne prilike u kojima se Hrvatska tek započela boriti za međunarodno priznanje i u kojima je naša samostalnost bila u potpunoj suprotnosti s glavnim svjetskim geopolitičkim računicama.
S današnje povijesne udaljenosti možemo tvrditi kako nije samo šef američke diplomacije James Baker de facto dao Miloševiću zeleno svjetlo za rat, već svoju odgovornost za krvoproliće snosi i Velika Britanija. Zatim, još 16. rujna 1991. Zimmermann je u New Yorku, na predavanju održanom na sastanku Američko-jugoslavenskog ekonomskog savjeta, bio na stajalištu o ravnoteži krivnje za rat Tuđman-Milošević. Tuđmana je još optužio da je kriv i zato „što ne priznaje gubitak dijela teritorija” pa se rat nastavlja. Još je istaknuo da SAD želi „prekid vatre, promjenu političkog sustava i izgradnju sasvim nove Jugoslavije u kojoj više neće biti Slovenije. Ta 'nova Jugoslavija' trebala bi biti labava konfederacija pet republika bez promjene granica. Kosovo, Vojvodina i Srbi u Hrvatskoj 'moraju dobiti punu autonomiju'“.
S takvim stajalištem treba povezati i odluku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koje je samo devet dana poslije (zahvaljujući za-laganju Budimira Lončara) uvelo RH-oj embargo na uvoz oružja, što je presudno otežalo našu obranu. Nakon Račanova razoružavanja Teritorijalne obrane to je bio drugi težak udarac Hrvatskoj. Treći je tek dolazio: zbrinjavanje ranjenika i prognanika iz BiH.
Treba naglasiti i vremenski okvir: 21. lipnja 1991. James Baker dolazi u Beograd prenijeti američka stajališta. U svom govoru istakao je kako je SAD za „očuvanje teritorijalnog integriteta Jugoslavije“. Ključan je podatak i oznaka doba: istoga dana u Beogradu su se sastali i američki državni sekretar Baker i predsjednik Tuđman. Tada smo imali predsjednika koji se znao postaviti kao nijedan RH predsjednik/ca nakon njega. Ostaje zapisano što je predsjednik Tuđman kazao: „Razlike su u tome što je očito da SAD ne bi želio razlaz Jugoslavije, a naše je stajalište da nas referendum obvezuje da još tokom ovoga mjeseca donesemo odluku o razdruživanju, ali smo predvidjeli da u trajanju tog razdruživanja stvorimo savez samostalnih država.“ (...) “Šef američke diplomacije u razgovoru sa mnom danas je osjetio potrebu da ukaže da će i Hrvatska i Slovenija imati poteškoće u pogledu diplomatskog priznanja od međunarodne zajednice, ali mi smo na to pripravni“ - istaknuo je predsjednik Tuđman. Tako se na ravnopravnoj nozi razgovara sa svim državnicima, pa i s predstavnikom najjače sile na svijetu, tako se brani hrvatske interese.
Samo četiri dana poslije - 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donosi odluku o razdruživanju i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Još 16. rujna 1991. Zimmermann u New Yorku štiti Jugoslaviju, a već 15. siječnja 1992. godine sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice (EZ) (njih 12, kojima se odmah pridružilo još 7 država izvan EZ) priznale su RH kao suverenu i samostalnu državu… Do obrata u geopolitičkim silnicama velikih sila došlo je za samo četiri mjeseca! Upravo je ridikulozno što knjigom i serijom „Diplomatska oluja“ Mate Granić pokušava sebi kupiti i pripisati taj ogroman međunarodni uspjeh.
Dr. Tuđmana su potcijenili (i 90-ih redovito potcijenjivali) njegovi konkurenti koji su sebe vidjeli na predsjedničkom mjestu. Sjetimo se u narodu do 90-ih mnogo popularnijih: Savke, Gotovca, koji je bio mnogo bolji politički orator, ljudi s velikim karizmama hrvatskih mučenika (Veselica, Vice Vukov) pa rektor Sveučilišta s međunarodnom reputacijom (Ivan Supek) itd. Bilo ih je. I svi su gubili izbore, redovito. Svi su potcijenili Tuđmana, a pojma nisu imali kakav je to rodoljub, radnik, strateg i organizator.
Kašpar je uspio pokazati istinu, koja je pomalo nevjerojatna: dr. Tuđman je napokon 1987. dobio putovnicu i do kraja 1989. održava govore, ima brojne kontakte po Americi, Kanadi i Europi, njih 107! A gdje su još članci, radovi i knjige te gradnja HDZ-a kao stranke koju tek treba registrirati, a istovremeno ne biti uhićen. Jer sve je to još i pod stalnom prismotrom Udbe, Kosa i javnog tužitelja. Važno je naglasiti: i ti su kontakti bili ne u ratno vrijeme i ne na funkciji predsjednika.
Nadalje, na 40-tak stranica pobrojani su u odlomcima, susreti i govori koje je predsjednik Tuđman održao samo u 1990. godini, a 1991-va je bila još mnogo gušća… Godinu 1992. auktor oslikava događajima na 90 stranica i u narednim godinama detaljno opisuje taj strahovit predsjednički tempo. To je najbolji odgovor onima koji su (obično u predizborno vrijeme) širili priče kako je predsjednik boležljiv. Osobno sam na Hrvatskome radiju, čak od čelnih ljudi programa, godine 1992. slušao izjavu: „Tuđman je teško bolestan, ne će on još dugo!“ A zatim su došle izuzetno plodne 1993., 1994., prve pobjedničke operacije Hrvatske vojske te slavna i pobjednička 1995. godina, da ne navodim još i krunu: mirnu reintegraciju Podunavlja.
No, pišući o benkovačkom pokušaju ranjavanja dr. Franje Tuđmana ožujka 1990. na izbornoj skupštini HDZ-a, auktor Kašpar ne koristi izraze ni incident, ni atentat, niti pokušaj ranjavanja (što je najadekvatnije) već opisuje skup. Time ne iznosi nekoliko bitnih detalja: nasuprot okupljenim HDZ-ovcima galamilo se iz manje skupine SDS-ovaca. Kad je dr. Tuđman počeo govoriti oni su vikali: „Tuđmane-dušmane!“ i „Ubit ćemo Tuđmana“. Uskoro je započeo i fizički napad: pozornica je zasuta kamenjem, jajima i pivskim bocama. Zatim se do pozornice s uperenim plinskim pištoljem probio napadač Boško Čubrilović. Pištolj je bio kalibra 8 mm, imao je dva metka i bio je napunjen sitnim metalnim kuglicama…
Obično smo se skloni sjećati: u Vukovaru je nestao hrvatski branitelj Jean-Michel Nicolier, „Francuz“, francuski dragovoljac HOS-a, ali se zaboravlja, a to Kašpar ispravlja, da je 30. rujna 1991. u Predsjedničkim dvorima predsjednik primio braću Rémyia i Michela Dailleta koji su se protekla dva mjeseca borili u postrojbama HOS-a, na ratištima oko Nove Gradiške, Okučana i Nove Varoši. Podatak je tim važniji jer su braća Daillet sinovi još jednog Jeana: Jean-Marie-Dailleta - zastupnika u francuskom parlamentu i potpredsjednika Kršćansko-demokratske internacionale, koji podupire međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije i utemeljitelj je udruge za pomoć Hrvatskoj: France- Croatie-Solidarité.
Zbog povijesti i presudnih činjenica važno je istaknuti: predsjednik je Tuđman bezbrojnim naporima pokušao otkloniti rat. Pregovarao je i u Beogradu i u Sarajevu i u Zagrebu i u Ženevi, tražio je depolitizaciju JNA, ukazivao na od JNA nepoštivanje odluka Predsjedništva SFRJ, ukazivao na nametanje JNA kao glavnog arbitra u Jugoslavenskoj ustavno-političkoj krizi, pregovarao je i s Miloševićem i s Borislavom Jovićem, ukazivao na neprihvatljivu podršku JNA pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, spriječio je uvođenje izvanrednog stanja koje je željela JNA kako bi poništila demokratske izbore u Hrvatskoj i Sloveniji, ukazivao je na iz Srbije ubačene četničke i velikosrbske skupine u RH, na pobunu protiv ustavnog i pravno-političkog poretka RH, izvještavao je međunarodnu javnost da se JNA sprema za rat, da naoružava Srbe kao jednu stranu, samo jednu etničku skupinu, te da je već zauzela stranu u RH sprječavajući postrojbe MUP-a da zaustave srbsku pobunu, održe red i pravni poredak. Predsjednik je zatim pregovarao s brojnim svjetskim državnicima u Moskvi, Londonu, Washingtonu, Haagu, Bonnu… Činio je sve da do rata ne dođe.
Mudrim odgađanjem frontalnoga rata predsjednik je kupovao vrijeme. I to unatoč zahtjevima oporbe i prijedlogu generala Špegelja koji se zalagao za trenutni napad na sve vojarne tzv. JNA. Pa makar to značilo i totalni rat. Tim dobivenim vremenom predsjednik je uspio stvoriti postrojbu ZNG-a, kolijevku buduće pobjedničke Hrvatske vojske.
27. kolovoza 1991. u Vukovaru i Borovu naselju vode se žestoke bitke. Na njih je palo više od tisuću granata, bombi i raketa. Centar za obavještavanje Vinkovci objavljuje materijalne gubitke agresora: 31 tenk, 12 oklopnih transportera, 7 borbenih oklopnih vozila, višecjevni raketni bacač Oganj i veća količina druge tehnike. Sinoć je oboren i agresorski vojni zrakoplov, već 6-ti po redu.
18. rujna 1991. u 23 sata tzv. JNA pokrenula je i napad na Zagreb: iz vojarne na Borongaju jakom artiljerijskom i minobacačkom vatrom napadnut je istočni dio grada, a nekoliko je projektila palo i na središte grada. Velik broj granata ispaljen je na industrijsku zonu na Žitnjaku. Odmah zatim otvorena je vatra iz "kasarne Maršalke“, po stambenim objektima južno od Save ali i po objektima preko Save. Začuli su se i zrakoplovi okupatorske vojske, koji su ispaljivali svjetlosne rakete poslije kojih su odjekivale snažne detonacije. Cijele noći u gradu su se čule snažne detonacije te pucnjava, najčešće iz snajpera s vojnih zgrada. Ozlijeđeno je nekoliko pripadnika MUP-a, a pogođeni dijelovi Zagreba bili su Jordanovac, Getaldićeva ulica, ulica Viktora Bubnja…
28. rujna 1991. Glavni štab saniteta RH objavljuje statističke podatke: na strani RH od 17. kolovoza prošle godine ukupno su stradale 4.032 osobe. Od tog broja čak je 1.195 civila, a od 601 poginule osobe čak su njih 255 civili.
7. listopada 1991. iza 15 sati, sa dva borbena zrakoplova, raketirani su Banski dvori, sjedište predsjednika Republike. U tom trenutku u zgradi na Markovom trgu nalazili su se predsjednik RH Tuđman, predsjednik Predsjedništva SFRJ Mesić i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Ante Marković. Atentat na predsjednika RH nije uspio. Zato je sutradan u Beogradu, Služba za informiranje SSNO-a odbacila svaku mogućnost da su zrakoplovne jedinice JNA bombardirale Banske dvore u Zagrebu. Naravno, nakon što su dobili podatke da atentat nije uspio. Čak su razvijali teorije o nekakvom plastičnom eksplozivu jer kao, Hrvati su sami sebe dignuli u zrak. Isto je bilo i s Dubrovnikom: nije on bombardiran, „to ustaše pale gume“. No, istina uvijek pronađe put: nekadašnji general zločinačke JNA i bivši zapovjednik zločinačkog Ratnog zrakoplovstva u 5. armijskoj oblasti Ljubomir Bajić potvrdio je potkraj 2017. srbijanskim medijima da je upravo on zapovjedio bombardiranje Banskih dvora 1991., zbog čega ga je Hrvatska policija kazneno prijavila za zločin i ubojstvo u pokušaju državnih dužnosnika. Županijski je sud u Zagrebu tek godine 2020. podigao optužnicu protiv zapovjednika i pilota agresorskih zrakoplova…
General Kadijević u svojoj knjizi tiskanoj 1993. u Beogradu, između ostaloga o planovima tzv. JNA, otvoreno kaže: „Nakon dostizanja određenih objekata, osigurati i držati ‘granicu Srpske krajine’ u Hrvatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i poslije toga pomoći JNA u Hrvatskoj.”
Godine 1993. uslijedila je Operacija Gusar ili kolokvijalno Operacija Maslenica (od 22. siječnja do 1. veljače). No, u službenim dokumentima nigdje tog naziva, u diplomatskom rječniku nigdje tog naziva. I predsjednik je spreman na ono što slijedi: munjevita akcija međunarodne zajednice. Samo četiri dana nakon što je RH pokrenula operaciju, VS UN već donosi rezoluciju 802: „kojom traži da Hrvatska vojska i policija prekinu borbena djelovanja i napuste oslobođeni teritorij. Uslijedila je zapovijed za prekid akcije i uspostavljanje aktivne obrane na dostignutoj crti, no ne i povlačenje s oslobođenog područja… (…) Tijekom trajanja borbi dio međunarodne zajednice poduzeo je diplomatsku ofenzivu protiv Hrvatske, osobito Velika Britanija i Rusija. Francuska - čiji su se vojnici u sastavu UNPROFOR-a nalazili na području zahvaćenom Operacijom Maslenica, te su dvojica njih i poginuli - šalje i nosač zrakoplova u Jadransko more.“ Ništa manje! Bože kako su silno brzi kad treba kazniti Hrvatsku.
Javor Novak
(nastavlja se)
