Židovski partizani kao lažne jasenovačke žrtve
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 08 Veljača 2021 13:52
Mrežni jasenovački popis je masovna prevara u mnogim svojim dijelovima jer je za tisuće poimeničnih navodnih žrtava pokazano da uopće nisu bile žrtve Jasenovca, odnosno da su lažne jasenovačke žrtve.
Lažne žrtve je moguće pokazati usporedbom mrežnog jasenovačkog popisa i velikog broja drugih izvora koji sadrže imena i ostale identifikacijske podatke. Pogodni izvori mogu biti čak i knjige iz razdoblja komunističke Jugoslavije kao što je to već pokazano u prethodnim člancima. Jedna od tih knjiga je i „Jevreji Jugoslavije – 1941-1945. žrtve genocida i učesnici Narodno oslobodilačkog rata“ koju je napisao Jaša Romano, pripadnik jugoslavenske komunističke gerile tzv. partizana.
Naime, u poglavlju knjige pod naslovom „Spisak učesnika u NOR“ navodi se poimenično preko 4500 židovskih partizana pri čemu su dani i različiti podaci o njima koji uključuju i njihove sudbine. S obzirom na dosadašnja iskustva vjerojatno nije teško zaključiti da se među stradalim židovskim partizanima nalaze i brojne navodne žrtve s mrežnog jasenovačkog popisa za koje se korištenjem Romanove knjige jasno može pokazati da su zapravo lažne, pišu Nikola Banić i M. Koić za Hrvatski tjednik.
Krenimo od židovskih partizana i tzv. ilegalaca [1] koji su poginuli tijekom rata, a njihova smrt nema veze s logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Jedan dio ih je poginuo kao tzv. partizani u okolici rodnog im grada Sarajeva, a neki su pak uhićeni u samom gradu kao teroristi. Primjerice, Isak Abinun (1913., Salamon) je poginuo u borbi s hrvatskim oružanim snagama 1941. godine na planini Romaniji. Mordehaj Abinun (1915., Isak) drugog imena Markus, predratni komunist, poginuo je 1943. godine u Nišićima kod Ilijaša. Šalom Albahari (1914., Salamon) predratni član komunističke partije, aktivno je sudjelovao u pripremi oružanog ustanka, a nakon što ga je bio prokazao jedan Srbin strijeljan je 1941. godine u Vracama, danas predgrađu Sarajeva. Ašer Danon (1917., Salamon), predratni komunist koji je sudjelovao u pripremi i provedbi oružanog ustanka, osuđen je i strijeljan 1941. godine u Vracama. Jakob/Jakov Danon (1922., Avram) poginuo je kod Srednjeg nedaleko od Sarajeva 1942. godine u borbi s četnicima. Jozef Levi (1924., Benjamin) poginuo je u borbi s Nijemcima na Romaniji 1942. godine.
Prema mjestu pogibije izuzetak je njegov vršnjak i imenjak Jozef Levi (1924., Mošo), također je rođen u Sarajevu, ali živio je u Splitu. Ovaj Jozef Levi je prema Romanu bio pripadnik udarnih grupa odnosno komunističkih urbanih terorista pa ga je talijanska fašistička uprava u Splitu u odsutnosti osudila na 20 godina zatvora. Nakon kapitulacije Italije priključio se tzv. partizanima i ubrzo je poginuo u borbi s Nijemcima. Prema mrežnom jasenovačkom popisu svi navedeni ubijeni su od ustaša u logoru Jasenovac 1942. godine. Isidor/Izidor Finci (1918., Avram) je još jedan sarajevski Židov koji je živio u Splitu. On je u vjerskoj školi u Sarajevu postao komunistički simpatizer. U Splitu je od početka rata bio aktivan u komunističkoj gerili. Talijani su ga uhitili i osudili na 20 godina zatvora. Zatvorsku kaznu služio je u Italiji. Prema Romanu postoje dvije verzije njegove smrti. Prema prvoj ga je zatvorska uprava umorila glađu, a prema drugoj je 1943. godine od Nijemaca odveden u Auschwitz gdje je ubijen. Menahem Papo (1915., Moise) rođen u Sarajevu, živio u Splitu, od 1936. bio pripadnik ekstremno ljevičarskih internacionalnih brigada u Španjolskoj. Nakon poraza komunista i anarhista vratio se u Split, ali je 1941. godine uhićen od Talijana i osuđen. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine postao je zapovjednik komunističkog zatvora u Splitu, a onda pred dolaskom njemačke vojske bježi iz grada zajedno s ostalim partizanima, ali upada u zasjedu i tom prilikom je poginuo.
Još neki Židovi poginuli u tzv. partizanima su Aron Albahari (1921., Šebetaj) koji je poginuo na nepoznatom mjestu 1944. godine kao pripadnik tzv. partizana s Banovine. Mordehaj Albahari (1923., Isak) poginuo je u Blagaju za vrijeme bitke za Kupres 1942. godine kada su partizani teško poraženi od malobrojnije hrvatske vojske predvođene jednom bojnom Crne legije. Cevi Atijas rođen (1924., Eliezer) poginuo je na Vučevu 1943. godine u njemačkoj operaciji Schwarz odnosno u operaciji protiv komunističkih partizana u području Sutjeske. Nisim Baruh (1915., Juda) poginuo je kod Paklareva 1943. godine. Emil Domany/Domanji (1921., Herman) zvan Cigo, rodom iz Tuzle, za vrijeme rata bio je u talijanskim logorima u Kraljevici i na otoku Rabu, a nakon kapitulacije Italije pridružio se tzv. partizanima i poginuo je 1944. godine prilikom njemačke operacije Konjićev skok (Unternehmen Rösselsprung) koja je u jugokomunističkoj terminologiji poznata kao desant na Drvar. Rafael Gaon (1920., Salamon) poginuo je kod Gračanice 1942. godine. Isak Levi (1922., Avram) poginuo je kod Bihaća 1945. godine. Lidija Mayer ( -, Josip), učenica, poginula je u Magašima u južnoj Srbiji 1944. godine. Isak Ozmo (1914., Hajim) poginuo je na Sutjesci 1943. godine. Ernest Lederer (1917., Vatroslav) iz Zagreba nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1941. godine, već je prema Romanu poginuo u borbi s Nijemcima kod Siska početkom svibnja 1945. godine. Jozef Romano (1916., Salamon) je nakon ranjavanja ubijen prilikom četničkog napada na bolnicu 1944. godine. Leon Romano (1900., Jozef) iz Sarajeva je tijekom rata konfiniran u Veloj Luci na otoku Korčuli gdje se bavio terorizmom odnosno sudjelovao u diverzijama i sabotažama. Talijani su ga uhvatili i strijeljali u Veloj Luci 1943. godine. Livija Kadelburg (1923., Tobijas) iz Vinkovaca, simpatizerka komunista od gimnazijskih dana. Od početka rata sudjelovala je u sabotažama i diverzijama. Uhićena je i strijeljana 1941. godine. Većina gore navedenih je prema mrežnom jasenovačkom popisu ubijena u Jasenovcu 1942. godine. David Papo (1919., Avram) zvan Popaj prema Romanu kao pripadnik Kalinovičkog partizanskog odreda poginuo je u borbi s četnicima na Rogoju kod Trnova 1942. godine, a prema mrežnom jasenovačkom popisu iste godine je ubijen u Jasenovcu. Inače glede tog Kalinovičkog partizanskog odreda ima jedna zanimljiva epizoda koja se tiče sarajevskih Židova koji su se htjeli priključiti tom pretežno srpskom odredu. Ukratko, ti židovski „kaputaši“ kako su ih posprdno nazivali Srbi bili su prisiljeni napustiti odred zbog, kako to u duhu jugokomunističkog „bratstva i jedinstva“ ublaženo opisuje Romano, četničkih elemenata koji su se uvukli u odred. Prije će biti da je u odredu bila četnička većina koja nije dopuštala „kaputašima“ da se uvuku u odred. Usput, u okolici Kalinovika rođen je „oficir“ agresorske Titove JNA i srpskih paravojski u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ratni zločinac Ratko Mladić. Uglavnom, borba Kalinovičkog partizanskog odreda i četnika zvuči kao oksimoron i ne bi čudilo da je David Papo odnosno drug Popaj stradao od četnika, ali iz svog odreda. Prema J. Romanu Bencijon/Bencion Kaveson (1909., Jakob) iz Sarajeva je 1944. godine nakon što je upućen u Italiju na liječenje zbog depresivnog stanja u bolnici u Tarantu izvršio samoubojstvo. O Bencionu Kavesonu je već opširnije pisano u drugim tekstovima i mjesto njegove smrti nije jednoznačno, već se spominju lokacije između južne Italije i Malte.
Neki od židovskih partizana su stradali u logorima, ali u njemačkom Reichu kao primjerice Albert Altarac (1921., Rafael) iz Sarajeva je 1942. godine zarobljen od Nijemaca i kasnije je ubijen u njemačkom logoru Dachau. Jozef Atijas rođen (1896., Bencion) je 1944. godine zarobljen od Nijemaca i odveden u Auschwitz gdje je i ubijen. Jakob Maestro (1893., Salamon) nije ubijen od ustaša 1941. godine u Jasenovcu, već je 1944. godine zarobljen od Nijemaca i također odveden u logor Auschwitz gdje je ubijen.
Na mrežnom jasenovačkom popisu se nalaze i preživjeli Židovi-partizani i oni za koje ne postoje podatci da su stradali tijekom rata. Većina židovskih partizana koji se nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu, a koji su u stvarnosti preživjeli rat ušla je u komunističke partizane 1943. godine nakon kapitulacije Italije odnosno nakon prestanka rada talijanskog logora na otoku Rabu. Takvi su primjerice Mordehaj Albahari (1907., Jakob) iz Sarajeva, Izidor Altarac (1910., Jakov) iz Zenice, Moric Altarac (1915., Haim) iz Sarajeva, Sadik Altarac (1922., Jakov) iz Zenice, Jahiel Finci (1909., Salamon/Šalom) iz Sarajeva, Avram Levi (1914., Haim) iz Sarajeva, Avram Papo (1887., Jozef) iz Sarajeva. Isak Kabiljo (1914., Avram) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine jer je pristupio komunističkim partizanima u Srijemu 1943. godine.
Za neke znamo da nisu ubijeni u Jasenovcu jer su dobili partizanske spomenice nakon rata ili su bili u logorima u Italiji do 1943., a onda otišli u tzv. partizane i nema podataka da su stradali, a neki su krajem rata otišli na liječenje u Italiju. Evo nekih primjera. Albert Altarac (1922., Salamon) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1941. godine, već je preživio rat i bio je nosilac partizanske spomenice 1941. Josip/Jozef Finci (1926., Rafael) je 1944. pristupio komunističkim partizanima pa nije mogao biti ubijen 1942. godine u Jasenovcu. Andrija Polak/Pollak (1905., Bela) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1941. godine jer je nakon oslobođenja iz talijanskog logora Ferramonti stupio u partizane 1944. godine. Dita Lederer (1922., Mavro) rođena je u Križevcima (odnosno Svetom Ivanu Žabnom kraj Križevaca) nije ubijena od ustaša u Jasenovcu 1942. godine jer je 1944. godine bila ranjena i prebačena je na liječenje u Bari u Italiji. Samuel Kamhi (1919., Jozef) iz Sarajeva je preživio rat kao pripadnik komunističkih partizana. Aco Danon rođen u Sarajevu je bio u logoru Jasenovac, ali nije ubijen niti je poginuo, već je pobjegao prilikom tzv. proboja krajem travnja 1945. godine i pristupio je komunističkim partizanima J. B. Tita. Neke od ovih lažnih jasenovačkih žrtava su već spomenute u ranijim člancima što opet dodatno pokazuje kako postoji puno načina za prokazivanje jasenovačke prevare.
Na temelju ovdje iznesenih podataka moguće je vidjeti da su i židovski partizani uvjerljiv dokaz protiv jasenovačke masovne prevare. Naime, mrežni jasenovački popis kao da želi neke od njih pretvoriti u zombije koji su prema popisu opet bili ubijeni nakon što su već prethodno smrtno stradali, ali želi i zanijekati činjenicu da su mnogi od njih poginuli u borbama pa i preživjeli rat da bi na kraju osim partizanskih spomenica dobili i spomen na jasenovačkom popisu. Naposljetku je vjerojatno zanimljivo spomenuti kako spomenuta Romanova knjiga za pojedine osobe ima više identifikacijskih podataka o pojedincima nego što to ima mrežni jasenovački popis, primjerice navodi ime oca i godinu rođenja dok mrežni jasenovački popis to ne čini. U svakom slučaju opet se i spomenutim kratkim ratnim životopisima židovskih partizana može jasno pokazati kako je mrežni jasenovački popis masovna prevara.
————————————————————————————
[1] naziv koji se u Titovoj Jugoslaviji koristio za urbane komunističke teroriste
* Dr. sc. Nikola Banić i dr. sc. Mladen Koić dvojica su široj hrvatskoj javnosti manje poznatih istraživača, inženjera računalstva, koji već dulje vrijeme upozoravaju na manjkavost, apsurdnost i manipulacije jasenovačkim popisom. Na Narod.hr redovito od 2015. objavljujemo analize Nikole Banića i M. Koića o nelogičnostima na mrežnom jasenovačkom popisu. Koristeći računalne programe usporedili su i službeni popis stradalih Memorijalnog centra JUSP Jasenovac s takvim popisima drugih logora te su otkrili da se osobe koje se vode kao stradali u Jasenovcu nalaze na popisu stradalih u logorima Auschwitz, Buchenwald i Dachau.
Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik
