U Mahovu rezultat partizanskog divljanja 29 pobijenih
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 10 Listopad 2019 16:07
Područna škola na kojoj je postavljena spomen ploča u sjećanje na žrtve partizanskoga terora.
Prisjećajući se svoga sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu u sastavu hrvatske domobranske Žestre, 95-godišnji Stjepan Belovarić spomenuo se i tragedije koja se 10. kolovoza 1944. desila njegovim suborcima iz bojne Željezničke straže u rodnom mu Mahovu. U spomen na taj događaj, koji se i danas s tugom prepričava u zavičaju hrvatskih pučkih tribuna, Stjepana, Antuna i Pavla Radića, 1994 godine.
Spomen ploča u Mahovu postavljena 10.08.1994.
Posavci su 1994., na pročelju područne osnovne škole postavili spomen-ploču “u sjećanje na žrtve partizanskoga terora”. Prilikom divljanja partizana u tzv. sisačkoj gornjoj Posavini i općini Martinske Vesi. Na spomen-ploči s imenima pogubljenih domobrana o polustoljetnoj obljetnici stradanja nalaze se imena domaćih žitelja ukupno 29 pobijenih. Podsjećamo na njih temeljem istraživanja i nalaza Županijske sisačko-moslavačke komisije za istraživanje ratnih i poratnih komunističkih zločina, koju je predvodio pok. Siščanin, domobranski časnik i sudionik križnoga puta, Adam Zahirović. Na mramoru čitamo imena žrtava: Maren Josip, Marković Ivan, Frankol Stjepan, Đurak Josip, Tumpak Stjepan, Tumpak Petar, Tumpak Josip, Margušić Mijo, Belajsa Ivan, Pavun Josip, Vučak Stjepan, Kolenković Stjepan, Kolenković Ivan, Šaranić Ivan, Šaranić Stjepan, Pavun Đuro, Frankol Mijo, Pavun Ivan, Pavun Tomo, Pavun Stjepan, Pokas Đuro, Pokas Ivan, Margušić Stjepan, Tumpak Ivan, Perković Petar, Čavrak Ivan, Šprajc Ivan, Horvat Josip, Repać Mato.
Učiteljica u Mahovu Marija Domitrović, pak, ubijena je 4. prosinca 1943., i bačena je u Savu. Tijelo joj je pronađeno u nizvodnoj Ljubljanici i pokopano na župnom groblju sv. Martina u Martinskoj Vesi. Prema sjećanju Milke Šaranić (77), partizani su iza ubojstva članova domobranske posade jednokatnu zgradu škole zapalili i razorili.
Nastavu smo imali na livadama, u dvorištima i kućama, te na drugim skrovitijim mjestima, vječito u strahu od partizanskih divljačkih naleta. Moj je otac s nekolicinom ljudi iz susjednih sela bio obični vojnik. Bazu su imali na desnoj obali Save, u Ljubljanici. Bila sam dijete i mnogih se stvari iz toga vremena ne sjećam. U školu koja je bila jednokatna zgrada, poput one u susjednom Setušu, nisam uopće išla jer su je partizani srušili. U drugi ili treći razred išla sam kad je napravljena nova prizemnica. Njen otac Ivan Frankol, rođen 1919., nestao je na križnom putu, a mrtvim je proglašen 1993., usred još jednoga, Domovinskoga rata, u kojem su novi naraštaji Hrvata branili opstojnost naše domovine. Branili na ovim našim ratnim vjetrometinama.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
