Komemoracija ubijenih građana u ustanku 1941. ne može zajedno sa slavljenjem onih koji su ih ubili
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Kolovoz 2018 16:08
Dva državna principa koji se međusobno isključuju, hrvatski i jugoslavenski, u Republici Hrvatskoj ne mogu postojati. Boričevac je u doba Jugoslavije bio, i tako je tretiran, hrvatski princip i on je kao takav, sam po sebi, destruirao službenu istinu o jugoslavenskom tobože narodnom, oslobodilačkom i antifašističkom ustanku u Srbu i zbog toga je morao biti eliminiran
Ovih se dana potomci nesrpskog stanovništva s prostora koji je 1941. bio zahvaćen ustankom prisjećaju najstrašnijih zločina u kojima su, bez obzira na dob i spol, brutalno ubijeni ili protjerani njihovi preci. Istovremeno, obljetnica ovog krvavog događaja, koji je u vrijeme komunističkog režima bio slavljen kao „Dan ustanka naroda Hrvatske“, ni ove godine nije prošla bez slavlja posvećenog ustanicima, na kojemu su sudjelovale i osobe iz vrhova političkog života Hrvatske.
Suradnja ustanika s talijanskim fašistima, njihova primarna usmjerenost na etničko čišćenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva te masovni zločini nad nedužnim civilima, činjenice su o ovom ustanku koje su danas dobro poznate.
O toj temi, s posebnim naglaskom na pokolj i protjerivanje civilnog hrvatskog stanovništva u Boričevcu, razgovarali smo s piscem i nakladnikom Josipom Pavičićem, autorom knjige „Dossier Boričevac“.
Istraživanje obiteljske sudbine
Narod.hr: Autor ste knjige “Dossier Boričevac” u kojoj progovarate o najstrašnijim zločinima i etničkom čišćenju stanovništva Boričevca tijekom ustanka 1941. Što vas je potaknulo na istraživanje ove teme?
Josip Pavičić: Moji roditelji i svi moji djedovi su iz Boričevca i bliže okolice, baka Mara Dragičević je iz Rudog Polja, a baka Ana Hodak iz Poljica. Oba su mi djeda ne samo iz Boričevca, nego su i Pavičići. Boričevac od najranijeg djetinjstva pamtim kao mitsku prapostojbinu, o kojoj se govorilo, zapravo šaptalo, samo u najužem obiteljskom krugu. Najmanje se spominjala tragedija Boričevca iz ljeta 1941., a najviše se pripovijedalo o zimama u prostranom velebitskom selu opasanom šumama, koje sam kao dječak volio zamišljati kao alpsku idilu iz priče Johanne Spyri o Heidi i njezinu djedu. Boričevac je bio opasna riječ koju nije bilo uputno glasno izgovarati. A bio je i, doslovno, zabranjeno mjesto: za vrijeme Jugoslavije u Boričevcu sam s obitelji bio samo jednom. Prvi su se put Boričevljani u svoje selo slobodno mogli vratiti tek 1996. godine, nakon što je u njega ušla hrvatska vojska. Ime Boričevca bilo je izbrisano s popisa naselja, a u osobnim dokumentima mame i tate pisalo je da su rođeni u nekim Gajinama.
I sad me vi, kolegice Mihaela, pitate što me je potaklo da se bavim sudbinom Boričevca. Sve me je poticalo, a najviše od svega nevjerojatne količine laži koje su gutale „ovu temu“. Moj je otac Ivan sve nekako mogao podnijeti. I da su mu ustanici iz Srba i Donjeg Lapca zapalili rodnu kuću, i da su mu protjerali obitelj i lišili je imovine, i da su mu srušili crkvu u kojoj je kršten i razrušili groblje na kojem su mu ležali roditelji, i da su ga sa ženom i s četiri sina učinili sirotinjom, i još mnogo toga. Ali, kad bi se 27. srpnja, na dan kad je počela tragedija Boričevca i Hrvata na prostoru oko rijeke Une, slavio „Dan ustanka hrvatskog naroda“, „antifašistički ustanak“ i početak „narodnooslobodilačke borbe“ u Hrvatskoj, to nije mogao podnijeti. Uništenje Boričevca teško mu je padalo, ali prikazivanje tog zločina kao početka borbe za slobodu naroda ga je ubijalo.
Kako su se iskrivljavali podaci o ustanku u Srbu čak i u suvremenoj Hrvatskoj – pročitajte tekst povjesničara dr. sc. Jareba
Na pisanje knjige o Boričevcu dugo sam se skanjivao. Zamislio sam veliku monografsku studiju, ali kako mi je uvijek nešto drugo bilo preče, studija je čekala. Kad mi je 2010. umrla mama i kad sam shvatio da praktički više nema nikoga koga moj naraštaj može nešto pitati o Boričevcu, primio sam se Boričevca i od prikupljene građe sastavio svoj „Dossier Boričevac“ od 700 stranica velikog formata. Nije to monografska studija, ali jest sistematiziran i obrađen pregled pisanog i slikovnog materijala do koga sam mogao doći, pa ako se nekad netko upusti u pisanje rasprave, dobro će mu doći.
Narod.hr: Što se u ljeto 1941. s Boričevcem i oko njega uistinu dogodilo?
Josip Pavičić: U travnju 1941. kraljevska je Jugoslavija u kratkotrajnom ratu potučena i prestala postojati. Okupirale su je Italija i Njemačka i podijelile u dvije zone. Na prostoru današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pod patronatom okupacijskih sila, proglašena je vazalna Nezavisna Država Hrvatska, također podijeljena u dvije okupacijske zone. Osnivanjem NDH, bez obzira na ograničeni suverenitet i ratne okolnosti u kojima je država nastala, većina je Hrvata bila oduševljena, vidjevši u njoj ostvarenje starih težnja za vlastitom državom i spas od pogibeljnog velikosrpskog zagrljaja. Koliko god su Hrvati činjenicom da napokon imaju svoju, kakvu takvu državu bili zadovoljni – što ne znači da su bili zadovoljni i s politikom vladajućeg Ustaškog pokreta – toliko su s tim bili nezadovoljni hrvatski Srbi. Najjednostavnije rečeno, došlo je do sraza dvaju principa: jugoslavenskog, tj. srpskog, i hrvatskog. Neovisna hrvatska država, bilo koja, uključujući i NDH, bila je negacija svake Jugoslavije, dok je svaka Jugoslavija bila negacija svake neovisne Hrvatske, pa i NDH. Jugoslavija jest propala, ali srpski san o njoj nije, pa je NDH u Srbima dobila ljute protivnike.
Boričevac je živio u srpskome okruženju, a u proljeća 1941. dospio je i pod talijansku okupaciju.
“I Golstein priznaje da su ustanici surađivali s fašistima i činili zločine”
Narod.hr: Kakva je u svemu tome bila uloga Komunističke partije Jugoslavije? U socijalističkoj se Jugoslaviji u školama učilo da su „antifašistički ustanak“ u Srbu digli komunisti.
Josip Pavičić: Jugoslavenske komuniste u to vrijeme NDH uopće nije zanimala. Oni su do 22. lipnja 41., kao saveznici Hitlerove Njemačke, bili uglavnom lojalni građani njemačke saveznice NDH, a nakon raskida Staljina i Hitlera zanimali su ih samo interesi SSSR-a, tj. diverzije na cestama, prugama i drugim komunikacijama, već prema direktivama koje su stizale iz Moskve. Znači, Srbi su od početka bili protiv NDH, kao što su 1939., kad je stvorena Cvetković-Mačekova Banovina Hrvatska bili i protiv te hrvatske tvorevine. Neki su lički kotari, među njima i Donji Lapac u kojem je bio i Boričevac, tada zahtijevali da ih se izdvoji iz Banovine Hrvatske i pripoji srpskoj Vrbaskoj banovini.
Nezadovoljni novom hrvatskom državom, Srbi su se od njezina početka pripremali za obračun s njom. Imali su mrežu četničkih organizacija, a držali su i znatne količine oružja koje su njihovi vojnici donijeli iz travanjskog rata. Dio oružja dobili su i od novopečenog saveznika, fašističke Italije koja je formalno bila na strani NDH, a stvarno je radila na njezinoj destabilizaciji. Ni Zagreb to nije mogao gledati skrštenih ruku i pokušao je svojim građanima srpske nacionalnosti oduzeti oružje. Srbi oružje nisu htjeli predati i došlo je do oružanih sukoba u kojima su stradali i mnogi nedužni civili. Neki su ustaški zapovjednici zbog toga pozvani na odgovornost, a činilo se što se moglo da se posljedice zločina saniraju, o čemu je ovih dana govorio i dr. Ivo Goldstein spominjući baš moga strica, književnika i političara, rođenog Boričevljanina Juru Pavičića, koji je u to vrijeme bio visoki državni dužnosnik. „Uzaludna su bila“, piše Goldstein u Globusu 26. VII., „nastojanja nekih razumnijih općinskih načelnika i ustaških povjerenika (npr. Jure Pavičića u Donjem Lapcu) da nekim dobronamjernim gestama umire srpsko stanovništvo (materijalna pomoć postradalim srpskim selima, oslobađanje nekih uhićenika).“ Pobuna protiv nove države bila je gotova stvar.
“Neshvatljivo je da se ustanak slavi i danas u neovisnoj Hrvatskoj”
Narod.hr: Kada su srpski ustanici napali Boričevac?
Josip Pavičić: Nakon što su narodni oslobodioci oslobodili života Hrvate u okolici Drvara i Srba, napali su Boričevac. Napad je vjerojatno pogrješna riječ, jer ulazak u prazno, nebranjeno selo, nije napad. Naime, Boričevljani su doznali da će biti napadnuti, a i čuli su što se u danima ustanka, 28. i 29. srpnja, dogodilo njihovim sunarodnjacima i rođacima u selu Brotnja nedaleko od Srba. Tu su ustanici, 99,9 posto njih bili su Srbi, pobili i u jame i grabe pobacali 37 članova obitelji Ivezić. I odlučili su napustiti selo, mislili su da odlaze privremeno, a bilo je zauvijek. Učinili su to rano ujutro, 31. srpnja, tako što su se sklonili u obližnji bosanski gradić Kulen Vakuf. Tu su ostali tri tjedna, nakon čega ih je većina, u prvome redu djeca, žene, starci, iscrpljeni i bolesni, otišla u Bihać. Iz Bihaća su prebačeni u logor u Staroj Gradiški, otkud su nakon oporavka preseljeni u Slavoniju i okolicu Bjelovara. Većina njih Boričevac više nikad nije vidjela.
Srbi su u prazan Boričevac ušli u subotu prije podne, 2. VIII. 41., i počele su ustaničke orgije. Sve što se moglo opljačkati, opljačkali su; sve što se moglo zapaliti, zapalili su; ono što se nije moglo zapaliti, srušili su bombama i minama, ono što su našli živih ljudi, ti su začetnici „narodnooslobodilačke“ i „antifašističke borbe“ u Hrvatskoj pobili.
I to bi vam sad bio taj slavni „antifašistički ustanak“ koji se slavio u Jugoslaviji, što se može razumjeti, a koji se slavi i danas u neovisnoj Republici Hrvatskoj, što normalna pamet ne može shvatiti. To vam je isto kao kad bi netko proslavljao pokolj zarobljenih poljskih časnika u Katynu ili pomor civila u Srebrenici. Pazite, ustanici su u ljeto 1941. u hrvatskom i bosanskom Pounju lišili života nekoliko tisuća posve nedužnih, nenaoružanih civila, Hrvata katolika i muslimana, mnoge na vrlo okrutan način – u čemu se isticao sekretar komunističke partijske organizacije od četiri člana iz Donjeg Lapca Pejo Žunić – a mi danas raspravljamo o tome tko je odgovoran – komunisti ili četnici. I jesu li ustanici, kako bi rekao dr. Goldstein, bili na pravoj ili krivoj strani u „globalu Drugog svjetskog rata“. U „globalu Drugog svjetskog rata“ ili u detalju krvave ratne slike Brotnje, Boričevca ili Kulen Vakufa, sudionici ustanka u Srbu 27. srpnja 1941. – svi do jednoga, jer nikada se nitko od njih nije nedvosmisleno ogradio od ustaničkih zločina – bili su nesumnjivo notorni zločinci. Ne samo što „ti događaji“ (Srbski i Drvarski ustanak) nisu „bili djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom“, kako misli dr. Goldstein, nego su bili primjer ratovanja na krivoj strani, tj. na strani fašističkog okupatora, o čemu govore povijesne činjenice. Ni sam Goldstein ne negira činjenicu da su ustanici surađivali s fašistima Talijanima, ali on misli da to vrijedi samo za ustanike-četnike, ali ne i za ustanike-komuniste, premda nema ama baš nikakvih dokaza da je u suradnji s fašistima postojala ikakva razlika između ustanika-četnika i rijetkih, ali utjecajnih ustanika-komunista. Suradnju s fašistima dogovarali su i realizirali i formalne sporazume potpisivali zajedno. Znalo je to i vodstvo Titove Komunističke partije, koje je u jesen 1941. vođe ustanka u Pounju osudilo na smrt. Izvršenje kazne povjereno je Marku Oreškoviću Krntiji, ali likvidirani nisu osuđeni komunistički vođe, nego Krntija. Tko ga je ubio? Upravo oni koji su, prema klasifikaciji dr. Goldsteina, u „globalu Drugog svjetskog rata…bili djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom“!
“Boričevca više nema i to nikoga u ovoj državi ne zabrinjava”
Narod.hr: Do kada će se u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj, svim povijesnim činjenicama usprkos, kao antifašistički ustanak slaviti i veličati događaj koji zapravo predstavlja niz masovnih zločina nad nesrpskim civilnim stanovništvom?
Josip Pavičić: Sve dok se ne riješi onaj sukob principa o kojem sam govorio. Naime, dva državna principa koji se međusobno isključuju, hrvatski i jugoslavenski, u Republici Hrvatskoj ne mogu postojati. Boričevac je u doba Jugoslavije bio, i tako je tretiran, hrvatski princip i on je kao takav, sam po sebi, destruirao službenu istinu o jugoslavenskom tobože narodnom, oslobodilačkom i antifašističkom ustanku u Srbu i zbog toga je morao biti eliminiran. Takav tretman danas u Hrvatskoj mora imati svaki jugoslavenski princip i svaka istina koju on oblikuje. Komemoracija ubijenih građana Boričevca, Brotnje ili Kulen Vakufa ne može zajedno sa slavljenjem onih koji su ih ubili.
Narod.hr: Vraćaju li se potomci preživjelih stanovnika danas u Boričevac? S kojim se problemima suočavaju?
Josip Pavičić: Vraćaju se jednom ili dvaput godišnje, da plaču na mjestima na kojima su nekad, u sretnijim vremenima prije „antifašističkog ustanka“, stajale kuće u kojima su prvi put proplakali njihovi očevi, majke, djedovi i bake. Problema nema nikakvih, osim što nema Boričevca i što ta činjenica da nema Boričevca baš nikoga u ovoj državi ne zabrinjava. Bilo, pa prošlo.
