Posljednji pozdravi u Globusu 11. prosinca 1999.
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 21 Prosinac 2018 11:00
O tome kako me zatekla smrt dr. Franje Tuđmana 10. prosinca 1999. pisala sam u jednom tekstu onako usput. Naime, otvorila sam rani informativni program u hotelskoj sobi u Strassburgu i ugledala kako Franjo ljubi hrvatsku zastavu na Kninskoj tvrđavi, a spiker govori da je umro. Netko je od mojih ukućana 11. prosinca kupio specijalni broj Globusa koji sam sačuvala do danas i više ga puta pročitala.
Nisam nikada očekivala da će neki od auktora u tom broju ni prije ni poslije njegove smrti pisati istinito i s razumijevanjem o njegovoj politici, njegovoj osobnosti, prilikama u kojima je djelovao, teškim prijeratnim i ratnim okolnostima u kojima je morao uzimati zmije za suradnike, kako bi ostvario dugo žuđenu slobodu Hrvatske koja se pokazivala na vidiku, iako je krvavi rat, treći u onom stoljeću, uvijek s istim neprijateljem, trajao pune četiri godine.
Danas se tekstovi mogu iščitati s potpunim razumijevanjem i očekivanim otkrivenim licima onih koji su jedva dočekali smrt tvorca nove samostalne države Hrvatske, kao i onih koji su iskreno žalili što golemi posao u jezovitim vremenima nije uspio dovršiti. Kao auktori pojavljuju se tada stari kadrovi poput Josipa Šentije, Milana Ivkošića, Zorice Stipetić, Branimira Donata, Zvonimira Berkovića, Tanje Torbarine, Dare Hudolist-pardon-Darka Hudelista, Hrvoja Šarinića, Mirka Galića. Ima i tri priloga koji se posve FTrazlikuju po sadržaju i odnosu prema još nepokopanom prvom hrvatskom Predsjedniku: dr. Andrije Hebranga, don Živka Kustića i Ivana Aralice.
Nisu svi iz prvoga ešalona nazlobni, podrugljivi, prezirni, ljigavi i otužni. Neki su svoju mržnju upakirali u ocjene politike pokojnika koje proglašavaju diskutabilnim za sve što je Tuđman upio ostvariti, kao bogovi što gledaju s Olimpa i odmjeravaju njegovu državničku figuru te joj nalaze stotine nevaljalih osobina. Iz nekih proviruje jal i zloba kako bi oni to znali puno bolje u danom trenutku, iz redaka vrišti žal za propalom jugovinom u kojoj su imali golemi prostor zarade, predbacuju mu inženjersku pretvorbu povijesti (Šentija), prikazuju sebe u velikoj zabrinutosti zbog lažnih vijesti o stanju zdravlja, zgražaju se nad“hijatusom političke zbilje... na jednoj strani vladajući sloj, a na drugoj raslojeno društvo...“(Šentija), konspirativnim sporazumima koje je isti ništavni Tuđman sklapao, stavljaju ga uz kult Tita i Pavelića, koje su hrvatske baštine jer su ga ... “čak fascinirali“ (Šentija), pa taj isti auktor sve više diže klimaks negativnih konotacija o čemu je dovoljno navesti samo naslove poglavlja njegove guste pljuvačke po Tuđmanu: Bolest kao politika, Bez nasljednika, Piramida vlasti, Pokušaji restauracija, Kobna žurba (kamo se žurimo proglasiti neovisnost Hrvatske!), Konspirativni sporazumi, Komunistički mrtvaci, Duh triumfalizma, Politička trijada ... Divno je čuti kako je Tuđman zapravo bio malouman po mišljenju istoga auktora: “Kako izvornu nadarenost ZA VLASTITI MISAONI SUSTAV Tuđman nije imao, sve je prethodne ideološke i političke smjerove u hrvatskoj povijesti pokušavao spojiti...“.
Laži
Preskočit ćemo tekst Petera Galbraitha koji je površan, blago rečeno, imputira Tuđmanu i podjelu Bosne i negativan odnos prema SAD i mijenjanje granica na silu. Tekst je završio ipak spoznajom da je Tuđman imao dva sna: slobodnu i nezavisnu Hrvatsku i ulazak u EU. Da bi opet konstatirao kako je samo morao umrijeti da ne ometa ulazak Hrvatske u tu istu EU „...jer je on sam bio najveća prepreka na tom putu.“
Milan Ivkošić piše u svom dobro poznatom stilu vrdalama. On zapravo frojdovski rješava upitni karakter Tuđmana objašnjavajući ga ranim gubitkom majke i nudeći odgovor dostojan američkoga filma, u kojem razgovaraju psihijatri ili kod nas i oni koji su završili psihologiju na Filozofskom fakultetu pa misle da znaju odgonetke čovjekova bića, rekavši kratko i jasno da je Tuđman to riješio vjerojatno tako da je zamjenu za majku našao u Partiji, a kasnije u Hrvatskoj. Tom apodiktičkom tvrdnjom nije završio jer je i sam valjda osjetio ishitrenost pa se na koncu pita: „Hoćemo li kao ljudi znati biti na razini vremena koje je otišlo s Tuđmanom , na razini povijesti u koju se on već preselio? Povijesti u kojoj je nađen roditelj.“
Najopsežniji opis mrskoga joj kolege Tuđmana dala je Zorica Stipetić. Dugo bi trajao nabrajanje njenih uglavnom negativnih ocjena svega što je bio ili učinio u svom životu: ironija i gađenje, navodi događaja u kojima je bio marioneta nekih krugova u iseljeništvu, uglavnom ustaških, njegov nacionalizam i maksimalizam kao nešto apriori negativno, pravo i pravda na strani Bakarića, a ne Tuđmana, pa do apsurdne tvrdnje: “U godinama prije „Oluje“ redovito su se, na Dan državnosti, priređivale spektakularne vojne vježbe na Jarunu kojima je rukovodio ministar obrane Gojko Šušak.“ Ili:“ U Hrvatskoj je rat definitivno završen u kolovozu 1995., spektakularnom vojnom akcijom „Oluja“ kojom su oslobođena sva područja pod srpskom okupacijom i upravom. Time je, ujedno, postignut jedan od Mikuljanstrateških ciljeva tajnog dogovora u NORVALU: Hrvatska je faktički, postala etnički ČISTA“. Osim laži optužila ga je da se strahovito obogatio i navodila novac i mjesta njegova skrivanja od očiju javnosti.
Branimir Donat piše s krajnjom skepsom o samoj osobnosti Franje Tuđmana, a navodi i nekoliko bjelodanih laži koje je u svojim Dnevnicima Tuđman davno objasnio i napisao istinu. Ponajprije to je slučaj oko objave njegove za hrvatsku povjesnicu značajne knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“.“ Direktorica je (NZMH) bila oprezna. Ipak, uspio sam je uvjeriti da kuća ne treba očekivati veće represije...“ Danas je svima poznato kako je sam Tuđman zabilježio na više mjesta da je ta direktorica (ima i ime-Marija Peakić Mikuljan) bila bolesna jer su joj upravo izvadili žuć i ležala je u kući te čekala da se oporavi.
Tuđman je posjetio Mariju u njenom domu i razgovarali su o objavi njegove knjige, a poslije toga je isti Tvrtko Zane dolazio da nju uvjeri kako ne treba objaviti knjigu! Ali on je bio urednik, a ona direktorica i njena je bila posljednja. Njenom zaslugom knjiga je objavljena i Zane je bio očajan te govorio o njenim nedostatcima koji se prvenstveno odnose na spominjanje Židova u Jasenovcu. Na proslavi svoga sedamdesetoga rođendana u Društvu hrvatskih književnika Tuđman je govorio o zasluzi Marije Peakić Mikuljan za objavu njegove knjige i molio je da ustane kako bi dobila aplauz. Također je laž da je Tuđman nudio rukopis „Cankarjevoj založbi“, nego je ta nakladnička kuća tražila da ga on objavi kod njih zbog stanja u Hrvatskoj. Tada je već naveliko Janez Janša objavljivao „Mladinu“ i razne publikacije kojima je razotkrivao krvoločnu djelatnost Partije i JNA. Uz još neke podvale Donatove, na koje mu pokojnik nije mogao odgovoriti, ispao je Tuđman sićušna uš koja je željna slave pokušala neradom i jeftinim knjigama domoći se vlasti. Čak ga tereti da je to pisao zbog novca koji je bio“mamac dostojan uvažavanja“.
Preskočiti...
Preskočit ćemo Zvonimira Berkovića (tko ga se uopće sjeća?) njegovom vlastitom rečenicom: “Imaju li smisla tekstovi kad glavnog lika više nema?“ Zamislite ima li smisla uopće ikoga od pokojnih povijesnih osoba spominjati? O ikome učiti u školama? Ikome podizati spomenike?
Slaven Letica poznat po svojoj artističkoj vještini okretanje kožuha prema ljetu i zimi, govori pohvalno s visine koja Oluja Tuđmanmu omogućava da poput avatara proviđa i prošlost i sadašnjost i budućnost, pokazuje i ovaj dio teksta: “Da je u početku Tuđman više vodio računa o općem dobru nego o osobnoj koristi, pokazuje i ovaj bizarni primjer: kad smo prvi put raspravljali o plaćama, predložio je da Šarinićeva, njegova i moja plaća budu približno jednake i da iznose oko 3000 DM.“ Zašto bizarni? Kad učini nešto dobro, to je bizarno? Kasnije je tekst usmjeren na dokazivanje kako je Tuđman postao uvjeren da je nepogrješiv, „bezgrešan“ i kako je vrjedniji od svoga naroda. Spominje i Boga pisanoga velikim slovom, koji je Tuđmanu podario trenutak da služi svojem narodu “koji dokraja nije znao cijeniti“!!! Niti je auktor poznat po bogoljublju niti možemo ulaziti u Tuđmanovo bogoljublje. Ne znamo tko će od ovih visoko pozicioniranih spisatelja na dan svoje smrti imati duboki trag u hrvatskome narodu. Nismo avatari. A nismo ni aplikanti za predsjednike, ne zanimaju nas vlast, čast i novac.
Tanju Torbarinu, oficirsku ćerkicu, nije potrebno citirati da bismo shvatili koliko je Globusa prodano zahvaljujući njenom neospornom daru za humor. Ali samo onom dozvoljenom! Smije lipotica reći što oće! To su joj rekli u Tamo Gdje Treba. Tako je svela, nakon relativno benignoga teksta o pokojniku, svoj sud: “Ukratko, bio je diktator. Diktator kojeg se nitko nije bojao“. Ovo je citirano mnogo puta jer u samoj contradictiji in adjecto krije se istina koju nije mogla prešutjeti, iako je pisala gomilu jeftinih podvala poput one da „...pobijedi li na izborima, nabavit za sebe limuzinu sa osam vrata i šofer će ga u znak poštovanja morati voziti stojeći“. Možda je zanimljivo kako piše u istom tekstu o Slavenu Letici?!
Vizionarska uloga
Svakako da se odnos Andrije Hebranga i Tuđmana temeljio na vizionarskoj ulozi prvoga Predsjednika, iako je Hebrang imao razloga biti i povrijeđen zbog nekih odluka, pa se shodno tome i u tekstu odnosi prema Tuđmanu s poštovanjem i ljubavlju jer u trenutku smrti znao je razdvojiti efemerne ili zlonamjerne optužbe od veličine njegova djela i čestitosti njegovih namjera. Andrija Hebrang ima neosporno pravo govoriti o partizanima i poratnom dobu više od svih vajnih spisatelja u ovom otužnom globusovu izdanju, jer iskusio je naivnu i domoljubnu povijest svoje obitelji, do danas ne pronađen grob svoga oca i sve ostale pogubne rane koje mu je zadao režim titoističke zločinačke Partije. Time se poistovjetio s najvećim dijelom hrvatskoga naroda koji je prošao ista gubilišta i Križne puteve. „Ja sam dijete koje je od čovjeka kojega sam smatrao ocem doživjelo nepravdu, ali ta nepravda ne smije zaslijepiti uspomenu na velikana“ ... i malo dalje “Kad me brojni neistomišljenici predsjednika Republike pitaju kako mu mogu ostati vjeran do kraja, ja odgovaram: vi predsjednika Tuđmana niste vidjeli kad plače“.
Poštovani Andrija, poštovani Ivane Aralica, samo čestit čovjek plače. To u njemu plače Bog. Sretan Božić svima, pa i onima koji su lagali, ogovarali, uništavali uspomenu na Franju, svima, svima. Sretan Božić i onima koji ne znaju da On, mali Bog, neprestano dolazi i da nam obnavlja jedinu nadu u smisao našega bivanja na zemlji. Hrvatskoj zemlji. Mi smo za njega spremni.
