U Osječkom logoru 6 zarobljenika razapeli na šest telefonskih stupova
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Listopad 2021 18:04
(Svezani bodljikavom žicom, tijelesa su im pocrnila od krvi koja se stvrdnula na ranama)
Josip Hećimović u svojoj knjizi svjedoči o stravičnim zločinima komunističkog jugoslavenskog režima, gdje smo iz svjedočanstva izdvojili ovaj monstruozni zločin.
„U Zelenom polju u Osijeku se nalazio jedan od većih logora komunističkog jugoslavenskog režima. Skoro čitavo Zeleno polje je bilo ograđeno bodljikavom žicom i pokriveno hrvatskim zarobljenicima vojnicima i civilima.
Stotine majki je ovdje dolazilo iz cijele Hrvatske i tražilo svoje sinove. One su prebacivale unutra hranu iz velike udaljenosti.
Ljudi govore da je nekoliko tisuća Hrvata zatrpano u močvarama oko Drave. Titovi komunisti su ubacili stotine Hrvata i u samu Dravu, koja je mjesec dana poslije rata još izbacivala hrvatske leševe.
Glavni krvnici „likvidatori“ za navedeni logor i grad Osijek su bili srpski partizani iz sela Bobota, Vera i Bijelo polje. Posebno su se istakli kao krvnici ; neki Radosavljević iz Bobote, šef Ozne u Osijeku Šimić, jedan drugi oznaš Ostojić iz Tanja, neki Jović, Milivoj Kovačević i mnogi drugi. Svi su prije bili četnici, a sada su postali branitelji komunizma. Među njima su bila i dvojica hrvatskih partizana Moćo Bunjevac i neki Somođi. Prvi je bio neuspeli tesarski naučnik, a drugi samouk kovač. Obojica su poznati u osječkim komunističkim krugovima jer su se obojica istakli u progonima hrvatskih zarobljenika.
Zastrašujuće stvari su se događale u osječkom logoru. Logor je bio jedan od najvećih. Iz njega su partizani slali zarobljenike na sve strane, uglavnom na likvidacije. Kada opisujem ovaj logor moram opisati patnje šest hrvatskih časnika koje nikada neću zaboraviti: tri poručnika Rajković, Bulić i Morđin, sva tri iz Sarajevske željezničke satnije i tri domobranska nadporučnika Krpan, Andrija i Nina Nikola Čuturica. Nisam zapamtio u kojim jedinicama su posljednja tri služili. Mislim da su bili iz Četvrte ličke bojne ili neke dalmatinske satnije. Mučenja tih šest časnika bila su slična onima Isusa Krista.
Oni su razapeti na šest telefonskih stupova. Ruke su im bile zakovane iznad glava. Tijelo im je bilo svezano bodljikavom žicom. Nakon toga su partizani uzeli pet dugih komada bodljikave žice i smotali u loptu. Tim su udarali razapete časnike, kad im se god prohtjelo tokom cijelog dana. Gledao sam kako su visjeli na stupovima potpuno goli, a krv je tekla iz svakog dijela njihova tijela. Tijelesa su im pocrnila od krvi koja se stvrdnula na ranama. Muke raspetih i umirućih ljudi bile su daleko užasnije nego se to može izreći. Tjelesa su tako visjela kroz šest dana. Ja ih zapravo nisam vidio kroz šest dana, jer sam ostao u logoru samo dva i pol dana. Kasnije su mi o toj šestodnevnoj grozoti pričali moji supatnici.
Iznad glave od svakog od njih je stajala tabla s optužbom – KOLJAČI SRBA -.“
Izvori: Josip Hećimović, In Tito′s Death Marches and Extermination Camps, Carlton Press, New York, 1962.
Ante Beljo, YU-Genocid, Bleiburg Križni put Udba, Zagreb-Toronto, 1990.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
