Zadnji komentari

Za zločin nad 14-godišnjim Igorom Hrvatska nikada nije pokrenula istragu

Pin It

Izlaskom iz skloništa nakon tromjesečne opsade kao u nekoj filmskoj kulisi strave, pred očima desetogodišnje Ivane izgledao je njezin rodni grad Vukovar. Polomljen, siv, hladan, pomiješan mirisom straha i krvi gledajući na jednoj strani nepoznate izbezumljene i preplašene supatnike mnogih vukovarskih podruma kako tumarajući preko ruševina pokušavaju naći kutak spasa

dok s druge strane uvinuta preko ruševina, utisnuta u blatnu zemlju leže mrtva tijela ubijenih. Osvrćući se prema svojoj obitelji, ondje, na dohvat ruke Ivana je s ocem Ivanom, majkom Marijom i starijim bratom Igorom, poput mnogih vukovarskih obitelji kretala u pokušaj proboja, piše Ani Galović za Hrvatski tjednik.

Ostati ili otići bio je trenutak odluke koji danas i svakoga dana bar na trenutak u mislima preispituje, ali ni 29. godina nakon strašnih događaja, odgovore ne nalazi. Možda to nije bio najhladniji studeni u Vukovaru, ali je bio zasigurno najkrvaviji čije obrise i danas osjećaju ne samo preživjeli i svjedoci već i žrtve, mahom nepokopane koje leže u atarima uz rubne dijelove Vukovara. Svi oni kojima su slavonska polja smrti zamela trag, a o čijim ubojstvima oni koji znaju i danas žive obavijeni zavjetom šutnje.

Igor i otac zajedno u proboju

Još samo godinu dana ranije, Ivanina obitelj živjela je u gradskome naselju Slavija, u Ulici Stanka Vraza koja i danas nosi isti naziv. Otac Ivan radio je u pogonu Auto gume Semperit Borovo, a zatim u vlastitom automehaničarskom obrtu, dok je majka Marija rođ. Radman također radila kao zaposlenica u pogonu proizvodnje obuće Borovo. U ljeto 16. kolovoza 1977. dobili su sina Igora, a tri godine kasnije kćer Ivanu. Brat i sestra bili su učenici Osnovne škole „Stjepan Supanc” na vukovarskome Sajmištu, danas Osnovna škola Antuna Bauera. Svoje predratne dane provodili su u dječjoj igri ispred sportskoga centra družeći se s prijateljima iz okolnih ulica kao i većina njihovih vršnjaka.

Djetinjstvo nalik na ona sretna, ubacujući trice u koš, igrajući odbojku i popularne graničare prekinuto je galopirajućim ratnim zvukovima dojučerašnjih susjeda i velikosrpskih poruka. Iz svojih bolnih sjećanja Ivana se prisjeća trenutka kada rat otkriva svoje lice, otimanje svih dječjih radosti; odvođenje na sigurno Vranka, malo ždrijebe te mačke Lili i mješanca Đonija, ljubimce, koje su morali napustiti odlaskom u sklonište. Uništavanje sigurnosti i odlazak iz vlastitoga doma drugo je lice rata koje se brzo pokazalo.

Otac Ivan priključio se obrani grada pod zapovjedništvom Josipa Tomašića Ose na položaju Osa, kao pripadnik interventnoga voda. Igor i Ivana s ostalim su malim Vukovarcima autobusima odvezeni na Krk da bi krajem kolovoza bili ponovo vraćeni u grad pa su tako pred prve jače napade 16. kolovoza 1991. još proslavili Igorov četrnaesti, ali i posljednji rođendan. Umjesto bezbrižnoga povratka u školske klupe u kojima bi Igor krenuo u osmi, a Ivana u peti razred, hodnici skloništa iza Osnovne škole Vladimira Nazora, danas Policijske postaje Vukovar, postali su njihova jedina sigurnost i svijet odrastanja. Igrajući se skrivača ili crtajući kako bi im brže prošlo vrijeme, zvuk školskoga zvona i glasove učenika nakon kraja sata zamijenili su zvuci nemilosrdnoga granatiranja, plača, straha i strepnje. Vrijeme bitke za Vukovar majka Marija, Igor i Ivana provest će u spomenutom skloništu, a Ivana se i danas prisjeća neopisivoga straha kada je majka izašla po vodu izvan skloništa, a u tom trenutku počelo teško granatiranje.

Otac Ivan posjećivao ih je u skloništu kada su to prilike dopuštale. Na svome je položaju ranjen u lijevu ruku, ali sa svojim suborcima ostaje držeći crtu sve do početka sloma obrane i odluke odlaska u proboj.

Crveno pastelno nebo jedan je od detalja užasa nad gradom koji su dječje oči upamtile tada, a ista sjećanja naviru i danas, spominje Ivana.

S velikom skupinom ljudi prošli su središtem grada prema tadašnjoj općini, a potom do šume Adica gdje su gazeći do pojasa kroz hladnu rijeku Vuku noseći djecu na rukama krenuli u neizvjesnost. Svakim daljnjim kretanjem u mrkloj i kišnoj noći skupina se iz različitih razloga sve više razbijala i stvarale su se manje, samostalne skupine. Pakao grada ostavljali su iza sebe dok ih je drugi čekao na obzoru. Odlazak u nepoznato, u mrak kroz minska polja, prelazeći potoke, tik uz neprijateljske položaje, kroz neobrane kukuruze i strah kako će u nekom trenutku zalutati ravno pred neprijatelja ili nagaziti na minu pratio ih je na svakome koraku.

Kiša koja je padala na trenutke pomagala je kako bi se njihovo kretanje manje čulo, ali je uzimala danak u teškim koracima punima blata i promrzlosti. Danju kretanje nije bilo moguće dok su noću prijetile bombe, tzv. kinder jaja, stavljane u unutrašnjost ploda kukuruza kao i nagazne mine. Marija i Ivana bile su pri početku kolone od 40 osoba dok je Igor bio na začelju s ocem. Od težine puta, iscrpljenosti i dvadesetčetverosatnoga lutanja, zaključili su kako se vrte u krug, ne znajući kojim smjerom krenuti prema Nuštru i Vinkovcima, Igor više nije mogao hodati te ga je otac uz pomoć suboraca nosio. U nekom trenutku netko od sudionika proboja stao je na minu, ranjenik je od zadobivenih ozljeda iskrvario.

Danima lutala vukovarskim poljima smrti

Pred zoru 19. studenoga skupina s kojom su bili u blizini Marinaca otkrivena je i na njih je otvorena vatra. Od straha se nisu odazvali na prve pozive na predaju, ali s ranjenima i djecom zaključili su kako nemaju izbora. Ivana i danas pamti mladoga branitelja koji joj je spasio život u kukuruzištu u trenutku kada je skupina otkrivena i opkoljena, na zvuk prvih pucnjeva bacio se na Ivanu ne bi li ju zaštitio. Vrijeme i iskazi svjedoka pokazat će da se radilo o Vukovarcu Goranu Mengesu koji je tom prilikom bio ranjen, no preživio je ranjavanje, ali je kasnije mučki ubijen te je nakon reintegracije ekshumiran na Katoličkome groblju u Marincima.

Marija i Ivana odvedene su s ostalim zarobljenicima u obiteljsku kuću u Marince, zatim u Petrovce gdje su im pripadnici dragovoljačkih srpskih odreda prijetili te ih vrijeđali kako bi saznali o ostalim sudionicima proboja, među njima i o ocu i bratu. Posebno pamti kako su mami Mariji prijetili kako će ju ubiti dok će Ivanu odvesti u Srbiju „da bude srpska snajka”. Srećom odvedene su u Šid gdje su evidentirane od strane Međunarodnoga Crvenog križa od kuda su šinobusom stigle do Bijeljine, a od tamo i do Slavonskoga Broda te napokon, nakon punih pet dana, u Zagreb. Nada da će ondje sresti svoje najmilije, Igora i Ivana, polako se ugasila kada ih ni nakon povratka zarobljenika iz srpskih logora i razmjene svi za sve u kolovozu 1992. nisu dočekale. Upravo je Hrvatski tjednik, prošle godine pisao o stravičnome zločinu nepoznatih počinitelja nad četrnaestogodišnjim Igorom Černokom, iako je izvjesno kako je dječak mučki ubijen od strane pripadnika neprijateljske srpske vojske i njihovih lokalnih i dragovoljnih formacija. Za taj težak i mučan zločin u Republici Hrvatskoj nikada nije pokrenuta istraga.

No ratne strahote i sjećanja nisu prestajale ni stotinama kilometara daleko od doma, u tada sigurnijemu Zagrebu. Prisjeća se Ivana, suznih očiju koliko su zaboljeli komentari putnika u tramvaju ‘kako je mlada i sjedi dok majka Marija stoji’. No nitko tada nije znao kako je desetogodišnja djevojčica danima lutala vukovarskim poljima smrti, u kojima je izgubila i oca i brata, ne bi li preživjela. Danas je Ivana uspješna mlada žena, fakultetski obrazovana, majka dvoje djece, koja je kao mlada djevojka domovinu predstavljala na nekoliko izbora ljepote širom svijeta.

U Ivaninu vedrom duhu gotovo je nemoguće zapaziti kakav ratni ožiljak iz Domovinskog rata i bitke za Vukovar nosi od svoje desete godine života. Iako se ne vide, ožiljci rata i rane koje povijemo, a koje nikada ne zacijele ne biraju ni vrijeme ni mjesto, uvijek iznova bole. Pogotovo činjenica da ni danas nisu pronađeni posmrtni ostatci njezina oca Ivana, koji se vodi nestalom osobom.

Ususret 29. godišnjici Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, djevojčice i dječaci poput Ivane, svjedoci događaja godinama žive obavijeni velom šutnje u kojoj tek rijetki pitaju – što su dječje oči upamtile, čega se sjećaju?

Za razliku od drugih europskih pa i svjetskih država gdje su svjedočanstva djece, žrtve dječjih života centar promišljanja, saznanja i antiratne poruke za buduće naraštaje, mi takvo što ni danas, nemamo. Nemamo projekt Muzej ratnog djetinjstva Domovinskog rata u kojem bismo prikazali prikupljena saznanja i svjedočanstva, kao da težina žrtve s kojom žive ima rok trajanja koji je odavno istekao i za koji nitko do sada nije imao potrebe uporabiti ga dostojanstveno, ako ne već iz ljudskih razloga – zbog povijesti, zbog svakoga ubijenog djeteta, zbog ubijenoga Igora Černoka i zbog njegove mlađe sestre kojoj su vukovarska polja smrti zauvijek odnijela pola obitelji.

Ani Galović/narod.hr/Hrvatski tjednik