Uz manipulativni broj žrtava jedan od najvažnijih dijelova jasenovačkog mita je tzv. proboj logoraša
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 11 Svibanj 2020 11:09
Uz manipulativni broj žrtava kao jedan od najvažnijih dijelova jasenovačkog mita je tzv. proboj logoraša 22. travnja 1945. godine. Svake godine u to vrijeme održavaju se komemoracije na mjestu nekadašnjeg logora.
Hoće li ih biti nekoliko iste godine ili samo jedna kao primjerice 2020. uvelike ovisi o političkim interesima i javno-tajnim koalicijama ili ponekad možda samo o pandemiji prehlade zvane korona koja čini se više utječe na um nego na tijelo. Bar za sada. Ukratko, tzv. proboj logoraša predstavlja i kraj ratnog jasenovačkog logora.
Komunistička propaganda je od tog događaja kreirala junačku epopeju u kojoj uglavnom goloruki logoraši jurišaju probijajući se kroz ustaške redove ne mareći za paljbu iz strojnica. Naposljetku samo nekolicina ih se navodno uspjela probiti. Tako otprilike glasi prepričana komunistička legenda o tzv. proboju. Doduše, u pola stoljeća Titove diktature komunisti nisu uspjeli dokučiti niti broj preživjelih u tom događaju pa ta brojka zavisno od izvora može biti 72, 89, 92, 107 [1] ili 117. [2] Uglavnom, sve se to vrti oko prvotnih propagandnih brojki od 80 do 100 preživjelih. Evo primjera jednog od najčešćih opisa tog događaja: „Kroz vrata je u toj borbi protrčalo stotinjak logoraša, a ostalo u životu svega oko 80, dok ih je na tom putu i oko logora, kao i u r[ij]eci Savi, našlo smrt oko 520.
Onih oko 470 koji su ostali u logorskom krugu ustaše su pobile.“ [3] Znači prema ovoj (Miletićevoj) inačici u logoru je 22. travnja 1945. godine bilo nešto manje od 1.100 logoraša, tj. kako se u istoj Miletićevoj knjizi može vidjeti radi se o 1.073 logoraša. [4] Međutim, jedan od glavnih svjedoka tih događaja tvrdi da je kod jutarnjeg raporta utvrđeno kako je preostalo 1.067. zatočenika. [5] O događajima povezanim s krajem ratnog logora Jasenovac opširnije su već sredinom svibnja 1945. godine svjedočila četvorica bivših logoraša Julio Bing, Jovan Živković, Mihajlo Marić i Milan Duzemlić. Njihovi iskazi se nalaze u zapisniku Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača od 18. svibnja 1945. godine. [6]
Prema zapisniku Zemaljske komisije ustaše su 21. travnja 1945. godine, znači dan prije navodnog proboja, iz logorskog groblja koje je bilo „u neposrednoj blizini“ logorskih baraka iskopali sve leševe i spalili ih u obližnjem jarku kako se navodi z zapisniku „(…) gdje se još i danas vidi nešto pepela, (…)“. „Nešto pepela“ nije baš neki uvjerljiv dokaz spaljivanja velikog broja leševa. U nastavku se može vidjeti da ni komunistička Zemaljska komisija baš pretjerano ne vjeruje „svojim“ svjedocima. Primjerice, svjedoci Bing, Živković, Marić i Duzemlić tvrde kako su u peći ciglane spaljivani leševi i živi ljudi. Međutim, prema zapisniku „(…) komisija nije mogla pronaći tragove takvog spaljivanja (…)“.
Fantastična četvorica
Gore spomenuti svjedoci Bing, Živković, Marić i Duzemlić su posebna priča i treba navesti nekoliko detalja o njima i njihovim iskazima da se stekne uvid o njihovoj uvjerljivosti i pouzdanosti. Od četvorice svjedoka vjerojatno je najzanimljiviji Julio Bing, Židov iz Virovitice. On je upućen u logor Bročice [7] kod Novske sredinom rujna 1941. godine. Bing spominje masovna ubojstva u tom logoru, ali njemu se ništa nije dogodilo. Sljedeće godine je premješten u logor Stara Gradiška i ponovno spominje masovna ubijanja, ali njemu se opet ništa ne događa. Prema njegovim riječima vršila su se „(…) masovna ubijanja, ali još uvijek ne tako očito i otvoreno, nego zakrinkano [8].“ Radi se o događajima iz 1942. godine kada je prema komunističkoj interpretaciji povijesti ubijeno najviše logoraša.
Prema starom jasenovačkom mitu 1942. godine je nekoliko stotina tisuća ubijenih, a prema trenutnom rezervnom mitu sudeći prema mrežnom jasenovačkom popisu s kraja travnja 2020. godine u Jasenovcu je 1942. ubijeno 43.564, a u Staroj Gradiški 10.377 ljudi sveukupno 53.941, tj. 2/3 svih ubijenih s tog popisa. O kakvom se prikrivanju može raditi osim o današnjem prikrivanju povijesne istine. Primjerice, taj isti Bing je u rujnu 1942. godine odnosno prema (neo)komunistima u jeku najvećih pokolja u logoru bio prebačen u ekonomiju logora Stara Gradiška. Znači bio je povlašteni logoraš. U logoru smrti u kojem se ubija zbog rasnih i političkih razloga za očekivati je da promptno budu ubijeni svi koji zadovoljavaju oba ta kriterija.
Primjerice, ako su Židovi ili Srbi i istovremeno komunisti. Kakav je to planirani genocid u kojem se događaju takve „pogreške“? Svjedok Bing je neuvjerljiv u još nekoliko detalja. Primjerice, vidio je grupe rekonvalescenata [9] od tifusa od kojih su neki već počeli ponovo raditi i kako ih ustaše slažu u kamione, prekrivaju gunjevima i ubijaju maljevima. Prvo, ljude koji rade, znači pokretni su, teško je slagati kao klade. Drugo, zašto bi netko ubijao ljude nakon što je uložio trud u njihovo liječenje? Ustaše su ih jednostavno mogli prepustiti izglednoj smrti od tifusa. Sudeći po Bingu ustaše su izmislili i neke inventivne, ali bizarne načine masovnog ubijanja.
Prema Bingu logorašicama su davali za jesti gulaš, ali preslan i onda im nisu davali vode. Čudo da je netko uopće preživio gurmanski genocid gulašem. Inače, bivši jasenovački logoraši su se često žalili da je jelo bilo neslano. Vratimo se mi glavnoj temi, a to je kraj ratnog logora Jasenovac. Prema Bingu se nakon bombardiranja logora na Veliki petak 1945. godine počelo iskopavati leševe logoraša odnosno kosti i prevoziti ih u bačvama. Postavlja se pitanje koliko je to moralo biti bačava da bi se prevezli svi leševi? Koliko je moglo stati ostataka u jednu bačvu? Vjerojatno je najvažnije pitanje gdje su završile te bačve kad ih kasnije nitko ne spominje, a moralo ih je biti na tisuće. Ne ćemo sada o tome kako je moguće bez mehanizacije u tri tjedna pronaći i iskopati 700 tisuća ljudi jer smo uvjereni da se to teško može postići i s modernom mehanizacijom, a kamoli s nekoliko lopata. Isto je s ostacima 84 tisuće ljudi.
Koliko ostataka odraslih ljudi može stati u jednu bačvu? 1, 2, 3, 4? Sigurno ne više od 5 pa da su nakon tri godine i samo kosti ostale. Trebalo bi dnevno iskopati od tri i pol do tridesetak tisuća leševa da bi se u tri tjedna iskopalo između 84.000 i 700.000 žrtava. Za to je svakako osim nadljudske radne snage što izmučeni i izgladnjeli zatočenici u logoru smrti baš i nisu bio potreban i ogroman broj bačvi u kojima se prema Bingu leševe premještalo. Osim toga ostatke se u ta tri tjedna moralo tako temeljito uništiti da ne ostane traga i to ne samo od leševa već i od iskapanja i uništavanja. Najbolji pokazatelj da je sve to fikcija nalazi se u zapisniku Zemaljske komisije koja je našla „nešto pepela“ i u poslijeratnim iskapanjima kada je nađeno manje od 500 leševa u okolici logora Jasenovac.
Jovan Živković, Srbin iz Bačke koji je živio u Srijemu, uhićen je početkom travnja 1943. godine i nakon tri mjeseca upućen je u logor Stara Gradiška. Bio je raspoređen u građevinsku grupu gdje je radio kao brijač (sic!). Prema Živkoviću je na zimu 1943./44. godine ubijeno 5 do 6 tisuća ljudi. Usporedbe radi prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) koju je ustupio gospodin Roman Leljak tijekom tog godišnjeg doba stradalo je 318 ljudi odnosno 20-ak puta manje od priče jasenovačkog brijača. Mihajlo Marić, Srbin rodom iz okolice Bjelovara, bio je u logoru od kraja listopada 1941. godine pa sve do 22. travnja 1945. godine.
Tijekom 42 mjeseca boravka u logoru radio je u tvornici lanaca, a zatim u logorskoj bolnici. Marić je inače bio „dežurni“ svjedok na sramotnim političkim suđenjima Andriji Artukoviću u komunističkoj Jugoslaviji, ali i Dinku Šakiću u nezavisnoj Hrvatskoj. Marić je svjedočio da je u Jasenovcu ubijeno 1.400.000 ljudi. [10] Da je u Jasenovcu ubijeno toliko ljudi od kojih su prema iskazu Marića u zapisniku Zemaljske komisije „ogromna većina“ bili Srbi, u Hrvatskoj ne bi više bio niti jedan, a malo bi ih preostalo u Srijemu, Hercegovini i Bosni. U nedostatku dokaza na političkim suđenjima u Jugoslaviji i Hrvatskoj sudovi su koristili i takve svjedoke. Kako kaže stara narodna izreka – vrag u nuždi i muhe jede. Važan svjedok Zemaljske komisije bio je Milan Duzemlić iz Drenovog Boka. Važan je bio jer se radi o Hrvatu i jasenovačkom općinskom bilježniku.
Duzemlić je uhićen 21. prosinca 1943. godine jer je bio glavni u tzv. narodnooslobodilačkom odboru odnosno bio je komunistički jatak ili bi po današnjoj klasifikaciji vjerojatno bio označen kao terorist. Duzemlić je tvrdio kako je vidio popise ubijenih u Jasenovcu kojih je prema njemu do dana njegovog uhićenja bilo 900.000. O njegovoj pouzdanosti nema potrebe raspravljati, a ovu brojku ne treba posebno demantirati jer su to već učinili sami komunisti iz Zemaljske komisije prema kojima je bilo 500.000 do 600.000 ubijenih u Jasenovcu, kasnije je to povećano na 700.000, ali još uvijek znatno manje od Duzemlićeva iskaza. Inače, Duzemlić je tvrdio da su ga mučili u logoru. Između ostalog su mu ustaše stavili dasku na prsa i po njoj skakali.
Međutim, nije jasno kako mu tom prilikom nisu slomili rebra i kako je uopće to preživio. Ne samo da je preživio, već su ga ustaše u siječnju 1945. godine pustili na slobodu ili prema Duzemlićevoj interpretaciji on je „izašao iz logora“. Svjedok Živković je naveo da ne zna točno koliko je logoraša ubijeno u Jasenovcu, ali da je među logorašima bilo „opće uvjerenje“ kako je broj ubijenih veći od milijun. Znači trojica od četvorice svjedoka navode brojke ubijenih u Jasenovcu koje su bile odbačene kao lažne već u komunističkoj Jugoslaviji, a dvadesetak su puta veće od brojki s komunističkih i postkomunističkih popisa.
Uvertira proboju
Svjedoci su međusobno kontradiktorni u broju logoraša. Primjerice, prema Bingu je na Veliki petak 1945. godine [11] u logoru bilo 4.000 do 4.500 logoraša, a prema Mariću oko 3.000. Prema Živkoviću je od Velikog petka do 20. travnja 1945. godine odvedeno u Donju Gradinu, ubijeno i spaljeno 1.200 logoraša. Opet prema Bingu je 21. travnja 1945. u jednu nastambu smješteno 1.400 logoraša, a istog dana navečer u Donju Gradinu je odvedeno 950 žena „(…) odnosno sve žene zatočenice (…)“. Prema Mariću 21. travnja likvidirano je „(…) 960. žena, među kojima je bilo i oko 50—60 djece (…)“. Marić u pravom propagandnom stilu miješa žene i djecu tako da se brojke mogu različito tumačiti. Međutim, sve njih pobija Živković prema kojem je 21. travnja „(…) likvidirana i grupa žena po prilici oko 500 tj. sve žene, koje su u logoru preostale.“
Znači prema Živkoviću likvidirano je upola manje žena. Ako zbrojimo ubijene (1.200), još žive muškarce (1.400) i preostale žene (950), pojavljuje se razlika od oko 500 do 1.000 logoraša viška u odnosu na Bingovu brojku brojnog stanja logora i to bi značilo da ih je još toliko preživjelo kraj logora odnosno gledajući prema Mariću ubijeno je oko 500 logoraša više nego što ih je uopće bilo na početku ovih događaja. Očito da nije lako sustavno i koordinirano lagati. Prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) u razdoblju od 30. ožujka do 22. travnja 1945. godine u Jasenovcu je sveukupno stradalo 911 ljudi odnosno tri ili četiri puta manje nego što bi se moglo zaključiti prema svjedocima komunističke Zemaljske komisije.
Komunistički popisivači su u detaljima još drastičnije demantirali ova svjedočenja jer prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) nadnevak smrti 21. travnja 1945. godine navodi se samo kod šestero žrtava. [12] Od toga je samo jedna žena i to Hrvatica. Prema četvorici svjedoka ustaše su tog 21. travnja 1945. godine odveli na drugu obalu Save i tamo poubijali i dezintegrirali petstotinjak ili oko tisuću žena, možda i djece ovisno o svjedoku i uz to su još uspjeli prema Živkoviću uz pomoć samo dvadeset logoraša s logorskog groblja iskopati „(…) sve lješine, koje su tamo bile zakopane u toku 1941. i 1942. godine i iste su spalili u obližnjem jarku, (…)“.
Prema mrežnom jasenovačkom popisu 1941. i 1942. godine ubijeno je 67.182 odnosno 4/5 svih s popisa, a od toga samo u Jasenovcu 54.040. Kako bi dvadesetak logoraša u jednom danu uspjelo iskopati desetke tisuća ubijenih i još ih k tome tako temeljito uništiti da od njih ostane samo „nešto pepela“? Apologeti jasenovačkog mita mogli bi tvrditi da je većina istih ubijena i pokopana u Donjoj Gradini, međutim u tom slučaju postaju revizionisti jer se odriču jednog od glavnih jasenovačkih svjedoka Egona Bergera. Prema Bergeru do prosinca 1941. u Jasenovcu je ubijeno 40 tisuća ljudi i tada je počelo „(…) stvaranje novog groblja (…)“ jer na dotadašnjem na kojem je „(…) pokopano oko 20.000 zatočenika (…)“ više nije bilo mjesta. [13] Znači prema Bergerovoj knjizi 20 logoraša je moralo u jednom danu iskopati i dezintegrirati 20 tisuća leševa. To bi značilo kako je svaki logoraš morao u prosjeku iskopati tisuću leševa u jednom danu ili stotinjak po satu odnosno više od jednog u minuti. Pa čime su ih hranili? Možda preslanim gulašom?
„Proboj“
Kao povod za proboj obično se navodi događaj od prethodnog dana kada su ustaše navodno poubijali sve logorašice. Međutim, kako je gore u tekstu već navedeno, iskazi o tom događaju se izrazito razlikuju, a sudeći prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) 21. travnja 1945. godine najvjerojatnije nije bilo nikakvog pokolja logorašica. Doduše, prema Miletiću sve to se odigralo dan ranije od drugih navoda. „Konačna likvidacija logoraša počela je 20. aprila, kada je poslednja grupa žena i dece p[je]evajući „Vi ostajete mi idemo u smrt”… „Hajde majko domu svome, ne dolazi grobu mome…” dotučena i bačena u Savu ili spaljena na lomači. Ostali logoraši su os[j]etili da im pr[ij]eti sigurna smrt, te su odlučili da provale iz zgrade u kojoj su bili zatvoreni i goloruki povedu borbu na život ili smrt.“ [14] Isti događaj s pjevanjem opisao je i svjedok Bing, ali uz znakovite razlike.
Prema Bingu to se dogodilo 21., a ne 20. travnja 1945. godine. Inače, prema L64 20. travnja 1945. se kao nadnevak smrti navodi kod 49 ljudi od toga je 15 žena. Hrvata je 27 odnosno više od polovine, od toga je 10 žena. Međutim, još je intrigantniji jedan drugi Bingov podataka „Seleći u novu nastambu između 7 i 8 sati na večer istog dana vidili smo, kako prevode u Gradinu oko 950 žena odnosno sve ženske zatočenice, koje su se tada nalazile u logoru. Većinom su te žene bile katolikinje, te su idući u koloni pjevale, makar je svima bilo jasno da ih vode u smrt.“ [15] Znači žene su većinom bile katolkinje, možemo pretpostaviti Hrvatice pa ovo više sliči na opis likvidacija Hrvata na kraju rata i neposredno nakon toga od strane Titovih „antifašista“. Tko zna možda je Bing nehotice opisao baš djelić jugokomunističkog genocida nad Hrvatima u poslijeratnom Titovom Jasenovcu koji je kasnije za vrijeme komunističke diktature perverznom propagandističkom inverzijom pretvoren od zločina nad Hrvatima u hrvatske zločine. Još je jedno vrlo zanimljivo Bingovo opažanje iz zapisnika Zemaljske komisije. „Za vrijeme moga zatočeništva nisu nas odvajali ni po nacionalnoj ni po političkoj pripadnosti.“ U logoru čije se postojanje temelji na rasnim zakonima nisu rasistički ili politički odvajali ljude. Vrlo zanimljivo. Apologetima jasenovačkog mita preostaje da Binga proglase revizionistom ili ustašom.
O samom proboju nema smisla previše govoriti jer ni sami svjedoci događaja nemaju usuglašene priče pa je tako u „proboj“ krenulo 500, 600 ili možda 700 logoraša. Jedino su unisoni da ih je preživjelo 80 do 100, ali kasnije interpretacije demantiraju i te brojke. Neki od opisa tih događaja sliče scenama iz komunističkih partizanskih filmova gdje jednim partizanskim metkom padaju bar dvojica „Švaba“. Primjerice, takav je Marićev opis događaja nakon „proboja“ koji sliči na hommage partizanskim propagandnim ikonama Mirku i Slavku. „U samoj šumi dočekiala nas je opet jedna ustaška zasjeda, ispod Košutarice, ali smo mi varkom, bacajući cigle i vičući „bacaj bombe” uspjeli da ih otjeramo.“ [16] Znači kilometrima su nosili cigle sa sobom i onda ih bacali s takve udaljenosti da ih ustaše nisu mogli pogoditi iz vatrenog oružja. Umjesto komunističkih bajki zanimljivije je pogledati podatke komunističkih popisivača o nadnevcima smrti u Jasenovcu na dan „proboja“.
Prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) u Jasenovcu je 22. travnja 1945. godine odnosno na dan tzv. proboja stradalo ukupno 90 ljudi. Zanimljivo da su od toga 23 žene, a sve žene su prema komunističkoj interpretaciji tih događaja ubijene dan prije i to je bio povod za „proboj“ logoraša. Tih 90 ne da nije malo, nego je čini se prema strukturi podataka previše jer kod jedanaestero nema imena oca, a među ostalima su dva para klonova. To su Nikola Radulović (1873., otac Đuro) i imenjak (1870., ime oca nepoznato), „obojica“ iz Vukovara. Na mrežnom jasenovačkom popisu su to također shvatili pa su jednostavno od dvojice kreirali jednoga što se može vidjeti u podatcima iz napomena, ali to nije bio gubitak jer se na popisu nalaze još trojica jednako uvjerljivih imenjaka. Drugi vjerojatni par klonova iz L64 su Janko Radulović iz Vinkovaca i obližnjih Marinaca. U mrežnom jasenovačkom popisu su trojica koji se razlikuju u detaljima kao primjerice u zamijenjenim znamenkama godine rođenja 1912./1921. ili s godinama smrti koje su na početku i kraju rata. Kako se radi o Romima, 1941. i 1945. su najmanje vjerojatne godine smrti u Jasenovcu, ali takve propuste je za očekivati od apologeta jasenovačkog mita.
Prema nacionalnoj pripadnosti stradalih u Jasenovcu 22. travnja 1945. godine prema popisu L64 najviše je Srba 41, od kojih su čak 12 žene koje su sve trebale biti ubijene prethodnog dana. Zatim slijede Hrvati s 37, od toga 7 žena pa Židovi 16, tri žene, jedan Slovenac i dvoje ostalih od kojih je jedna žena. Zanimljivo da se među stradalima toga dana nalaze i tri Roma. U stvari radi se o tri dječaka u dobi od 13 do 14 godina, svi iz Komletinaca. Čudno da su preživjeli do kraja logora kad nas apologeti mita poučavaju da su svi Romi ubijeni već 1942. godine. Prema dobi žrtve su u rasponu od sedmogodišnje djevojčice iz Osijeka do staraca.
Od toga je šestero starijih od 70 godina. Sve Srbi, od toga dvije žene. Za napomenuti je da su imena očeva u svim ovim slučajevima u XXXO stilu odnosno Đuro, Pero, Simo, Savo ili nepoznata. Još je zanimljivo da su čak 22 stradala zadnjeg dana logora rođeni ili su prije rata živjeli u Komletincima selu blizu Vinkovaca. Koincidentno baš u Komletincima je groblje nekoliko tisuća Titovih partizana poginulih u borbama na samom kraju rata. [17] Inače, prema nekim povjesničarima s diplomom i nehotičnim revizionistima koji su se „posebno posvetili“ baš tim pojedinačnim sudbinama, najstariji u „proboju“ je imao 41 godinu što je kontradiktorno čak i podatcima s mrežnog jasenovačkog popisa. [18]
Pogled s druge strane
Na kraju jedno svjedočenje hrvatskog vojnika o zadnjim danima u Jasenovcu prema sjećanju jasenovačkog župnika Jure Paršića. Na dan tzv. „proboja“ logorski brijač je zaklao zastavnika Matu Živanovića, a logoraši su pretukli još jednog dočasnika kojeg je velečasni Paršić susreo u Lonji na povlačenju i od kojeg je čuo o tim događajima. Uglavnom, nikakvog proboja u smislu kakvom ga opisuje jugokomunistička historiografija nije bilo, već su se zatočenici razbježali, dvojica ili trojica su poginuli, a ostali su pobjegli. [19]
Tu nije kraj ovoj priči jer se na mrežnom jasenovačkom popisu koincidentno nalazi Matija Živanović, četverogodišnji dječak iz Srijema navodno ubijen 1942. godine. Dva su izvora podataka u ovom slučaju. To su srbijanske popisnice istine i knjiga djelatnika komunističke tajne policije D. Lukića. Sami kreatori popisa su ime oca, godinu rođenja pa čak i nacionalnost označili kao nepouzdane podatke.
[1] https://web.archive.org/web/20200425082042/https://sh.wikipedia.org/wiki/Logor_Jasenovac
[2] https://web.archive.org/web/20200425082354/https://sh.wikipedia.org/wiki/Proboj_logora%C5%A1a_iz_Jasenovca
[3] Miletić 1, Uvod
[4] Miletić 1, dok. br. 219, fusnota br. 1
[5] Miletić 3, dok. br. 223, iskaz Mihajla Marića
[6] Miletić 3, dok. br. 223
[7] Logor Jasenovac II
[8] prikriveno
[9] rekonvalescent (lat. reconvalescens) med. oporavljenik,prizdravljenik, onaj koji se oporavlja od bolesti, koji je na putu potpunog ozdravljenja http://onlinerjecnik.com/rjecnik/komentari/503878
[10] Blanka Matković, M. Koić, Nikola Banić, Ruše li podatci JUSP-a Jasenovac optužnicu i presudu Dinku Šakiću? (2),
Hrvatski tjednik, 22. prosinca 2016., s. 31 – 39. https://web.archive.org/web/20200425201058/https://narod.hr/hrvatska/ruse-li-podaci-jusp-jasenovac-optuznicu-presudu-dinku-sakicu2-dio
[11] 30. ožujka 1945.
[12] troje Hrvata, po jedan musliman, Židov i Srbin
[13] Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1966., Užasi groblja s. 39
[14] Miletić 1, Uvod
[15] Miletić 3, dok. br. 229
[16] Miletić 3, dok. br. 229
[17] https://web.archive.org/web/20200426145254/https://hr.wikipedia.org/wiki/Komletinci
[18] Nikola Banić i M. Koić, Revizionist Ivo protiv jasenovačkog mita, Hrvatski tjednik, 31. kolovoza 2018., br. 727, s. 38 – 41. https://narod.hr/hrvatska/nikola-banic-i-m-koic-revizionist-ivo-protiv-jasenovackoga-mita
[19] https://web.archive.org/web/20200424210433/http://shp.bizhat.com/Jasenovac.html
M. Koić i Nikola Banić/narod.hr
