U Jasenovac nitko nije doveden samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 22 Kolovoz 2021 12:01
Začuđujuće je da JUSP Jasenovac izjavljuje da su poslije kolovoza 1941. Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj „deportirani prema logorima“ gdje je nad njima, kako kažu „izvršen genocid“, kad to ni jedna relevantna sudska institucija nije utvrdila u poštenom i ozbiljno vođenom sudskom procesu, u kojem su obje strane imale, kako se to u sudskom žargonu kaže, „jednakost oružja“.
Kao što je to primjerice bilo u haaškom procesu, koji je utvrdio da su bosanski Srbi počinili genocid u Srebrenici“, istaknuo je u razgovoru za Narod.hr hrvatski povjesničar, novinar i publicist Igor Vukić.
Povodom izjave JUSP Jasenovac u kojoj tvrde da je počinjen genocid nad Srbima, kontaktirali smo Vukića s obzirom na to da se već dugi niz godina bavi istraživanjima o logoru Jasenovac. Predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, objavio je i nekoliko knjiga, poput „Radni logor Jasenovac“ i „Jasenovac iz dana u dan“. Vukić je za u razgovoru za Narod.hr naglasio kako su teze o tzv. ‘genocidu’ nad Srbima, koje promiče srpsko političko vodstvo i Srpska pravoslavna crkva, neodržive.
“Suprotno tvrdnjama JUSP Jasenovac, u kolovozu 1941. godine započeo je proces normalizacije odnosa između ND Hrvatske i njezinih stanovnika pravoslavne vjere (spomenimo da je Hrvatska tada sve stanovnike smatrala Hrvatima, različitih vjera, slično kao što i danas u SAD-u sve stanovnike smatraju Amerikancima, u Francuskoj Francuzima, Danskoj Dancima, itd).”
“Nakon početne pobune protiv osnivanja hrvatske države koju su pokrenuli srpsko-pravoslavni četnički odredi, kojima su se nakon 22. lipnja pridružili i malobrojni komunistički elementi, u Zagrebu je održan sastanak između hrvatskog poglavnika Ante Pavelića i sarajevskog odvjetnika Save Besarovića (pravoslavca ili ako hoćete, Srbina). Bio je to susret davnih školskih kolega. Razgovarali su kako normalizirati odnose dviju etničko-vjerskih skupina nakon pobune. I uskoro su se vidjeli efekti. Besarović je postao dužnosnik u Hrvatskom državnom saboru u ime pravoslavnog pučanstva, a zatim i ministar bez portfelja u Vladi ND Hrvatske (rekli bismo, pandan ovovremenom Miloradu Pupovcu), zadužen za prava srpsko-pravoslavnog stanovništva.
Rezultat je bio i osnivanje autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, po uobičajenom modelu u kojem pravoslavne crkve slijede državnu podjelu (pa tako i danas imamo Poljsku pravoslavnu crkvu, Makedonsku PC, Finsku PC, Bugarsku PC, Rumunjsu PC, itd.).
Pravoslavni mladići u stasali za vojsku nisu se pozivali u hrvatske oružane postrojbe, nego su osnovane nenaoružane logističke postrojbe (Domobranske radne pukovnije DORA) za gradnju cesta i krčenje šume, kako ti mladići ne bi bili izloženi oružanim sukobima sa svojim sunarodnjacima.
Mogli su također nakon novačenja birati i odlazak na plaćeni rad u Njemačku (odnosno, Treći Reich). Već od početka osnivanja Hrvatskog domobranstva pristupali su mu časnici i dočasnici kraljevske Jugoslavenske vojske koji su bili pravoslavne vjere (među poznatijima, pukovnici Fedor Dragojlov, Đuro Gruić, Jovan Oljača, satnik Pantelija Ratković, i drugi).
Sa četničkim postrojbama na sjevernim dijelovima Bosne te u Dalmaciji sklopljen je niz sporazuma o suradnji u borbi protiv komunističkih partizana. Pripadnici tih četničkih postrojbi liječili bi se bez diskriminacije u hrvatskim bolnicama ako bi bili ranjeni u sukobima s partizanima. Njihove udovice dobivale su hrvatske mirovine.
Sve zajedno dovelo je do smirivanja stanja na područjima na kojima je ND Hrvatska imala nadzor. Na partizanskim područjima (a ona su uglavnom i imala oslonac samo gdje su srpsko-pravoslavni stanovnici bili u većini), ND Hrvatska uglavnom nije mogla nikog uhvatiti i odvesti u logor.
Dakle, na temelju svih tih činjenica ne može se reći da je nad tim dijelom stanovništva tadašnje hrvatske države „izvršen genocid“. Pojedini slučajevi nasilja, kakvima su u Drugom svjetskom ratu u NDH bile izložene sve etničke grupe, ne mogu se podvesti pod općeprihvaćene definicije „genocida“. Vjerojatno bi se, u slučaju da je ND Hrvatska preživjela rat, i ostala u krugu zapadnih demokracija, kao što je željelo njezino vodstvo, i regulacija statusa srpsko-pravoslavnog življa u toj državi razvijala i dalje prema suvremenim oblicima odnosa prema manjinskom stanovništvu.
Prema mojim istraživanjima, uz ostalo i zbog gore navedenih činjenica, u Jasenovac nitko nije doveden samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac, a ako i je, nije zbog toga ondje bio ubijen. Gotovo svi srpsko-pravoslavni zatočenici u logor Jasenovac bili su zatočeni zbog svog postupanja prema hrvatskoj državi. Nije ih bilo mnogo. Koliko to treba utvrditi daljnjim istraživanjem, ali se može reći da su činili manjinu zatočeničke populacije cijelo vrijeme postojanja logora. Neki su pušteni iz logora već u ožujku 1942. godine I to je bila jedna od posljedica razgovora Pavelić-Besarović.
Najveći broj Srba, svih dobi, prošao je u stvari pored logora u Jasenovcu u srpnju 1942. godine (te dijelom kroz logor u Staroj Gradiški), i to po završetku borbi na Kozari, na kojoj je slomljena partizanska vojno-politička tvorevina. Na logorskom prostoru nisu se dugo zadržavali. Odrasli zarobljenici su većinom upućeni na (plaćeni) rad u Njemačku, a djeca u hrvatska prihvatilišta za djecu i potom su udomljena u raznim obiteljima.
Ponavljanjem tvrdnji da je u Jasenovcu „izvršen genocid“, JUSP Jasenovac se pridružuje kampanji koja se u raznim oblicima u Srbiji zbog Jasenovca vodi protiv Hrvatske.
Valjda zbog nelagode što je tome tako, izjavu nije potpisao ravnatelj, što bi bilo očekivano, nego jedna depersonalizirana – kako stoji na web stranici – „Javna ustanova Spomen područje Jasenovac“.
