Studeni u Vukovaru - boli uvijek, ali ovih dana najjače
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 19 Studeni 2019 19:00
Studeni je, a mi gotovo trideset godina od početka Domovinskoga rata nemamo film o Vukovaru. Nemamo. Umjesto kao pobjednici, ponašamo se kao krivci koji se neprestano pravdaju onima koje su porazili. Zaboravljamo kako smo mi živi upravo zahvaljujući tim mrtvima
Danas, sjećanja na one koji su nas najviše zadužili, a koji najvećim dijelom leže po grobljima diljem Hrvatske, postaju patetična. Dosadna, ponekad čak i neumjesna. Jer život ide dalje, od početka Domovinskoga rata prošlo je gotovo trideset godina i vrijeme je da okrenemo leđa prošlosti i okrenemo se budućnosti. Ja bih možda i mogla. Nisam izgubila oca, brata, sina. Nisam silovana, niti moja majka, sestra ili kći. Ja bih mogla, da srce da. Pa ipak, dok ne dođe „taj“ mjesec u godini uspijevam normalno funkcionirati, a onda, kao velika većina Vukovaraca, posebno onih koji i dalje žive u Vukovaru, počinjem teže disati.
Kao jezoviti šapat, u kosti se uvlači studeni, ne pomaže ni gel protiv sjećanja. U ratu, kada misliš kako je svaki dan posljednji, emocije su jače, a ljudi međusobno prisniji. U ratu, ne možeš ne pričati sa susjedom „do“, jer ti susjed „do“ čuva leđa. U ratu te ne zanima ima li onaj uza te sve zube ili diplomu. Zanima te ima li srce. Zanima te hoće li te ostaviti ako budeš ranjen ili će te na leđima nositi do prvoga zaklona. Zanima te, hoće li s tobom podijeliti gutljaj vode, koricu kruha ili metak. U ratu, kada ti metci zazvižde oko ušiju, svi smo vjernici. Bože, čuvaj ga, čuvaj ju, čuvaj me.
Prije četiri godine, u vukovarskoj pošti, stojeći u redu za plaćanje računa, slušala sam razgovor dviju žene u crnini. Prva se žalila drugoj kako ima operaciju srca i ne vjeruje da će preživjeti. Druga ju je tješila:
- Ma nije ti to kod svakoga isto! Tko zna što je na čijem srcu?
- Na mom je samo tuga. Umrijet ću, a ne ću pronaći sina.
Izašla sam s knedlom u grlu, a osjetim ju i danas. Ne znam je li ta žena i danas živa, ne znam tko je njezin sin. Je li to možda Ivan Ivanika, sin jedinac, mladić s Mitnice koji se pod kišom granata penjao na vukovarski vodotoranj kako bi na vrh postavio hrvatsku zastavu, znak kako grad još uvijek odolijeva. Je li to možda bila majka Mladena Čupića VukovarHaša, dragovoljca iz Vinkovaca, koji je u Vukovar došao braniti Hrvatsku u bijelim Puminim patikama i rokerskom prsluku ili možda majka Miroslava Blaškovića, policajca iz Iloka, mučki ubijenoga na Veleprometu? Dugačak je nesretni niz onih koje uzalud traže kosti svoje djece, a mnoge od njih su već odavno umrle ne dočekavši da im na grobu zapale svijeću.
Studeni je. Dobit će vukovarski stradalnici svoju godišnju dozu pažnje i pijeteta. Državna će televizija izravno prenositi tužnu kolonu sjećanja, a iz te će se kolone javiti netko od branitelja, zapovjednika ili roditelja i braće da iskaže svoju bol, potuži se na nepravdu. Šira javnost saznat će za još jednu tragičnu obiteljsku i ljudsku priču za koju nikada nije čula. I koliko sutra ili prekosutra, pritisnuta svakodnevnim problemima, zaboravit će na nju. Ne zato što ne suosjeća, ne zato što to želi, jednostavno, to je život. Život u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi u kojoj nismo stvorili kulturu sjećanja na one koji su nas zadužili najvrjednijim što su imali, svojim životima.
. A što o njima znamo? Nema filmova, tek po koja ulica, a u tim ulicama vjerojatno živi više od pola onih koji nemaju pojma po kome je njihova ulica dobila ime.
Danas je ozračje takvo da je gotovo neugodno reći kako je netko branitelj ili braniteljica. Zbog pojedinaca, svi su branitelji gurnuti u jednu ružnu paradigmu koja se po potrebi vješto koristi, pa ćemo tako čuti kako je uz različite Vukovarmučne i svakako osuđujuće situacije vezan pojam branitelj. Jesmo li ikada u prošloj državi čuli za alkoholiziranoga borca, borca zlostavljača ili neškolovanoga i nepismenoga borca funkcionera? Nismo. Čak i danas, ti isti, već odavno mrtvi, napreduju: od partijskih radnika, postolara do revolucionara i državnika. Ne prebrojavaju im se zubi, a bogme ni razredi u osnovnoj školi. Prosječan pedesetogodišnjak u svome je životu vjerojatno pogledao barem pet puta Kozaru, Desant na Drvar, Valter brani Sarajevo, a o Sutjesci i Neretvi da ne govorimo. Ima li tko da nije zaplakao dok doktorica doziva Boška Buhu ili s ocem kojemu i trećeg, najmlađeg sina ubijaju pred očima? Kako to da još uvijek pamtimo Sedam sekretara Skoja i znamo tko su bile Anka Butorac, Nada Dimić ili Marija Bursać? Ime koje hrvatske braniteljice znate, a da nije vaša poznanica? Tek će sjećanje na tragičnu smrt Nevenke Topalušić, koja je zaslužila da se njezino ime zna za njezina života, probuditi nekakva sjećanja.
Amico studio, producentska kuća koja se bavi snimanjem dokumentarnih filmova o Domovinskom ratu proizvela je sjajne serijale Srce Vukovara – o vukovarskoj bolnici tijekom opsade, Glavu dolje ruke na leđa – posvećeno braniteljima Vukovara koji su završili u srpskim koncentracijskim logorima, Otkrhnuti – o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu, Sretan Božić, koji tematizira psihološko stanje razvojačenog branitelja, te Ispod radara, o Samostalnom zrakoplovnom vodu Osijek. Osim Srca Vukovara, na javnoj Hrvatskoj televiziji ne ćemo pogledati nijedan, zato što su svi redom prijavljeni na Poziv za nabavu programa - Dokumentarno ili dokumentarno - igranih filmova i serija/serijala – odbijeni.
Stoga ćemo u studenome, mjesecu punom teških obljetnica, najvjerojatnije gledati Spašavanje vojnika Ryana, Fury ili ako budemo imali sreće, po deseti put, Iza neprijateljskih linija, koji će, ako ne o ratu u Hrvatskoj, progovoriti o zločinu i ratu u Bosni i Hercegovini. Vjerojatno ne ćemo gledati ni Harrisonovo cvijeće ili Broj 55, ta nismo ga gledali ni u rujnu, na obljetnicu pokolja u Kusonjama.
Snimiti filmove o žrtvi Vukovara i onih koju su ga branili, o gradu-heroju, napose, gradu heroja, nije stvar samo hrvatske povijesti i hrvatske kulture nego pitanje promicanja istine i čuvanja vrijednosti Domovinskog rata. Međutim, mi ćemo se s poštovanjem sjetiti, i neka se sjetimo, onoga što je bilo pola stoljeća prije, a ne ćemo znati ništa o onome što se dogodilo koliko jučer. Pa tako, bilo bi zanimljivo provjeriti koliko je stanovnika Hrvatske čulo za pjesnika Renea Matoušeka, mučki ubijenog u Vukovaru, koji je baš kao i Ivan Goran Kovačić stradao od četničkoga noža i koji Vuje, poput Ivana Gorana, deset godina prije negoli će skončati strašnom smrću, napisao proročansku pjesmu Srca? Koliko ih je čulo za Mariju Bursać, prvu ženu-heroja NOB-a, prvo bolničarku, a onda „bombašicu“, koja je „na nosilima pjevajući, umrla do bolnice“, a koliko ih je čulo za medicinsku sestru Vesnu Baumgartner iz Vukovarske bolnice koja je svakodnevno izlagala svoj život kako bi spasila ranjenike s prve crte bojišnice? Vesna Baumgartner nije umrla pjevajući, Vesna je izvršila suicid ne mogavši se više nositi s činjenicom kako je njezin sedamnaestogodišnji sin Tomislav izdvojen i odveden iz bolnice, ispred njezinih očiju, da bi bio mučen, a potom strijeljan na Ovčari. Ili za braniteljicu i bolničarku s prve crte, Vasiliju Tucker? Naime, 10. listopada, ranjen, u okruženju na Sajmištu, ostao je Zdenko Štefančić, poznatiji kao "Plavi 5". U pokušaju njegova spašavanja, Vasilija je pogođena s jedanaest metaka, prvo je teško ranjena rafalom s transportera, a nakon toga ju je gađao snajper, dva sata ležala je na otvorenom dok su ju bezuspješno, pod paljbom, suborci pokušavali izvući.
Tko je čuo za spomenutog Zdenka Štefančića koji ne samo da je bio zapovjednik punkta na Sajmištu gdje su se vodile najkrvavije borbe, nego i logoraš srpskih koncentracijskih logora, no to nije najgora sudbina koja je pogodila Zdenka Štefančića. Zdenku Štefančiću, dok je bio u logoru, u Borovu selu, od susjeda, mučki su ubijene četverogodišnja kći Martina, majka i teško ranjen brat.
Je li potrebno pitati koliko je Hrvata čulo za Boška Buhu i Sirogojna, a koliko za Sabahudina Gršića i Damira Špera, mladiće od sedamnaest i osamnaest godina koji su na položaju „Osa“, nedaleko od vukovarske vojarne ubijeni snajperom dok su izvlačili ranjenoga suborca? Je li normalno da za film o ratnom Vukovaru do danas nije nikoga zaintrigirala priča o Ivanki Soldo i Ivici Jurkiću? Ivanka je poginula dva dana prije Ivičina dvadeset i trećeg rođendana. Imala je samo dvadeset godina. Ivica je poginuo četiri dana nakon svojega dvadeset i trećeg rođendana. Oboje su bili branitelji Vukovara. Kada je Ivanka poginula, njezina sestra je teško ranjena. Nakon sloma obrane grada odvedena je u Borovo selo, a ondje se gubi i posljednji trag njihovu ocu Vinku. Kada je poginuo, Ivica Jurkić nije znao da mu majka i mlađi brat nisu pri zarobljavanju zaklani i zakopani u njihovim vrtu, kako su mu rekli, nego su preživjeli te razmijenjeni nakon četiri mjeseca logora. U kamionu, pri odlasku na razmjenu, mlađi Ivičin brat i majka, do tada uvjereni kako je Ivica živ, saznaju za njegovu smrt.
U Vukovaru mučki je ubijeno jedanaest članova obitelji Došen, od kojih i jedna trudnica, dvanaest, ako računamo i nerođeno dijete. Obitelj Vidaković također je izgubila jedanaest članova, od kojih su i šesnaestogodišnji dječak i trudnica zarobljeni i strijeljani pred školom na Lušcu.
Ovaj bi se niz mogao pisati danima, svaka sudbina, jedna je priča. Kako to da nam je življe sjećanje na one koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu, nego u Domovinskom? Kako to da smo dopustili da oni koji su jučer bili heroji, danas budu zaboravljeni? Jer ako nešto uskoro ne promijenimo, lako bi moglo biti da sutra, kada biologija učini svoje, i mi koji pamtimo, poumiremo, za njih više nitko ne će znati.
Veliki problem koji danas muči Vukovar, isti je koji muči i druge gradove u Hrvatskoj poput Pakraca, Siska, Slavonskoga Broda itd., a to je nezaposlenost i odlazak mladih, bez obzira na nacionalnu pripadnost. No nad gradom kao avet lebdi teret neprocesuiranih ratnih zločina i zločinaca te činjenica da se još uvijek ne zna sudbina i mjesto stradavanja i pokapanja svih nestalih. Ali boli, beskrajno boli i zaborav. Boli uvijek, ali ovih dana najjače. Jer, znate... Studeni je.
Tanja Belobrajdić/Hrvatski tjednik/hkv.hr
