Schengen nakon 40 godina: Sloboda kretanja ili raj za ilegalne migrante?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 07 Srpanj 2025 15:00
Brojne članice EU sve se više odlučuju na vraćanje granične kontrole. I to ne bez razloga: broj ilegalnih migranata, sigurnosni propusti i nefunkcionalnost ključnih nadzornih sustava pokazuju koliko je Schengen nesiguran i koliko se lako može zloupotrijebiti.
Četrdeset godina nakon potpisivanja Schengenskog sporazuma, zamišljenog kao simbol europske slobode, jedinstva i povjerenja među državama članicama, ideja o ”Europi bez granica” nalazi se pred najvećim izazovima dosad. Ono što je 1985. zamišljeno kao revolucionarni iskorak prema integraciji i mobilnosti, danas je sve više pod znakom pitanja. Brojne članice EU sve se više odlučuju na vraćanje granične kontrole. I to ne bez razloga: broj ilegalnih migranata, sigurnosni propusti i nefunkcionalnost ključnih nadzornih sustava pokazuju koliko je Schengen nesiguran i koliko se lako može zloupotrijebiti.
Svake godine desetine tisuća ljudi ilegalno prelaze vanjske granice EU, često koristeći složene i opasne rute koje iskorištavaju propuste u nadzoru i koordinaciji među zemljama članicama. Mnogi od njih traže azil u jednoj državi, ali potom koriste slobodu kretanja unutar Schengena kako bi stigli u bogatije zemlje, gdje ponovno podnose zahtjeve, čime dodatno opterećuju sustave za upravljanje migracijama. Ovakve zloupotrebe ne samo da ugrožavaju sigurnost, nego stvaraju i ozbiljne društvene i političke napetosti unutar EU.
Što je Schengen i koliko zemalja ga čini?
Prošli mjesec obilježeno je 40 godina od Schengenskog sporazuma. Potpisan je 14. lipnja 1985. u luksemburškom gradu Schengen, a službeno je stupio na snagu 1995. godine. Potpisnice su bile Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg i Nizozemska. Cilj sporazuma bio je ukinuti granične kontrole između država članica i omogućiti slobodno kretanje ljudi, roba i usluga.
Danas Schengen čini 29 zemalja (uključujući i neke koje nisu u EU, poput Norveške, Švicarske i Islanda). Od 2024. godine, djelomično su se pridružile i Bugarska i Rumunjska, ali još uvijek nema potpune otvorenosti granica.
Koliko ilegalnih migranata ulazi u EU kroz Schengenski prostor?
Otkad je sporazum stupio na snagu, Europska unija se suočava s kontinuiranim izazovima ilegalne migracije. Iako su konkretni i objedinjeni statistički podaci za cijelo razdoblje ograničeni, najdramatičniji val dogodio se 2015. godine. Tada je u jeku migracijske krize zabilježeno oko 1,83 milijuna ilegalnih ulazaka u EU, najviše od završetka Drugog svjetskog rata.
U 2023. godini, prema podacima Frontexa, zabilježeno je oko 385.000 nezakonitih prelazaka vanjskih granica Europske unije. Iako je ta brojka znatno manja od one iz 2015., i dalje se smatra zabrinjavajućom i neodrživom.
Uz to, podaci Eurostata pokazuju da je krajem 2022. godine u EU zabilježeno oko 1,1 milijun državljana trećih zemalja koji su se nalazili u situaciji ilegalnog boravka. Njima je izdano više od 430.000 naloga za napuštanje EU teritorija, a manje od trećine ih je zaista i vraćeno. Godine 2022. zabilježeno je gotovo 675.000 ilegalnih boravaka, što je razina bliska onoj iz vrhunca krize 2015.
Najčešće korištene rute u 2023. godini uključivale su središnju sredozemnu rutu (najviše kroz Italiju), zapadno-balkansku rutu te istočno-sredozemnu rutu (preko Grčke i Cipra). Migranti koji uđu u EU često traže azil u zemlji prvog ulaska, primjerice u Grčkoj ili Bugarskoj. Nakon što dobiju privremene dokumente, koriste se slobodom kretanja unutar Schengenskog prostora kako bi stigli do bogatijih članica, poput Njemačke, Švedske ili Nizozemske. Tamo ponovno podnose zahtjev za azil. Ova praksa, poznata kao “azil shopping” ukazuje na krhkost Schengenskog sustava.
Unatoč povremenom padu brojeva, ukupni trendovi pokazuju da ilegalna migracija ostaje jedan od najvećih izazova za sigurnost, unutarnju koheziju i političku stabilnost Europske unije.
Sustav granične kontrole u EU: Tehnološke poteškoće i sigurnosni propusti
Unatoč višegodišnjim naporima Europske unije da unaprijedi graničnu kontrolu, Schengenski sustav i dalje se suočava s ozbiljnim sigurnosnim slabostima. I to zbog kašnjenja u implementaciji ključnih digitalnih alata. Najvažniji među njima je Sustav za ulazak i izlazak (EES). On bi trebao automatski bilježiti podatke o prelasku vanjskih granica za državljane trećih zemalja.
Sustav bi trebao zamijeniti fizičko pečatiranje putovnica digitalnim zapisima. Prikupljao bi biometrijske podatke (otisci prstiju, snimke lica) te informacije iz putnih dokumenata putem skenera. Cilj mu je omogućiti realno praćenje vremena provedenog u EU. Kao i spriječiti prekoračenje boravka te olakšati identifikaciju osoba koje ostanu nakon isteka dozvoljenog roka.
Iako je sustav najavljen još 2013., njegova je primjena više puta odgođena. I to zbog tehničkih problema, nepripremljenosti infrastrukture te zabrinutosti oko zaštite osobnih podataka. Posljednji najavljeni rok za uvođenje EES-a bio je kraj 2024., ali ni taj rok nije siguran.
Zbog tih zastoja, EU se i dalje oslanja na zastarjeli sustav koji ne omogućuje digitalno praćenje ulazaka i izlazaka. Time se stvara prostor za zloupotrebe, poput prekoračenja dozvoljenog boravka. Istovremeno, postojeći informacijski sustavi – SIS, VIS i Eurodac – nisu u potpunosti integrirani. To dodatno otežava razmjenu podataka među državama članicama. Novi projekt Europske komisije za interoperabilnost tih sustava tek je u ranoj fazi.
Dok ti sustavi ne postanu funkcionalni, Schengenski prostor ostaje propusan i tlo za ilegalne migracije i sigurnosne prijetnje.
Teroristički napadi
Dva tragična slučaja – teroristički napad u Berlinu 2016. i ubojstva u Solingenu 2023., razotkrivaju ozbiljne slabosti Schengenskog prostora i iluziju sigurnosti koju njegovi mehanizmi ponekad pružaju. Iako Schengen simbolizira slobodu kretanja i europsko jedinstvo, ovi incidenti pokazuju kako nedostatak nadzora, tehnička neusklađenost i neefikasna pravna provedba mogu omogućiti da se taj sustav iskoristi na smrtonosan način.
Napad u Berlinu 2016. posebno je ilustrativan. Anis Amri, tuniški državljanin s poznatim ekstremističkim vezama, bio je pod nadzorom njemačkih sigurnosnih službi. No, unatoč tome nije mu oduzeta sloboda kretanja. Nakon što je kamionom usmrtio 12 osoba na božićnoj tržnici, uspio je napustiti Njemačku i proći kroz još četiri zemlje Schengena – Nizozemsku, Belgiju, Francusku i Italiju. I to bez da ga je itko zaustavio.
Tek nakon nekoliko dana i nekoliko stotina kilometara, ubijen je u pucnjavi s talijanskom policijom u Milanu. Ovaj slučaj šokirao je europsku javnost i ukazao na manjak koordinacije među članicama Schengena. Kao i na neučinkovitost postojećih sustava za brzu razmjenu sigurnosnih informacija.
Sličan obrazac vidi se i u slučaju iz 2024., kada je sirijski migrant Issa al Hassan, koji je u EU ušao preko Turske i Bugarske, ostao u Njemačkoj unatoč tome što je, prema Dublinskom sporazumu, njegova deportacija trebala biti izvršena natrag u Bugarsku, prvu zemlju ulaska. Unatoč poznatim proceduralnim rupama u provedbi Dublinskih pravila, Hassan je nastavio živjeti u Njemačkoj i na kraju izveo napad nožem na Festivalu raznolikosti u Solingenu. Tamo je usmrtio troje ljudi.
Incident je pokrenuo javnu i političku raspravu o tome koliko je azilni sustav disfunkcionalan i koliko su europski sigurnosni mehanizmi nedosljedni u provedbi vlastitih pravila.
Ovi slučajevi jasno pokazuju kako Schengen, bez pouzdane digitalne infrastrukture, učinkovitih sigurnosnih protokola i dosljedne primjene zakona, može postati faktor nesigurnosti, a ne stabilnosti.
Sve je više zahtjeva za strožim kontrolama granica
Brojne zemlje članice Europske unije posljednjih godina poduzimaju konkretne mjere kako bi ograničile zloupotrebe u okviru Schengenskog prostora, osobito kada je riječ o ilegalnoj migraciji i višestrukim zahtjevima za azil.
Poljska je 1. srpnja najavila ponovno uvođenje graničnih kontrola na granicama s Njemačkom i Litvom. Ova odluka uslijedila je nakon optužbi iz Varšave da je Njemačka “potajno prebacivala” ilegalne migrante na poljski teritorij, što je izazvalo diplomatske napetosti i dodatno narušilo povjerenje među članicama Schengena.
Njemačka je, primjerice, 2023. uvela privremene granične kontrole na granici s Poljskom i Češkom kao odgovor na nagli porast broja ilegalnih ulazaka. Mjera se pokazala učinkovitom – broj tražitelja azila u Njemačkoj pao je za 34 % u razdoblju nakon uvođenja kontrola. Ministar unutarnjih poslova Njemačke naveo je da je riječ o “nužnoj korekciji” Schengena s ciljem zaštite unutarnje sigurnosti, uz poštovanje temeljnih prava.
Slično su postupile i Italija i Slovenija, koje su obnovile nadzor na dijelovima svojih granica, posebice duž balkanske migrantske rute. Nakon uvođenja fiksnih kontrolnih točaka, zabilježeno je znatno smanjenje ilegalnih prelazaka, osobito u pograničnim regijama koje su bile pod velikim pritiskom još od 2015. Italija je uz to pojačala suradnju s Libijom i Tunizijom u pokušaju da zaustavi migrante još prije dolaska na europsko tlo.
Mađarska provodi jednu od najrestriktivnijih migrantskih politika
Mađarska, s druge strane, provodi jednu od najrestriktivnijih politika. Iako su njene mjere, uključujući fizičku ogradu na granici sa Srbijom i brzo vraćanje migranata, dovele do drastičnog pada ilegalnih ulazaka, Mađarska je zbog tih praksi došla u sukob s institucijama EU. Europski sud pravde osudio je Mađarsku jer je kršila europsko pravo uskratom prava na azil i kolektivnim protjerivanjem. U presudi iz 2020., Sud je naglasio da zemlje članice, iako imaju pravo štititi granice, ne smiju kršiti temeljna prava zajamčena europskim zakonodavstvom.
Ova raznolika praksa ukazuje na duboku podijeljenost unutar EU oko pitanja migracija i budućnosti Schengena. Dok Europska komisija ističe prednosti slobodnog kretanja, sve više država članica poseže za izvanrednim mjerama, uvodeći kontrole koje su formalno privremene, ali se kontinuirano produljuju.
