Javor Novak: Večernji list: Pavelić je za Blajburg odgovoran moralno, Tito kazneno, a Britanci i moralno i kazneno
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 15 Svibanj 2025 13:01
80. je godina od pokolja nad žrtvama Blajburga i Križnoga puta, od stradanja neutvrđenog broja vojnika NDH i hrvatskih civila, slovenskih domobrana te srpskih i crnogorskih četnika, koje je Jugoslavenska armija likvidirala bez suda. Nijedna hrvatska Vlada nije ništa učinila za istraživanje tog najvećeg pokolja u hrvatskome narodu, pa čak istraživači nemaju pravo uvida ni u podatke iz matičnih knjiga.
List donosi i staru tvrdnju o redovitoj, a „nepoželjnoj ikonografiji“ na Blajburškom polju jer to „nije mjesto za političke govore“. Znači oni koji su stradali od Titove zločinačke ikonografije, njihove napaćene obitelji nemaju pravo čuti išta o političkim okolnostima niti o glavnom nalogodavcu svih poslijeratnih zločina - Titu. Ta tvrdnja „nije mjesto“ u suprotnosti je (i) s govorom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića koji je na Blajburškom polju (2007.) sasvim konkretno rekao tko su zločinci koji su počinili masovni zločin i nad kime sve. Očito neki bi još uvijek htjeli da politički uzrok ovom neviđenom masovnom zločinu nad Hrvatima bude ponovno skriven ili barem prešućen.
Zatim se tvrdi kako se već nakon pobjede Sovjeta kod Staljingrada znalo: a) „da će Saveznici određivati pravila nakon rata“ i b) da će „na ovom prostoru Britanci biti ti koji će štititi interese zapadnog svijeta“.
Petomjesečna bitka za Staljingrad bila je jedna od najvećih u Drugome svjetskom ratu, a vodila se između Wehrmachta i Crvene armije na području današnjeg Volgograda. Trajala je do 2. veljače 1943. i završila sovjetskom pobjedom. Ta bitka bila je velika prijelomnica ali da je sve bilo jasno i gotovo - ne bi se rat vodio još pune dvije i po godine. Čak i nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.) rat je buktio još 9, a na Pacifiku, u Japanu, još 11 mjeseci. Da bitka za Staljingrad nije značila kraj rata, poznato je i po krvavoj bitki u Ardenima: u studenom i prosincu 1944. Tada je (u sjeveroistočnoj Francuskoj) duže od mjesec dana trajala ta zadnja njemačka ofanziva. I to tako unatoč tome što su savezničke snage imale tri i po puta (600.000) vojnika više. Američke i britanske snage bile su izložene snažnom udaru i bila je to teško ostvarena pobjeda.
Prema tome reći kako se nakon Staljingrada već znalo tko će određivati pravila nakon rata, a tko će štititi interese Zapada, čisto je generalovanje nakon rata. On se zamalo mogao preokrenuti u Staljingradu, a pogotovo u Ardenima.
Tvrdnja koju također valja raspraviti je i slijedeća: „NDH se pokazala nedoraslom vremenu te je kraj rata dočekala kao jedini saveznik Trećeg Reicha“. Na istini treba uvijek uznastojati, ni najmanje ne opravdavajući ni Pavelića niti poraženu NDH. Nekoliko dana nakon kapitulacije Italije, zarobljenog Mussolinija oslobađaju njemački padobranci (rujan 1943.). Prebacuju ga u sjevernu Italiju gdje ga je Hitler postavio za šefa marionetske države: Talijanske Socijalne Republike. Tek u travnju 1945. (punih 19 mjeseci poslije) Mussolini biva uhićen pri bijegu u Švicarsku i odmah strijeljan te javno obješen za noge. Prema tome i tzv. Talijanska Socijalna Republika gotovo je dočekala sam kraj rata kao saveznik Trećega Reicha, nije to bila samo NDH.
Pavelić se očito našao u kliještima jer su njemačke snage bile u Hrvatskoj. „Periferiji“ Hitlerovih okupacija (Grčka, Bugarska, Rumunjska, Mađarska) bilo je mnogo lakše nego NDH, koja je praktički bila naslonjena i na fašističku Italiju i na fašističku Austriju te je ovisila i o Njemačkoj. Točnije je od Staljingrada reći da je za 2. sv. rat bila odlučujuća druga polovina 1944. jer u kolovozu Rumunjska objavljuje rat Njemačkoj, u rujnu Bugarska carevina, a tek 29. prosinca i Mađarska. U tim eklatantnim okolnostima misliti da je Pavelić vjerovao kako će NDH prebroditi 2. sv. rat, jest promašaj. U pitanju je bilo kako sačuvati hrvatsku državnost.
Generalno reći za cijelu vlast NDH da je bila „nedorasla vremenu“, ne odgovara povijesnim činjenicama. Pokušaj prelaska na savezničku stranu zbio se (i) kroz prvo navodni puč (a zatim i stvarni) Lorković-Vokić (još sredinom 1944.), i to sve u dogovorima s HSS-om. To se odvijalo punu godinu dana prije kraja 2. sv. rata te uz početno Pavelićevo odobrenje. „Puč“ se pripremalo prije raskida savezništva Rumunjske, Bugarske i Mađarske s Njemačkom. Iako je u konačnici sve završilo Pavelićevim uhićenjima pučista, NDH je u više navrata slala dopise i delegacije na pregovore sa Saveznicima. Čak je jedna delegacija zrakoplovom žurno letjela na pregovore u Italiju. Zbog toga termin „nedorasla vremenu“ ne odražava ondašnje ratne i političko-povijesne (ne)prilike. Ili ako je vlast NDH (u tim uvjetima) bila nedorasla vremenu, onda su to bile i brojne države i vlasti diljem okupirane Europe, pa to nije bila baš nikakva hrvatska specifičnost.
Lako je poslije rata mirnodopski pametovati kako povlačenje prema Austriji „nije bilo dobro pripremljeno“ uz tvrdnju kako se marioneta Pavelić spasio pobjegavši prije svoga naroda. Neki se pitaju i kolika bi uopće bila šansa da zapadni saveznici prihvate NDH nakon višegodišnjeg ratovanja na Hitlerovoj strani. Misle da bi bila vrlo mala, ali je šansa nasuprot toj tvrdnji mogla biti znatna s obzirom da je zamjena strana bila prihvaćena spomenutoj Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj… Naravno, bili bismo prihvaćeni kao hrvatska država ali bez Pavelića. Nadalje, zbog zločina počinjenih u NDH, zbog tog velikog biljega neki drže kako Saveznici nikada ne bi prihvatili državu Hrvatsku. No zar je bio drugačiji položaj gornje tri navedene države? Ili: zar talijanska, austrijska i njemačka država nisu unatoč zločinima - opstale? Treba li reći da je unatoč Titovim mega zločinima u ratu i poslije njega i Titova „nova“ Jugoslavija bila rado prihvaćana? Kalkulacijama se ne može do istine, uvijek su trenutni interesi odlučujući.
bijeg pred koljačima
Zbog kriminala i okrutnih zločina kojeg su na svom putu činile JA, partizanske jedinice, započeo je masovni zbjeg stanovništva iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije i mnogih krajeva tadašnje NDH. I to znatno prije kapitulacije Trećega Reicha. Procjene su da su oružane snage NDH maksimalno brojale 100.000 pripadnika, a da je civila bilo oko 70.000. No, kad se pogleda na kartu NDH i promotri cijeli prostor od Drine do Slovenije, navedena brojka civila djeluje vrlo neuvjerljivo mala. Za Drugoga rata sama Banja Luka brojila je gotovo pola od tog broja civila. K tome, kolone ljudi iz Bosne i Hercegovine te Hrvatske, kretale su se prema Austriji u dužini od 60 kilometara…
Večernji objavljuje kako zbjeg „upada u zagušenje prvo kod Celja“ JA propušta kolonu „jer je ne može držati pod kontrolom“. No južno od Celja je po ogromnom zlu poznato rudarsko okno Barbarin rov kod Hude Jame. „Čišćenje“ terena od Hrvata već je započeto, a Barbarin je rov krcat nabacanim još živim, civilnim žrtvama. Kako sam o tome pisao (još u veljači 1998. u "Hrvatskome slovu") ljude su partizani zazidali iza 11 pregradnih zidova da se ovaj masovni zločin, kojeg su i te kako bili svjesni, nikada ne otkrije. Jedan od betonskih zidova bio je debeo 1,2 metra. Kod „Slovenj Gradeca događa se potpuno zagušenje prostora“ – piše dalje list – i kolona se „sporo probija prema Dravogradu“. Time se zapravo prešućuje klanje južno i sjeverno od Celja, te prije Slovenj Gradeca na potezu Gornji Dolič – Mislinja. Tu je kolona bila napadnuta mitraljeskom paljbom s okolnih brda, u klancu. Baš kao što je prije toga još jedan od pokolja bio izvršen i prije Gornjeg Doliča – kod južnijeg i kobnog mjesta Paka pri Velenju (NE od Velenja).
Tako slovenski partizanski auktor Franci Sterle (1927.-1991.) objavljuje naslov „Veliki finale na Koroškem“ (1976.) te citira iskaz triju ondašnjih gimnazijalki iz slovenskoga tiska: „Partizani su svibnja 1945. zaustavili bijeg ustaške sile i njemačkih četa zahtijevajući predaju… (…) Ustaše im nisu vjerovale… (…) Neravnopravna bitka u kanjonu i dolini Gornjeg Doliča (Pancer Greben) te na području Mislinje, trajala je dva dana. Nadmoćna partizanska brigada imala je deset (10!) poginulih. Na ustaškoj je strani palo 3.000 muškaraca, a zarobljeno ih je gotovo 11.000!“ Slaveći partizanske „pobjede“ Sterle tako otkriva neravnopravnu „bitku“, točnije klanje. Pokolj u kojem su partizani pobili 3.000 vojnika uz gotovo nikakve vlastite gubitke. Procjene su da to nije i konačan broj ubijenih u toj klopci jer je u okolnim skupnim jamama bez obilježja pokopano gotovo 5.000 navodno isključivo ustaša. Toliko o tome kako JA propušta kolonu vojnika.
Govori se zatim o smjerovima kretanja kolona kao da je to bila šetnja, a preskaču se učestale borbe za goli život, stalne pucnjave s obronaka ili iz šuma te danonoćna strijeljanja Hrvata. Svjedok iz tri filma o Bleiburgu navodi prve žešće napade već kad su došli do slovenske granice, a kod Dravograda su partizani topovima tukli po koloni civila.
Isto tako navodi se kako je u koloni bila i skupina od oko 200 ministara NDH i njihovih obitelji, ali s njima su bile i časne sestre bolničarke, nekoliko svećenika te djeca i starci. Okrutno su pobijeni nedaleko Škofje Loke (Crngrob). Gđa. Reza Župan u svojoj knjizi naslova „I mi smo umrli za domovinu“ (2000.) piše da je tu bilo oko 2.000 ljudi. Kao očevidac 15. svibnja oko 22 sata vidjela je ljude, njih po šest zajedno vezanih žicom, koje su partizani gonili u šumu gdje su ih potukli kolcima te bacali na njih ručne bombe. Druga grupa odlazila je oko ponoći, a treća poslije dva sata ujutro. Drugi dan (16. svibnja) partizani su gonili djecu vezanu žicom. Udarali su ih kundacima i nogama. Oko ponoći gonjena je nova kolona s djecom vezanom žicom, a oko tri ujutro (17. svibnja) gonili su žene. Prije likvidacije su ih skidali. Žene krvnika poslije su nosile krznene kapute, a kćerke ogrlice, naušnice i drugu zlatninu. Njih oko 400 preostalih žrtava s kojima ti „antifašisti“ nisu znali što bi, vagonima su prevezli u Škofju Loku gdje su ih kod Crngroba pobili. Mrtve ljude nisu zakapali, prepustili su ih smradu raspadanja i leglima kukaca. Zbog mogućih bolesti i zaraza morali su ih pokapati sami mještani, koji su se pred večer vraćali domovima umorni i vidno otečeni od uboda raznih muha. Dvojica su zbog toga morala i u bolnicu… Gđa Župan opisuje pokolje još i 23., 24., i 25. svibnja. Tada se djevojčica Marija Jamnik uspjela sakriti, pa svjedoči o cjelodnevnim ubijanjima polugolih muškaraca i žena. Njihovi su krikovi bili užasni. Ubijali su ih krampovima i sjekirama.
Pred večer 25. svibnja partizani su zapalili župnu kuću. U njoj je izgorjelo 15 ljudi koji se nisu htjeli skinuti niti su se dali vezati. U baraci na željezničkoj postaji ostalo je oko 40 djece, preko Škofje Loke odvezli su ih na Crni vrh te ih sve pobili. Knjiga R. Županove „I mi smo umrli za domovinu“ – „Anche noi siamo morti per la nostra patria“ prevedena je i na talijanski.
pregovori ili prisilna predaja partizanima?
Nakon što se Blajburško polje prepunilo izbjeglicama održani su 14. i 15. svibnja, u dvorcu iznad njega, pregovori Britanske vojske, Jugoslavenske armije i Oružanih snaga NDH. S britanskim brigadnim generalom Patrickom Scottom prvi su sjeli predstavnici JA, potpukovnici Milan Basta i Ivan Kovačić Efenka. Oni su rekli kako očekuju da se mnoštvo preda njima, a oni će se prema zarobljenicima odnositi u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom. Britanci su se držali neutralno, ali bili su skloni takvom „rješenju“. Kako se vidjelo iz njihova kasnija držanja mirili su se s bilo kojom solucijom: i da Basta održi zadanu riječ te jamči provođenje međunarodnog humanitarnog prava i da Titovi partizani pobiju svo ljudstvo s polja.
U pregovorima s predstavnicima Oružanih snaga NDH, generalom Ivom Herenčićem, Vjekoslavom Servatzyijem, Vladimirom Metikošem i pukovnikom Danijelom Crljenom general im Scott naređuje da se moraju predati JA uz britansko jamstvo. Predstavnici NDH tada postaju svjesni bezizlazne situacije. Nakon toga su uslijedili zajednički pregovori svih triju strana na kojima je Basta samouvjereno ponovno istaknuo uvjete predaje i pozvao se na konvencije o zaštiti zarobljenika. Na bilo kakvo inzistiranje predstavnika NDH Britanci su ostali neumoljivi. A zatim su uslijedili prekrcani i zaključani željeznički vagoni u konvojima - ravno u ruke Titovim koljačima.
Ona naknadna britanska izručenja odvijala su se uz istu laž o odlasku u Italiju ali iz savezničkih logora u Austriji. Ta izručenja trajala su sve do početka lipnja 1945. Britanci polovicom svibnja dobivaju napuhan podatak (britanski avijatičari!) kako im dolazi 700.000 izbjeglica, a već ih imaju više od 25.000 u krcatim savezničkim logorima. Tu je i Broz spreman za otvoren sukob oko Koruške sve dok ga Rusi nisu zaustavili i naredili mu povlačenje. U tom vremenu Britanska vojska ne predaje izbjeglice da bi očistili Korušku od Titovih jedinica, nego da bi sebe pripremili za moguće predstojeće vojno djelovanje. To je bila preventiva jer nisu željeli, oko južne Austrije, ulaziti u poslijeratni sukob s Titom. Isti je imao podršku Crvene armije i stigao je u Korušku kad i oni. Tako su hrvatske i druge izbjeglice Britancima bile velik teret u kriznim vremenima.
Velik broj sjećanja potvrđuje da su ljudi morali trčati od Dravograda do Maribora pa od Maribora do Dravograda, a to je 125 kilometara. Trčali su, tukla ih je Titova armija, stanovništvo ih je vrlo često zlostavljalo, čak i trovalo hranom, nisu imali ni vode. Na području Dravograda i Maribora egzekucije su bile planirane i masovne. O tome govore i grobnice Tezno, i rudnik Sveta Barbara pri Hudoj Jami i zadnja istražena grobnica: Macesnova gorica na Kočevskom rogu… On je najveća grobnica u Sloveniji. Najokrutnije likvidacije bile su kroz Sloveniju, dok je najveća masovna grobnica u Hrvatskoj na Maclju. Na lokaciji Lepa bukva, gdje je likvidirano 12.000 do više od 13.000 ljudi.
Dok je Slovenija u istraživanjima daleko naprednija, s hrvatske se strane ne događa gotovo ništa. Velik, vrlo skup i metodološki vrlo zahtjevan posao za nas je odradila Slovenija, a mi ne znamo što bismo s time. Raspravljalo se hoće li kosti biti sahranjene u Maclju, na Udbini ili negdje drugdje, no ništa od toga nije zaživjelo. Ugovor o uređenju vojnih grobišta koji su Hrvatska i Slovenija 2008. potpisale nikad nije proveden, a i tada je bio potaknut istraživanjima rudarskog okna Svete Barbare, pa se na te jezive spoznaje nije moglo ostati ravnodušnim.
govore (i) scenaristi filmova
O Blajburškoj tragediji postoji još i zabilježeno dvostruko svjedočenje, ovog puta britansko i to u kratkom filmu redatelja Michaela Palaicha: „The Bleiburg massacre 1945: The shame of British army – Interview with British soldiers“ (1990.). Riječ je o ispovijesti dvojice britanskih kapetana 8. Britanske armije, o Blajburškom masakru 1945. To su kapetani Nigel Nicolson i Colin Gunner. Film redatelja Palaicha govori o obmani, laži i izdaji kako to imenuje britanski kapetan Nicolson „koja je došla odozgo“. „Organizirali smo željeznički konvoj Hrvata natrag u Jugoslaviju… To su bile žene i djeca, naravno i muškarci, no katkad i bebe“. Kapetan Gunner svjedoči: „O Bože, bilo je svega… i djece u naručju“.
Vidio je kako su Hrvati pa i djeca ubijani na mostu. Na pitanje što su partizani radili s leševima na mostu u austrijskom Lavamündu, odgovara: „Bacali su ih u jarke, u rijeku Dravu. Titovi 'časnici' su ih bičevima držali u stalnom pokretu.“ – "Jeste li vidjeli svojim očima da partizani upotrebljavaju bičeve?" – „O Bože, da! Stotinu puta! Upotrebljavali su kozački bič s čeličnim privjescima. Raskolili bi im glave, bila im je namjera da ih ubiju. Zar vi mislite da se ja time ponosim? Naravno pokosili su ih i strojnicama… Znali smo da idu u smrt… ali imali smo naredbe. Naredba je naredba“. – "Jeste li čuli mitraljeze?" – „Da! Među običnim vojnicima razgovarali smo kako je to prljav posao s kojim nismo željeli imati ništa. Prljav i krvav politički posao! Bilo nas je sram zbog toga.“ Ponavlja: „Bilo nas je sram! I još uvijek jest! Sram nas je toga… da nismo imali hrabrosti reći: Idite k vragu! O Isuse Kriste!“ – (briše suze).
U filmu se navodi kako je nakon predaje, Hrvatima bilo rečeno da im je odredište Italija ali Britanci su znali da ih šalju u sigurnu smrt, natrag Titovim partizanima. Kad govori o obmani i laži i izdaji, kapetan Nigel Nicolson objašnjava: da su Hrvati saznali da idu natrag u Jugoslaviju nitko se ne bi ukrcao u željezničke vagone. Ali kako su nam povjerovali da im govorimo istinu, nismo imali mnogo problema ukrcati ih.
Drugi kratki film „Bleiburg – svjedočanstva Britanaca“ šira je inačica svjedočenja dvojice navedenih britanskih kapetana. Pokazuje nam dokument iz kojeg je vidljivo: 19. svibnja 1945. kad su izručeni Hrvati već bili klani, počela su daljnja izručenja. I ovaj put pomoću krajnje okrutne obmane. Brigadir general Tobby Law kasnije poznat kao lord promijenjena imena, izdao je tog datuma naloge u vezi Hrvata i ostalih koje su Britanci ubrajali u Jugoslavene. „Ove snage će biti smjesta razoružane, ali ne će im se dati do znanja njihovo odredište. Pripreme će biti usklađene po ovom glavnom stožeru, a u zajednici s jugoslavenskim snagama“. Do 24. svibnja, pod tim trikom, bilo je vraćeno najmanje 15.000 hrvatskih vojnika. Prema bivšem britanskom časniku Nigelu Nicolsonu Britancima je bilo poznato da su ljudi bili ubijani nakon izručenja.
Dokazi kao što su ovi izvještaji na engleskom jeziku (pokazuje se dokument), od očevidaca koji su se spasili smrti ili pobjegli iz vlakova, bili su podneseni časnicima 8. Britanske armije koji su ih proslijedili Ministarstvu obrane u London. Ti izvještaji očevidaca, otkriveni među dokumentima tog ministarstva, potvrđuju da je britanska vlada točno znala što se događalo s Hrvatima nakon izručenja. Nicolson dalje navodi još jedan tajno snimljen izvještaj britanskog časnika… do sada nepoznatog… koji opisuje gnušanje koje su osjećali britanski vojnici kojima je bilo naređeno Hrvate izručiti u smrt. „Cijela stvar je krajnje odvratna“. U potpisu tog izvještaja stoji upravo ime obavještajca Nigela Nicolsona!
On svjedoči dalje: u starim teretnim stočnim vagonima u Rosenbachu (istočno od Villacha) koji su bili zaključani, bilo je ugurano po 60 osoba. „Nešto slično kao prijevoz u koncentracijske logore u Njemačkoj.“ Do granice je bilo samo nekoliko milja. Kroz pukotine zaključanih vagona ljudi su prepoznali partizanske crvene zvijezde i počeli su bučno lupati po stranicama vagona. Dogodilo se i nekoliko samoubojstava. Kako smo ubrzo saznali, kad je vlak tunelom kroz Karavanke prešao slovensku granicu, zaustavio se u jednom malom gradiću i tada su počela ubijanja. Spomenuti otkriveni dokumenti britanskog ministarstva govore o takvim masovnim ubijanjima u slovenskim Jesenicama. Prije toga, jugoslavenski su partizanski vojnici od svojih žrtava popljačkali satove, prstenje i zlatne zube.
Jugo historiografija sve ovo naziva operacijama, završnim operacijama za oslobođenje zemlje iako je tu riječ prvo o najokrutnijoj osveti i pokolju nenaoružanih vojnika, žena, muškaraca, staraca i djece, zatim o ubijanjima bez presuda te na kraju o pokoljima u oslobođenoj zemlji. O tome sami pišu: „Iako je oslobođen cijeli jugoslavenski teritorij, neke su njemačke i kvislinške jedinice, pokušavajući da se probiju u Austriju, produžile otpor i poslije stupanja na snagu odredaba o bezuslovnoj kapitulaciji Njemačke (8. maja), sve do 15. maja 1945. Tada su njemačke jedinice pod komandom generala Lohra bile prinuđene da kapituliraju na jugoslavenskom tlu, a s njima zajedno i preostale snage NDH, i druge kvislinške snage. Toga dana komandant 3. armije uputio je telegram svom vrhovnom komandantu maršalu Titu: 'Na frontu armije prestao svaki organizovani otpor'.“ Prema tome kakve završne borbe i operacije poslije opće kapitulacije?
Bila je to okrutna likvidacija protivnika komunizma i sustavni masovni zločin koji Tita i „antifašiste“ označava najvećim i najkrvoločnijim zločincima ovih prostora i svih vremena. Tito je odgovoran za zločine nad civilima i zarobljenicima počinjene od svibnja 1945. godine. Njegova je odgovornost zapovjedna, jer su se zločini odvijali po njegovom naređenju te bi on pred svakim sudom bio osuđen. Odgovornost Ante Pavelića više je moralna nego kaznena, jer time što je pokrenuo mnoštvo nije prekršio zakone. Britanci su odgovorni i kazneno i moralno.
( nastavlja se)
Javor Novak
