15. studenoga 1969. partizan Vlado Dapčević – Mi smo pobili sve zarobljene ustaše, a vođe četnika smo samo zatvarali i puštali na slobodu!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Studeni 2018 07:11
U svom intervjuu koji je dao za crnogorsku televiziju Blue Moon, ovaj najistaknutiji partizanski vođa i rođeni brat vođe partizanskog pokreta Peke Dapčevića, priznaje jednu groznu istinu o kojoj „hrvatski antifašisti“ šute: partizani su masovno ubijali isključivo zarobljene ustaše (30.000 u tri dana), dok su zarobljene četnike, pa čak i Vladu Draže Mihajlovića, samo zatvarali i onda puštali na slobodu.
Nakon što je bio prognan iz više zemalja, u studenom 1969. godine, država Belgija Vladi Dapčeviću odobrava stalni boravak. Prije toga je kao uvjereni staljinist bio interniran na Golom Otoku.
U svom intervjuu Vlado Dapčević nije htio priznati da se kod ubijanja radilo samo tome da su partizani ubijali po etničkom ključu – ubijani su samo zato jer su Hrvati. U mjestu Kočevski Rog koje spominje Dapčević (8:05), patrizani su ubili u tri dana čak 30.000 Hrvata, a ne samo zarobljenih ustaša, kako Dapčević govori.
Partizani ubijali masovno zarobljene Hrvate, ali ne i zarobljene Srbe
Tako je bilo na svim mjestima nakon II. svjetskog rata.
Intervju je Vlado Dapčević dao crnogorskoj privatnoj televiziji Blue Moon 1998. godine, vrativši se u Crnu Goru da podrži proces njenog osamostaljenja od krnje Jugoslavije. Nedugo nakon toga umro je 2001 godine.
Dapčević je rekao strašnu istinu kako su partizani na potpuno drugi način tretirali vojsku NDH, nego četničku vojsku (8:05): “Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama, nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana strijeljali smo preko 30 hiljada ustaša 45. godine kod Maribora. Uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt. Svi su suđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora,”, rekao je s ciničnim osmjehom na licu Titov prvoborac o realizaciji zločinačkog plana i izvršenog genocida nad cvijetom hrvatske mladosti, nakon što je završio II svjetski rat.
Da je Dapčević pod ustaše mislio ne samo na zarobljene vojnike (premda je i samo to strašan zločin), nego i na sve zarobljene Hrvate svjedoči i partizan Ivo Gugić s Korčule. On svjedoči svjedoči o formiranju postrojbe od oko 70 dragovoljaca iz sastava partizanske XI. dalmatinske brigade, koji su krajem svibnja 1945. godine na zapovijed stožera 26. dalmatinske divizije upućene na zadatak likvidiranja zarobljenika. Gugić je bio pripadnik čete koja je osiguravala širi prostor na kojem je ta posebna postrojba “najpouzdanijih komunista” ubijala zarobljenike. U prilično preciznom izlaganju, Gugić svjedoči da prema količini odjeće koja je poslije složena (zarobljenike se prije pogubljenja skidalo) proizlazi da je pobijeno oko 30.000 zarobljenika. Među pobijenima je bila grupa od oko 200 dječaka u dobi od 14 – 16 godina, a Gugić je vidio i grupu od 10 do 15 žena, koje su na samom stratištu svučene do gola prije ubijanja i silovane od krvnika. Većina žrtava ubijena je pucanjem u zatiljak, a neki su u jamu bacani i živi. Kao organizatore operacije, Gugić imenuje partizanske komesare Simu Dubajića i Ivana Bokeža.
Masovno ubijanje zarobljenih ustaša bila je redovita pojava kod partizana, premda Dapčević priznaje da su četnici bili daleko najveći zločinci u II. svjetskom ratu:
„Četnici su pobili više partizana nego svi okupatori zajedno (35:20). Ti četnici su poklali 23.000 muslimana, ljudi, žena, djece u Crnoj Gori i Sandžaku…četnici su bili najprljaviji izdajnici, bili i ostali, i to su i danas.“
Pravo pitanje za antifašiste je slijedeće: zašto su partizani ubijali najviše Hrvate (ustaše), premda su Srbi (četnici) pobili daleko najviše i partizana i civila (samo izvan NDH 23.000 muslimana, a još više na njenom teritoriju)?
Razlog ubijanja po etničkom ključu – velika mržnja prema Hrvatima
Ne jedini, ali najveći razlog je ovo: zato što je u partizanima postojala velika mržnja prema Hrvatima koji su htjeli svoju državu, izvan Jugoslavije koju su željeli partizani. Zato su partizani i pobili vrlo veliki broj katoličkih svećenika, a gotovo zanemarivi broj pravoslavnih svećenika, jer se ubijalo po – etničkom ključu.
Hrvat je za partizana komunsita značilo – mrtav čovjek.
A to nije bilo i teško jer je na čelu partizanskog pokreta bio odnarođeni Hrvat i rigidni Jugoslaven Josip Broz Tito. Da je to istina svjedoče i riječi kada je Dapčević upitan o sličnostima i razlikama Josipa Broza Tita i Slobodana Miloševića, Dapčević govori (7:00):
„Tito je bio Jugoslaven par excellance i on se svim sredstvima borio da očuva Jugoslaviju“.
Međutim i sam Dapčević je pao u nemilost Tita i partije, te završio na Golom Otoku. U aferi oko Informbiroa 1948. bio je na strani Staljina i SSSR. Skupa s dvojicom drugih visokih crnogorskih oficira JNA, generalima Arsom Jovanovićem i Brankom Petričevićem Kađom, pokušao je bijeg preko jugoslavensko-rumunjske granice kod Vršca, a nakon toga se skrivao u Beogradu. Ubrzo, pri novom pokušaju ilegalnog prijelaza jugoslavenske granice, uhićen.
Godine 1950. Dapčević je osuđen na dvadesetogodišnju robiju, a amnestiran je 1957. godine, a nakon toga bježi u SSSR, pa na Zapad. Prilikom posjete Bukureštu 1975. otela ga je Udba i dovela u Jugoslaviji gdje je ponovno osuđen na 20 godina zatvora, a pušten je 1988. godine pred rat i raspad Jugoslavije.
Tijekom 1990-ih kroz brojne medijske nastupe snažno kritizirao velikosrpsku politiku. Podržao je obnovu crnogorske neovisnosti. Pokopan je u rodnom Ljubotinju, u Crnoj Gori.
Vlado Dapčević je tako, svjestan ili nesvjestan, još 1998. potvrdio ono što je danas javna tajna: partizani su ubijali najviše i gotovo isključivo Hrvate, dok su prema zarobljenim Srbima, pa čak i četnicima, postupali blagonaklono.
Partizani su izvršili genocid isključivo nad Hrvatima.
S tom istinom trebaju biti upoznati i tzv. hrvatski antifašisti i cijela hrvatska javnost!
Premda i same jame, o kojima Dapčević govori, pronađene oko Maribora s desetinama tisuća pobijenih Hrvata u njima svjedoče i više nego dovoljno o tome.
