Javor Novak: Nitko ne šljivi EU
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 18 Lipanj 2024 13:00
Zašto je izlaznost bila tako mala? Glavni je razlog hrvatskih beznačajnih 12 mandata naspram čak 720 zastupničkih u EU parlamentu. Hrvatskih dvanaest mjesta točno je 1/60-ina od ukupnog broja zastupnika. Ukratko toliko smo neznatni, da je utjecati na volju većine gotovo pa potpuno nemoguć posao.
Čak i udruženi sa srodnim EU strankama brojimo tek 70-tak mjesta, a što je pak 1/10-ina u ovom gigantskom-parlamentu. Daleko bismo veće rezultate mogli polučiti slanjem primjerice 50-tak nezastupnika - lobista u EU parlament da navijaju za hrvatske interese među svim tim predstavnicima. Kad već ta slavna i demokratska EU ne vidi da je ovolika golema i sasvim nepravedna disproporcionalnost i diskriminacija malih zemlja izravna suprotnost ikojoj demokratskoj praksi i volji.
A nama nameću nemoguće privilegije za manjine (čak 3 srbska od 8 zastupnika) čime nam se kunu u ravnopravnost svih ali nam u EU parlamentu daju mizernih 12 zastupničkih mjesta. No kad bi RH slučajno primijenila njihov imperijalni princip za svoje manjine, nastao bi velik problem, trenutno bismo bili proglašeni crnom i desničarski radikalnom državom. Po onoj staroj: Quod licet iovi nol licet bovi… koja debelo vrijedi još i danas. Demokracija s time očito je, nema baš ništa.
Ali mi smo zato imali čak 300 kandidata za tih 12 mjesta! A to pak znači da se za svako mjesto kandidiralo točno 25 zastupnika! Eto što čini takvo jedno radno mjesto na kojem se malo radi, prima enormne plaće, dnevnice i druge naknade i uživa u zapadnome way of life.
Drugi razlog ovako očajnoj izlaznosti je taj što izbori nisu održani tijekom tjedna, što bi pri lijepim proljetnim danima moglo opet donijeti veliku izlaznost, nego ovako nedjeljom kad svi bježe na vikend. Dakako izlaznost od samo 21 % je katastrofalna sramota za političke Hrvate ali to pokazuje (nemojmo se zavaravati) i koliko mi malo i nimalo držimo do EU i njezinih „vrijednosti“.
tko pod drugim jamu kopa…
Pokazalo se onako kako smo mnogi i najavljivali: divljački napadi na Domovinski pokret, posebice na dr. Bartulicu urodili su potpuno suprotnim rezultatom: ulaskom DP-a i dr. Bartulice u europarlament. Dakle ma koliko novinari iz vučjeg čopora DP oslikavali crnom bojom u svakoj mogućoj tv i drugoj anketi, ma koliko optužbi za radikalizam sijali, ma koliko vrijeđali dr. Bartulicu uznemirujući čak i njegovu obitelj sve do najnovijih otvorenih prijetnji smrću, sve je to otišlo u korist njihove vlastite vučje štete. Temeljito se to obilo o glavu novinarskom vučjem čoporu i izazvalo revolt na njih, a ne odium spram dr. Bartulice. Zato dvostruko čestitam zastupniku na uspjesima: i na ulasku u Sabor i u EU parlament!
Ferari, ti moja nedostižna ljubavi
Sve moje čestitke idu dr. Bartulici zato što je na kraju balade, sad već i kao izabrani eurozastupnik, sjeo u crveni Ferari. Uf kako je to zaboljelo dio novinara tj. vučji čopor. Probolo ih je sve do bubrega. Narugao im se do daske zicnuvši u taj športski auto dok su konji ostali vani. Čak ih je pogodilo i to što je auto bio crven! Zamislite užasa. Svoj toj bijedi duha curile su sline ali pobjednik je (p)ostao Bartulica. Sad danima moraju pisati o Ferariju, koliko konja ima, kolika su mu ubrzanja, ima li možda šest kotača? Da, da… sve to sad treba stručno istražiti. Ali dok vi drugovi iz dana u dan rujete i „istražujete“ dr. Bartulica se vozi Bruxellesom. Imam samo dvije riječi za taj vučji čopor: Ferari, Ferari.
A onim moralistima unutar i izvan Domovinskog pokreta koji nisu shvatili ovaj odličan geg evo nekoliko osnovnih podataka: Ferari 296 GTB iz 2023. može iznajmiti baš svatko tko god to želi za 1.638 eura po danu. A Ferari 296 GTB Coupe za 1.745 eura po danu. Sve to ako je Ferari bio iznajmljen ali nije, znanac podržavatelj DP-a, sam se ponudio da dr. Bartulicu počasti besplatnom vožnjom u zaista rijetkom, snažnom i vrhunskom automobilu.
Ako vam se ti iznosi i dalje čine tako strašni i astronomski radije se zapitajte koliko stoji mjesečni leasing za najsuvremenije i najjače audije koje izgleda baš „moraju“ koristiti naš doživotni Izbavitelj ili najnoviji mercedes koji baš „mora“ koristiti naš slučajni predsjednik? Koliko sva ta njihova parada košta? Koliko, s obzirom da tu nije riječ o jednom automobilu nego o cijelim ergelama. Ali vučjem čoporu to nije tema iako su vrtoglave cijene dnevnog najma te flote automobila stotinama puta više od jednodnevnog najma Ferarija. Kažem kad bi bio iznajmljen, ali nije bio, bio je besplatan.
Zanimljivo kako to vučjem čoporu nije nimalo zanimljivo i ne rađa im nikakvom profesionalnom zantiželjom, a niti osobnom, frustrativnom zavišću. Samo i jedino velika je zavist odmah tu kad su dr. Bartulica i Domovinski pokret u pitanju. I želim im to, neka ih izjeda što veća zavist. I onda imate doživotnog Izbavitelja koji iz Sabora javno poručuje kako je taj „skeč“ dr. Bartulice za svaku političku osudu! Rugala se sova sjenici da ima velike oči.
stigla kočarica sa svježom ribom?
U utorak oko 22,30 na auto-cesti u smjeru Zagreba, prestigla me mala kolona vladinih audija pod bljeskalicama. Bila su to dva prateća i srednje štićeno vozilo, koja su jurila brzinom znatno većom od 150 km/h. Koliko je koštala ta riblja večera u primorju? Pitaju li naši vrli novinari išta o podatcima i tim jurnjavama i razlozima korištenja službenih automobila? Ne, oni nas žele uvjeriti kako je upravo taj jedan jedini, onaj gornji Ferari, najveći problem. Problem je nekoliko kilometara u Ferariju, a nije ni najmanji problem jurcanje od najmanje 350 km (povratno) u službenim audijima i mercedesima? I nije to najmanje 350 km, to su bila tri vozila po 350 km, znači više od 1.000 km za jednu riblju večeru. U jednu jedinu večer! Problem je besplatni Ferari, a nisu problem jurcanja na desetke audija i mercedesa iz flote automobila koje svi mi plaćamo. Sačuvaj Bože da se društveno-politički novinarski radnici ikada odvaže pitati Vladu za izvješća o prijeđenim kilometrima vladinih vozila u godinu dana ili od onda otkada su vozila preuzeta u leasing. Bila bi to čista sigurno kilometarska nauka… ma kako uopće ustanoviti kilometražu i broj servisa godišnje? Zato neka nam naš doživotni Izbavitelj isporuči još svojih upečatljivih zgražanja nad jednim jedinim, a besplatnim, Ferarijem. Drugovi, samo za vas vrijedi: Ferari, Ferari!
Vlada u RH koristi vladin zrakoplov i za odlazak na nogometnu utakmicu, još i gore, sa sobom vode čak i članove svojih obitelji. Koja sramota, koja korupcija, moje bahaćenje. Ferari?
(kolovoz 1948. – siječanj 1969.)
Jan je Palach bio češki student povijesti i političke ekonomije na Karlovom sveučilištu u Pragu. Njegovo samospaljivanje 1969. u dobi od 20 godina bio je najteži politički prosvjed protiv kraja Praškog proljeća koje je proizašlo iz invazije Varšavskog pakta na Čehoslovačku 1968. od strane armija Varšavskog pakta. Palach je zadobio opekline na 85% tijela. Samo-spaljivanje je bilo strašan odgovor na oružanu invaziju kako bi se srušilo reforme Praškog proljeća i Vlade Aleksandera Dubčeka. No prema izjavi liječnice, Palach se nije zapalio prosvjedujući protiv sovjetske okupacije, nego prosvjedujući protiv "demoralizacije" građana Čehoslovačke uzrokovane okupacijom. Palach je poslao i pismo, a zahtjevi iz njega su bili: ukidanje cenzure i obustava distribucije „Zprávy“, službenih novina sovjetskih okupacijskih snaga. Pismom je pozvao češki i slovački narod na opći štrajk u znak potpore ovim zahtjevima.
spaljivanja i samospaljivanja
Palachovo samo-spaljivanje treći je, odnosno četvrti čin te vrste nakon onih Ryszarda Siwieca u Poljskoj i Vasyla Makukha u Ukrajini, no Palach nije imao saznanja o tim samo-spaljivanjima. Jan Hus možda je bilo nadahnuće za Palachovo samo-spaljivanje. Husa su spalili na lomači godine 1415. (bio je češki teolog i filozof koji je postao crkveni reformator i nadahnuće husitizma, ključnog prethodnika protestantizma i ključna figura u češkoj reformaciji).
Sprovod Jana Palacha pretvorio se u veliki protest protiv okupacije. Mjesec dana kasnije, 25. veljače, još jedan student, Jan Zajíc, spalio se na istom mjestu. Uslijedio je u travnju iste godine i drugi: Evžen Plocek u Jihlavi kraj Brna. Ljudi u drugim zemljama Varšavskog pakta oponašali su te primjere poput Mađara Sándora Bauera siječnja 1969. i Rumunja Mártona Moysesa veljače 1970.
Palach je isprva bio sahranjen na praškom groblju Olšany. Dok je njegov grob postajao nacionalno svetište, StB (čehoslovačka tajna policija) započela je uništavati svaki spomen na njega i brisati stihove posvećene njemu, sjećanja po trgovima i ulicama te bivše socijalističke države. Potajice je čak ekshumirala njegove ostatke, tijekom noći 1973. i kremirala njegovo tijelo, a pepeo poslala majci u rodni grad Všetaty. Godinu joj je dana bilo zabranjeno položiti sinovljevu urnu na lokalno groblje. Tek 1990. Palachov je pepeo službeno vraćen u njegov grob u Pragu.
antikomunistička borba
Siječnja 1989. na 20. godišnjicu Palachove smrti, zbili su se antikomunistički prosvjedi u Pragu. Oni su i eskalirali u ono što će se nazvati "Tjednom Palacha". Suzbijala ih je policija, tukla je prosvjednike i koristila vodene topove. Taj tjedan Palacha smatra se jednim od katalizatora prosvjeda koji su prethodili padu komunizma u Čehoslovačkoj deset mjeseci kasnije.
Čeh Jan Palach posthumno je zadobio brojna priznanja: brončani spomenik njemu i Zajicu na Vaclavskom trgu u Pragu (nakon Baršunaste revolucije) te imenovanjem Trga Jana Palacha. Po njemu je nazvan i asteroid, a postoji i nekoliko spomenika Palachu u gradovima diljem Europe, uključujući mali spomenik unutar ledenjačkih tunela u Švicarskoj.
Na nekoliko kopija samo-spaljivanja možda je utjecao primjer Palacha i njegove medijske popularnosti. U proljeće 2003. šestero mladih Čeha spalilo se do smrti, među njima i 19-godišnji student koji se spalio na gotovo istom mjestu ispred Narodnog muzeja gdje se spalio i Palach, ostavivši oproštajno pismo u kojem se eksplicitno poziva na Palacha i ostale koji su se spalili 1969.
kulturne reference
Jan Palach ima spomen ulice i trgove diljem Češke. Obilježja su i po cijeloj Europi: u Luksemburgu, Francuskoj, Poljskoj, Nizozemskoj, Bugarskoj, Velikoj Britaniji, u Rimu i Milanu (središnji trgovi s komemorativnom statuom). Najstariji rock klub u Hrvatskoj (Rijeka 1969.), zove se Palach. Glavni autobusni i metro terminali na otoku Mauricijusu kraj Madagaskara nazvani su po njemu, baš kao i studentska dvorana u Veneciji.
U književnosti Palach živi i danas s pjesmama u Sloveniji, Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj, Pakistanu, Irskoj, Češkoj, Engleskoj, čak i u Sovjetskom Savezu. Zatim i u romanu Salmana Rushdieja.
U glazbi Palachu su posvećene skladbe raznih vrsta od Engleske i Nizozemske do Norveške, Amerike, Italije, Poljske, Velsa („Rekvijem za Jana Palacha“) te Španjolske i Izraela. Tu su i performansi, kipovi, posvećeni su mu filmovi u Francuskoj i Češkoj, u češko-poljskoj tv emisiji… na BBC radiju.
jeza na Markovu trgu
Prije nekoliko dana čovjek se polio benzinom i zapalio na Markovu Trgu u Zagrebu! Mislili smo da se takav žestok protest u demokratskoj Hrvatskoj nikada ne će morati dogoditi. Malo je vjerojatno da je taj težak prosvjed upućen sto i četrdesetorici saborskih zastupnika, on je najvjerojatnije upućen najprvo predsjedniku Vlade, a zatim i njegovim ministrima. Sad će krenuti stigmatizacije medijskih, onih društveno-političkih radnika: bio je to jedan prolupan tip, psihički bolesnik, umno poremećen, terorist, auto-destruktivac, samoubojica, u najmanjem egzibicionist… Ili kad ništa od toga ne budu mogli dokazati, krenut će gromoglasno prešućivanje: ništa se nije dogodilo, to je sporedan jedan život, čovjek ne zaslužuje ni da mu se objavi ime. Kako mučno i kako vrlo nalik svojevremenom samo-spaljivanju u Pragu. I tako politika u Hrvatskoj ima i svoju prvu žrtvu nalik glasovitoj antikomunističkoj žrtvi: Janu Palachu. Žrtvu koju „hrabro“ i totalitarno prešućuje.
Kako je tajna čehoslovačka policija 1969. prešućivala Palachov protest, tako nam službena politika i policija u Hrvatskoj 2024. želi poručiti: žrtva ne zavrjeđuje da joj se objavi niti ime! Ta se smrt nije ni dogodila! Jan Palach s Markova trga u središtu Zagreba nikako ne smije postati žrtva, niti ga itko treba nositi na savjesti? Još manje se za taj slučaj treba saznati u Europi. Jedina razlika, u odnosu na tadašnju socijalističku i hvala Bogu bivšu Čehoslovačku, jest što ovome čovjeku grob sada ne će biti noću i potajno mučki prekapan, a kosti bezdušno i protupravno spaljene. Sve nas drugo žalosno podsjeća na socijalističku Čehoslovačku još od prije 55 godina!
Povijest pamti i osuđenog znanstvenika, a „krivovjerca“ Marka Antonija de Dominisa sa Raba kojeg je inkvizicija osudila, iskopala iz groba, mrtvog vukla ulicama Rima i javno spalila 1624. Tek smo samo 400 godina udaljeni od toga. Nekada su da bi čovjek trajno nestao i da bi spaljivali njegovo tijelo, danas je dovoljno prešućivati njego postojanje i smrt.
„Hrvatska“ narodna banka
Nije to prvi put, i prijašnji sjajni guverneri HNB-a bili su miljenici EU bankovnih krugova. Nije li to već samo po sebi sumnjivo? Pa čak i u sukobu interesa? Zar se iz toga ne vidi da guverneri vode stranu, a ne hrvatsku politiku? A plaćeni su u Hrvatskoj.
Tako i opet imamo isto: predsjednica Europske središnje banke (ECB) Christine Lagarde u svom drugom mandatu sada zdušno podržava guvernera Borisa Vujčića za njegov treći mandat! Uopće ta poplava istih ljudi na istim mjestima u „novim mandatima“ pogubna je po Hrvatsku i sadašnjost i budućnost.
Velika Lela Margetić
Nakon dugih desetljeća militantnog feminizma i mržnje napokon se jedna žena iskreno oglasila i o žensko-muškim odnosima. I kazala kako nije pobornica Me-too, a niti sukoba muško-žensko. Ne vidi ni razloga tom međuspolnom antagonizmu. Čemu uopće taj antagonizam? Kako istinito, kako potrebno. Čemu sukobi žensko – muško? Može li između spolova postojati uljuđen i miran dijalog?
Javor Novak
