Godina 1992. u Vukovaru - godina pakla i provedenoga zla nad nesrpskim stanovništvom
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 23 Srpanj 2020 19:04
Trideset godina nakon početka rata i dvadeset pet nakon njegova završetka ratni zločini još uvijek su kamen spoticanja svakoj vlasti koja je dolazila i odlazila s političke scene. Svjedoci smo kako je ta tema upravo jedna od onih o kojoj se priča pred dane obilježavanja stradanja žrtava i neizostavno, parlamentarne, lokalne ili predsjedničke izbore.
Za isto toliko minuta nakon što se politički cilj ispuni, ona pada u zaborav. Svjedoci, članovi obitelji ubijenih, nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih ostaju sami u svojoj boli, bez snage za ovozemaljskom pravdom. Bez podrške sustava, institucija i, najtužnije, bez empatije i suosjećanja društva u vremenu u kojemu Galovićživimo. Prepušteni radu udruga, društvenih organizacija i entuzijazmu pojedinaca koji uporno ne daju da pepeo zaborava prekrije tragove zločina kao što to čini protok vremena tri desetljeća. Dolazak jeseni donosi s raznih govornica, tribina i televizijskih emisija o ratnom zločinu na vukovarskom području sve osim – pravomoćne presude istraženih i osuđenih ratnih zločina.
Zločini nad nesrpskim stanovništvom počinjeni su za vrijeme bitke i nakon sloma obrane grada, ali i tijekom godina okupacije i vlasti tzv. SAO Krajine te nazočnosti UN-a koji se rijetko, ako se ikada i spominje. Veliki prinos otvaranju ove teme dala je jedina do sada detaljnije obuhvaćena studija o civilnim žrtvama rata nakon ratnih djelovanja na području tadašnje Općine Vukovar, autora Slavena Ružića iz Hrvatskoga memorijalno dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata, potkrijepljena dostupnom dokumentacijom i zapisnicima o uviđaju Milicije Krajine te kaznenim prijavama. Studija ledi krv u žilama. Pakao ratne svakodnevice prelio se na stanovnike duž cijele bivše Općine Vukovar za civile koji su odbili otići u progonstvo ili su u okruženju zarobljeni bez mogućnosti bijega. Od prosinca 1991. godine do 1998. pod neistraženim i neutvrđenim okolnostima oduzeti su životi desetcima civila, mahom starije životne dobi, koji su ostali živjeti u svojom domovima. Iako se vojno djelovanje na slavonskome području u prosincu 1991. godine primirilo nakon jakih pritisaka međunarodne zajednice te se potpisano Sarajevsko primirje 2. siječnja 1992. godine poštivalo, stanovništvo na spomenutome području, velik broj hrvatskih civila i pripadnika rusinske nacionalne manjine pod srpskom su okupacijom doživjele rat nakon rata.
Mjesta prijeratne Općine Vukovar u kojima je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo, a koja su okupirana bez znatnijega otpora te potpunoga ratnog razaranja protežu se od Svinjarevaca, Bokšića, Tompojevaca. Lovasa, VukovarTovarnika, Bapske, Iloka i Šarengrada, do Berka i Čakovaca gdje je živio veći broj pripadnika srpske, odnosno mađarske nacionalnosti, te do mjesta Petrovci i Mikluševci u kojima su Rusini činili većinu.
Prihvaćenom Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a spomenuta područja postala su dijelom UNPA sektora Istok na kojemu su raspoređeni pripadnici ruskoga kontingenta Plavih kaciga. Unatoč tomu, stanovnici su sustavno maltretirani, izrabljivani od lokalnih kriminalaca, pripadnika raznih dobrovoljačkih odreda i paravojnih formacija uz podršku tadašnjih političkih i milicijskih vlasti tzv. SAO Krajine te surovo ubijani. Dio stanovništva pod pritiskom je protjeran početkom proljeća 1992. godine dok je preostalo malobrojno stanovništvo ubijano. Počinitelji tih zločina većinom su nepoznati, potpuno neistraženi i prepušteni godinama zaborava. Skoro sve provedene egzekucije imaju sličan potpis – lišeni života vatrenim oružjem u obiteljskim kućama i stanovima, pljačkani i maltretirani. Njihova su tijela ostavljana na kućnim pragovima, u obližnjim šumarcima, bacana u bunare, šahte i masovne grobnice. Većina ubijenih civila bile su starije životne dobi bez ikakve mogućnosti pružanja otpora. Valja naglasiti kako je u 1992. godini na vukovarskome području egzekucijama ubijeno nekoliko djece. U počinjenju zločina posebno su spominjani pripadnici Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana i tzv. Tigrova, paravojna postrojba Leva Supoderica, Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, čiji su pripadnici sudjelovali u strijeljanju ranjenika, civila i medicinskoga osoblja na Ovčari 20. studenoga 1991., te pripadnici Teritorijalne obrane Petrova gora čiji su zapovjednici osuđeni ratni zločinci, Vukovarci, Stanko Vujanović Taxi i Miroljub Vujović Zagor.
1992. – godina pakla i provedenoga zla
Zorka Vučković, (r. 1922.) ubijena je 2. siječnja u vlastitome domu (počinitelji nisu poznati) dok je 3. siječnja u obiteljskoj kući na tzv. Kudeljarskom trokutu, Ulici Vase Đurđevića 35 iz vatrenoga oružja ubijena Marija Majstorović (r. 1941.). U ulici JNA na kućnome broju 149 na Mitnici, u stanu je 8. siječnja iz automatskoga oružja lišen života VUMihovil Boroš (r. 1931.). Istoga dana od nepoznatih počinitelja u Borovu naselju ubijena je Vida Kuzmanović (r. 1935.) u Ulici bratstva i jedinstva na kućnome broju 72.
Četiri dana kasnije, 12. siječnja, ubijena je Ana Deljkić, (r. 1951.) čije je tijelo bačeno te kasnije ekshumirano iz bunara u Novoj ulici br. 28 na Sajmištu. Spomenutoga dana trag se gubi Slavici Goreta (r. 1926.) čije je tijelo pronađeno početkom reintegracije 1998. godine na vukovarskome Novom groblju. Nepoznati počinitelji 15. siječnja hitcima iz vatrenoga oružja lišili su života bračni par, Ivana i Katicu Martinović koji su stanovali u Ulici Ive Andrića 16 da bi njihova tijela također bacili u bunar u Novoj ulici 28 na Sajmištu. Ante Radić, (r. 1967.) na smrt je ubijen tupim predmetom u Ulici Jovice Brandajza 36 u Borovu naselju, a 20. siječnja 1992. u obiteljskoj kući na adresi JNA 24 hitcima iz vatrenoga oružja usmrćena je Štefanija Voloder, (r. 1935.)
Tri dana kasnije u Ulici Josipa Kozarca 13 na Mitnici, 23. siječnja ubijena je Janja Trivić, (r. 1912.). U siječnju 1992. godine u Vukovaru je ubijeno jedanaest civila – Hrvata. Egzekucije su nastavljene i u drugome mjesecu pa je tako 1. veljače 1992. godine u vlastitom domu u Ulici solidarnosti 10 na Sajmištu hitcem iz vatrenoga oružja ubijena Marija Bekavac, (r. 1930.). Milicija Vukovar za zločin je teretila Miloša Vignjevića, a unatoč činjenici da je priznao počinjenje zločina, protiv njega nikada nije pokrenut postupak pred nadležnim pravosudnim institucijama tzv. SAO Krajine.
Šest dana kasnije, 7. veljače, u dvorištu obiteljske kuće u Velebitskoj ulici u Borovu naselju, hitcima iz pištolja ubijena je Dragica Curnić, (r. 1927.), a već 15. veljače na Sajmištu u Ulici Svetozara Markovića 16 iz vatrenoga oružja ubijeni su Vladimir i Mirjana Alić. Za njihovo ubojstvo osumnjičen je Slobodan Jurišić iz Vukovara koji je 2. srpnja Vodo1991. ustrijelio pripadnike ZNG-a Damira Ivanovića i Franju Katića, za što je u Osijeku 1992. godine u odsutnosti pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, no Županijski sud u Osijeku temeljem Zakona o općem oprostu u veljači 2014. obustavio je kazneni postupak protiv okrivljenika?!
Ivan Firi, (r. 1915.) ubijen je u dvorištu obiteljske kuće u Ulici narodnih mučenika 78 na Mitnici 20. veljače. Dva dana kasnije, 22. veljače 1992., u obiteljskoj kući u Proleterskoj ulici 134 na Sajmištu izvršeno je trostruko ubojstvo obitelji Stefanjuk. Ubijeni su pripadnici rusinske nacionalnosti – otac Pavle Stefanjuk, (r. 1929.), sin Miroslav, (r. 1958.), te Miroslavova supruga Blanka, (r. 1948.) koja je radila kao medicinska sestra na Odjelu kirurgije vukovarske bolnice. Prema svjedočanstvu u knjizi Čuvari Vukovara autora Petra Brozovića nakon okupacije dijela Sajmišta sredinom rujna Miroslav je zarobljen te s ostalim Hrvatima prisiljen sudjelovati u prikupljanju i pokapanju leševa. Naknadno su za zločin osumnjičeni pripadnici TO Vukovar, Slobodan Lucić i Pajo Miščević, no informacija o postupku i pouzdanih podataka nema.
U Ulici Svetozara Markovića 22 u Petrovcima, krajem veljače vatrenim je oružjem ubijena tročlana rusinska obitelji Ivan: Eugen, (r. 1915.) supruga Leona, (r. 1919.) te Febrona Ivan. Također, rusinska obitelj, supružnici Leomir (r. 1927.), Marija (r. 1928.) te njihov sin Tomislav, (r. 1953.) Teodorović, 3. ožujka iz vatrenoga su oružja ubijeni u Ulici JNA 81 na Mitnici - u obiteljskom domu. Sutradan, 4. ožujka 1992. u Lenjinovoj ulici ubijene su Eva Rendulić, (r. 1913.) i Aljmaza Šiljdedić (r. 1910.), bošnjačke nacionalnosti.
U Borovu naselju 14. ožujka 1992. iz obiteljskoga doma u Ulici Ive Lole Ribara 13 odveden je bračni par, Roko (r. 1931.) i Darinka Mažar (r. 1935.). Posmrtni ostatci Roka Mažara ekshumirani su 1998. na vukovarskome Novom groblju, dok su posmrtni ostatci supruge Darinke pronađeni 1999. na katoličkom groblju u Iloku. Istoga dana iz doma u Borovu naselju nestali su supružnici Zvonko Manjoš (r. 1951.) Rusin i Ivanka (r. 1951.) Srpkinja. Njihovi su posmrtni ostatci preuzeti iz Republike Srbije i identificirani tek 2007. godine s obzirom na to da su ondje vjerojatno bili pokopani. Počinitelji nisu poznati.
Tomo Šarek (r.1923.) ekshumiran je na području Ristićeva salaša s vidljivim ozljedama hitaca iz vatrenoga oružja, a ubijen u ožujku nepoznatoga dana. Četverostruko ubojstvo hrvatske obitelji Pakšec u njihovoj obiteljskoj kući u ulici Josipa Cazija 5 obilježilo je 9. travnja 1992. godine o čemu je detaljno pisao jedino Hrvatski tjednik prošle godine u rujnu. Ubijeni su otac Stjepan Pakšec, (r. 1949.) majka Ana, (r. 1952.) te dječaci, maloljetni Dario (r. 1976.) i Damir (r. 1980.), čiji su posmrtni ostatci potom bačeni u bunar u Novoj ulici 28 na Sajmištu. U istom gradskom naselju u vlastitoj kući u Ulici Svetozara Markovića 48 hladnim je oružjem (nožem) ubijen i Hrvat Vinko Berendi, r. 1933.
Ni okolna sela i mjesta u tadašnjoj vukovarskoj općini nisu pošteđena okrutnih ubojstava. U Svinjarevcima je 14. lipnja 1992. hladnim oružjem u vlastitoj kući ubijena Manda Božić, (r. 1913.) a 15. rujna 1992., također u obiteljskoj kući, hitcima iz automatskoga oružja usmrćeni su supružnici Marin (r. 1937.) i Stajka (r. 1939.) Ivanovac.
Nedaleko od mjesta Lovas, u šumi Jelaš, 28. je siječnja 1992. okrutno ubijena tročlana rusinska obitelji Holik: Julijan, (r. 1928.) Veronika, (r. 1925.), i Mihajlo, (r. 1950. godine), čija su tijela potom bačena u obližnji šaht. Na području današnje Općine Borovo 27. siječnja 1992. ubijena je Manda Tolić (r. 1903.), s prebivalištem u Lenjinovoj ulici u Borovu Selu.
Zahvaljujući pisanju Hrvatskoga tjednika prije godinu dana javnost je upoznata s pojedinostima strašnoga ubojstva bake Bernadice (r. 1938.) i četverogodišnje unuke Martine, (r. 1987.) Štefančić koje su nepoznati počinitelji ustrijelili s više hitaca iz vatrenog oružja u obiteljskoj kući u Radničkoj ulici na kućnom broju 49. Također, u Borovu Selu ubijena je Iva Strunje (r. 1938.) u obiteljskoj kući u Lenjinovoj ulici sredinom lipnja 1992. godine. Anđa Lončar, r. 1926., ubijena je 26. svibnja 1992. u Iloku , a počinitelji su nakon ubojstva zapalili posmrtne ostatke. Sredinom siječnja u mjestu Berak nestala je starica Edvina Ilanić (r. 1904.), za čijim se posmrtnim ostatcima i danas traga. U selu Bokšić 9. listopada mučki su ubijeni Vinko (r. 1918.) i Ana Kovačić (r. 1926.). Nakon što su odvedeni iz obiteljske kuće u obližnju pustaru te ustrijeljeni, tijelo pokojnoga Vinka Kovačića vezano je žicom za stablo i tako ostavljeno.
Idućeg dana u vlastitoj kući ubijen je i mještanin Josip Mesaroš, (r. 1919.).
Na području današnje Općine Tovarnik (koja je 1991. bila u sklopu vukovarske općine), u rujnu 1992. godine nestao je Zvonko Perić, (r. 1944.) za čijim se posmrtnim ostatcima i danas traga. U Lipovači je 27. listopada 1992. ubijen Petar Marušić, (r. 1935.) kojega je nepoznati počinitelj udavio.
Na okupiranome teritoriju Općine Vukovar tijekom 1992. godine, do sada je poznato, ubijene su 53 civilne osobe nesrpske nacionalnosti, od kojih 40 Hrvata, 12 Rusina i jedna Bošnjakinja.
Institucije tzv. SAO Krajine uspjele su utvrditi počinitelje zločina za samo deset ubojstava, od kojih je samo za ubojstvo obitelji Alić pokrenut kazneni postupak. Indikativno, u dokumentaciji Centra državne bezbjednosti Vukovar, tada sa sjedištem u Kninu, unatoč detaljnoj analizi bilježenja brojnih kriminalnih aktivnosti počinjenih na okupiranom području Općine Vukovar, ubojstva velikoga broja nesrpskoga stanovništva uopće se ne spominju.
Ne spominjemo ih ni mi tri desetljeća nakon prepuštanja zaboravu i prekrivanju istine o žrtvama njihovih života. A, istina je, kažu, kao zraka Sunca – koliko god je zatrpavali grobnom zemljom masovnih grobnica, bacali u bunare, šahte, mutne vode Dunava, ostavljali svezanu u šumarcima – ona se uvijek na kraju, pokaže.
Ani Galović/Hrvatski tjednik/hkv.hr
