Tragom dr. Ivana Šretera (9)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Rujan 2021 19:04
Kako, nakon svega napisanoga, doći do odgovora na jedino pitanje iz gornjega naslova? Kako bi se otkrili neposredni izvršitelji okrutnoga ubojstva dr. Šretera i njihovi nalogodavci, kao i mjesto gdje je zakopan (a ovo posljednje sve je što obitelj zahtijeva), potrebna je hrvatska politička volja i pritisak na Republiku Srbiju, uvjetovan članstvom u Europskoj uniji.
Da, zvuči politički naivno, ali nema napretka dok se, uz kosti dr. Šretera, kao prvoga među jednakima, ne pronađu kosti stotinjak nestalih hrvatskih branitelja i civila s pakračkoga područja (jasno, kao i svih nestalih u RH), kosti koje ne prizivaju osvetu, nego vape mogućnost dostojanstvenoga pokopa i obiteljskoga pohoda posljednjemu počivalištu.
Kosti ne mogu kao političari svakodnevno iznositi svoje prevrtljiva stajališta, ali one, nažalost, bez tih istih političara ne mogu biti pronađene. I ako se nešto moglo čuti više puta hodajući tragom dr. Šretera, to je da on nikada ne bi dopustio da ijedna sudbina srpskoga agresora na području Pakraca i Lipika ostane nerazjašnjena. Dignuo bi na noge sve hrvatske institucije da svakoj majci, ocu i bližnjemu s druge strane otkrije konačnu istinu o njihovim najmilijima.
A hrvatske institucije za njega?
Ivan Šreter s majkom Danicom za obiteljskim stolom u Aleji kestenova 17
„Volim te, mama“
Unatoč upitniku, nikako ne treba omalovažiti trud koji su vrijedni ljudi izvan politike poduzeli tijekom triju desetljeća glede razrješenja misterija nestanka i čuvanja uspomena. Još 1992. godine prikazana je na Hrvatskoj radioteleviziji emisija „Slučaj dr. Šretera” u ciklusu „Sudbine”. Redatelju Miroslavu Mikuljanu svoju je bol, poslije ispsanu i u knjizi „Dr. Ivan Šreter”, iznijela majka Danica Šreter.
Gomila proturječnih informacija narušila je ionako krhko staričino zdravlje, ali nikada nije prestala vjerovati kako jednom, negdje, dobro mora pobijediti zlo. Glasine o zločincima nisu, osim u slučaju Veljka Svakidana, dobile sudski epilog, iako se mnogo nagađalo i pisalo o imenima onih koji su najvjerojatnije oteli, mučili i likvidirali dr. Šretera. Od mnogih su informacija obitelj i prijatelji poštedjeli majku Danicu, a s vremenom nije postala presudnom kaznena odgovornost koliko neuslišana želja da pobunjeni Srbi p(r)okažu mjesto na kojem je zakopan.
Čokoladna torta mame Danice Šreter za posinka Vitu nad kojim bdije njegov Ivica
Datumom smrti dr. Šretera službeno je proglašena subota 2. siječnja 1993. godine. Nitko u tom trenutku vjerojatno nije primijetio, ali simbolično, i dan Ivanova rođenja 22. prosinca 1951. – bila je subota (podsjetnik, kao službeni datum rođenja Ivana Šretera u krsni je list upisan 2. siječnja 1952. godine). Zbog majčinih riječi „Ne mogu znati dok ne vidim njegove kosti, dok ga ne vidim živog ili mrtvog”, obveza je Republike Hrvatske istraživati svaki neriješeni slučaj.
Neka institucije, ako ne znaju kako drukčije raditi svoj posao, započnu od 1977. godine i trenutka kada Ivan ženi koja ga je rodila pjevuši „Volim te, mama”. Riječ je o prvom singlu pjevača Ive (Mrvelja) Fabijana (1950. – 2006.) koji je nakon tragičnoga završetka studentskoga subrata napisao pjesmu „Prijatelj moj”: „Bio si čovjek, Ivane, / Prijatelj koji se pamti, / Nad ovom zemljom ranjenom, / Još Tvoje srce plamti. / U studentskom domu na Lašćini / Skupa smo, Ivane, bili / I stoput budni do zore / Slobodnu Hrvatsku snili...!”
Dr. Šreter u dvorištu obiteljske kuće
Smrtni list dr. Ivana Šretera. Rođen je u subotu 22. prosinca 1951., a službeni datum smrti je 2. siječnja 1993.
Potvrda MORH-a kojom se dr. Šreteru priznaje status sudjelovanja u Domovinskom ratu od 18. kolovoza 1991. do 2. siječnja 1993. godine
Majčina bol i kršenje svih ljudskih prava
Nepojmljiva je bol majki poginulih hrvatskih branitelja i civila, ali što uopće pomisliti o tuzi majki koje nisu dočekale istinu o smrti svojih sinova – nositi nepodnošljiv teret neizvjesnosti, osjećaj nezamisliv ikomu tko ga nije proživio. Buditi se, ako se i spavalo, pa lijegati s iščekivanjem da će sljedeći dan donijeti tračak rasvjetljenja izvjesne sudbine – tako je do smrti trinaest godina, četiri mjeseca i dvadeset dana disala bez disanja Danica Šreter. Umrla je 7. siječnja 2005. u 73. godini, čekajući do posljednjega daha povratak svojega Ivice.
Ležala je na postelji, gotovo slijepa, osluškujući zvuk kojim se najdraži putnik nakon blagoga uspona s glavne ceste prema Aleji kestenova – sretno vraća kući. Tek se nakon gašenja automobilskih svjetala i motora moglo mirno spavati na kućnom broju sedamnaest. Barem majka. A sin je za pisaćim stolom pisao pjesme, slagao fotografije, smišljao scenarij i režiju amaterskih filmova; uz one svakodnevne liječničke i političke obveze – živio je i svoje hobije.
Svakoga čovjeka dobre volje vrijedi iznova podsjećati na kršenja svih ljudskih prava prema pakračkomu liječniku, (ne)poznate činjenice o odrastanju, mladosti, liječništvu, zagovaranju mirna suživota u zapadnoj Slavoniji. Premalo se govori o čovjeku koji je zadužio Hrvatsku, a ona se nije dovoljno potrudila staviti točku na misterij njegova nestanka i kazneno goniti ostale odgovorne za ubojstvo iz nacionalne i vjerske mržnje. Od mladih je dana Ivan Šreter proglašavan nacionalistom i klerikalcem. Samo oni odrasli u komunizmu znali su kako je pomno promatran svaki privatni i profesionalni nastup. Uostalom, neka još jednom bude ponovljeno, zbog dviju riječi, „umirovljeni časnik”, morao je u bjelovarski zatvor 1987. godine. Nikada se nije pomirio da zbog hrvatskoga jezika – robija u „hrvatskoj ćeliji”.
Ravnatelj je bio meta pobunjenih Srba
Bolnica Lipik bila je i ostala ishodište profesionalnoga djelovanja dr. Šretera. Tijekom dvanaest godina (1979. – 1991.) napredovao je od odjelnoga liječnika do šefa odjela i šefa zdravstvene djelatnosti. U međuvremenu je završio specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije, a pohađao je i poslijediplomski studij iz reumatologije. Radio je u konzilijarnoj službi u pakračkoj i novogradiškoj bolnici, u fizijatrijskoj ambulanti u Garešnici, neko vrijeme i u tadašnjoj Podravskoj Slatini. Predavao je i fizioterapiju u pakračkoj srednjoj školi. Svagdje je bio omiljeni liječnik. Za ravnatelja lipičke bolnice potvrđen je početkom lipnja 1991. i to od strane ministra zdravstva Andrije Hebranga, budući da to prethodno, nakon zatvaranja natječaja, nije učinila Skupština Općine Pakrac, sastavljena uglavnom od velikosrpskih „zavojevača”. Govorili su tada pojedini pobunjeni Srbi, naviknuti desetljećima na direktorska mjesta – pa ne će valjda anonimni liječnik biti ravnatelj bolnice.
Praćen je dr. Šreter i otprije od strane obavještajnih služba, trajno dobro informiranih o svakom njegovu koraku, što potvrđuje i dosje iz Policijske postaje Pakrac u kojem su na papiru bile zapisane sve dojave dežurnih doušnika tijekom komunističkih godina. Dobro se nasmijao kada je vidio da o njemu piše i ono što ni sam nije znao.
On je u svakom vidio prijatelja, a mnogi u njemu – cilj svojih nečasnih radnji. Zato i ona barikada, samo zbog njega, u Kukunjevcu 18. kolovoza 1991. godine, kada su ga oteli pripadnici tzv. dobrovoljačkoga voda iz susjednoga sela Dobrovca. Da, imaju svi otmičari imena i prezimena, ali nisu procesuirani. Nimalo slučajno, u zoru iza otmice dr. Šretera, 19. kolovoza 1991. u pet sati i pet minuta, započeo je artiljerijski napad na Pakrac. Pucalo se onih dana iz sve snage i po bolnici u Lipiku, još dok je njezin ravnatelj dr. Šreter bio zatočen sa svojim pakračkim kolegom dr. Solarom u kući u Branešcima. Od 12. listopada do 6. prosinca 1991. dio Lipika bio je pod kontrolom velikosrpskih snaga, ali je tada, na blagdan sv. Nikole, postao prvim oslobođenim gradom u okupiranom dijelu Hrvatske. Od 1994. bolnica je, okružena i dalje s tri strane od srpskih agresora UNPA zonom, dobila status „Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju” pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. U mirnodopsko vrijeme, u znak sjećanja na ravnatelja ubijenoga u Domovinskom ratu, pokrenuti su 2011. i balneološki kongresi „Dr. Ivan Šreter”. Iako zaustavljeni zbog virusa korone u posljednje vrijeme, oni također odr(a)žavaju sjećanje kolega fizijatara i reumatologa. U spomen na dr. Šretera nazvan je 2019. njegovim imenom i park preko puta zagrebačkoga Kliničko-bolničkoga centra „Rebro”.
Predah dr. Šretera u lipičkoj bolnici gdje je napredovao od odjelnoga liječnika do ravnatelja
Zlatna povelja Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva dr. Šreteru
Pupovčeva gruba laž o dr. Šreteru
Sjećanje traje usporedno s manipulacijama. Posljednjih godina svjedoci smo izokretanja prošlosti. Tako je i saborski zastupnik iz redova srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac, u raspravi sa Stevom Culejom, izgovorio na spomen dr. Šretera: „To vam je brat. Njemu ste najsličniji i po tome što govorite i kako govorite.” Kako je u „Večernjem listu” i napisao Zvonimir Despot 11. lipnja 2018. godine, bio je to dan kada je dr. Šreter drugi put ubijen, i to iz usta čovjeka koji je sudjelovao i u prvim pregovorima oko razmjene dr. Šretera i srpskih liječnika sa sisačkoga područja. Srpski su se liječnici sretno vratili kućama, sin Danice Šreter nije. Bezobrazna je Pupovčeva rečenica, jer je lako provjerljivo kako je govorio Ivan Šreter. Ako je itko pozivao na mir i nenasilje – bio je to Ivan Šreter, eno njegovih govora o braći Srbima na Youtubeu. A pregovarač-zastupnik Pupovac dobro zna zašto izgovori svaku riječ. I koliko je bolna za liječnikove bližnje.
Većina sugovornika u ovom serijalu na Portalu HKV-a potvrdila je – svoj bi martirij dr. Šreter ponovno istovjetno prošao, samo da se ostvari ideja o samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi. Makar se i desetljećima poslije u Hrvatskom saboru, manirom profesionalnih glumaca, bude lagalo o njemu. Lagalo i zaboravljalo, primjerice, na koncert mira i nade, neposredno nakon prvih ratnih zbivanja, drugoga dana ožujka 1991. godine. Održan je u organizaciji dr. Šretera u pakračkoj župnoj crkvi, uz sudjelovanje Zagrebačke filharmonije s dirigentom Ivanom Cerovcem. Sve izvođače iz dvaju autobusa, nesvjesne da je počeo Domovinski rat, dr. Šreter ugostio je u svojoj kući, a pravoslavne vjernike pozvao na istovjetnu glazbenu inicijativu. Potrebno je imati na umu da je Pakrac sjedište Eparhije pakračko-slavonske Srpske pravoslavne Crkve te da je velikosrpska propaganda i preko crkvenih predstavnika i saborne crkve Svete Trojice odigrala veliku ulogu u ratnom huškanju mjesnih Srba 1991. godine. Nije njima bilo do koncerta mira i nade, lakše je bilo i ostalo – lagati. I prisvajati tuđe.
Jedini cilj – pokopati dr. Šretera u roditeljskoj grobnici
Grobnica obitelji Šreter u Pakracu. Posljednja želja dr. Šretera, izrečena i dr. Solaru u zatočeništu Branešcima, bila je da njegovo tijelo bude pokopano uz oca Josipa i majku Danicu
Tragom dr. Šretera bilo je nemoguće zaobići Pakrac 2021. godine, ranjenu sliku „maloga Vukovara” koji nije posve obnovljen i 26 godina nakon oslobodilačke akcije „Bljesak”, a slijepo je crijevo zapadne Slavonije s rijetkim dugovozećim vlakovima do Banove Jaruge i nepostojećim autobusnim linijama za Zagreb. Kao da se zaboravlja žrtva pakračkoga i lipičkoga područja, ovjekovječena i na televizijskim snimkama napada JNA i četnika na pitome gradiće. Vječna velikosrpska istina o bolnicama i crkvama kao „ustaškim gnezdima”.
Nota bene, kada je 27. siječnja ove godine 71-godišnji Milorad Arsenić iz obnovljene kuće u Pakracu (gradu koji i s ulicom Jana Žiške (!) pripada RH umjesto nesuđenoj SAO Zapadnoj Slavoniji) bacio bombu i teško ranio tri djelatnika HEP-a – prestalo se detaljno izvještavati o nastavku slučaja čim se ustanovila srpska narodnost ljutitoga neplatiše struje i pripadnost agresorskoj vojsci tijekom Domovinskoga rata. Slučajno? Da, za one koji rijetko čitaju. Nema nastavka u hrvatskim medijima u stranom vlasništvu.
Mimo bombaša iz pakračkoga sokaka i crne kronike, zapadna Slavonija, osobito onaj dio podalje od autoceste Zagreb – Lipovac, rijetko je prisutan u javnom diskursu. Ali vrijedi svakomu iskrenomu hrvatskomu domoljubu proći tim stazama, u spomen na dr. Šretera koji je ljubav prema Hrvatskoj platio mučeničkom smrću. Ostala je ona posljednja želja – da ga pokopaju u obiteljskoj grobnici uz oca Josipa (1919. – 1975.) i majku Danicu (1932. – 2005.). Nakon trideset godina, ususret 70. rođendanu dr. Ivana Šretera, ostaje nam kršćanska nada kako se i to jednom mora dogoditi. Za miran san obitelji na pakračkom groblju. I prestanak retoričkoga ubijanja životnoga djela Ivana Šretera, prema dnevnoj političkoj potrebi. Ispunjenoj lažima i obećanjima.
(nastavlja se)
