Kako je Partija rješavala idejna razmimoilaženja
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 11 Studeni 2018 07:54
Živojin Žika Pavlović zvani Ždrebe (Mušvete kod Čajetine, 13. I. 1898. – Krčagovo kod Užica, 28. XI. 1941.) bio je istaknuti jugoslavenski komunist i novinar koji je pisao o staljinističkim čistkama u Sovjetskom Savezu. Bio je član CK KPJ i blizak saradnik Generalnog sekretara KPJ Josipa Čižinskog (pseudonimMilan Gorkić), strijeljanog u Moskvi tijekom Staljinove čistke.
Radio je kao sekretar Partije za cijelu emigraciju; bio urednik i izdavač lista „Protiv Glavnjače“ i sekretara Patronata Crvene pomoći u Parizu; izdavača i administratora partijskog organa „Proleter“, Radničke biblioteke i vlasnik i administrator partijske knjižare.
Objavio je oko trista članaka u brojnim (pro)komunistickim i sindikalnim listovima u zemlji i inozemstvu. Jedan je od prvih kritičara totalitarnog staljinističkog sustava, u tadašnjoj Europi i svijetu uopće. Njegovo najvažnije delo je "Bilans sovjetskog termidora: Prikaz i otkrića o delatnosti i organizaciji Staljinskog terora". Streljali su ga komunisti Užičke republike 1941. godine. Jedini sačuvani primjerak Pavlovićeve knjige pronađen je tek 60 godina kasnije.
Njegov rad u Makedoniji kao dopisnika "Pravde" i njegov rad u Parizu (je li se sastao sa Antom Ciligom? preskačem iz ove wikibiografije). Bio je blizak suradnik generalnog sekretara KPJ Milana Gorkića i član njegovog rukovodstva. Nakon uhićenja i strijeljanja Gorkića tijekom Velike čistke u Moskvi 1937. godine, i Brozovog preuzimanja partije, Živojin Pavlović pada u nemilost. Dana 2. maja 1939. godine Tito piše delegatu KPJ pri Kominterni Prežihovu Vorancu da su Karlo Hudomalj i Živojin Pavlović na njegov prijedlog isključeni iz partije. Isključenje pod raznim optužbama je nerijetko povlačilo i fizičku likvidaciju.Godine 1940. se vratio u Beograd i zaposlio u ondašnjem Centralnom presbirou (pandan Ministarstva informiranja). Nakon likvidacije Milana Gorkića, čiji je blizak suradnik bio, novoimenovani sekretar KPJ (Josip Broz Tito) izjavio mu je da „Partija“ u njega nema povjerenja. On je sve više izoliran, i otkazani su mu poslovi koje je do tada radio.
Pavlović je krajem 1940. godine u Beogradu samostalno objavio knjigu "Bilans sovjetskog termidora: Prikaz i otkrića o djelatnosti i organizaciji Staljinskog terora", u izdanju autora. Knjiga govori o Staljinovim čistkama krajem 1930-ih godina u SSSR-u, u kojima su nestali mnogi njegovi prijatelji, kao što je generalni sekretar KPJ Milan Gorkić.
»Mi smo se rugali zemljama koje su spaljivale marksističku, hebrejsku i demokratsku literaturu, dok danas nema ni u jednoj ruskoj biblioteci djela Trockog, Buharina, Zinovjeva, Bezimenskog, Pasternaka, Koljcova i drugih, koja su svakako spaljena. Cilj je ove brošure da prikaže pravo stanje u Sovjetskoj Uniji, da prikaže i razgoliti ovaj režim krvi i niskih kleveta koje je zaveo Staljin u zemlji sa njegovom policijom. Budući da su masovna strijeljanja zauzela takve razmjere, da se više ne može šutjeti, potrebno je dići glas protesta i učiniti sve da se još preostale žrtve staljinskog termidora spase iz Sovjetske Unije.
[Živojin Pavlović, Bilans sovjetskog termidora (1940.)]
Kovanica „sovjetski termidor“ ukazuje na terminološku povezanost sa Francuskom revolucijom, i kontrarevolucionarni preokret koji se odigrao pod Staljinom. Knjiga je „odmah zabranjena i još u štampariji zapljenjena“. Zahvaljujući ugovoru o suradnji između Staljinove vlade i vlade kraljevine Jugoslavije i svježeg diplomatskog priznavanja SSSR-a od strane Kraljevine Jugoslavije, aparat KPJ je uspio da od vlade Cvetković-Maček izda zabranu te Pavlovićeve knjige i najveći dio njene tiraže zaplijenila je policija već u tiskari, a potom i uništila. Pavlović je uspio „izvući desetak primjeraka“, a jedan od njih poklonio je svom kumu Ljubiši Đeniću, bibliotekaru u Čajetini. U "Komunistu", organu KPJ, knjiga je dočekana na nož nepotpisanog kritičara kao "zbirka provokacija i kleveta protiv naše Partije, KI i SKP(b), Sovjetske vlade i druga Staljina". Godinama kasnije je Milovan Đilas priznao da je upravo on napisao citiranu kritiku.
Mučenje i strijeljanje u Užicu
„Za vrijeme Uzičke republike 1941. godine bio sam, i to veoma dugo, u Užicu. Neposredno sam surađivao sa Slobodanom Penezićem Krcunom. Bio sam zamjenik komandira straže koja je čuvala zatvor i osiguravala Vrhovni štab. [...] Iz tog perioda sjećam se kako je uhvaćen Žika Ždrebe... onda je sve to ovako izgledalo. Dođe jednu večer Krcun i naredi: »Pripremi dobru grupu za večeras. Imamo veliki posao da obavimo. Lovit ćemo krupnu zvjerku«. Pošli smo nekim većim vozilom, oko desetak ljudi. Krcun nam je rekao: »Moramo ga uhvatiti živog, zapamtite živog. Nipošto ne pucati. U krajnjoj nuždi u noge«. [...] Sigurno smo ga uhvatili u Kremnima. Opkolili smo jednu štalu sa svih strana, kod Čelikovića kuća. Krcun je ranije dobio detaljne obavijesti gdje se krije ta zvjerka, pa ga je tu večer osobno pozvao na predaju: »Žiko, Ždrebe, predaj se! Ne pokusšavaj da pucaš niti da bježiš. Opkoljen si!« Da bi se uvjerio da je opkoljen, povičemo i mi sa svih strana: »Opkoljen si! Silazi mirno i predaj se, inače ćemo štalu da zapalimo!« On se javi: »Nemojte paliti, silazim«. Tu ga svezasmo i otjerasmo u Užice.“
(Svjedočenje Vidana Micića, prvoborca iz Požege, kapetana prve klase u penziji, koji je strijeljao Živojina Pavlovića).
Pavlovića su tijekom Užičke republike u jesen 1941. godine uhvatili, zatočili i najtežim mukama mučili partizani. Njegovo hvatanje i kasniju likvidaciju je organizirao Slobodan Penezić Krcun.
„Dok je bio u zatvoru saslušavali su ga: Slobodan Penezić Krcun, Vladimir Dedijer i Pera Stambolić najčešće, povremeno Čolaković i Ranković. Ponekad je bilo i više njih odjednom. Ja sam ga najčešće sa Krcunom dovodio u podrum gde smo ga saslušavali, a kada je bilo mračno držao sam karbitnu lampu. [...] Bogami, biju svi dobro, ali ne pomaže. A on je radio u Parizu za Partiju, pa je tamo izdao neke drugove. Dedijer je pričao kako je on lukavo radio. Nije dozvoljavao da uhapse drugove kod njega, već kad odu, on javi policiji. Tako da je stradalo dosta drugova zbog njega. Mnoga zla je ucinio.“
(Svedočenje Vidana Micića)
Živojin Pavlović je mučen u zatvoru "jednu sedmicu sigurno, a možda i više". Strijeljan je nakon bezuspješnih pokušaja da mu najsurovijom torturom iznude lažno priznanje da je uvijek bio „fašistički i policijski agent“ infiltriran u vrh KPJ.
„Dedijer ga muški, što se kaže, tuče. Prebija na mrtvo ime, ali on ništa. [...] Traži da prizna kako je radio za policiju i za koga sada radi. Ne vrijedi. On ništa ne priznaje. Onda će Stambolić: »Valjda smo i mi nešto naučili od Vujkovića«. I tada poče da ga šiba volujskom žilom po tabanima. Prvo su bili veliki plikovi, a kasnije je i koža pukla. Tako da smo ga vodili ili nosili natrag do sobe, sve uz stepenice. Kad se i on zamori, onda priđe Krcun. I on tuče što bolje može. Ja stojim kraj vrata, naslonio se na stranu i mislim: »Pa ljudi, pobogu, šta to radite? Da bilo šta zna priznao bi poslije takvih batina. Priznao bi da je majku za sisu ujeo«. Ali, tu sam i shvatio kako veliki špijuni ne priznaju lako. [...] I mene su poslije zvali da ga tučem, pošto se oni dobro zamore.“
(Svedočenje Vidana Micića)
Nakon višednevne torture Pavlović je pokušao samoubojstvo tako što je sebi prerezao vene komadom stakla, rekavši: »Nemate više potrebe da me vodite na saslušanje«. No, Krcun mu je pritrčao, zaustavio krvarenje i ljutito rekao: »Ne ćeš umrijeti, kurvo, dok ne priznaš!« Ni nakon daljnjeg mučenja Pavlović nije ništa priznao. Odveden je na strijeljanje u Krčagovu, iznad vojničkog kruga, zajedno sa još "četiri-pet kamiona" punih osuđenika na smrt (lopova, četnika i drugih). Osuđenici su u kamionima sjedali jedan drugom u krilu, kako ne bi mogli pobjeći. Prema sjećanju čuvara, Pavlović je izmučen pokušao da pobjeći:
„U trenucima kada gleda smrti u oči, čovjek dobije čudnu snagu. Čovjek ni sam toga nije svjestan što može da učini. Pa iako je bio isprebijan, pred neposrednu smrt on je, također, dobio čudnu snagu i pokušao je bježati.“
(Svedočenje Vidana Micića, prvoborca iz Požege)
Pobjegao je bio oko 30 metara kada ga je stražar iz puške pogodio u kralježnicu, nakon čega je još bio živ. Zavapio je: »Ubijte me«, ali su ga namjerno "posljednjeg ubili i bacili u raku". Vjeruje se da je strijeljan po Titovoj naredbi. Ubijen je u noći između 28. i 29. studenoga 1941. nekoliko sati prije nego što će partizansko vodstvo, pred najezdom Nijemaca pobjeći iz Užica.
(Tito je više puta koristio nadnevak 29. XI. za bizarne poslove, praznovjerje vezano uz neki asteroid otkriven od beogradskoga opservatoriija, op. T.T.)
Djela
Objavio je preko tri stotine novinskih članaka po Parizu, Bruxellesu, Kanadi, Srbiji. To su uglavnom tekstovi o antifašizmu i antifašističkom pokretu uopće, zatim analize o razvoju događaja u Poljskoj, Češkoj, Španjolskoj o događajima u agrokulturi, ekonomskim temama. Njegovo najvažnije djelo "Bilans sovjetskog termidora: Prikaz i otkrića o djelatnosti i organizaciji Staljinskog terora" je sve do 2000-ih bilo nepoznato. Tek 60 godina od njegovog pogubljenja jedini sačuvani primjerak Pavlovićeve knjige pronašao je, istražio i objavio sociolog Slobodan Gavrilović. Postoji i podatak da je Slobodan Gavrilović objavio reprint izdanje ove knjige 1989. godine u izdanju užičkog časopisa "Međaj".
Podsjećam da je i otac Dominik Barač strijeljan u Dubrovniku 1945. zbog neobjavljene knjige (bila je u tisku) o stanju o SSSR-u. J. B. Tito je i u svojoj autobiografskoj knjizi iz 1977. ponovio i opravdao napad na stvarne i tobožnje trockiste; podsjećam da su upravo Tito i Kardelj prednjačili 1938. u napadu na Istranina Antu Ciligu koji je iznosio svoja svjedočanstva u SSSR-u u časopisu Milana Ćurčina "Nova Evropa". Podsjetimo i da Tito postaje generalni sekretar KPJ baš u vrijeme najžešćih staljinističkih progona nad jugokomunistima; tada je između brojnih progonjenih i usmrćenih ubijen i prethodni generalni sekretar KPJ Josip Čižinsky, pseudonimom Milan Gorkić. Pavlović je bio pozivan u Moskvu, ali za razliku od poslušnoga Gorkića nije bio toliko naivan.
Teo Trostmann/hrvatski-fokus.hr
