Javor Novak: Papa Franciscvs
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 29 Travanj 2025 12:53
U prijenosu Nove tv voditeljica, te gosti u studiju njih četvero, bili su iznimno potkovani i informativni, vrlo na visini zadaće. No, troje gostiju govorilo je unutar svoje životne preokupacije i struke pa onda znanje niti ne čudi. Međutim gđa. Ivana Petrović nije iz te struke ali njezina informiranost i znanje zaista imponiraju.
Gledali smo ju po bezbroj tema i svaki je to put bilo znalački. Iznimno je to teško jer od događaja do događaja treba se detaljno pripremati, ulaziti u nova područja, znati gdje znanje leži, umrežiti činjenice i u konačnici sve to moći i medijski predstaviti. Posebno to vrijedi za dugu povijest i komplicirane regule Katoličke crkve. Gospođu očito odlikuje fotografsko pamćenje uz oratorsku vještinu.
Nova TV kao stara tv
Za razliku od prijenosa ispraćaja pape, Dnevnik Nove TV nešto je sasvim drugo. Koja je svrha propitivanja nevjernika što pak oni misle o pok. papi Franji? Nikakva. To je slab pokušaj da se papina veličina „još poveća“ jer eto i nevjernici… Koji promašaj. K tome još i veći kad se razotkrije bijedan pokušaj afirmiranja osoba baš na papinoj smrti, likova koje lijeva vrhuška mora stalno afirmirati. Jer, veličine su to koje treba redovito dopumpavati. To je kao i s Puhovskim: nema te teme i analize koju on ne gura medijima. Nema emisije koja njega ne treba jer mi stručnih i mlađih nemamo. Memovi ga već vide kao čovjeka u lijesu iz kojeg još proviruje samo njegova ruka uz poruku: I još samo ovo da vam kaažem. Pa ma o čemu se radilo uvijek su iz istoga jata arbitri, ti prvi krici (u našoj) savani. Oni koji tobože nastupaju u ime intelektualaca. Tako nam je o papi govorio jedan Jakovina, na Novoj ništa manje nego Čedo Prodanović, Seid Serdarević i još Radimir Čačić. Kako značajan, kako slučajan kvartet. Sve same primabalerine. Tim smo izjavama obogaćeni, saznali smo i one njima dragocjene vrijednosti u pok. Franje. Neprocjenjivo. Ti su nam likovi, koji su odglumili svoju vjersku toleranciju, sada još i veći. Poruka je nije važan papa, nego oni. Ne, nemojte ni ubuduće propustiti nijednu priliku da nam poturite ove vaše misaone veličine. U svim njihovim opsezima.
kaljuža
Papa Franjo umro je prije više od tjedan dana ali još se ne stišava paljba mrzitelja. Od onih militantno pravoslavnih, do onih zadojenih politikom, do onih bezveznih koji jedva čekaju kako bi nekoga vrijeđali. Zar je sad vrijeme kad se treba obračunavati sa stajalištima pok. pape Franje, s bilo kime tko je umro? Imali su godine za to. Tada je bilo vrijeme za sure osude, sada to rade mizerije i kukavice. Upravo je nevjerojatno koliko se primitivaca sad valja, bez pijeteta spram smrti čovjeka, toliki su bez kućnog odgoja i trunke savjesti. Samo potpuni bijednici mogu likovati nad nečijom smrću. Zanimljivo kako sada nema famoznog govora mržnje, kako se ne blokiraju ili ne brišu primitivni komentari. A što reći o onim praznoglavcima (ili pokvarenjacima?) koji snimaju sebe s mrtvim papom u kovčegu i pri tome se smiju da bi njihov nekakav selfi bio uspješniji? Na mreži posjećeniji. Lijes su na trgu mobitelima snimali čak i politički „uglednici“. Najsrdačnije su se rukovali Macron i Trump jer oni imaju mnogo "zajedničkog": jedan je oženio mamu, a drugi kćer.
Dok papa nije umro iz medija nismo mogli saznati ni za pola njegovih dobrih dijela. Kako ih sada ima mnogo, a prije ih nije bilo? Jer sada se podgrijavaju toliki hvalospjevi. Primijećeno je i kako ljevičari i liberali, u pravilu ateisti, kad nisu mogli za života, pokojnog papu sada neprimjerenom količinom lauda žele pretvoriti u svog „igrača“. Jednima ili drugima smrt je čini se, vrlo tiražan biznis. Ili kako je jedan bard hrvatske književnosti svojevremeno javno kazao: „U Hrvatskoj umjetnik treba samo umrijeti, bit će slavljen i priznat kao nikada prije.“
Svojevremeno me zapanjilo kad sam o jednom umrlom hrvatskom čovjeku objavio in memoriam, pokoju dobru riječ. Zapanjilo me, i to od hrvatskog vjernika koji mi je predbacio da kako sam mogao tako o tom čovjeku kad je on za života napadao… Da, to „za života“ mnogima nije ništa drugačije od onoga „poslije smrti“. Pa čak ni nekim velikim vjernicima. Nema praštanja. Mržnja plamti i preko groba.
nekada oko smrti, danas oko političkih bodova
Svaka državna i gradska vlast u Zagrebu tijekom godina gradila je svoj image (sliku) upravo na obećanju izgradnje novog nogometnog stadiona. Iako se ulaznice na stadion odavno naplaćuju one su bile besplatne starim Rimljanima i naplaćivale su se jedino strancima. Neki su spektakli trajali i duže od tri mjeseca i za to vrijeme dijelila se i hrana. Danas imamo izborne spektakle. Do jučer su se u Hrvatskoj dijelile značke, zastavice, kemijske olovke ili upaljači ali kako je hrana danas najskuplja, prži se i dijeli ribice, kuha se bakalar… Eto i po tome su stari Rimljani bili napredniji jer se danas na štandovima kandidata hrana dijeli samo tjedan dana, a možda i kraće.
Izvori navode tri imena: arena (iz lat. harena), koloseum te amfiteatar. Prvo od ova tri imena podrijetlo vuče od riječi pijesak, a on je pak služio za upijanje krvi ranjenih i ubijenih gladijatora. Amfiteatar se u Srednjem vijeku nazivao kolosej, prema latinskom colosseus (grč. gorostasan). Na svojem posljednjem, četvrtome katu imao je prozore, korintske pilastre (stupove) i motke za razapinjanje pokretnog platnenog krova. Ta je velika konstrukcija omogućavala zaštitu i sjenu gledateljima, a nazivala se velarij (veo, zaštitno platno). Zanimljivo je da su najbolji mornari za rad na velariju tradicionalno bili izabirani u zapovjedništvu rimske mornarice. To ne čudi jer je veza zaštitnog platna i jedara očita. I dan danas jedro se talijanski kaže vela.
Postoji i teza da je za Julija Cezara arena služila i za bitke brodovlja, za što nema provjerljivih izvora. Zvale su se naumahije i te su se pomorske bitke odigravale u velikim bazenima, kažu i u amfiteatrima. Jedini je izvor povjesničar Svetonije koji piše da je car Domicijan uprizorio naumahiju u amfiteatru i to oko 85. g. prije Krista tj. prije izgradnje podzemnih hodnika. Koliko je gledatelja građevina mogla primiti? Podatci variraju: od 50.000 do fantastičnih 85.000. Usporedbe radi Arena Zagreb danas prima manje od 25.000 posjetilaca, a maksimirski stadion oko 35.000. Zanimljivo je i to da je Koloseum imao 80 ulaza, 2 za careve i pratnju, 2 za gladijatore, a ostali su bili za plebs. No, on je mogao biti ispražnjen za samo desetak minuta!
Zagrebačke brojke posjetitelja navodno će se uskoro promijeniti: demontaža stadiona u Kranjčevićevoj je započela, a slijedit će je i Maksimir. Usput HRT hrabro piše kako je Rim danas dvostruko veći od Zagreba, a stanovnika ima koliko i cijela Hrvatska. Istina leži drugdje: Rim je u proteklim godinama bio bliže četverostrukom broju stanovnika u odnosu na Zagreb, a ni stanovnika nema kao cijela Hrvatska. Bliže je polovini te brojke.
Iako je i sama maksimirska lokacija stadiona zapravo sporna (mada je emocionalna), Kranjčevićeva je pak potpun apsurd. Naime tzv. stadion „Kranjča“ je okružen gustim i višim stambenim zgradama pa je ovo bila velika prilika da ga se izmjesti. Posebno zato što će novi stadion biti znatno veći po broju sjedala te će time i parkirališna mjesta biti nedostatna. Naime, iz iskustva znamo (i po podzemnim garažama u gradu) da se uredno projektira barem 30 do 40 % manje parking mjesta nego što je stvarno potrebno. Tako će za utakmica čak i kad bi mjesta bilo dovoljno, u Kranjčevićevoj i u cijeloj četvrti nastajati neviđene gužve. Sasvim nepotrebno. Još kad se napuni obližnja Cibona… Ali Tomaševiću idu izbori pa on brzo treba onu prvu lopatu. Treba u očekivanju maksi-velikoga što prije započeti graditi drugi, mali zagrebački koloseum. Nekada mjesto okrutnih i krvoločnih smrti, danas su to lokusi skupljanja političkih i predizbornih bodova.
digitalna okupacija
Kad na tzv. nacionalnoj televiziji pogledate rasporede emitiranja emisija, filmova i serija vidjet ćete da smo mi već dugo pod otvorenom britanskom digitalnom okupacijom. Niti jedna strana produkcija (nekmoli talijanska) nije toliko zastupljena u ovoj pravoj tv-poplavi. O hrvatskima da i ne govorim. I dok su BBC uratci (svemir te blistav David Attenborough) primjer vrhunskoga tv-zanata, nažalost mnogo je emisija ispod svake razine, a ima i savršenog, pregorjeloga škarta. Onog koji se prodaje i bahato nameće jedino kolonijama.
To stanje posebno je iritantno u ovo doba godine kad za koji tjedan obilježavamo 80-tu godišnjicu najvećeg pokolja u povijesti hrvatskoga naroda. Pokolja koji se ne bi dogodio da Britanci oko Bleiburga nisu izručili Titovim koljačima tolike stotine tisuća izbjeglih civila, vojnika, staraca, žena i djece. I koji baš ništa nisu učinili da taj masakr, kojeg su danima skrštenih ruku slušali s druge strane granice, zaustave.
Andrea Widburg
Ovaj auktor u članku naslova „The gates of Vienna have fallen“ elaborira moguće posljedice neograničene „islamske imigracije“ – vrata Beča su pala. I ne samo da su pala nego nema više ni one države koja je bila Antemurale Christianitatis iz daleke 1523. kad je Hrvatsku tako nazvao odličnik Krsto Frankopan u Rimu pred papom Hadrijanom VI. Auktor zatim citira esej Roda Drehlera, američkog konzervativca koji živi u Mađarskoj. Esejist Drehler svojim se razgovorima s običnim Europljanima uvjerio u stajalište po kojem je „građanski rat neizbježan“. Rat onih koji dijele europske vrijednosti s onima koji su prihvatili ljevičarstvo i islam. Drehler je u brojnim privatnim razgovorima i s običnim Francuzima ustanovio da već i prije presude M. Le Pen isti također očekuju građanski rat i u Francuskoj. Vladajući su „zgodno odlučili zatvoriti Marine Le Pen, jedinu osobu koja trenutno stoji nasuprot francuskom političkom sustavu i viče: Stop“. Također kaže da bi s obzirom na masovne medije, posebno društvene mreže, građanski rat koji bi izbio u jednoj zemlji vjerojatno gotovo trenutno pokrenuo rat i u drugoj.
Tako navodi i Davida Betza profesora na King's College u Londonu kao stručnjaka za građanske ratove, koji smatra kako je Britanija na rubu građanskoga rata. Čimbenici koji tome vode su: kolaps vjere u institucije, dvoslojni pravosudni sustav, islamska radikalizacija i polarizacija izazvana službenim multikulturalizmom. A protivljenje neograničenom useljavanju (AfD) stavilo je pak Njemačku na crnu listu i gurnulo u stranu.
Widburg se sa svim tim ocjenama nimalo ne slaže jer daje ovakvu sliku Europe: „…početkom 1960-ih, Europljani su počeli pozivati svoje bivše neprijatelje. Britanci su primili Saudijce i Pakistance, Francuzi su pozvali Alžirce i Marokance, a Nijemci su otvorili vrata Turcima. Isto je bilo i diljem Europe.“ No, ne može se britanska i francuska, i portugalska, i španjolska i belgijska i nizozemska i njemačka i talijanska kolonizacija svesti na samo pet opljačkanih država. Pa Britanija je rovarila od Bliskog istoka do Indokine i Kine, Francuska Polinezijom i Južnom Amerikom, pa onda obje zajedno po Africi itd.
„I naravno, Angela Merkel je 2015. pozvala sve u goste“ – nastavlja Widburg – „Asimilacija nije dobro prošla jer Muslimani ne vjeruju u asimilaciju; imaju vjerski nalog za osvajanje i, za razliku od Europljana, imaju bebe. Puno, puno beba. Nasuprot tome, pogledajte Španjolsku, nekadašnju braniteljicu Europe od islama i naciju koja je imala puno beba, ali koja se zapravo prestala razmnožavati. U Beču, nekoć zaustavljanoj točki za islam, po prvi su put muslimanski učenici najveća vjerska skupina u školama. To je nevjerojatna demografska transformacija u tom gradu. Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) sada diže uzbunu... Muslimanski studenti sada čine 41,2 % svih studenata, dok su kršćanski studenti pali na 34,5 %. Trend samo raste, a prate ga sve veće nasilje u školama, antisemitizam i prjezir prema ženama. Europe, kolijevke zapadne civilizacije, više nema. Što je još gore, ona nije ni umrla od apatije. Aktivno je počinila samoubojstvo. I ne, neće biti građanskog rata koji bi to mogao spasiti.“
Tu se vrijedi zaustaviti i zapitati može li ikoji građanski rat donijeti spas? Drugo: kamo vodi rastući agresivan islam u Europi? Više je nego jasno da on već godinama stupa put supremacije. Treće: Hoće li se radikalizirani islamisti boriti za svoje ciljeve i vjeru kroz postojeće demokratske institucije? Zdravo sumnjam. Prema tome, suprotno Widburgu, mislim da je sukob neminovan. Kada? Onog trenutka kad se militantni islam bude osjećao nadmoćan te nadomak cilju. A njima nije cilj pojedina država već cijela Europa. Vrijedi ponoviti: Agresivni muslimani ne vjeruju u asimilaciju, imaju vjerski nalog za osvajanje i, za razliku od Europljana, imaju bebe. Puno, puno beba.“ (vidi:www.americanthinker.com)
izborijada, izbor jada
Tomašević se stalno hvali napravili smo ovo, napravili smo ono. Što mu drugo preostaje kad građani uopće ne prepoznaju što je pozitivno napravio, vide samo razaranje grada Zagreba. S giga-kapitalom kojim upravlja (2,94 milijarde eura! za 2025.) morao bi svaki dio grada, u ovih već četiri godine, osjetiti promjenu na bolje: ili u prometu, ili s komunalijama ili s vrtićima i školama. Time je svakome jasno kako je Tomašević u ove četiri godine mandata ukupno profućkao više od deset (10) milijardi eura. I sad tome dodajte puste stotine milijuna nepovratnih eura iz EU fondova i sve kredite iz Unije…
Tako on nema novca ni za upravo neophodnu renesansu zg-vodovoda i prometa. Pucaju cijevi, a pucaju na živce i vozači. Građevinska mafija gradi svakojako, na punoj površini parcela, ali Tomašević ne pita ni za obvezne podzemne garaže u tim novim objektima ni za slabu i krhku infrastrukturu na koju će te brojne stambene zgrade biti spojene. U njima je sve veći luksuz, sve su više cijene kvadrata, a dolje na ulici Zagreb je postao Cloaca Maxima. Ako Tetejac dobije još jedan mandat vratit će nas u šekspirovu Englesku: gore su u gradskim stanovima bili svileni baldahini, a noćne su posude praznili kroz prozor - ravno na ulicu.
Pri svemu tome vrlo je tugaljivo vidjeti come back jednog stručnjaka tipa Davora Šterna u politiku. Davor do Davora, ne zna se tko kome svira. Izgleda da je to neki revolt na HDZ-e jer su ga zaboravili. Pa onda ide s nikim drugim nego s Bernadrićem – već ostvarenim gubitnikom!?
reteriranje kao znak
Amerikanci i Rusi redovito nas žele uvjeriti kako vrlo ekstenzivni pregovori o miru ipak dobro napreduju. Ima i tome već najmanje dva mjeseca kako predsjednik Trump jedini izlaz iz ruske agresije vidi u otkidanju ukrajinskih okupiranih teritorija. Predsjednik Zelenski tome se kategorično suprotstavio. No vijesti s prve crte već su dugo nepovoljne, ruska vojska prodire sporo i trajno. Uporedo s tim procesima Trump više nije sam, u međunarodnoj politici sve se češće govori o ustupanju ukrajinskog teritorija kao o neminovnosti. Usput, ne mogu se oteti da Trump ima lice koje kao da uvijek govori: A što ti hoćeš!?
Iako je Ukrajina pristala na primirje, konačnog ruskog odgovora još nema. I onda stiže najcrnji pokazatelj: Zelenski je ovih dana radikalno promijenio retoriku - „o ukrajinskim se teritorijima može pregovarati“. Postavljeni uvjeti, kao tobožnje obeštećenje Ukrajini, ne mogu umanjiti dimenziju te katastrofe. Ma koji razlozi bili presudni, Zelenski nam svojim reteriranjem snažno signalizira da rapidno gubi rat. Rusi njegov pristanak na primirje čitaju kao slabost i u tim uvjetima Putin nesmiljeno pojačava krvave napade na civile i na samu metropolu Kijev. Kao zvijer kad namiriše krv, što na bojnom polju što u međunarodnim odnosima, on sada osjeća da je ovo njegov mogući vrhunac – „prilika“ kojom će u finišu matirati čitav ukrajinski narod. Preko njihovih leševa naravno.
zazivanje novih ratova
Na nedavno objavljen transkript sa susreta Putina, srpskog patrijarha Porfirija i čelnika Ruske Pravoslavne crkve Kirila, od vlasti u Hrvatskoj, nitko nije reagirao. Kao i prije ovog „susreta“ brojne članke objavio je portal Narod.hr jer Porfirije je osoba od incidenata, ne samo onih pjevačkih. Na tu temu više puta pisao je i portal Kamenjar.com, a osobno je reagirao jedino Tihomir Dujmović.
Huškačka je izjava Porfirija koji je Putinu i Kirilu rekao: „Mi pravoslavni imamo jedan adut – Vladimir Putin. Te riječi govore sve“. Pa je nastavio: „Zahvalni smo vam za podršku i stav vezan za Kosovo i Republiku Srpsku i naravno Crnu Goru – tamo je naš narod, naša crkva.“ Kako ne bi bilo dvojbe dodao je i ovo. „Naš stav, što se tiče Kosova, Republike Srpske i Crne Gore, mislim i osjećam da ovisi i od stava Ruske Federacije na globalnom nivou. Moja je želja i želja većine u našoj crkvi je da u perspektivi, ako bude novog geopolitičkog razgraničenja, budemo blizu u tom ruskom okruženju“. Na to se nadovezuje mitropolit bački Irenej kazavši: „U ruskom svetu“, a patrijarh Porfirije prihvaća: „Da, u ruskom svetu“. Isto je to ono Miloševićevo ludilo iz 90-ih: „Svi Srbi u jednoj državi!“ No ne znam zašto su se onda i jučer i danas velikosrbi ograničili samo na naše susjedstvo. Pa Srba ima i u Beču, i u Parizu, i u Kanadi, i u Australiji… Posvuda.
Sve to potvrđuje, piše dalje Dujmović, da su „budući ratovi, opet zbog srpskog ludila, kao i toliko puta do sad, zapravo neizbježni“. Dodao bih: ne treba zaboraviti da to od Porfirija nije ništa novo, on je još 2016. u Chicagu pjevao četničke pjesme. U rujnu je 2022. u BiH javno kazao (kroatizirano): „Svi dobro znamo da su se kroz povijest granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se ne će mijenjati i ubuduće. (…) U povijesti je sve relativno“. Ono što jest novo je da to velikosrbstvo koje je širio SAD-om i BiH sada širi i Rusijom te žudi za što jačim savezništvom s Putinom. A za što? Za nove ratove: na Kosovu, za tzv. RS, u Crnoj Gori. Kao što svaki put reagira na Dodikovo mahnitanje protiv Daytona, oštro je reagirala američka ambasada u BiH. K tome Crna Gora je u NATO-u, a i Kosovo je samostalna država. Utoliko samo luđaci mogu sanjati nove ratove. Upravo za trajanja krvavog rata u Ukrajini Porfirije očito vjeruje da je to ono vrijeme kada treba dodatno podilaziti, hvaliti Putina. Svet čovek nema šta.
Tihomir se Dujmović dalje pita kako to da nitko iz vlasti u Hrvatskoj ne reagira. Kako to da nitko od zagrebačkih porfirijevaca ne daje nikakve osude na te otvorene ratnohuškačke izjave i presizanja. Jer porfirijevci su mu udijelili brojne hvalospjeve kao „velebni hrvatski intelektualci“, tvorivši „Porfirijev kružok“ tu su ponosni: „Akademik Silobrčić, bivši predsjednik Josipović, vatrena feministica Rada Borić koja se radosno deklarirala kao 'porfirijevka', notorni Jakovina, dakako 'antifašist' Klasić, Branimir Pofuk, Dejan Jović, Drago Pilsel, Vili Matula, Pupovac, pa čak“ – zaključuje Dujmović – „i don Antun Šuljić. Svi su o Porfiriju govorili s neviđenim oduševljenjem“.
Javor Novak
