Pijan izgubljen u popisu
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 16 Srpanj 2018 14:09
Bogdan Pavlović je višestruko zanimljiv. U jasenovačkome popisu navedene su dvije godine rođenja, dva mjesta smrti, točnije jedno mjesto smrti Jasenovac i u napomenama nepoznato, ali i dva imena oca. Serafijan* što je označeno kao nepouzdan podatak, a u napomenama je navedeno da se otac zvao Pijan. To je jedno od imena koje najbolje odražavaju kako bi moglo glasiti opravdanje autora ovakvih popisa
U prošlim tekstovima u Hrvatskom tjedniku objavljena su imena 1.225 navodnih žrtava s mrežnog jasenovačkog popisa koji su identični po svim identifikacijskim podatcima s elektroničkom inačicom popisa žrtava iz 1964. godine dostupnom u Srbiji (L64) i dobavljenog od strane gospodina Romana Leljaka, a razlikuju se po mjestu smrti. Točnije, prema srbijanskoj inačici nisu stradali u Jasenovcu ili Staroj Gradiški. Tih 1.225 je samo vrh ledenog brijega jer još su brojni oni kod kojih je uz mjesto smrti različit i neki drugi identifikacijski podatak. Za potrebe ovog članka ograničilo se samo na slučajeve kod kojih je različito ime oca žrtve u mrežnom jasenovačkom popisu, ali u napomenama se navodi i očevo ime identično onome iz srbijanskog popisa žrtava iz 1964. godine. Znači da se radi o istim podatcima kod kojih je tijekom vremena promijenjen neki ili nekoliko vitalnih identifikacijskih podataka. To naravno ukazuje na manipulaciju s ciljem povećanja broja jasenovačkih žrtava. Ukupno se radi o 31 slučaju, ali s njima je generički povezano još slučajeva s mrežnog jasenovačkog popisa. Prema značajkama možemo ih podijeliti u nekoliko grupa prema mjestu smrti navedenome u srbijanskoj inačici komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64).
Informacije radi – dana 13. lipnja 2018. godine ponovo je po šesti puta ove godine došlo do promjena podataka na mrežnom jesenovačkom popisu. O tome ćemo opširnije u sljedećem tekstu.
Blizu je Toulouse
U prvu grupu prema mjestu smrti spadaju svi koji su prema L64 stradali u nekom mjestu nevezano za logore. Kata Šteković je prema mrežnom jasenovačkom popisu (JUSP) stradala 1942. godine u Jasenovcu*, ali prema srbijanskoj inačici popisa žrtava rata (L64) Kata Šteković je stradala u bjelovarskom zatvoru. Avram Gaćeša iz Dereze je prema mrežnom jasenovačkom popisu stradao u Staroj Gradiški, a otac mu se prema nepouzdanom podatku zvao Stanko*. U srbijanskoj inačici popisa žrtava Avram Gaćeša je sin Petra i stradao je u Derezi od nepoznatih počinitelja. Prema srbijanskom popisu L64 Ana Grnović iz Lovče nije stradala 1942. u Jasenovcu, već 6. svibnja 1942. godine u Lovči. Miloš Timić iz Srijemske Mitrovice je prema jasenovačkom popisu stradao 1942. u Jasenovcu*, a u srbijanskoj verziji stradao je 15. kolovoza 1942. godine u Vukovaru. Znači da je stradao prije nego što su uopće bili uspostavljeni kratkotrajni mali logori Bročice i Krapje koji su prethodili logoru Jasenovac (Bačićeva ciglana). Trojica Kukrika Mile, Dragutin i Marko iz Mrakodola kod Hrvatske Kostajnice su prema mrežnom popisu ubijeni 1941. godine u Jasenovcu na stratištu Donja Gradina, a prema L64 ubijeni su 15. kolovoza 1941. godine u Mrakodolu. Znači i oni su stradali prije uspostave logora Bročice i Krapje. Tako se umjetno povećavao broj stradalih u Donjoj Gradini s inicijalnih 128 na današnjih mitskih 360.000. Ivan Abaza iz Baćina je prema jasenovačkom popisu ubijen od ustaša 1944. godine na stratištu Dubičke krečane, a prema srbijanskom L64 stradao je 11. siječnja 1944. u Dubici od nepoznatog počiinitelja. Jovo Livopoljac iz Košćana kod Donjeg Vakufa je prema mrežnom jasenovačkom popisu 1941. godine ubijen od ustaša u Jasenovcu, međutim prema L64 stradao je 20. kolovoza 1941. godine u Bugojnu nedaleko od rodnog mjesta. Zanimljivo da se na mrežnom jasenovačkom popisu nalaze još trojica prezimenjaka Drago, Ilija i Savo Livopoljac. Svi su iz istog sela Košćani i sva trojica su prema jasenovačkom popisu također stradali 1941. godine u Jasenovcu. U ovom slučaju ako je Jovo Livopoljac stradao u Bugojnu, a prema podatcima se može zaključiti da su sva četvorica stradala u istom razdoblju i u istom događaju, to znači da je vjerojatnije da su svi stradali u Bugojnu nego u Jasenovcu. Osim toga u L64 je 5 Livopoljaca od kojih su četvorica stradali u Bugojnu, a jedan od njih imenom Jovo u Jasenovcu. Međutim, prema L64 od te petorice Livopoljaca dvojica se zovu Jovo, obojici se otac zove Luko, a neznatno se razlikuju po godini rođenja 1900. tj. 1897. Znači vjerojatno se radi o istom čovjeku koji je zbog nedostatka stvarnih žrtava završio na jasenovačkom popisu. Usput kod sve četvorice Livopoljaca s jasenovačkog popisa i to čak tri puta kao prvi izvor navodi se uradak N. Ninkovića Pomenik na Srbobranu izdan 2000. godine u Laktašima kod Banje Luke.
U ovu grupu stradalih na drugim mjestima nevezano za logore spada i Berta Heinrich. Ona je jedan od posebnih slučajeva s jasenovačkog popisa. Prema mrežnom jasenovačkom popisu JUSP Jasenovac radi se o Židovki rođenoj u Bjelovaru 1886. godine. Otac joj se zvao Ignatz*, a prema jasenovačkom popisu ubijena je od ustaša u logoru Stara Gradiška 1942. godine. U napomenama se navodi djevojačko prezime Aschner što asocira na Milivoja Ašnera rodom iz obližnjeg Daruvara. Inače prema srbijanskom popisu L64 Berta Heinrich je katolkinja i Hrvatica rodom iz Bjelovara koja je stradala od nepoznatih počinitelja sredinom lipnja 1941. godine u Zagrebu. Znači prema tim podatcima iz srbijanske inačice popisa žrtava rata radi se o Hrvatici ubijenoj od nepoznatih počinitelja prije nego što su uopće počeli s radom logori Bročice, Krapje te kasnije Jasenovac i Stara Gradiška. Dodatnu sumnju u podatak iz mrežnog jasenovačkog popisa izaziva iskaz rodbine koji se može naći u digitalnom arhivu Yad Vashema o Berti Heinrich rodom iz Gradišća u Austriji rođenoj 1896.* godine. Znači otprilike okruglih 10 godina mlađoj od navodne jasenovačke žrtve. Njezin otac se također zvao Ignatz kao i kod navodne jasenovačke žrtve. Ona je umrla 1942. godine u Toulouseu gradu na krajnjem jugu Francuske blizu granice sa Španjolskom. Međutim, premda je umrla daleko od Jasenovca, ipak postoji jedna veza s Hrvatskom jer je Berta Heinrich tijekom rata jedno vrijeme boravila u Rijeci pod talijanskom upravom. Možemo pretpostaviti da su u nedostatku stvarnih žrtava komunisti morali lažirati podatke koristeći se svim imenima na koja su mogli naići u raznim kartotekama koje su prikupljali. Premda je udaljenost između Jasenovca i Toulousea oko 1250 km, na karti Europe to su samo centimetri, a centimetri ili kilometri u mitovima je to ionako nevažno.
Pijan na nepoznatom mjestu
Bogdan Pavlović je višestruko zanimljiv. U jasenovačkome popisu navedene su dvije godine rođenja, dva mjesta smrti, točnije jedno mjesto smrti Jasenovac i u napomenama nepoznato, ali i dva imena oca. Serafijan* što je označeno kao nepouzdan podatak, a u napomenama je navedeno da se otac zvao Pijan. To je jedno od imena koje najbolje odražavaju kako bi moglo glasiti opravdanje autora ovakvih popisa. Prema L64 Bogdan Pavlović iz poznatog četničkog gnijezda Vozuće stradao je sredinom 1942. godine „u direktnom teroru“ na nepoznatom mjestu od nepozatog počinitelja. Nisim Pardo je već u prethodnim tekstovima bio spomenut kao jedan od kandidata za „kapara Nisima“, navodnu žrtvu Dinka Šakića, čiji identitet je ostao nepoznat, a postojanje nepotvrđeno. Na jasenovačkom popisu Nisim Pardo spada u žrtve s brojnim nedoumicama. Navodno je rođen 1902.* u Sarajevu, otac mu je Jozef i ubijen je od ustaša 1942. godine u Jasenovcu. Međutim, u napomenama se navodi da je rođen 1905. i stradao 1944. godine i otac mu se zove Josip. Razlika Jozef/Josip bi trebala biti samo sitnica, ali u jasenovačkom popisu vrag se uvijek krije u detalju. Primjerice u srbijanskom Spisku žrtava rata su dvojica Nisima Parda, obojica rođeni 1902. godine, onom iz Sarajeva se otac zove Jozef i on je navodno stradao u Jasenovcu. Drugi Nisim Pardo je iz Zagreba, ali je rođen u Sarajevu i osim što mu se otac zove Josip nije stradao u Jasenovcu, već u nepoznatom logoru.
Jedini Nisim Pardo za kojeg postoji nekakav trag rodbine, prijatelja ili židovskih organizacija u zapisima digitalnog arhiva Yad Vashema je petnaestak godina stariji i postoji jedna serija zapisa o istoimenom logorašu koji je u Staroj Gradiški primao pakete od studenog 1942. do travnja 1943. godine. Prema srbijanskom popisu L64 Nisim Pardo je rođen u Sarajevu 1902. godine, živio je u Zagrebu i stradao je sredinom lipnja 1941. godine na nepoznatom mjestu od nepoznatih počinitelja i to mjesecima prije nego što je logor Jasenovac uspostavljen. Kod Alekse Miloševića u napomenama jasenovačkog popisa se navodi da su okolnosti smrti nepoznate. Prema L64 Milošević je stradao 20. kolovoza 1941. godine „u direktnom teroru“ na nepoznatom mjestu od nepoznatog počinitelja. Mustafa Balić iz Mostara je prema jasenovačkom popisu ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu. Svi izvori ovih podataka datiraju iz razdoblja daleko nakon popisa iz 1964. godine. Zanimljivo da je jedan od izvora podataka o ovom muslimanu uradak Jevreji u Mostaru. Prema srbijanskom L64 Mustafa Balić je poginuo kao civil 15. ožujka 1945. godine na nepoznatom mjestu od nepoznatih počinitelja. Treba napomenuti da je Mostar u to vrijeme već bio pod kontrolom Titovih komunista pa su ubojice nepoznati možda samo zato jer su bili bliski popisivačima.
Ostali i nepoznati logori
Prema jasenovačkom popisu Oskar Hecht je Židov rođen 1926.* ili 1925. iz Vinkovaca. Kako je nesigurna godina rođenja, tako je nesigurno i mjesto smrti pa autori popisa navode Staru Gradišku, a u napomenama i Jasenovac. Prema autorima popisa nesumnjiva je izgleda jedino godina smrti 1941. Međutim, prema srbijanskom L64 Oskar Hecht nije Židov, već je Hrvat, katolik, rođen 1926. godine u Vinkovcima, stradao sredinom 1942. godine u nepoznatnom logoru. Prema iskazu rodbine u digitalnom arhivu Yad Vashema jedan Oskar Hecht prema navedenoj starosti od 22 godine rođen između 1919. i 1923. godine bio je logoraš u Jasenovcu, ali ne navodi se da je tamo i stradao. U srbijanskom Spisku žrtava rata nalazi se Oskar Hecht rođen 1925. godine u Bebrini kod Slavonskog Broda, a stradao je u Staroj Gradiški 5. prosinca 1944. godine. To bi značilo da je stradao nakon zatvaranja logora Stara Gradiška. U ovom slučaju je puno raznih kontradiktornih podataka, nagađanja i manipulacija podatcima koji bi bili nepotrebni da su komunisti imali sigurne podatke o stradanju Oskara Hechta u Jasenovcu ili Staroj Gradiški.
Gojko Stanojčić je prema jasenovačkome popisu ubijen od ustaša 1941. godine, ali navedene su dvije godine rođenja i dva imena oca. Od kojih je jedno Jovo Znači da se radi o nagađanju ili o nesinkroniziranoj manipulaciji podatcima. Prema L64 Gojko Stanojčić je stradao 15. kolovoza 1941. godine u Jadovnom. Znači već s obzirom na navedeni nadnevak smrti nije mogao stradati u Jasenovcu. Prema komunističkom popisu žrtava iz 1964. godine i Jovo Stanojčić je stradao u Jadovnom, ali 15. listopada 1942. godine, znači više od godine dana nakon što je taj logor bio raspušten. To ukazuje na nevjerojatne komunističke manipulacije brojem žrtava. U ovom slučaju je upitno ne samo gdje su navedeni stradali, već jesu li uopće žrtve rata i stvarne osobe. U ovom istraživanju ponovo je iskrsnulo ime Dragana Mautnera iz Zagreba spominjanog u prethodnim tekstovima, ali nije zgorega ponoviti neke stvari jer se radi o odličnom primjeru za negiranje teze da se o Jasenovcu sve zna i da nisu potrebna nova istraživanja već da treba petrificirati komunistički mit.
Prema mrežnom jasenovačkom popisu kod Dragana Mautnera (1918., otac Maks) navode se dva osobna imena, dva prezimena i tri mjesta smrti. Sve to ne treba čuditi s obzirom da se na jasenovačkome popisu nalaze još dvojica za koje nema potvrde u arhivu Yad Vashema da se radi o stvarnim osobama ili o žrtvama. To su Dragan Mautner rođen 1912. godine u Pakracu, otac Aleksandar stradao u Feričancima kraj Našica. Neka to ne čudi jer se i to poljoprivredno dobro udaljeno stotinjak kilometara od Jasenovca u nedostatku žrtava također prema (neo)komunističkoj historiografiji računa kao stratište logora Jasenovac. Navodno je stradao 1942., ali u napomenama se navodi i 1941. godina, a to je godina kada je bio operativan i logor Gospić tj. Jadovno. Na popisu je i Dragutin Maltner koji se samo po tome razlikuje od Dragana Mautnera. „Obojica“ su rođen iste 1912.. godine u Pakracu i imaju navedeno isto ime oca Aleksandar. Navodni Maltner je također stradao 1941. godine. Znači praktično radi se o malo modificiranim klonovima uz sitne razlike kao primjerice da je Maltner Hrvat, a „dvojica“ Mautnera su Židovi. Prema L64 Dragan Mautner iz Zagreba je stradao u Jadovnom sredinom lipnja 1941. godine. U digitalnom arhivu Yad Vashema može se naći zapis prema kojem je Dragan Mautner 1941. godine bio zatočen u Koprivnici. U srbijanskom Spisku žrtava rata iz 1992. godine su dva Dragana Mautnera, obojica iz Zagreba, ime oca je Maks u jednom i Makso u drugom slučaju, obojica su stradala 1941. godine u jednom slučaju se navodi nepoznati logor, a u drugome Gospić. Prema jasenovačkom popisu Armin Stein stradao je 1943. godine u logoru Stara Gradiška. Međutim, prema srbijanskom L64 stradao je sredinom 1942. godine u Đakovu. Potvrdu da je bio u Đakovu može se naći u iskazu šogorice u digitalnom arhivu Yad Vashema. Prema srbijanskom Spisku žrtava rata Armin Stein je stradao u Đakovu 1942. godine. U arhivu Yad Vashema mogu se naći dva zapisa koji ukazuju da je Stein jedno vrijeme bio i u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Prema jednom zapisu nejasnog izvora podataka Stein je iz Zagreba deportiran u Jasenovac 4. siječnja 1942. godine, a prema drugom u rujnu 1942. godine primio je paket u logoru Stara Gradiška. Prema iskazu sina Hinka iz 1999. godine njegov otac je ubijen u Staroj Gradiški 9. siječnja 1942. godine. Taj podatak je u koliziji s podatkom da je Armin Stein primio paket u rujnu iste godine. Židovski odbor koji je slao pakete lograšima tražio je potvrdu pri preuzimanju tako da su pakete mogli preuzimati samo živi logoraši. Hinko Stein je svoj iskaz dao u poznim godinama (rođen je 1913.), pola stoljeća nakon rata pa je lako moguće da su protok vremena i dugotrajna srpska i komunistička propaganda imali utjecaja na to.
Brojke i slova
Jablanac i Mlaka su dva sela nizvodno od Jasenovca na lijevoj obali Save. Tijekom rata u njima su logoraši obrađivali zemlju, a 1942. godine u njima je smješten i dio izbjeglica s Kozare. Prema popisu žrtava rata iz 1964. godine žrtve iz Jablanca i Mlake navode se zasebno, a ne kao žrtve iz Jasenovca. Kako je nakon tog popisa postalo jasno da se niti uz sve napore popisivača nema dovoljno žrtava za apetite komunističke propagande Jablanac i Mlaka su umjesto poljoprivrednog dobra i mjesta prihvata izbjeglica postali masovna stratišta. Pa je tako prema jednoj od tih priča samo u Jablancu ubijeno oko 300.000 ljudi, pretežno žena.
Nakon stjecanja nezavisnosti takve brojke ne mogu se više čak niti u Hrvatskoj tako jednostavno plasirati, međutim u određeniim krugovima i dalje se koriste isti izvori podataka samo za nešto promijenjene brojke. To je otprilike kao da ste nekoga uhvatili u laži 700 tisuća puta, a on nakon toga nonšalantno tvrdi da je bar 83.800 puta govorio istinu. Isti je slučaj i s ostalim lokacijama koje se u nedostatku žrtava nekritički pripisuju Jasenovcu kao primjerice stotinjak kilometara udaljeno poljoprivredno dobro u Feričancima kod Našica ili tzv. Dubičke krečane pokraj Hrvatske Dubice. Koliko su vjerodostojni komunistički i srpski podatci o navodnim žrtvama iz Jablanaca i Mlake može se vidjeti na brojnim primjerima. Primjerice, Jela Janjetović je prema L64 tj. prema srbijanskoj inačici komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine stradala je u Mlaki, a prema mrežnom jasenovačkom popisu stradala je u Jablancu. Vlado Mirković i Vidosava Samardžija su prema L64 stradali u Mlaki, a uz to se u mrežnom jasenovačkom popisu navodi da su stradali u Staroj Gradiški odnosno Majuru. Dragoja Zrnić ili možda Dragan, jasenovački kustosi nisu sigurni o kome se uopće radi, prema L64 je stradao u Jablancu, a prema mrežnom jasenovačkom popisu u Staroj Gradiški. Ovo su sve primjeri navodnih dječjih žrtava s Kozare kod kojih se mjesto smrti mijenja s političkim mjenama. Kod nešto starijih žrtava Kosa Mirić je prema L64 stradala u Jablancu, ali prema mrežnom jasenovačkom popisu kod nje se navodi stratište Donja Gradina. Vjerojatno Jablanac ne zvuči tako dramatično kao Gradina, a i treba popuniti mitsku kvotu od 360.000 nejači poklane u Donjoj Gradini.
Nikola Šalindrija (1907*/1914) rodom iz Mlake je prema mrežnom jasenovačkom popisu stradao u Staroj Gradiški, a u napomenama se navodi da je stradao „u direktnom teroru“ u Mlaki. Prema L64 je također stradao u Mlaki, ali prema dva izvora, srpskom i komunističkom, njegova smrt nije povezana s desetak kilometara udaljenim logorom u Jasenovcu niti s dvadesetak kilometara udaljenim logorom u Staroj Gradiški. Nije upitno samo njegovo mjesto smrti, već i samo postojanje. U ovom slučaju navedene su dvije godine rođenja koje se razlikuju za 7, a to je dobar indikator da se radi o kompozitnoj žrtvi sastavljenoj od nekoliko predložaka. Primjerice, prema L64 su dvojica Nikola šalindrija, a prema mrežnom jasenovačkom popisu već trojica i to nije izolirani slučaj na popisu. Nadalje, na mrežnom jasenovačkom popisu su četiri Ane i jedna Anka Šalindrija. Sve su iz Mlake kod Jasenovca. Kad se njihovi podatci usporede sa srbijanskim L64, onda se vidi prividni kaos mijenjanja podataka. Primjerice, u L64 nema djevojčice Anke Šalindrije (1931) bez navedenog očevog imena, ali ima dosta starija Anka (1882), kći Josipova. Zanimljiv je slučaj Ana Šalindrija (1904., otac Andrija), kod nje se u napomenama navode tri izvora podataka i prema sva tri izvora njezino prezime je Stanivuković, ali unatoč tome u popisu se navodi Šalindrija. Razlog tome mogli bi biti podatci iz L64 prema kojima su Ana (1904.) i Anka (1907.) Stanivuković stradale istog dana samo s godinom razlike 1942. u Jasenovcu i 1943. u Buchenwaldu. Osim po prezimenu vrlo im je slična Ana Šalindrija (1905*) s obzirom na podatke iz napomena i usporedbom s L64 može se zaključiti kao da je nastala kombinacijom podataka Ane Šalidunje (1905., otac Jovan) i Ane Šalindrije (1908., bez imena oca). Prema A. Miletiću ona je desetljeće starija (1897). Znači može se zaključiti da je sastavljena od tri osobe. Ana Šalindrija (1878) je prema jedinom izvoru u napomenama Šalimdrija pa kao i u slučaju Ane (Anke) Šalindrija (Stanivuković) izvori navode jedno, a kustosi drugo. S obzirom na godinu rođenja za samo jednu znamenku razlikuju se još dvije navodne žrtve iz Mlake, ali rođene su u Paklenici kod Novske. To su Ana Drvenica i Ana Travica. U oba slučaja su iste godine rođenja i imena očeva, mjesto i godina smrti, čak se u oba slučaja u napomenama i navodi alternativno prezime Šalindrija. U L64 uopće nema žrtve iz Hrvatske koja se zove Ana Drvenica, ali ima doduše ne Ana već Anka Travica, ali otac joj se ne zove Savo već indikativno Smijo, rođena je tri desetljeća kasnije i nije stradala 1942. u Staroj Gradiški već sredinom rujna 1944. u Jasenovcu. To razdblje je detaljno obrađeno u feljtonu o suđenju Dinku Šakiću, međutim ime Ane/Anke Travice se nigdje ne spominje u kontekstu događaja iz tog razdoblja. U mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se još jedna Ana Travica iz Paklenice. Neznatno se razlikuje po godini rođenja (1886) od svoje jasenovačke dvojnice. U ovom slučaju je glavna razlika je godina smrti 1945. i podatak iz napomena da je nestala. Ovo možda izgleda kao kaos, ali radi se o vrlo smišljenom sustavu za povećanje broja žrtava.
O žrtvama iz Jablanca, Mlake i Dubičkih krečana već je detaljno pisano u Hrvatskom tjedniku, a ovo je svojevrsni dodatak. Miljka Dojčinović iz sela Donji Podgradci na Kozari je navodna jasenovačka žrtva iz Mlake. Ovdje je dovoljno reći da autori popisa ni približnu ne znaju godinu rođenja pa navode 1936.*, a u napomenama 1930. godinu. Sličan je slučaj Milan Trubarac iz Demirovca na Kozari rođen navodno 1932. godine, samo što se on navodi kao žrtva iz Dubičkih krečana. U jednom od prethodnih tekstova detaljnije je opisano kako su Dubičke krečane služile i kao mjesto ukopa umrlih izbjeglica s Kozare. Kod svih navodnih žrtava s jasenovačkog popisa navedenih u ovom tekstu koje su stradale u Jablancu u srbijanskom popisu L64 navodi se da je počinitelj nepoznat. To bi uglavnom moglo značiti da nisu ubijeni, već da su umrli. Prema podatcima iz komunističkog popisa iz 1964. godine žrtve iz Jablanca možemo podijeliti u dvije grupe: na one kod kojih piše da su stradali u logoru i na one kod kojih piše da su stradali prilikom deportacije. U slučaju stradalih prilikom deportacije svi iz ove grupe koje ćemo navesti stradali su sredinom lipnja 1942. godine tj. generičkog datuma 15.6.1942. To su Jovanka, Rosa, Stoja i Trivuna Kević, Cvijeta Puljarević, Grozda Dojčinović i Nikodija Prpoš. Žrtve iz Jablanca koje su prema srbijanskom L64 stradale u logoru su primjerice Miljka Zlojutro rođena 1902. godine, datum smrti 15.7.1942. godine i Milka Zlojutro, rođena 1932. godine, datum smrti 15.6.1942. godine. Miljka i Milka kao da su nastale u igri brojke i slova. Ime im se razlikuje u jednom slovu, godina rođenja u jednoj brojci, a datum smrti samo u brojci mjeseca. Inače u popisu L64 ima još četiri prezimenjakinje iz bliskih sela s Kozare s imenima Milica, Milja i Miljka. Kod Grozde Zrnić i Anđe Babić datum smrti je 15.rujan 1942. godine, a kod Milana Mavića rođenog 1940. datum smrti je 7. studeni 1942. godine. Razumo je pretpostaviti da ako su ustaše namjeravli likvidirati izbjeglice s Kozare, to su mogli jednostavno napraviti na licu mjesta na samoj Kozari ili u obližnjoj Donjoj Gradini, a ne voditi izbjeglice preko Save pa onda još desetine kilometara daleko do navodnih stratišta. Za to nema suvislog motiva. Osim toga prema datumima smrti nekih od izbjeglica možemo zaključiti da su mjesecima boravili u Jablancu. Ako ih se mislilo usmrtiti, to bi se učinilo odmah, a ne bi ih mjesecima pazilo i hranilo. Za sposobne za rad još bi i se i našlo logično objašnjenje da ih se mjesecima drži na životu, ali ne i za primjerice jednogodišnju ili dvogodišnju djecu. Znači sve ukazuje da se radilo o izbjeglicama koje su umrle uslijed bolesti i iscrpljenosti, a ne u sustavnom i planskom ubijanju.
Prema navedenim podatcima može se zaključiti da bez obzira je li netko umro u Francuskoj, je li netko možda bio u rodu s Milivojem Ašnerom, bez obzira je li vam otac Pijan ili je samo bio pijan autor popisa, svi se mogu naći na jasenovačkome popisu. U nedostatku stvarnih žrtava dobro dođu i lokaliteti udaljeni stotinjak kilometara od Jasenovca, a kao izvori podataka se koriste čak i opskurni memorandumski pamfleti objavljeni u raznoraznim kasabama šumske republike. Neke institucije u Hrvatskoj kao da još nisu shvatile da je vrijeme za izlazak iz šume.
